Na suncu ili u dijelovima vrta koji su poslijepodne zasjenjeni, u rano ljeto cvate graničica, odnosno ljiljanka, lat. Hemerocallis, prilagodljiva dugovječna zeljasta biljka, jedna od najotpornijih i najskromnijih trajnica. Od dvadesetak ishodišnih vrsta u vrtovima se najčešće uzgaja H. flava, ljiljanka sa zlatnožutim cvjetovima visoka oko 80 cm i H. fulva, visoka oko 1 m, žutih ili narančastih cvjetova. Križanjem osnovnih vrsta kreirano je i više od 30.000 različitih sorti graničice s cvjetovima svih boja osim bijele i plave.
Ta skromna biljka najbolje
uspijeva na plodnim, dubokim, vlažnim, čak i glinastim tlima, a služi kao pokrivač tla uz
vodene površine, uza staze, drveće i grmlje. Na cvjetnim gredicama dobar je
susjed svim trajnicama, no najljepše pristaje uz habulice, ivančice, bergenije,
funkije i indijanske koprive. Lijepe su i samostalne skupine ljiljanke na
sredini ili uz rub tratine. Izduženi, povijeni, uski listovi, dugački 45 - 100
cm lepezasto izrastaju iz osnove grumena. Iznad njih se izdižu visoke cvatne stapke s velikim cvjetovima
s po 6 latica, što nalikuju na cvjetove ljiljana. Svaki trubasti cvijet traje samo jedan dan, ali se dan za
danom otvaraju novi.
Ljiljanku nije teško
uzgajati jer je otporna na bolesti i štetnike, jedino joj poneki puž u rano
proljeće ošteti mlade listove, a mušica šiškarica ljeti cvjetne pupove. Jednostavno i lako se
razmnaža, a neće jako stradati ako je presadite čak i dok cvate. No ipak je
najbolje vrijeme za njenu sadnju kasno ljeto ili rana jesen, od kraja kolovoza
do sredine rujna, poslije cvatnje.
Graničicu nije teško
razmnožiti ni sjemenom, no biljke zbog stranooplodnje neće imati ista svojstva
kao roditelji. Sjemenke posijte u proljeće pod staklo posuvši ih slojem
supstrata za sjetvu dvostruko debljim od njihova promjera. Biljke niču za tri
tjedna, a čim dovoljno narastu, presadite ih pojedinačno u lončiće. Uzgajajte
ih cijelu sezonu na zaštićenu mjestu. Na gredicu ih presadite u jesen, tek kad
ojačaju. Ako su slabe i male, neka ostanu u loncima u klijalištu ili plasteniku
sve do proljeća iduće godine.
Potječe iz Kine, Japana i
Koreje, u kojima se uzgaja i za hranu. Naime, svi su dijelovi biljke jestivi,
mladi izdanci, gomoljasto korijenje i cvjetovi, no najčešće se ipak jedu
cvjetni pupovi. Cijene ju i kao ljekovitu biljku jer je sok iz korijena
učinkovit protuotrov pri trovanju arsenom, a vjeruju da sprječava čak i rak.