Božićna pšenica

 Na početku prosinca, u danima između spomendana sv. Barbare i sv. Lucije u lijep, starinski, keramički ili porculanski duboki tanjur u široku plitku zdjelicu ili sličnu posudicu, posijati valja božićnu pšenicu. Prije sjetve je nekoliko puta isperite pa zalijte tako da bude prekrivena vodom pa ostavite da zrnje nabubri preko noći. Višak vode sljedećega jutra ocijedite. U široku plitku posudicu uspite 1-2 cm zemlje za cvijeće ili pijeska, pa ravnomjerno rasporedite oko 0,5 cm debeo sloj pšenice. Umjesto zemlje možete staviti i sloj vate ili kuhinjskog papirnatog krep ubrusa. No, zdrava će zrna dobro niknuti i bez ikakve podloge. U sredinu posude utisnite čašicu promjera odgovarajućeg svijeći koja će poslije ukrašavati božićno žito. Prekrijte posijanu pšenicu tankom pamučnom krpicom i smjestite u umjereno toplu, zračnu i svijetlu prostoriju. Svaki dan lagano poškropite preko krpice. Za nekoliko dana pšenica će nabubriti, isklijati, niknuti i lijepo se zazelenjeti. Kad pšenica nikne, krpicu uklonite pa nastavite i dalje umjereno zalijevati. 
Na Badnjak, kad budete ukrašavali kuću i kitili božićno drvce, pšenicu prikratite, povežite ukrasnom vrpcom - u narodu je običaj hrvatskom trobojnicom - pa stavite na stol, na prozorsku klupčicu ili pod božićno drvce uz jaslice. Ako ste u sredinu pri sjetvi stavili čašicu, izvadite je i na njeno mjesto utisnite svijeću. Kako bi što dulje ukrašavala kuću, po narodnom običaju sve do Sveta tri kralja, pšenica bi, kao i božićna jelka, trebala biti u svijetloj i hladnoj prostoriji. I dalje ju umjereno zalijevajte da se ne osuši, ali ne previše da ne požuti i popljesnivi. 

Korijeni su toga starog običaja sijanja božićne pšenice, jednog od najraširenijih u srednjoeuropskim katoličkim zemljama, u antičkom kultu vegetacije, koji simbolizira umiranje i ponovno rađanje prirode. Prema grčkom mitu, prelijepa kraljevića Adonisa zavoljele su Afrodita i Perzefona. U lovu ga je rastrgao vepar, pa ga je Afrodita pretvorila u cvijet. Zeus je oživio Adonisa i dopustio mu da dio godine provodi kod Afrodite, a dio kod Perzefone u carstvu mrtvih.
U katolika je božićna pšenica simbol života, a u narodu se vjeruje da gustoća iznikle pšenice, boja i sočnost njezinih vlati predskazuju bolju ili lošiju žetvu iduće godine. U nekim našim krajevima jedna bi se posudica sa božićnim žitom i grančicom jelke na Badnji dan odnijela na groblje pokojnicima. 

Nakon Božića pšenica bi se davala pticama jer se ništa iz tog svetog doba nije smjelo baciti. 

Prema starim hrvatskim narodnim običajima, na Badnju noć su se u kuću unosila i tri velika panja, kao simbol Svetog Trojstva, te stavljala na ognjište, a njihovim su se žarom pripaljivale sve svijeće u kući. Vjerovalo se da će vatra velikih panjeva, koja se tih dana nije smjela ugasiti, donijeti dobro cijelom domu i svim ukućanima. Glavni član domaćinstva unosio je u kuću i slamu, kao simbol Isusova rođenja u štalici, čime se označavao službeni početak proslave blagdana Božića. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, a malo se slame stavljalo i na stol i pokrivalo stolnjakom. Klasje se vezivalo u snopove, a pleli su se i vijenčići. Nakon večere, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi se sjedilo i i razgovaralo sve do polaska u crkvu na polnoćku.
Ako i ne budemo ovoga Božića otišli na polnoćku, okupit ćemo se oko božićnog drvca s dobrim željama da nam se sve zeleni poput božićne pšenice.