Cinija

Cinija

subota, 9. veljače 2013.

Visibabe

Dok su okolne livade još prekrivene snijegom, na početku veljače - za blagih zima čak i ranije - u poljskim živicama i uz rub šume iz lišća proviruju visibabe, lat. Galanthus nivalis, najranije naše proljetnice, u narodu poznate i pod nazivima babji klimpač, cinglica te debeloglavka. Stručni naziv biljke potječe od grčkih riječi gala i anthos što znači mlijeko i cvijet tj. mliječno cvijeće, te latinskog pridjeva nivalis što znači snježan odnosno bijel kao snijeg. Narodni je naziv biljka vjerojatno dobila zbog cvijeta pognuta poput stare bakice (babe).
Visibaba je niska lukovičasta višegodišnja biljka iz porodice sunovrata s dva linearna lista koja su pri vrhu sužena i tupa, a u vrijeme cvjetanja dugačka 8 – 9 cm i široka 0,4 – 0,7 cm. Iz lukovice se izdiže jedna cvjetna stapka visoka 10 – 15 cm. Na vrhu je samo jedan viseći, dvospolni cvijet, zvonastog oblika što ga tvori šest listića ocvijeća raspoređenih u dva kruga.

Tri vanjske latice su duguljaste i posve bijele, a tri unutrašnje su kraće; svaka sa prepoznatljivom zelenom polumjesečastom pjegom pri vrhu. Nalazimo ih na rastresitim, svježim, hranjivim, humoznim, blago do umjereno kiselim, ilovastim šumskim tlima u listopadnim, najčešće hrastovim i bukovim, ali i mješovitim i četinarskim šumama te u šikarama od nizina do pretplaninskog područja, do 2200 m nadmorske visine. Rasprostranjene su na Pirinejskom, Apeninskom i Balkanskom poluotoku, u Francuskoj, Mađarskoj, južnoj Austriji, Poljskoj, na Karpatima, Kavkazu i u drugim područjima sve do Male Azije.
Ugledate li ih za šetnje uz rub šume - kad ih zapazim uvijek se poveselim jer znam da je proljeće pred vratima! - ne berite ih i ne čupajte lukovice, jer su visibabe zaštićene biljke: prema Zakonu o zaštiti prirode osjetljiva su svojta.
Budući da su u narodu veoma omiljene, često ih – ne one iz prirode nego hortikulturne varijetete, s većim i dvostrukim vjenčićem, koje u obliku malih lukovica kupujemo u vrtnim centrima – uzgajamo i u našim cvjetnjacima pred kućom. Posaditi ih valja u rujnu ili listopadu na dubinu od 10 cm, na razmak od 8 cm. Kad se razrastu možete razdijeliti grumen na nekoliko dijelova te ih odmah nakon cvatnje posaditi. U laganoj sjeni, pored ukrasna grmlja ili ispred voćaka u tratini, nježna, svima draga snježnobijela zvonca visibabe pojavljivat će se svake godine od siječnja do ožujka i obradovati nas i u vrtu, a ne samo u prirodi.
Osim lukovicama, visibaba se lako razmnaža i sjemenom. Njezini su cvjetovi naime građeni tako da ih lako oprašuju pčele; visibaba je značajna medonosna biljka jer je važan izvor nektara u najranije proljeće. Pčele, privučene nektarom, prvo dotaknu njušku tučka i opraše je peludom što su ga donijele s druge biljke. Potom, u potrazi za nektarom unutar cvijeta u kojem se trenutno nalaze, pokupe pelud s njuške tučka i ga prenesu ga na sljedeću biljku. Nakon oplodnje, kad otpadnu latice, cvjetna se stapka povija prema tlu. Trodijelna plodnica dozrijeva i oblikuje se plod, žutozeleni mesnati jajolik tobolac s nekoliko sjemenki. Kad dozori, raspuca se pa iz njega ispadaju 3 - 4 mm dugačke svijetle sjemenke što ih raznose mravi i tako rasprostranjuju visibabe.
Visibabi slična biljka je drijemovac, lat. Leucojum vernum, koja se također pojavljuje u rano proljeće, također ima samo jednu cvjetnu stapku, najčešće s jednim visećim cvijetom, ali s 3 – 4 prizemna lista koja su obično šira (0,4 – 0,13 cm) od listova visibabe. Obje biljke je lako prepoznati i ne može ih se zamijeniti jer su u drijemovca, za razliku od visibabe, sve latice jednako dugačke i svaka na vrhu ima zelenožutu pjegu.