Tikve

Tikve, jednogodišnje zeljaste penjačice iz porodice tikvenjača, među najstarijim su poljoprivrednim kulturnim biljkama, a potječu iz tropskih zona Afrike, istočne Indije i srednje Amerike. Brojni arheološki nalazi iz Meksika i Perua svjedoče da su ih stari američki narodi poznavali i uzgajali prije 4000 godina.

Od tridesetak poznatih biljnih vrsta iz roda tikava, lat. Cucurbita, iz porodice tikvenjača, lat. Cucurbitaceae, koja obuhvaća 120 rodova i oko 1000 vrsta, kao ratarske i povrtlarske kulture u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi uzgajamo pet najvažnijih vrsta: Cucurbita argyrosperma, C. ficifolia, C. maxima, C. moschata i C. pepo.
Listovi zimske tikve, lat. Cucurbita argyrosperma, plitko su razdijeljeni i prekriveni bijelim mrljama, te najčešće nemaju dlačica. Čvrste uglate stabljike prekrivene su mekanim dlačicama, a drška ploda oštro je peterouglasta. Na mjestu spajanja plutasto je zadebljana, ali nije proširena. Sjemenke su bijele ili žutosmeđe, sa svjetlijim rubom.

Velika bundeva, lat. Cucurbita maxima, ima mekanu spužvastu dlakavu valjkastu stabljiku i kuglaste ili valjkaste plodove, što dosegnu i do 100 kg. Vrlo veliki dlakavi listovi okruglasti su i obično nisu razdijeljeni. Krupne sjemenke, sa zadebljalim svjetlijim rubom, prekrivene su tankom prozirnom opnom.

Bundeva šećerka, lat. Cucurbita moschata

Bundeva šećerka, odnosno turkinja, lat. Cucurbita moschata, ima uglatu stabljiku s mekanim dlačicama, a udubine plitko razdijeljenih, prilično dlakavih listova, prekrivenih bijelim piknjama, okruglaste su. Rub bijelih do smeđih sjemenki uvijek je tamniji. Drška se ploda na mjestu spajanja proširuje. Poznata je kruškolika sorta butternut čije je slatkasto meso pogodno za pripremu juha, kolača, kompota i marmelade. 

Stabljika azijske, sijamske tj . smokvolisne bundeve, lat. Cucurbita ficifolia, može biti 5 – 15 m dugačka, listovi joj nalikuju na lišće smokve, a duguljasti plodovi što podsjećaju na lubenice sadržavaju široke sjemenke boja kojih varira od bijele do crne. Za jelo se koriste cvjetovi, mladi listovi i stabljika kao povrće, meso zrelih plodova služi za proizvodnju marmelade i pripremu kolača i drugih slastica. Najhranjivije su sjemenke koje se u Meksiku često jedu karamelizirane.

Stabljika obične tikve koju najčešće nazivamo tikvica, lat. Cucurbita pepo, tvrda je i peterouglaste prekrivena bodljikavim dlačicama. Listovi, prekriveni čekinjastim dlačicama, duboko su razdijeljeni. Rub sjemenke različito je obojen. Na mjestu na kojem se spaja s plodom, duboko rebrasta drška veoma je tvrda.

Sjemenke i plodovi svih pet navedenih vrsta tikava rabe se i za ljudsku prehranu i kao krma.  Veoma su slični, pa nije lako, osobito kad su odvojeni od biljke, odgonetnuti kojoj vrsti zapravo pripadaju.

Većina kultivara tikvica, koje se u našim krajevima najčešće uzgajaju kao povrtlarske kulture, potječe od C. pepo, kao i patišon i cukini, te male ukrasne tikvice različitih oblika i boja. U ostalim europskim zemljama, osobito u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji poznate su brojne sorte i ostalih vrsta tikava koje pomalo stižu i na naše tržište. Dok se tikvice za jelo beru mlade, nezrele, plodovi ostalih tikava su najbolji kad su posve zreli. U domaćim, narodnim nazivima, u svim područjima uzgoja vlada poprilična zbrka jer se tikve različito nazivaju u pojedinim hrvatskim krajevima, a razvrstavaju se prema boji, obliku, tvrdoći kore i mesa te mogućnosti skladištenja.