Prije mnogo godina, kad je Stara vrtlarica bila mlada djevojka, teta Luce, sestra moje bake, dala mi je komadić stabljike jedne neobične biljke i rekla mi nek' si je ukorijenim pa ću kad procvate vidjet' kak' ima lijepe cvjetove. Posadila sam tu reznicu u mali lončić u zemlju za kaktuse, ona se ubrzo ukorijenila, a iz nje se razvila lijepa biljka koja potkraj ljeta i u jesen na mom balkonu već dugi niz godina neumorno cvate. I ove se godine među zadebljanim stabljikama razvilo nekoliko cvjetnih pupova pa ova neobična biljka širi svoje zvjezdolike cvjetove baš ovih dana. Dok sam studirala, listajući jednu knjižicu o sukulentima, ustanovila sam da je to stapelija, lat. Orbea variegata, skromna mesnatica iz biljne porodice svilenica, lat. Asclepiadaceae, podrijetlom iz istočne i južne Afrike, koju su u Europu donijeli misionari još u 17. stoljeću. Biljka je veoma promjenljiva, i po veličini i po obliku, i po boji, i po načinu rasta, i po građi cvijeta. Zadebljane zelene, sivozelene ili zelenkastosmeđe uglaste mesnate stabljike dugačke su desetak centimetara.
Neobični atraktivni zvjezdoliki cvjetovi s pet krakova, promjera 5 -7 cm, najčešće su žutozeleni, ali je veći dio cvijeta prekriven crvenkastosmeđim mrljama i točkicama.
No oni nisu tako lijepi zato da bismo im se mi divili, nego se biljka laticama koje nalikuju na trulo meso služi kako bi privukla muhe ili kornjaše strvinare koji joj pomažu pri oprašivanju. Ne samo izgled latica nego i miris strvine kojega cvjetovi stapelije kratkotrajno izlučuju služi za primamljivanje oprašivača. Stoga je ta biljka dobila naziv strvosmrad. No to ime ne zvuči baš lijepo pa se u hortikulturi, prema prijašnjem latinskom nazivu, radije naziva stapelijom.
Ako kukci uspjelo prenesu pelud – uzgajivači kaktusa i sukulenata u staklenicima to čine kistom, a na mom je balkonu nekoliko puta došlo i do prirodnog oprašivanja - iz cvijeta će se razviti duguljast plod pun svijetlosmeđih plosnatih sjemenki.
 |
| Sjemenke u plodu |
Veoma su lagane i opremljene dugačkim bijelim paperjastim dlačicama pa ih lako raznosi i najmanji povjetarac.
Želite li stapelije razmnožiti generativno, sjemenke valja posijati odmah nakon dozrijevanja. Pri temperaturi 21-25°C niknu za tri do četiri dana. Kad biljčice porastu presadite ih pojedinačno u lončiće.
Stapeliju je ipak mnogo jednostavnije i lakše u proljeće razmnožiti vegetativno, dijelovima stabljike odlomljenim od matične biljke, koje često već imaju i po nekoliko korjenčića.
Stabljike možete i razrezati na nekoliko reznica duljine oko 5 cm, ostaviti ih da se nekoliko dana osuše, pa utisnuti u supstrat za ukorjenjivanje, sastavljen od treseta i pijeska, bilo pojedinačno u male lončiće ili u plitku posudu. Smjestite ih na prozorsku klupčicu u polusjeni; pri temperaturi 20-22 °C ubrzo će se razviti korijenje. Dobro razvijene nove biljke nakon nekoliko tjedana presadite u ukrasne plitke posudice.
Tijekom cijele godine stapelija bi trebala biti smještena na vrlo svijetlom mjestu. Ljeti može biti na balkonu ili na terasi u polusjeni ili na suncu – na suncu će njeni zadebljni izbojci poprimiti crvenkast nahuk – a zimi u što svjetlijoj prostoriji u kojoj temperatura neće biti ni viša ni niža od 10 do 15°C.Kad biljku nakon prezimljavanja iznesete na otvoreno, nekoliko dana neka bude u polusjeni da žarko sunce ne oprži stabljike.
Stapelija najbolje uspijeva u glinenoj plitkoj posudi, u propusnu humusno pjeskovitu supstratu s drenažnim slojem šljunka na dnu. Ljeti ju zalijevajte oskudno, tek kad se supstrat osuši. Zimi je samo povremeno zalijte, tek toliko da se mesnati izboji ne smežuraju. Starije biljke, kad prerastu posudu, presadite u ožujku u svježu mješavinu za kaktuse i sukulente, smjestite je na balkon i čekajte da neobična stapelija u kolovozu opet procvate.
