Posijte zimske sorte salate

Salata, lat. Lactuca sativa, jednogodišnja biljka iz porodice glavočika, lat. Compositae, omiljeno je povrće bila već u starom Egiptu, Grčkoj i Rimu, a česta je i danas, i u vrtovima i na našim jelovnicima. Lišće joj je niske energetske vrijednosti, ali obiluje dragocjenim vitaminima, napose vitaminima C, B i E, a sadržava i kalij, kalcij, željezo, magnezij, bakar, jod, mangan, litij i ostale minerale. Mliječni sok sadržava jabučnu i limunsku kiselinu te alkaloid laktucin, kojem se pripisuje blago umirujuće djelovanje. 

Uzgajamo je cijele godine, i na otvorenu i u zaštićenu prostoru, što nam omogućuje mnoštvo kultivara, proljetnih, ljetnih i zimskih, kao i onih za zaštićene prostore, nastalih tijekom prošlih 2000 godina. Najbolje uspijeva u područjima s blagom klimom pri temperaturi 15 - 20°C, na plodnim, humusnim, mrvičastim, ocjeditim pjeskovito-ilovastim tlima neutralne reakcije s mnogo hraniva. Za oblikovanje lijepih glavica sa sočnim lišćem salati je potrebno mnogo svjetla i vlage, i u tlu i u zraku. 

Najraniju salatu, mekolisne rane sorte kao što je majska kraljica, atrakcija i slične, uzgajamo u klijalištima, niskim tunelima, plastenicima i drugim zaštićenim prostorima. 

Ljetne sorte, zagrebačku kristalku, dalmatinsku ledenku, great lakes, ljubljansku ledenku, brazilijanku, ledu i mnoge druge, uzgajamo u povrtnjaku na otvorenom tijekom cijeloga ljeta, bilo izravnom sjetvom, svakih 10-14 dana, bilo iz presadnica. 

Salata je biljka dugog dana, pa se često dogodi da se tijekom kasno proljetnog i ljetnog uzgoja glavice uopće ne oblikuju nego biljke odmah procvatu i pobjegnu u sjeme. 

Zimske sorte, npr. nansen, posavku, zimsku rjavku, vegorku i slične, sijemo potkraj ljeta, od sredine kolovoza do sredine rujna. 

Sitne sivobijele ili žućkaste, duguljaste i na oba kraja zašiljene sjemenke, posijte u hladno klijalište, u sjetvene posude ili na dobro usitnjenu sjetvenu gredicu. 

Ako budete salatu sijali na sjetvene gredice, pomoću tanke letvice načinite utore duboke 1 cm na razmak od 8 do 10 cm. Budući da su sjemenke vrlo lagane – u jednom ih je gramu 800 do 1200 – ne sijte ih nikad izravno iz vrećice nego sjemenke istresite na dlan pa ih drugom rukom lagano rasipavajte u utor, kao da solite jelo.

Kad salata nakon 3 do 4 dana nikne, pažljivo je oplijevite, tlo oko biljčica plitko prorahlite malim ručnim grabljicama i prema potrebi zalijevajte. 

Kad narastu prva dva prava lista presadnice prepikirajte ili prorijedite na razmak od 3 cm. Redovito ih zalijevajte, okopavajte i plijevite. Presadnice će za sadnju na gredice u povrtnjaku dospijeti za 4 do 5 tjedana. 

Posadite ih na razmak 15 do 25 cm, gdje god pronađete malo mjesta, bilo u povrtnjaku ili u cvjetnjaku, na sunčane dobro osvijetljene gredice. Za svaki red duljine 4 m pripremite dvadesetak dobro razvijenih presadnica. 

Poslije sadnje, kasnije u jesen, tlo oko svake biljke salate obložite zrelim kompostiranim stajskim gnojem ili vrtnim kompostom, koji ćete u rano proljeće ukopati. 

S jednoga četvornoga metra u proljeće ćete ubrati 1 do 3 kg, pa i više, lijepih velikih glavica zelene salate. Berite ih svakodnevno, perite list po list pod mlazom vode te pripremite kao predjelo ili kao prilog glavnom jelu. 

Ukusno lišće zelene salate začinite suncokretovim, bučinim, sojinim ili maslinovim uljem, voćnim ili vinskim octom, limunovim sokom te majonezom, dodajući masline, luk, češnjak, peršin, bosiljak, kopar, vlasac, dragušac i slično začinsko bilje. 

Zelenu salatu možete dodati i u miješane salate od raznovrsna kuhana i svježa povrća, pomiješana s krumpirom, grahom, slanutkom, rižom ili tjesteninom.

Endivija

Endivija, lat. Cichorium endivia, jednogodišnja ili dvogodišnja povrćarska kultura iz porodice glavočika, lat. Asteraceae, potječe sa Sredozemlja, gdje raste kao samonikla biljka na otocima, pa i na našem Hvaru. Već su stari Egipćani, prije više od 3000 godina uočili njenu prehrambenu vrijednost pa su je, kao i Grci i Rimljani, uzgajali u svojim vrtovima. 

Endivija je biljka dugog dana, pa ljeti brzo procvate. Premda se može sijati i u rano proljeće, najbolje ju je uzgajati, kao jesensko - zimski usjev. Ljetne vrućine nisu povoljne za njen uzgoj jer je to biljka umjerene klime, za rast lišća najpovoljnije su temperature od 16 do 23°C. Pri temperaturi višoj od 30°C endivija prestaje rasti i lišće postane gorko. 

Sve sorte endivije svrstavamo u dva različita varijeteta: 

1. eskariol endivija, lat. Cichorium endivia var. latifolium, sa širokim valovitim slabo nazubljenim listovima; 

2. kudrava endivija, lat. Cichorium endivia var. crispum, s duboko urezanim sitno nazubljenim kovrčastim listovima. 

Najčešće se uzgajaju eskariol žuta i zelena, kudrava žuta i zelena, dječja glava i pankalijerka.

 

Endivija najbolje uspijeva na toplom i zaštićenom položaju, na srednje teškim, humoznim, rahlim, sipkim, dubokim plodnim tlima neutralne reakcije s dosta vode, poslije rajčice, paprike, kupusnjača i drugih kultura za koje je tlo prethodne godine bilo obilno pognojeno stajskim gnojem. 

Ako je tlo u vašem vrtu slabije plodnosti prije sjetve ili sadnje endivije, ukopajte 70 g/m2 mineralna gnojiva s većim udjelom fosfora i kalija, npr. florin 1, a kad lišće počne intenzivno rasti endiviju prignojite s 20 g/m2 mineralna gnojiva s većim udjelom dušika, npr. florin 6. 

Tla koja sadržavaju malo dušika ili nisu bila pognojena stajskim gnojem, prije sjetve ili sadnje dodatno pognojite ureom, npr. florin 6 ili 7. Endivija naime traži mnogo kalija. Nema li ga dovoljno, manja joj je otpornost na niske temprature. Dušik joj pak pomaže da brže raste, pa je lišće manje gorko. 

U kopnenom području endiviju posijte najranije potkraj lipnja te u srpnju i kolovozu, 12 - 15 tjedana prije prvog očekivanog jesenskog mraza. 

U jadranskom području endiviju možete posijati od srpnja do rujna, pa čak i kasnije, izravno u povrtnjak ili na posebnu gredicu za uzgoj presadnica. 

Sjemenke endivije su zapravo žućkastosivi rebrasti jednosjemeni plodići, roške, kojih u jednom gramu ima 755 – 910, a dobru klijavost zadržavaju 4 - 6 godina.

Budete li ih posijali izravno na gredicu utrošit ćete oko 1 g sjemena za 1 red duljine 4 m.

Dio gredice na kojoj raste endivija neka bude širok oko 40 cm, a kad biljke porastu prorijedite ih na razmak 35 - 40 cm. 

Uzgajate li endiviju iz presadnica, sjemenke posijte u hladno klijalište ili na posebnu gredicu za uzgoj presadnica. Endivija isklije za 6 - 8 dana, a za 4 - 6 tjedana razvije se 5 - 6 listova. 

Tada flance posadite, potkraj srpnja ili na početku kolovoza, na pripremljene gredice, nakon graška, špinata, ranoga kupusa, rane mrkve, korabice, salate, mladoga krumpira, luka ili češnjaka. 

Razmak između biljaka neka bude 30 - 40 cm, kako bi rozete endivije imale dovoljno prostora. Pri presađivanju vanjske listove prikratite i pazite da endiviju ne posadite preduboko: vegetativni vrh mora biti iznad tla. 

Za vegetacije biljke redovito zalijevajte i okopavajte sve dok se listovi ne nagnu prema van i posve ne prekriju tlo. 

Velike rozete endivije u našem kopnenom području počinjemo brati sredinom rujna, desetak tjedana nakon sjetve, a  beremo ih do studenoga. 

Dva do tri tjedna prije berbe glavice zelenih sorata gorka okusa možete povezati špagom ili rafijom, pokriti loncem za cvijeće ili kartonskom kutijom pa će lišće u sredini glavice izblijedjeti. Prije toga ne zalijevajte sredinu rozete kako ne bi istrunula. 

Endiviju vežite samo za suha vremena, i to ne sve glavice odjednom, nego svaki tjedan po nekoliko glavica, odnosno onoliko koliko ćete pojesti. No imajte na umu da etiolirana endivija sadržava manje vitamina, posebice vitamina A i C, ali i šećera te ljekovitih tvari koje pobuđuju tek i potiču izlučivanje mokraće. 

Lišće endivije rabite za pripremu različitih salata pomiješano sa slatkastim povrćem, primjerice graškom, kukuruzom šećercem, rajčicom, paprikom, mrkvom i ciklom, a možete dodati i kuhani krumpir ili grah. Takva će miješana salata biti posebno ukusna dodate li k tome i naribanu kiselu jabuku, naranču ili grejp narezan na sitne kockice i nekoliko kapi meda. Vanjske velike listove možete sitno nasjeckane dodati finim varivima od raznovrsna povrća.

Endivija je otpornija na niske temperature od zelene salate, ali će se ipak njeni naborani listovi pri temperaturama ispod ništice smrznuti, osobito ako biljci tijekom uzgoja nedostaje kalij. 

Dok u vrtovima na jadranskom području endivija zimi ostaje na gredicama, u našim kopnenim krajevima valja je u studenom, prije jakih mrazova, izvaditi iz tla s korijenom i na gusto utrapiti u pijesak ili sipku umjereno vlažnu zemlju u klijalište, hladan podrum ili spremište zaštićeno od niskih temperatura.

Tikve u našim povrtnjacima

Tikve, jednogodišnje zeljaste penjačice iz porodice tikvenjača, među najstarijim su poljoprivrednim kulturnim biljkama, a potječu iz tropskih zona Afrike, istočne Indije i srednje Amerike. Brojni arheološki nalazi iz Meksika i Perua svjedoče da su ih stari američki narodi poznavali i uzgajali prije 4000 godina.
Od tridesetak poznatih biljnih vrsta iz roda tikava, lat. Cucurbita, iz porodice tikvenjača, lat. Cucurbitaceae, koja obuhvaća 120 rodova i oko 1000 vrsta, kao ratarske i povrtlarske kulture u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi uzgajamo pet najvažnijih vrsta: Cucurbita argyrosperma, C. ficifolia, C. maxima, C. moschata i C. pepo.

Listovi zimske tikve, lat. Cucurbita argyrosperma, plitko su razdijeljeni i prekriveni bijelim mrljama, te najčešće nemaju dlačica. Čvrste uglate stabljike prekrivene su mekanim dlačicama, a drška ploda oštro je peterouglasta. Na mjestu spajanja plutasto je zadebljana, ali nije proširena. Sjemenke su bijele ili žutosmeđe, sa svjetlijim rubom.

Velika bundeva, lat. Cucurbita maxima, ima mekanu spužvastu dlakavu valjkastu stabljiku i kuglaste ili valjkaste plodove, što dosegnu i do 100 kg. Vrlo veliki dlakavi listovi okruglasti su i obično nisu razdijeljeni. Krupne sjemenke, sa zadebljalim svjetlijim rubom, prekrivene su tankom prozirnom opnom. 

Bundeva šećerka, odnosno turkinja, lat. Cucurbita moschata, ima uglatu stabljiku s mekanim dlačicama, a udubine plitko razdijeljenih, prilično dlakavih listova, prekrivenih bijelim piknjama, okruglaste su. Rub bijelih do smeđih sjemenki uvijek je tamniji. Drška se ploda na mjestu spajanja proširuje. Poznata je kruškolika sorta butternut čije je slatkasto meso pogodno za pripremu juha, kolača, kompota i marmelade.

                                                                                 

Bundeva šećerka, lat. Cucurbita moschata

Stabljika azijske, sijamske tj . smokvolisne bundeve, lat. Cucurbita ficifolia, može biti 5 do 15 m dugačka, listovi joj nalikuju na lišće smokve, a duguljasti plodovi što podsjećaju na lubenice sadržavaju široke sjemenke boja kojih varira od bijele do crne. Za jelo se koriste cvjetovi, mladi listovi i stabljika kao povrće, meso zrelih plodova služi za proizvodnju marmelade i pripremu kolača i drugih slastica. Najhranjivije su sjemenke koje se u Meksiku često jedu karamelizirane.
Stabljika obične tikve koju najčešće nazivamo tikvica, lat. Cucurbita pepo, tvrda je i peterouglasta te prekrivena bodljikavim dlačicama. Na mjestu na kojem se spaja s plodom, duboko rebrasta drška ploda veoma je tvrda. Listovi, prekriveni čekinjastim dlačicama, duboko su razdijeljeni. Rub sjemenke različito je obojen. 

Sjemenke i plodovi svih pet navedenih vrsta tikava rabe se i za ljudsku prehranu i kao krma. Veoma su slični, pa nije lako, osobito kad su odvojeni od biljke, odgonetnuti kojoj vrsti zapravo pripadaju.

Većina kultivara tikvica, koje se u našim krajevima najčešće uzgajaju kao povrtlarske kulture, potječe od C. pepo, kao i patišon i cukini, te male ukrasne tikvice različitih oblika i boja. U ostalim europskim zemljama, osobito u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji poznate su brojne sorte i ostalih vrsta tikava koje pomalo stižu i na naše tržište. Dok se tikvice za jelo beru mlade, nezrele, plodovi ostalih tikava su najbolji kad su posve zreli. 

U domaćim, narodnim nazivima, u svim područjima uzgoja vlada poprilična zbrka jer se tikve različito nazivaju u pojedinim hrvatskim krajevima, a razvrstavaju se prema boji, obliku, tvrdoći kore i mesa te mogućnosti skladištenja.

Radič - uzgoj i etioliranje

Od 20.000 biljnih vrsta iz porodice glavočika, lat. Asteraceae, u Hrvatskoj raste njih četiristotinjak. Mnoge su jestive, ljekovite ili ukrasne, a jedna je od njih i cikorija, vodopija ili divlji radič, lat. Cichorium intybus, srednje visoka trajnica sa svijetloplavim glavičastim cvatovima. 

Njenom je selekcijom nastao kultivirani radič, lat. Cichorium intybus var. foliosum, jednogodišnja ili dvogodišnja povrtlarska kultura s izrezuckanim ili ovalnim listovima, koja se najčešće uzgaja za zimsko etioliranje, odnosno izbjeljivanje lišća. 

U prvoj godini biljka razvija zadebljali vretenast korijen s mnogo sitnih korjenčića i skraćenu, zadebljalu, konusnu stabljiku s lišćem u obliku rozete.

Iduće godine iz nje se izdiže oko 1 m visoka cvjetna stabljika sa svijetloplavim cvatovima. Iz cvjetića u cvatu nastaju jednosjemeni rebrasti plodići koji dobru klijavost zadržavaju 5 - 7 godina, a u jednom ih je gramu 600 - 700.

Radič, kojeg su poznavali i upotrebljavali kao lijek i hranu već stari Grci i Rimljani, najbolje uspijeva u područjima s umjerenom klimom, na sipkim, dubokim, plodnim, vapnenim tlima. No uz redovito zalijevanje i gnojidbu uspijeva i na nešto lošijim tlima. 

Kultivirani je radič veoma prilagodljiva biljka, pa dobro podnosi i mraz i sušu. To je biljka umjerene klime pa je za rast lišća najpovoljnija temperatura 16 - 23°C. Pri temperaturama nižim od 2°C i višim od 30°C lišće prestaje rasti, a minimalna temperatura klijanja za sjemenke radiča je također 2°C.

U nas su najčešće sorte pan di zucchero, palla rosa, palla bianca, averto, crveni treviški, verona, virtus, witloof, katalonski, bijeli milanski, leonardo, indigo, castelfranco i fidelio. 

                      

  kultivar radiča pan di zucchero

U kontinentalnom području radič sijemo od kraja lipnja do sredine srpnja, a na Jadranu ga valja posijati od lipnja pa sve do rujna, a za lijepa vremena i kasnije, za potrošnju u jesen, tijekom zime i u proljeće.
Posijte ga uza zeljarice ili ispod kukuruza šećerca, na gredice prošle jeseni pognojene s najmanje 2 kg/m² zrela stajskoga gnoja nakon krastavaca, krumpira, kupusnjača, rajčica, graha, graška, salate ili špinata. Za svaki red duljine 4 m potrebno vam je 1 g sjemena; razmak između redova neka bude 20 - 30 cm.

Kad se nakon supki razviju 3 - 4 prava lista, radič prorijedite na razmak od 12 do 15 cm, kako biste uzgojili zadebljalo korijenje promjera 4 - 5 cm, koje zimi možete izbjeljivati.

Osim izravno, radič možete posijati i na posebnu gredicu za uzgoj presadnica, pa ga kasnije presaditi na gredicu za stalni uzgoj. Iz jednog grama sjemena možete dobiti najmanje 450 presadnica, što je dovoljno, uz razmak sadnje od 15 cm, odnosno 25 biljaka na red od 4 metra, za 18 redova. 

Prema tome, za peteročlanu obitelj dovoljna su, uzgojite li godišnje najmanje 1 kg lišća u jednom redu, četiri reda radiča.

Poslije prorjeđivanja ili presađivanja radič redovito okopavajte, plijevite, ako treba zalijevajte i uklanjajte cvatove koji se mogu pojaviti već prve godine. 

Čim lišće bude dovoljno bujno, režite ga ili trgajte za jelo, pazeći da ne oštetite vegetacijske vrhove na "glavi" korijena, kako bi moglo i dalje rasti.

U jadranskom području s blagom klimom radič tijekom zime ostaje u povrtnjaku i bere se kako dospijeva. 

 

U kopnenom području u jesen, potkraj listopada, biljke radiča izvadite, korijenove s lišćem ostavite na gredici 4 - 5 dana, a potom lišće prikratite. 

Pritom pazite da ne oštetite vegetacijski vrh na glavi korijena; ostavite 2 - 3 cm lišća. Korijenje utrapite tj. ukopajte u jamu na zaštićenu mjestu u vrtu, poredavši ih gusto jednog uz drugoga ili složite u pijesak u prikladnu kantu ili sličnu posudu u hladnom podrumu.
Za pospješivanje radiča tj. za razvitak izbijeljenih listova, korijenje izvadite iz trapa ili iz posude u podrumu i složite u drveni štajglec jabučar obložen crnom folijom. 

Na dno sanduka stavite malo vlažnog komposta i korijene složite gusto jedan do drugoga tako da im pupovi budu na istoj razini. Između korijenja dodajte tek toliko komposta da se popune šupljine. 

Sanduk pokrijte crnom folijom tako da iznad korijenja bude oko 20 cm slobodnog prostora, smjestite ga u umjereno toplu i vlažnu prostoriju s temperaturom 14 - 20 Celzijevih stupnjeva i svaka dva do tri dana kompost malo navlažite. 

Za tri tjedna iz vršnih pupova će se razviti bijele izdužene glavice radiča s nježnim krhkim lišćem koje zimi možete jesti svježe kao salatu.

Biljke radiča ne izbjeljujte sve odjednom, istovremeno, nego ih pripremajte za etioliranje postupno, malo po malo, i trošite kako izbijeljene glavice budu  dospijevale za jelo. 

Pokoji red radiča možete i u kontinentalnom području ostaviti zimi u vrtu na gredici. Bude li zima blaga i bez snijega, moći ćete svaki čas ubrati malo lišća, sve do kasna proljeća, kad radič počne "bježati u sjeme".

Kelj

Premda nije tako omiljeno povrće kao kupus i cvjetača, i kelj, lat. Brassica oleracea var. sabauda, ipak nalazi svoje mjesto u našim vrtovima i u našim jelovnicima. 

Po građi i biološkim svojstvima vrlo je sličan kupusu, lat. Brassica oleracea var. capitata, jer su to zapravo dva varijeteta iste biljne vrste. Kao i kupus, kelj oblikuje veliki vršni pup obavijen brojnim listovima, koji se razvijaju na gornjem dijelu stabljike. Dok kupus razvija relativno glatko lišće, lišće kelja mjehurasto je naborano, jer se lisna plojka razvija brže od lisnih žila. 

Najbolje uspijeva na suncu ili u polusjeni, na nanosnim, humusnim, srednje teškim, pjeskovito glinastim, blago kiselim, dubokim i plodnim vrtnim tlima s propusnom zdravicom, obilno pognojenim kompostiranim stajskim gnojem ili sličnim organskim gnojivom. Tlo mora biti dobro opskrbljeno dušikom, fosforom, kalcijem i ostalim hranivima, osobito kalijem, kako bi glavice kelja bile čvrste, a listovi dobro savijeni, ugodna mirisa i okusa. Kelj, kao i ostale kupusnjače, ima velike zahtjeve prema vlažnosti zraka i tla. Ako nema dovoljno vlage, biljke se sporo razvijaju, oblikuju se sitne glavice, listovi su mali, grubi i pokriveni voskom. Osobito mnogo vlage u zraku kelju je potrebno kad se savijaju glavice, pa ga je najbolje uzgajati kao kasnu kulturu kako bi se izbjeglo vruće i suho ljeto.

Stoga se u našem jadranskom području najčešće uzgaja zimi jer je veoma otporan na niske temperature i vrlo dugo može ostati u povrtnjaku, osobito ako zima nije prehladna. Kad mu mraz malo "ofuri" lišće još je blažeg i boljeg okusa. Za zimski uzgoj u jadranskom području, ali i u kopnenom području, osobito za blagih zima, pogodne su sorte algro, wigro, winterfürst, te noviji hibridi milena F1, tarvoy F1, wirosa F1, concerto F1 i slične. 

Presadnice tih sorti trebalo bi uzgajati od početka lipnja do sredine srpnja. Na gredice bi ih trebali posaditi od sredine srpnja do sredine kolovoza, a glavice brati od listopada pa sve do travnja. Osim toga kelj možete u jadranskom području i u svim područjima sa sličnom blagom klimom uzgajati i kao ranoproljetni usjev: presadnice uzgojite u prosincu i siječnju, presadite u veljači i ožujku, a glavice berite u svibnju.

U kopnenom području kelj uzgajamo, kao i kupus, kao ranu, srednje ranu i kasnu kulturu. Rane sorte, vorbote, kapucinski i sl., posijte u veljači u polutoplo klijalište, u travnju presadite na gredice na razmak 50 x 50 cm, a berite u lipnju i srpnju. 

Srednje rane sorte, npr, željeznu glavu, posijte u travnju na sjetvenu gredicu, presadnice posadite u povrtnjak u svibnju, a berite od srpnja do rujna. 

Kasne sorte, kao vertus i sl., obično se siju potkraj travnja ili na početku svibnja, a presađuju u lipnju na razmak 60 x 60 cm, pa za potrošnju dospijevaju u listopadu i studenom. Otporne sorte možete posijati i ljeti, kao i na Jadranu, pa presadnice u jesen presaditi na gredice. Za potrošnju će dospijeti u rano proljeće.

Pri uzgoju kelja valja dobro paziti na plodored, kako bi glavice bile što bolje kakvoće. Uzgajajte ga u prvoj godini nakon gnojidbe tla stajnjakom ili zelene gnojidbe, poslije graha mahunara i graha zrnaša, graška, boba, slanutka i drugih mahunarki, krastavaca ili krumpira. 

Kelj nikad ne uzgajajte godinu za godinom na istome mjestu, nego ga na istu gredicu posadite tek nakon 3 - 4 godine kako biste spriječili umor tla te bolesti i štetnike kupusnjača.

Poriluk

Poriluk, lat. Allium porrum, dvogodišnja je povrtna kultura podrijetlom sa Sredozemlja, koja u prvoj godini razvija duge plosnate listove, a u drugoj visoku cvjetnu stabljiku na vrhu koje nastaje krupni loptasti cvat s mnogo ružičastih, ljubičastih ili bijelih cvjetića.

Listovi, zbog kojih poriluk od davnina uzgajamo, prema vrhu su zeleni i otvoreni, a u donjem dijelu zadebljani te se prekrivaju i tvore produljenu cilindričnu bijelu lukovicu.
Uzgajati ga valja na suncu ili u polusjeni, na umjereno vlažnim dubokim vrtnim humusnim tlima, pjeskovito glinastim, obilno pognojenim i stajskim gnojem i mineralnim gnojivima. Suha, siromašna i pjeskovita, kao ni glinasta premokra tla nisu povoljna za uzgoj te vrijedne povrtne kulture.

Poriluk vrlo dobro podnosi hladnoću pa dobro uspijeva i u našim planinskim krajevima, a najčešće ga uzgajamo za potrošnju ljeti i zimi.
Za ranu, ljetnu potrošnju sitne crne sjemenke valja posijati u ožujku u klijalište, a presadnice debljine olovke posaditi na gredice u svibnju i lipnju.
Za kasniju, jesensku i zimsku potrošnju presadnice uzgojite na otvorenom: sjeme sijte na posebnu gredicu za uzgoj presadnica od svibnja do srpnja, a poriluk na stalno mjesto presađujte u srpnju i kolovozu.
Sjeme sporo niče, za 2 - 3 tjedna, a biljke sporo i dugo rastu - od sjetve do berbe prođe 80 - 150 dana - pa poriluk nikad ne sijemo izravno na gredice nego uvijek uzgajamo presadnice.

Dok mlade biljčice ne dorastu za presađivanje, na gredicama na koje ćemo ih posaditi uzgajamo pretkulture, npr. rani kelj i kupus, grašak, proljetna salata i slične.
Da bi produljena bijela lukovica bila što razvijenija, poriluk posadite u jarke duboke oko 15 cm, a tijekom vegetacije biljke redovito nagrćite.
Potkraj vegetacije vrhove listova prikratite kako bi baza lišća što bolje odebljala. 

Poriluk vadite za jelo kad bude 4 - 9 cm promjera, a biljke dosegnu visinu od 20 do 40 cm.

Na jednomu četvornomu metru možete uzgojiti 1 - 5 kg poriluka, što ovisi o uvjetima uzgoja i sorti koju ste izabrali. U nas su najčešće sorte domaći dugi, elefant, karentan i goliath.

Ako sjemenke poriluka posijete kasno ljeti, a presadnice posadite potkraj kolovoza, neke biljke prije zime možda neće dorasti za berbu. Nagrnite ih još jednom u kasnu jesen, tlo prekrijte debelom organskom zastirkom i ostavite preko zime na gredici. Ako zima bude blaga vadite ga kako dospijevaju za berbu. 

U proljeće će lišće opet rasti i lukovice će odebljati. No treba ih pobrati do svibnja, prije no što se počne izdizati cvjetna stabljika.
Poriluk koji do zime doraste za vađenje, a nećete ga odmah utrošiti za jelo, pred zimu izvadite i utrapite u zaklonjenom dijelu povrtnjaka ili u podrumu u pijesku.
Na ispražnjenu gredicu posijte špinat ili posadite zimsku salatu te ozimi kelj.

Premda ga mnogi ne vole, svježi je poriluk vrlo vrijedna i ljekovita namirnica velike nutritivne, a male energetske vrijednosti. Sadržava vitamine B skupine, karotin, minerale, specifična eterična ulja te aminokiseline sa sumporom koje prilikom pripremanja poriluka prelaze u tiosulfinate, polisulfide i druge spojeve što djeluju kao prirodni antibiotici, snizuju krvni tlak, jačaju imunološki i krvožilni sustav, snizuju kolesterol, aktiviraju enzime koji sudjeluju u detoksifikaciji organizma, a sprečavaju i maligne bolesti.
Eterično ulje i drugi ljekoviti sastojci potiču probavu te izlučivanje mokraće, a biljna sluz olakšava iskašljavanje, ublažava bronhitis, prehladu i upale dišnih putova.
Zeleni dijelovi listova sadržavaju više vitamina i ostalih korisnih sastojaka nego bijela izdužena lukovica. Ne bacajte ih nego utrošite svježe kao salatu ili pripremite različita jela; ne samo dosadno bakino varivo s krumpirom u kojem se razvlače bijele niti poriluka, nego i maštovite juhe, pite, složence, omlete, palačinke i slično. 

Bob

Tijekom prvih nekoliko godina moga rada u vrtu, jedna od kultura koju sam za probu posijala u povrtnjak bio je i bob. Dobro je uspijevao, no nisam ga uzgajala baš svake godine, nego bih povremeno posijala po nekoliko kućica. Ove godine sam odlučila ponovo pokušati uzgojiti malo zelenoga boba pa sam sredinom ožujka posijala po nekoliko sjemenki u posudice, a kasnije ću ih pažljivo posaditi na gredicu.

Bob, lat. Vicia faba, jednogodišnja zeljasta grmolika biljka iz porodice mahunarki, lat. Fabaceae, najstarija je jednogodišnja kultivirana mahunarka, poznata je bila u Europi, Egiptu i Arabiji još u doba neolitika. Uzgajali su ga i stari Egipćani i stari Židovi i stari Grci a spominje ga i Homer u Ilijadi. Kao ljudska hrana koristi se vjerojatno već desetak tisuća godina, a potisnuli su ga krumpir, kukuruz i grah doneseni u Europu poslije otkrića Amerike. 

Plosnate, nepravilno zaokružene, tamne smeđezelenkaste krupne sjemenke boba kliju već pri temperaturi 3 - 6 Celzijevih stupnjeva, mlade biljke izdrže bez povreda - 4°C, a smrznu se tek pri -7°C. Sjemenke boba niču pri temperaturi 10 - 14 Celzijevih stupnjeva za 14 - 18 dana. 

Zbog velike otpornosti na hladnoću, bob se uspjelo uzgaja i u područjima s kontinentalnom i planinskom klimom, primjerice u središnjoj Aziji, na Tibetu i Himalaji, čak i na visini od 4200 m.
Bob ima razgranjen korijen i šuplju zeljastu stabljiku visoku od 60 do 80 cm. Listovi su dugački od 10 do 25 cm, a cvjetovi, promjera 1 - 2,5 cm, imaju 5 bijelih latica sa crnim pjegama. 

Nakon cvatnje postupno se razvijaju debele mesnate tridesetak centimetara dugačke mahune ispunjene spužvastim bijelim tkivom u kom dozrijeva 4 - 8 velikih sjemenki. 

Na početku rasta su mekane, potom bivaju sve tvrđe i mijenjaju boju iz zelene u bijelo-zelenkastu. Sjemenke boba izrazito su velike, a najčešće ih beremo dok su još zelene. 

Suhi bob dok se kuha širi neugodan miris, a i okus mu je pomalo neobičan pa nije baš omiljena hrana, posebice u našim kopnenim krajevima. Mnogo je bolji zeleni bob kojega sami uzgajamo u našim povrtnjacima, posebice kad ga skuhamo odmah nakon branja. Osim toga, to je i jedna od prvih biljaka koju u našim povrtnjacima beremo u proljeće.

Najpoznatije sorte boba koje se uzgajaju širom svijeta su white windsor, green windsor, express, dreadnought, jubilee hysor, relon, imperial green longpod i druge. 

Mi najčešće uzgajamo domaće srednje bujne populacije te sortu aquadulce. To je najpopularnija sorta dugih mahuna i bijeloga zrna. Ona odlično podnosi niske temperature i rano dospijeva za berbu. Biljka je visoka oko 100 cm i široka oko 40 cm. Crna bobova muha napada je manje nego druge sorte.

U sredozemnom krugu i područjima sa sličnom blagom klimom, gdje minimalne temperature zimi nisu niže od - 6 °C, krupnosjemene sorte boba kao povrtne kulture vrtlari  uzgajaju zimi, a sijati se može od početka listopada do kraja prosinca. U primorskom zaleđu sije se u veljači i na početku ožujka, a u kontinentalnom području u ožujku i na početku travnja. 

Prije sjetve, u vlažno ilovasto-glinasto tlo, na kojem bob najbolje uspijeva, ukopajte oko 2 kg kompostiranoga organskoga gnojiva na četvorni metar. Dodajte i oko 100 g kamena brašna ili kompleksna mineralna gnojiva, birajući ona s manjim udjelom dušika, jer je bobu potrebno mnogo fosfora i kalija. Na pripremljene gredice posijte po 5 do 6 zrna u kućice na dubinu od 5 do 8 cm, a razmak neka bude 40 x 60 cm. 

Bob možete uzgajati i na mješovitim gredicama, u redovima među ostalim povrtnim kulturama, uz blitvu, špinat, radič, mrkvu, češnjak, poriluk ili endiviju, predvidjevši za njega dio gredice širine 30 do 50 cm. Za vrijeme vegetacije biljke redovito okopavajte, ogrnite i plijevite po potrebi. 

Za razliku od ostalih mahunarki bob nema vitice pomoću kojih bi se hvatao za potporanj, pa biljke poduprite kolčićima ili granama grmlja koje vam je ostalo nakon rezidbe. Kad na stabljici naraste četrnaesti list otkinite vrh, da se zaustavi rast u visinu. Hranjive tvari zadržavat će se u donjem dijelu biljke, pa se mahune boba bolje razvijaju. 

Na jednom četvornom metru možete uzgojiti oko 4 kg zelenih mahuna boba. Berite ih kad dostignu tri četvrtine svoje konačne veličine, dok su zelene, sočne i mekane i kuhajte ih cijele jer su tada najhranjivije i lakše probavljive. Nakon toga berite zelena zrna kad nabreknu pazeći pritom da bob ne otvrdne i postane kožast i gibak.

Bob posijan na jesen i tijekom zime u primorskom području, za berbu dospijeva u proljeće, u travnju i svibnju, jer razdoblje vegetacije većine sorti traje od 100 do 196 dana. U kopnenom području bob beremo od svibnja do srpnja, ovisno o tome kad smo ga posijali. Možete ga posijati u nekoliko navrata po nekoliko kućica pa će biljke postupno dospijevati za berbu, a ne sve istovremeno. 

Ubrana zrna boba, čvrsta i jarke boje, bez mrlja, sluzi ili nabora može se čuvati u hladioniku 5 dana, u lagano zatvorenoj plastičnoj vrećici. U mahunama se može čuvati desetak dana pri temperaturi 7 - 9 Celzijevih stupnjeva i vlažnosti zraka od 90 do 95%. Osušena zrna boba možete čuvati do 12 mjeseci u hermetički zatvorenim posudama u hladnom i mračnom spremištu. 

Bob je vrijedna namirnica jer sadržava višestruko nezasićene masne kiseline, spororazgradive ugljikohidrate, vrijedne bjelančevine te minerale: kalij, kalcij, fosfor, magnezij, željezo, cink, bakar, mangan i selen; vitamine A, D, K, E i C, vitamin B12, tiamin, riboflavin, niacin i pantotensku kiselinu. Svi ti sastojci doprinose našem zdravlju jer sprečavaju slabokrvnost, poboljšavaju probavu i jačaju imunološki sustav. 

Bob je izvrsna namirnica za osobe oboljele od Parkinsonove bolesti, jer sadržava tirozin, neesencijalnu aminokiselinu od koje nastaje dopamin, hormon koji djeluje kao neurotransmiter, tvar koja prenosi živčane impulse od jedne do druge živčane stanice te ima važnu ulogu u kontroli voljnih pokreta.
Pri uzgoju boba najčešći i najozbiljniji štetnik je crna bobova uš, lat. Aphis fabae, česta i na grahu, grašku te drugim povrtnim kulturama, koja izravnu štetu nanosi sisanjem sokova, kao i sve uši, što uzrokuje promjenu boje listova i njihovo kovrčanje. Indirektnu štetu nanosi prenošenjem velikog broja virusnih bolesti. 

Bob je namirnica koja se koristi za pripremu tradicionalnih jela u Egiptu, Alžiru, Maroku, Iraku, Siriji, Turskoj, Italiji, Portugalu, Španjolskoj, Švedskoj, Kolumbiji, Ekvadoru, Indiji, Japanu, Kini, Meksiku, Vijetnamu i drugim zemljama širom svijeta. Najpoznatija jela od boba su kineski doubanjiang, bliskoistočni falafel, egipatski ful medames, etiopski shiro wot te iranski baghali polo.
A Stara vrtlarica je mladi zeleni bob najčešće kuhala kao varivo s korjenastim povrćem i tjesteninom. Ako želite kušati to jelo od zelenog boba, evo recepta: Varivo od boba s tjesteninom.

Kelj pupčar

Za ljetnih vrućina male zelene glavice kelja pupčara, lat. Brassica oleracea var. gemmifera, koje se razvijaju u pazušcima listova uzduž stabljike, loša su okusa, mekane i otvorene. Najbolje su kakvoće u jesen i zimi, kad su dani sunčani, a noći prohladne. 

Stoga tu kupusnjaču, najotporniju na niske temperature, u mediteranskom području uzgajamo kao zimsku kulturu: sije se od lipnja, presađuje u srpnju i kolovozu, a bere se od prosinca do ožujka. 

U našim sjevernim krajevima kelj pupčar bi trebalo posijati kad i kasni kupus, u travnju i svibnju, a presaditi u lipnju i srpnju, tako da za potrošnju počnu dospijevati sredinom listopada. Kelj pupčar uvijek berite odozdo prema gore na stabljici kako glavice dospijevaju. Budući da dobro podnosi temperaturu i do - 10 °C možete ga brati od sredine listopada pa sve do kraja siječnja, čak i kad je vrt prekriven snijegom. 

Tijekom zime biljke same štite pupove od izmrzavanja spuštanjem listova. 

Ako se glavice kelja pupčara slučajno i smrznu, ne dirajte ih, pričekajte da se same odmrznu kad zatopli pa ih tada berite. 

Tlo za uzgoj kelja pupčara mora biti srednje teško, pjeskovito-ilovasto, mrvičasto, bogato hranivima i humusom, a biljci godi obilna gnojidba stajskim gnojem.

Sjemenke posijte u klijalište ili na gredicu za uzgoj presadnica, a nakon nicanja biljke prorijedite na razmak od 8 cm, kako se ne bi izdužile i ostale tanke. Mali broj presadnica za mali vrt možete uzgojiti i pojedinačno u posudicama.

Presadnice sporo rastu, pa se sade 50 - 60 dana nakon sjetve, na razmak 60 x 60 cm do 70 x 80 cm. U malom ih povrtnjaku možete posaditi među korabice koje ćete u međuvremenu pobrati i pojesti. 

Za 1 četvorni metar potrebne su 3 - 4 presadnice, a na toj površini možete ubrati 0,5 – 0,8 kg malih glavica kelja pupčara. One dorastu za berbu 220 do 240 dana odnosno 7 do 7,5 mjeseci nakon sjetve. 

Kako biste potaknuli rast glavica u pazušcima listova, trebalo bi odrezati vršni pup na biljkama najkasnije do početka rujna. 

   

Kelj pupčar sadržava duplo više bjelančevina nego kupus, obiluje i vitaminima i mineralima, a možete ga pripremati na razne načine kao varivo, složence s tjesteninom i rižom, kao prilog mesu, kao miješanu salatu i slična jela. 

Ako je urod kelja pupčara u vašem povrtnjaku velik, dio malih zelenih glavica možete i zamrznuti nakon kratkog blanširanja. 

Bučine sjemenke

Kad smo za vrijeme studija u našem najdražem gradu Zagrebu išle u kino, pred ulazom u kinodvoranu prodavači, najčešće neki mladi momci, uvijek su nam nudili "zanimaciju" - pečene sjemenke bundeva u malim čunjastim papirnatim smotuljcima.
Grickali smo te fine slankaste pečene sjemenke za vrijeme prikazivanja filma, a kad se dvorana ispraznila, posvuda su po podu bile razbacane bijele ljuskice.

 

U kino već godinama ne idem pa ne znam može li se zanimacija i danas kupiti prije ulaska u kinodvoranu, ali znam da su krupne bučine sjemenke vrlo ukusne i ljekovite. 

Sadržavaju 45 - 53 % masnoće, 32 - 38 % bjelančevina, 3 - 5 % ugljikohidrata, 4 - 6 % minerala, i to kalija, fosfora, kalcija, magnezija, željeza, bakra, mangana, selena i cinka te važne vitamine B1, B2, B6, C, A i E. 

Sjemenke sadržavaju i pektin, bjelančevine, fosfatide, neke sterole i njihove glikozide, triterpenske spojeve znane pod nazivom kukurbitacini, giberelinsku kiselinu i skvalen. Od njih se dobiva hladno prešano ulje, koje se rabi u farmaceutskoj industriji, kao lijek te kao začin za salate i kruh. Masno bučino ulje obiluje višestruko nezasićenim masnim kiselinama, linolnom, linolenskom i arahidonskom kiselinom. 

I sjemenke i bučino ulje djelotvorno sprečavaju i ublažavaju tegobe pri početnom stadiju povećane prostate. Povećava se protok i količina urina, smanjuje se učestalost mokrenja i danju i noću, a ljekoviti sastojci utječu i na mišiće mokraćna mjehura, osobito kružne koji zatvaraju i otvaraju mjehur. Ublažavaju se i tegobe koje su posljedica nadražena mjehura, bolovi i pečenje, što je često i u djece i žena. 

Bučino ulje snižava razinu kolesterola u krvi, stoga sjemenke jedite dva puta na dan, po jednu jušnu žlicu, dobro ih prožvakavši. 

Ulje uzimajte kao kuru, više mjeseci, također dva puta na dan, po jednu čajnu žličicu. 

Ni za dulje uporabe ulja i sjemenki nema nikakvih popratnih pojava ni neželjena djelovanja.

Cikla

Kad se lišće cikle počne sušiti i prigibati prema tlu, znak je to da je korijen posve razvijen i da je vrijeme za vađenje. Što se prije izvadi, dok je korijenje mlado i nježno, promjera ne većeg od 5 cm, to je boljega okusa.
Rana cikla posijana u proljeće vadi se cijelo ljeto, i to čim korijenje odeblja na promjer od 3 cm. Kasne sorte za zimsku potrošnju sijemo ljeti, sve do početka kolovoza, a za vađenje dospijevaju sredinom listopada i u studenom. Na jednome četvornom metru povrtnjaka možete uzgojiti najmanje 3-4 kg korijena.
Na jadranskom području, na žaštićenim položajima, posebice za veoma blagih zima, ciklu u jesen nije potrebno vaditi. Ostavite je da i dalje raste i vadite prema potrebi.

Cikla ne podnosi niske temperature, korijenje se smrzne već pri temperaturi -2°C, pa je najčešće skladištimo, zamrzavamo ili kiselimo za potrošnju tijekom zime. 

Za dulje čuvanje ciklu vadite na vrijeme, prije no što korijenje postane vlaknasto i drvenasto. Vadite je štihačom za suha vremena, lagano otresite zemlju i ostavite da se dobro prosuši. Oštećeno korijenje odvojite i odmah potrošite ili zamrznite. 

Listovi cikle također su jestivi i jednako vrijedni kao i korijenje. Stoga svježe mlado lišće cikle ne bacajte, nego ga pripremite kao blitvu ili špinat. 

Samo zdravo korijenje pripremite za skladištenje u podrumu, spremištu, klijalištu, u jami ili u trapu. Pažljivo odvojite preostalu nalijepljenu zemlju, a osušeno lišće odrežite oko 3 cm iznad korijena. Tanki donji korjenčić ostavite netaknut. Dok ciklu prenašate pazite da se ne natuče, kako u skladištu ne bi ubrzo istrunula. 

Svježa cikla u 100 g  korijena sadržava oko 82 g vode, 1,5 g bjelančevina, 0,1 g masti, 9,4 g ugljikohidrata i 2,5 g vlakana. Energetska vrijednost cikle je mala: 100 g svježe cikle daje samo 45 kcal. Lako je probavljiva, a sadržava gotovo sve minerale: kalij, fosfor, kalcij, magnezij, željezo, mangan, fluor, sumpor, jod, brom, litij, rubidij, cezij, stroncij i selen. Sadržava i kobalt, važan za stvaranju vitamina B12, te vitamine B1, B2, B6, vitamin C, pantotensku kiselinu te druge korisne i ljekovite tvari. 

Kuhanjem cikle u vodi dio ljekovith tvari se gubi, pa bi najbolje bilo ciklu jesti sirovu, naribanu, začinjenu samo limunovim sokom. 

Velik dio ljekovitih tvari u korijenju zadržat će se ako ciklu umotanu u alufoliju ispečete u pećnici. 

Korijenje cikle u hladnjaku u plastičnoj vrećici možete očuvati 7 - 10 dana, a lišće dva dana. Kuhanu i oguljenu ciklu u hladnjaku ne čuvajte dulje od sedam dana. 

U zamrzivaču, cijela ili narezana, poškropljena octom ili limunovim sokom, cikla može potrajati do 10 mjeseci.

Najpovoljnija je temperatura za čuvanje cikle 0 - 2°C. Vlažnost zraka mora biti oko 90 % jer cikla u suhom skladištu lako gubi vodu i namreška se. To se može izbjeći spremite li ciklu u umjereno vlažni pijesak. Zdravo i neoštećeno korijenje u dobrom se spremištu može očuvati sve do ožujka. 

Da je cikla, lat. Beta vulgaris var. conditiva, ljekovita jestiva biljka poznato je već od antičkih vremena. Jedan je od najboljih prirodnih lijekova za ublažavanje anemije, pomaže u liječenju malarije, akutnih fibroznih bolesti i gripe, povoljno utječe na živce i rad mozga, a potiče rad želuca, crijeva i žuči. 

Antocijani, pigmenti koji cikli daju crvenu boju, utječu na obnavljanje krvi, suzbijaju rast stanica tumora i prirodno su sredstvo za zaštitu i otklanjanje posljedica štetnog zračenja. 

Osim toga, betain i betanin iz cikle pomažu u učvršćenju krvnih žila, reguliranju krvnog tlaka, smanjuju kolesterol u krvi, potiču metabolizam i rad jetara, a jačaju i obrambeni sustav organizma. 

Kineski kupus

Budući da kineskom kupusu, lat. Brassica rapa ssp. pekinensis, spontanom križancu postrne repe i kineske raštike, pogoduje prohladno vrijeme s mnogo vlage u tlu i zraku, u našim ga je krajevima, i kontinentalnim i jadranskim, bolje uzgajati u jesen nego u proljeće. 

Naime, za oblikovanje lijepih ovalnih ili valjkastih glavica najpovoljnija je temperatura 16 - 20°C, a pri temperaturama višim od 25°C one postanu rahle i na lisnim se rubovima javlja palež. 

Osim toga, ljeti kad dan traje dulje od 12 sati, te zimi kad je temperatura zraka niža od 13°C, kineski kupus brzo "bježi u sjeme". 

 

Budete li ipak kineski kupus uzgajali u proljeće, izaberite kultivare kratke vegetacije otporne na prijevremeno prorastanje. 

Presadnice uzgojite u zaštićenu prostoru, u kojem temperatura ne smije biti niža od 13°c, a sijte što ranije, u siječnju i veljači. 

Budući da većina malih vrtlara ne može tako rano uzgojiti dobre presadnice, jednostavnije je kineski kupus posijati ljeti, najkasnije u posljednjem desetodnevlju srpnja, izravno na gredicu za zeljasto povrće, na plodno tlo bogato humusom.
Razmak između redova neka bude 30 - 40 cm. Sitne sjemenke posijte na rijetko, a kad se razviju 3 - 4 lista biljke prorijedite na razmak 30 - 40 cm. Redovito ih okopavajte i pljevite kao i ostale zeljarice.

Kad glavice dosegnu težinu 200 - 300 g, od rujna do studenoga u kontinentalnim krajevima, a do sredine prosinca u jadranskom području, berite ih kako dospijevaju, a prije no što počnu prorastati. 

Na jednom četvornom metru možete ubrati 1,5 - 3 kg, odnosno u jednom redu duljine 4 metra 10  do 13 lijepih velikih glavica kineskoga zelja. 

Prije jačih mrazova – kineski kupus ne podnosi temperature niže od - 5°C - sve glavice za suha vremena izvadite s korijenom. 

Prikratite vrhove korijenja, uklonite natrulo i oštećeno lišće, ovijte svaku biljku novinskim papirom, pa ih okomito složite u letvaricu ili sličan drveni sanduk i spremite u hladan podrum. 

Ako kineskoga zelja imate malo, odrežite korijen pa glavice ovijte prianjajućom plastičnom folijom da ne uvenu i čuvajte nekoliko dana u hladioniku. 

Pofureno i ohlađeno lišće možete i zalediti kao i lišće kelja i ostalih zeljarica. 

 

Kineski je kupus dijetalno povrće, ima veliku prehrambenu vrijednost, sadržava važne aminokiseline kao što je arginin i lizin te druge bjelančevine, ugljikohidrate u obliku jednostavnih šećera, karotin, vitamine B1, B2, B3 te niacin, a obiluje i mineralima: kalcijem, željezom, fosforom i fluorom. 

Stoga ga svrstavamo ne samo u vrlo hranjivo nego i u vrlo ljekovito i lako probavljivo povrće, pa se može preporučiti i osobama sa želučanim i crijevnim tegobama. 

Velika bundeva

Kad sam nakon nekoliko godina popravljanja plodnosti tla u svom povrtnjaku u gradu napokon dobila kolko tolko plodno tlo, mogla sam posijati i bundeve. Jedna prijateljica vrtlarica mi je darovala nekoliko sjemenki velike bundeve, lat. Cucurbita maxima, biljke koja izvrsno uspijeva na plodnim, vlažnim i toplim tlima u područjima s tropskom i umjerenom klimom širom svijeta. 

Potječe iz središnje Južne Amerike, a razvila se iz divlje bundeve, lat. Cucurbita andreana, biljke koja stvara male tamnozelene gorke plodove s mnogo sjemenki. 

Europski osvajači Južne Amerike veliku su bundevu u 16. stoljeću donijeli u Europu, gdje danas raste kao podivljala biljka uz rubove odlagališta otpada i sličnih mjesta, a kao kultivirana u našim vrtovima.

Dok je u pradomovini stoljećima bila uobičajena hrana urođenicima - lutajući južnoamerički i sjevernoamerički narodi cijelu bi bundevu najčešće ispekli u vrućem pepelu, razlomili i u slast pojeli njeno slatko narančasto meso - a česta je i u prehrani današnjih Amerikanaca, u Europi je tek u novije vrijeme postala pravo kulinarsko otkriće.

Najčešći kultivari velike tikve u našim vrtovima su bijela vrtna, plava banana, plavi hubbard, zlatni hubbard, chioggia, north georgia, olive, peruanska, crveni hokkaido i twonga. 

Plodovi, velike bobe, mogu biti okrugli, okruglastospljošteni i ovalni s glatkom ili slabo segmentiranom bjelkastom, olovnosivom, tamnoplavom ili žarkonarančastom korom. 

Meso im je čvrsto, bijeložuto, žuto, narančasto ili narančastocrveno, neutralna, slatkasta okusa i specifična mirisa, a obiluje mineralima i vitaminima, osobito askorbinskom kiselinom tj. vitaminom C. Stoga tikve pečenice te ostale jestive tikve sve češće obogaćuju i naš jelovnik.

Budući da velika tikva ima dugu vegetaciju pa u sjeverozapadnim i središnjim krajevima Hrvatske ne može posve dozreti, u tim područjima svijetlosmeđe krupne sjemenke posijte sredinom travnja u "tople kućice". 

Na razmaku od 1 m iskopajte jame dubine i širine od oko 40 cm, napunite ih svježim stajnjakom ili biljnim otpacima uz dodatak kokošjega gnoja te prekrijte 20 cm debelim slojem plodne zemlje i komposta. 

U svaku kućicu posijte 3 - 4 sjemenke s tim da poslije nicanja, pri temperaturi od 12 Celzijevih stupnjeva, ostavite jednu do dvije biljke jer su bundeve vrlo bujne. 

Za zaštitu od mraza svaku kućicu prekrijte prozirnom plastičnom folijom koju možete navući preko oslonca napravljena od dva komada pocinčane žice savijena u obliku obrnutoga slova U. Foliju skinite tek kad prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazova, jer su tikve vrlo osjetljive. 

Kad prvi izbojak bude imao 8 čvorova, pincirajte ga tj. otkinite mu vrh da potaknete grananje. Kasnije, kad se na svakom postranom ogranku iza prvog ženskog razvije muški cvijet, opet vrhove prikratite, pa pustite bundevu da dalje slobodno raste. Ovim postupkom ćete na svakoj biljci dobiti nekoliko manjih plodova umjesto golemih pojedinačnih.

Velike bundeve najbolje uspijevaju na dubokim, plodnim, toplim i vlažnim tlima s mnogo organske tvari. No, na prevlažnim tlima mogu stradati od pepelnice i plamenjače, a plodovi su preveliki i sadržavaju manje šećera. Stoga tikve ne zalijevajte previše, njihov dubok korijen naći će i sam dovoljno vlage. Plodovi tada mogu biti manji, ali mogu sadržavati više suhe tvari s udjelom šećera do 9 %.

Ne berite ih prije listopada, pričekajte da prvi mraz oprži lišće. Odrežite ih s 5 cm valjkaste peteljke, operite ih ako su blatnjave i ostavite da se osuše na suncu.
Kako biste spriječili onečišćenje plodova, ispod njih možete staviti neku podlogu: stare daske, keramičke pločice, kamene ploče, crijepove, agrotekstil, šljunak tj. bilo što što će onemogućiti izravan kontakt površine ploda sa zemljom.

 

Bundeve čuvajte pri temperaturi 18 - 25 Celzijevih stupnjeva kako bi posve dozorile. Kako dospijevaju kora im je sve tanja a meso sve slađe. Ono sadržava 90 - 93 % vode, 6 % ugljikohidrata, 1 % bjelančevina, samo 0,1 % masnoća, te karotin, B vitamine, C vitamin, magnezij, kalcij, željezo, fosfor i druge ljekovite sastojke. Ublažava zatvor crijeva, olakšava probavu i potiče mokrenje, pa je pogodno za dijetetsku prehranu, osobito za gojazne osobe. Slatkasto narančasto bundevino meso ugodna mirisa i blaga neutralna okusa služi za pripremu različitih slanih i slatkih jela: juha, variva, kolača, namaza, kompota ili marmelade. Evo i jednog recepta: Anđeoska marmelada.

Krupne bundevine sjemenke - i one su ljekovite - osušite, malo spremite za rezervu jer dobru klijavost zadržavaju 5 - 8 godina, a ostale dodatno osušite u pećnici za jelo ili kolače.