Božićnica za Božić

Moj djed Josip imao je veliki trnac tj. voćnjak pun raznovrsnih vrsta i sorti voćaka. Kamo god je išao, kad bi vidio lijepu jabuku, koju još nema u svom voćnjaku, uzeo bi plemku, donio je kući i nacijepio na divlju jabuku koju bi našao u šumi. Stoga je u trnacu svake godine bilo jabuka od rana ljeta do kasne jeseni. Jedna od njih bila je i božićnica.

Stablo joj je bujno i snažno, krošnja okruglasta, a drvo zdravo i dugovječno. Prof. Š. Bubić u knjizi Specijalno voćarstvo kao zanimljivost navodi da je u nekom selu u Bosni pronašao stablo visoko oko 7 m, s promjerom krošnje 14 m, te opsegom debla 180 cm, koje je u dobrim godinama davalo i do 500 kg plodova.

Božićnica dobro uspijeva i daje krupne, lijepo obojene plodove samo na izrazito sunčanim položajima s intenzivnim i dugim osvjetljenjem, osobito prije berbe, te na plodnim tlima s dovoljno vlage i hranjiva.

U krajevima i na položajima s čestim jesenskim maglama, u zatvorenim udolinama i na prevlažnim tlima osjetljivija je na bolesti pa gotovo svake godine strada od krastavosti.

Plod je srednje krupan ili krupan, tipična plosnata, pomalo nepravilna oblika, a širina mu je za jednu trećinu veća od visine. Udubina čaške srednje je duboka i široka, a kratka i debela peteljka je u uskoj i dubokoj udubini. Tanka, čvrsta i masna žutozelena kožica na sunčanim je položajima izrazito crvena, a uočljive su i zagasitocrvene pruge i smećkaste točkice. Na nepovoljnim položajima plodovi ostaju zelenkasti pa su manje privlačni.

Božićnica se prilično dugo može održati u običnim spremištima i podrumima, ali duljim čuvanjem meso gubi sočnost te pobrašnjavi. Stoga se ne može reći da je ta sorta iznimne kakvoće, ali je dobra za kompot, štrudle i druge kolače s jabukama.

Zbog lijepe crvene boje i masne kožice koja se može dobro "izglancati" božićnica je od davnina bila čest ures našeg blagdanskog stola, najčešće s grančicom jelovine zabodenom u udubinu peteljke, na kuglofu ili uz sličan božićni kolač.

Premda se ne smatra kvalitetnom sortom i danas se sve rijeđe uzgaja, drago mi je kad vidim da neka "kumica" - na žalost sve ih je manje i manje - još uvijek na plac donese pokoji plod ove lijepe starinske crvene jabuke.

U Slovačkoj, Mađarskoj, Sloveniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj odavno se uzgaja ta stara sorta jabuke nepoznata podrijetla, u pojedinim krajevima znana i pod nazivima pogačnica, crvena kolačara, kanjiška, mađarka, krugla, koturača i repica. Pretpostavlja se da je u Bosnu prenesena iz Mađarske, ali postoji mogućnost da je bilo i obrnuto, tj. da su je za vrijeme turske vladavine Bosanci prenijeli u Mađarsku, a potom iseljenici ponovo donijeli u Bosnu.

Rogač

Od kolovoza pa sve do kasne jeseni na našim otocima, u srednjoj i južnoj Dalmaciji cvate rogač, lat. Ceratonia siliqua, vazdazeleno drvo podrijetlom iz Sirije i Palestine. 

Osnivajući trgovačka uporišta po jadranskom primorju, nekoliko stoljeća prije Krista, u naše su ga krajeve vjerojatno donijeli Grci.

Stablo rogača može biti visoko 10 - 15 metara, a lijepa gusta krošnja ispunjena je parno perastim kožastim sjajnim tamnozelenim listovima. 

Uspravni grozdasti cvatovi duljine 6 - 8 cm rastu postrance na starijim granama, a sastavljeni su od malih neuglednih tamnocrvenih jednospolnih, rijetko dvospolnih cvjetića. 

Rogač je dvodomna biljka, pa su na pojedinim biljkama samo muški cvjetovi s prašnicima ili ženski s duguljastim plodnicama.

                                                                                      

 muški cvjetovi - prašnici

                                                                   

  ženski cvjetovi - plodnice 

Iz ženskih se cvjetova poslije cvatnje, na početku zime, zameću plodovi: plosnate, žilave, kožaste, blago povijene, tvrde, sjajne i suhe tamnocrvenosmeđe mahune. One dozrijevaju 11 mjeseci, do iduće jeseni, pa se na stablu rogača istodobno mogu vidjeti i cvatovi i plodovi. 

Mahune rogača otpadaju kad u njima dozore i štropoću vrlo tvrde, eliptične, plosnate, sjajne crvenosmeđe sjemenke. Ujednačene su veličine i težine, pa su se prvobitno upotrebljavale kao uteg za dragulje od jednog karata. 

Rogač dobro uspijeva na vapnenim krševitim tlima jer razgranato korijenje prodire duboko u tlo i pronalazi dovoljno vlage. Odlično podnosi sušu pa je prikladan za pošumljavanje krša. Smetaju mu jedino oštri hladni vjetrovi pa ga treba uzgajati na terasiranim terenima, na toplim zaštićenim položajima. 

Stablo se smrzava pri temperaturama nižim od - 8 °C, a zametnuti plodovi pri - 6 °C. Za krajnje oštrih zima mogu se smrznuti i krošnja i deblo, ali se obnove izdancima iz korijenova vrata. 

Rogač sporo raste - pojedina stabla mogu doživjeti i dvjestotinjak godina, a veoma se uspjelo može uzgajati i kao minijaturno stabalce - bonsai. 

Rogač se može razmnažiti sjemenom i cijepljenjem pitomih sorti na sjemenjake, a u rod dolazi za 6 - 8 godina. Budući da teško podnosi presađivanje, pojedinačna stabla u vrtu u područjima s blagom klimom možete uzgojiti tako da nekoliko sjemenki posijete izravno na mjesto uzgoja. Nakon nicanja ostavite samo jednu biljku, pa ju sljedeće godine okulirajte. 

Stablo rogača u dovoljno velikoj posudi dobro uspijeva i u posudama na dvorištu, na balkonu ili na terasi, pa godinama može biti lijep ukrasni element naših vrtova i u jadranskom i u kontinentalnom području.

 

Suhe mahune rogača, koje obiluju ugljikohidratima, bjelančevinama i trijeslovinama, nisu pokvarljive, pa su ih nekad cijenili kao osobito prikladnu hranu za pomorce na dugim putovanjima. Prema biblijskoj priči, Ivan Krstitelj preživio je u pustinji zahvaljujući upravo rogaču. 

Smeđe mahune rogača cjelovita su hrana i za ljude i za stoku, pa su služile za prehranu i hranidbu britanske konjice na početku 19. stoljeća. Mogu se grickati cijele ili mljeti u brašno za pripremu kolača. 

Rogačevo je brašno ljepljivo, upija vodu i bubri, pa se još od staroga vijeka upotrebljava za ublažavanje dugotrajna proljeva, osobito u djece, olakšavanje probave i ublažavanje žgaravice. Dnevna je doza za djecu 15 grama rogačeva brašna pomiješana s jabučnom kašom, a odrasli smiju uzimati oko 20 grama. Trijeslovine rogača sprječavaju razvoj bakterija, nisu topive u vodi, ne vežu proteine nego inaktiviraju toksine.

Drvo rogača tvrdo je i sjajno, pogodno za tokarske proizvode, intarzije i štapove za šetnju.

Sadnice rogača uzgojite iz sjemena

Sadnice rogača, lat. Ceratonia siliqua, možete sami uzgojiti iz sjemena. 

U veljači, ožujku ili travnju iz plodova izdvojite nekoliko sjemenki pa ih namačite u toploj vodi 2 - 3 dana kako bi nabubrile. Svaki dan vodu u posudici promijenite. 

Kad se sjemena ljuska raspukne i na vrhu se pojavi klica, sjemenke pojedinačno posijte u uske duboke lončiće. Štapićem za pikiranje ili olovkom u navlaženu sjetvenu supstratu načinite rupicu duboku 2,5 cm, ubacite naklijalu sjemenku tako da vrh bude okrenut prema gore i pažljivo je zagrnite supstratom pazeći da ne oštetite klicu. Lončiće prekrijte prianjajućom folijom ili staklenim tanjurićem da se supstrat ne isušuje i prema potrebi povremeno zalijte. Ako se supstrat slegne, nadodajte ga tako da lončići budu uvijek puni. 

Rogač niče nakon desetak dana, a najprije se razviju prva dva listića - supke, poslije kojih će se početi razvijati pravi listovi rogača s 3 - 5 pari liski.  Smjestite ih na što svjetlije mjesto u kući s temperaturom 15 - 18°C, da se previše ne izduže.

Čim u sredini između supki izraste prvi pravi list, biljčice pojedinačno presadite u uske lonce duboke 25 cm; neka budu u supstratu sve do supki.

Pazite da ne oštetite korijen, jer je veoma osjetljiv. Prije presađivanja nemojte rogačiće zaliti, jer premokar supstrat može uslijed svoje težine polomiti korijenčiće.

U proljeće, čim zatopli, biljčice rogača danju iznosite na balkon, u početku u sjenu, a kasnije na sunce, da se privikavaju na vanjske uvjete. Ljeti neka budu stalno vani, a u jesen ih spremite na prezimljavanje. 

                    

Po potrebi, ne prečesto, presađujte ih u veće lončiće. Rogač sporo raste, pa je pogodan za uzgoj u posudama na balkonu ili na terasi u našim hladnijim krajevima, a uspjelo raste i kao bonsai. Stabalce rogača u našim kopnenim krajevima možete uzgajati u velikoj i dubokoj posudi, u mješavini vrtne zemlje, pijeska i komposta. Ljeti neka bude na balkonu, terasi ili u vrtu na suncu, a zimi u kući pri 5°C. Oblikujte ga kao malo drvce s niskim deblom ili kao grm, redovito ga orezujući.

Na jadranskoj obali i na otocima sjemenjake rogača možete na jesen ili sljedeće proljeće posaditi u vrt. Do tada neka polako rastu u loncima. Kad ih budete presađivali, pazite da ne ozlijedite korijenje. Ostavite da se supstrat u loncima malo zasuši pa rubom lonca, okrenuvši ga naopačke, lupnite o kamen ili neki zidić da korijenova bala sama ispadne iz lonca. Pri sadnji ne rastresajte korijenovu balu nego je odmah posadite.

Želite li rogač uzgajati radi mahuna, sjemenjake koje budete uzgojili morate cijepiti, jer biljke uzgojene iz sjemena mogu imati samo muške cvjetove s prašnicima, bez plodnica iz kojih bi se mogle razviti mahune. Okulirajte ih na spavajući pup u rujnu ili na budni pup u lipnju druge ili treće godine nakon sjetve. Ako nemate "zelene ruke", pa se ne usudite to učiniti sami, raspitajte se kod susjeda i drugih mještana, bavi li se netko cijepljenjem voćaka. Trebali bi pronaći stablo neke pitome sorte, primjerice komiški krupni, puljiški ili šipanjski, s kojega ćete uzeti pupove za okuliranje.

Ako vam nije stalo do plodova, rogač uzgojen iz sjemenke ostavite da raste kao ukrasno drvo. Procvast će za 6 - 8 godina, u jesen, a onda ćete moći ustanoviti ima li samo ženske, samo muške ili jedne i druge cvjetove.

Liči

Liči, za nas egzotično, a u Kini uobičajeno, nekad omiljeno voće kineskih careva, njihovih supruga i konkubina, u jugozapadnom se Guandongu uzgaja već više od 2000 godina. Budući da je većina kineskih dinastija imala glavno sjedište u sjevernom području, već u prvom stoljeću uspostavljen je sustav prijevoza ličija konjima iz južnih pokrajina.
Najpoznatije područje uzgoja ličija s najpovoljnijim prirodnim uvjetima je grad Maoming gdje se u godini proizvede više od 100 000 tona tog voća. Osim ličija tu se uzgaja i ostalo suptropsko i tropsko voće kao longan, mango, banane i slično, pa je Maoming imenovan glavnim kineskim voćarskim gradom. Stabla ličija starija od stotinu godina tamo se mogu uočiti posvuda, a 400 drevnih stabala prešlo je 500 godina. U Maomingu se liči bere desetak dana prije nego u ostalim krajevima Kine, u posljednjem desetodnevlju svibnja.
Liči, lat. Lichi chinensis, poznat i pod nazivom azijska trešnja, zimzeleno je stablo ili visoki grm, koji može doseći visinu od dvadeset metara, a može se uzgajati i kao ukrasna biljka. Okruglasta krošnja može biti široka koliko je visoko i samo stablo, a uski kopljasti kožasti sjajnozeleni listovi dugački su od 12 do 20 cm.

foto: internet

Cvjetovi su sitni, zelenkasto bijeli ili žuti, a rastu u velikim grozdastim cvatovima. U svakom cvatu razvije se dvadesetak plodova veličine šljive. Plodovi veličine oko 4 cm okruglastosrcoliki su, prekriveni tankom bradavičastom kožicom, koja kad plodovi dozore postaje crvena ili grimiznocrvena, suha, tvrda i krhka. Liči dozrijeva potkraj lipnja i u srpnju, a ponegdje i u kolovozu i rujnu. 

foto: internet

U sredini slatkog i mirisnog prozirnog ružičastog ili sivkastog sočnog mesa s okusom višnje ili grožđa, mala je tvrda smeđa sjemenka koja se lako odvaja od mesa ploda.

Plodovi ličija jedu se svježi, prerađuju u sok i vino, suše ili konzerviraju kao kompot. Koriste se i kao dodatak voćnim salatama i raznim desertima, a služe i za pripremu likera.
Ovisno o klimi i kultivaru, plodovi ličija sadržavaju od 7 do 21% šećera, 0,7% bjelančevina, 0,3% masti, 0,7% minerala - najviše kalcija i fosfora te vitamine A, B1, B2 te mnogo vitamina C.

foto: internet

U tradicionalnoj kineskoj medicini liči se koristi za liječenje čira na želucu, dijabetesa, kašlja, nadutosti i pretilosti, a smatra se da ima hipoglikemijsko, antioksidativno, antitumorno, antibakterijsko, antitrombocitno, analgetsko, diuretsko i antivirusno djelovanje.
Osim u pradomovini Kini, liči se uzgaja i u suptropskim predjelima širom svijeta, gdje se udomaćio i rasprostranio.
U Europi se na tržnicama može kupiti svjež liči od studenoga do veljače, uvezen iz Južnoafričke Republike, Madagaskara ili Mauricijusa.
U našim krajevima s kontinentalnom klimom ta se egzotična voćka, kao i avokado, može uzgajati kao lončanica. Sjemenke valja posijati na dubinu od dva centimetra, te zalijevati mekom vodom sobne temperature. Nakon nicanja mlade biljke držimo na svijetlu i toplu mjestu, zaštićenu od izravna sunčeva svjetla.
Starije, razvijene voćke podnose izravno osvjetljenje, pa se ljeti mogu smjestiti u vrt, na balkon ili tarasu. Zalijevati ih treba kad se zemlja u loncu malo zasuši, a presaditi po potrebi, tek kad korijen posve proraste zemlju u posudi.

Bijeli zimski kalvil

Prvi put opisana u najstarijim pomologijama s kraja 16. st., bijeli zimski kalvil tj. Calville blanche d'hiver, sorta za koju mnogi kažu da je prava kraljica među jabukama, diljem europskog kontinenta poznata je pod nazivima Calleville blanc d'hiver, Calville blanc ili blanche, Calville blanc à côtes, Rambour à côtes gros, Pomme de coing, Weisser Winter-Calvill, Quittenapfel, Eckapfel, Eggerling, Weisser Cardinal, Sternapfel, Teli feher kalvil, Bily zimni hranač, Calvilla bianca d´inverno...
Nježno, mekano, izvanredno sočno bjelkastožućkasto meso ploda, finije od svih ostalih sorti, vrhunske bogate muškatne arome i slatko vinska okusa, sadržava mnogo askorbinske kiseline, odnosno vitamina C (25-40 mg u 100 g mesa ploda) i izvrsno je i za jelo i za pripremanje kompota, soka, jabukovače, octa, pita i drugih kolača i slastica. Stoga je to bila omiljena sorta jabuka Thomasa Jeffersona, slavnoga američkoga predsjednika, sastavljača Deklaracije nezavisnosti, česta i u vrtovima kralja Luja XIII.
Bijeli zimski kalvil dozrijeva potkraj listopada, a u povoljnim se uvjetima odlična kakvoća plodova može očuvati sve do travnja. Plodovi su krupni do vrlo krupni s izrazitim rebrima, osobito pri vrhu ploda oko čaške, tipičnim za kalvile. 

Kožica ploda je glatka, masna, nježna, u početku dozrijevanja svijetlozelena, a u punoj zrelosti svijetloslamnato žuta, posuta mnogobrojnim zelenkastim ili smećkastim točkicama, lenticelama. Na sunčanoj strani prekrivena je nježnim crvenilom i lagano izbočena ili je tamniježuta s karmin crvenim mrljama. Kratka i debela ili srednje duga i tanja peteljka u hrđastoj je udubini, a čaška, također u udubini koju čine istaknuti nabori i rebra, zatvorena je ili poluotvorena s dugačkim i širokim vunastim listićima.

Ilustracije iz Austrougarske pomologije, prof. dr. R. Stolla,
učitelja pomologije na Vinogradarsko-voćarskom učilištu u Klosterneuburgu iz 1883. god.

Bijeli zimski kalvil uspijeva samo na toplim, zaštićenim, sunčanim staništima na dubokim, umjereno vlažnim tlima, uz redovitu njegu i gnojidbu. Bujna visoka stabla teško je zaštititi od bolesti na koje je bijeli kalvil jako osjetljiv, pa je najbolje cijepiti ga na slabije bujne vegetativne podloge i oblikovati kao palmetu ili horizontalni kordonac.

Uzgoj sjemenjaka vinogradarske breskve

Želite li sami uzgojiti sjemenjake vinogradarske breskve otporne na mraz i bolesti, osobito pepelnicu i kovrčavost lišća, u listopadu spremite koštice u tridesetak centimetara dubok sandučić. Na dno sipajte vlažan pijesak, pa slažite naizmjence tanak sloj sjemenki i pijeska. Na vrhu neka bude pijesak, a možete dodati i čeličnu mrežicu za zaštitu od miševa. Sandučić ukopajte u tlo osamdesetak centimetara duboko ili ga čuvajte u hladnoj prostoriji u kojoj temperatura nije viša od 5°C pet mjeseci kako bi sjemenke prošle nužno mirovanje prije nicanja. Pijesak povremeno prorahlite i poprskajte vodom kako se sjemenke ne bi osušile.
U rano proljeće, četrnaest dana prije sjetve, sandučić unesite u toplu prostoriju i navažite sjemenke mlačnom vodom da potaknete izbijanje klice. U ožujku naklijale sjemenke posijte u 6 cm duboke jarke na pognojenu i prekopanu gredicu u vrtu, te ih zagrnite rahlom zemljom ili kompostom kako bi stabljike lakše niknule. 

                                                Ilustracija: Krešo Skozret

Površinu gredice prekrijte trnovitim granjem da ptice i druge životinje ne raščeprkaju sjemenke. Budući da breskva brzo raste, već u kolovozu uzgojene sjemenjake možete cijepiti plemkama željenih sorti. 

Pokoje stabalce breskve uzgojene iz sjemena možete ostaviti a da ga ne cijepite jer su plodovi vinogradarske breskve, iako sitniji, aromatični i fini za jelo. Ja sam imala nekoliko tako uzgojenih stabala breskve - jedno i sad raste na sredini moga dvorišta. Njihovi plodovi bili su poprilično veliki, sočni, izvrsna okusa. 

Uzgojni oblik Bouche Thomas

Ako je vaš vrt premalen za bujna stabla, a željeli biste uzgajati voćke svojom rukom, pokušajte ih oblikovati na način Bouche Thomas. To je nizak, plošno-grmolik uzgojni oblik, lako se održava, voćke rano prorode, a urod je obilan i redovit. Plodovi su krupni i dobro obojeni, osobito ako se prorjeđuju. Dolazak voćaka u rod se ubrzava, jer se postiže dobra fiziološka ravnoteža između vegetativnog rasta i rodnosti. 

Voćne sadnice, koje ne treba prikratiti, posadite sredinom studenoga ukoso, pod kutom od 30° prema ravnini tla. Kako biste dobili gusti sklop sličan živici, po dvije susjedne voćke posadite s vrhovima usmjerenim jedan prema drugom, na razmaku od 1,5 do 3 m. Posadite ih tako da mjesto cijepljenja bude ukopano u tlo 10 - 15 cm. Na kosoj provodnici oblikujte nekoliko primarnih grana na razmaku 30 - 40 cm. Savijte ih suprotno smjeru sadnje pod kutom od 30° prema horizontali te privežite uza žicu.
Za ovaj uzgojni oblik valja, naime, postaviti stupove i nekoliko redova žice, i to odmah poslije sadnje, kako biste voćke mogli pravilno oblikovati.
Za nekoliko godina oblikovat će se gusti živi zid jer se na primarnim granama razvijaju sekundarne grane usmjerene u suprotnom smjeru. Međusobno ih križajte i vežite uz žicu.
Tako oblikovane voćke u nizu mogu biti vrlo dekorativan element svakog vrta, posebice za cvatnje i dozrijevanja plodova.

   

Inačica opisanog uzgojnog oblika, Bouche Thomas «barka» manje je gusta pa je krošnja bolje osvijetljena. Razlika je u tome što vrhove sadnica usmjeravamo u istom pravcu, ako je moguće prema jugu. Oblikujemo samo dvije grane u obliku slova V, koje međusobno zatvaraju kut od 120°. Na njima se razvijaju sekundarne grane koje savijamo u suprotnom smjeru. Voćke tako poprimaju oblik čuna ili barke, po čemu je taj oblik dobio naziv. 

Bouche Thomas treba održavati redovitom rezidbom, prorjeđivanjem suvišnih nepoželjnih grana. Režite za mirovanja, ali i u vegetaciji. Zelenom rezidbom uklanjajte suvišne mladice čim se počnu razvijati, dok su još zelene i mekane, uštipnuvši ih noktom.

Opisani uzgojni oblik pogodan je za jabuke na slabo bujnim vegetativnim podlogama, M 26, M 9 i sličnima, te za krušku cijepljenu na podlogu dunja MA. 

Koštuničave voćke se rijeđe uzgajaju na taj način, jer su im grane krhke, posebice u breskve. Budete li ih ipak oblikovali kao barku, grančice savijajte i vežite veoma oprezno da ih ne polomite.

Mušmula

Uz jabuku, krušku, dunju i oskorušu, skupini jezgričavih ili zrnastih voćaka iz potporodice lat. Maloideae, unutar velike porodice ruža, lat. Rosaceae, koju čini više od 100 rodova i 3000 biljnih vrsta, pripada i mušmula, lat. Mespilus germanica, nisko stablo ili grm visok od 2 do 5 metara. 

Najbolje uspijeva u područjima s umjereno vlažnom i toplom klimom, sa 600 - 700 mm oborina na godinu, na dubokim, plodnim, propusnim, umjereno vlažnim tlima. 

Dobro podnosi sušu i niske temperature, a drvo je žilavo i sporo raste pa ne strada ni pri temperaturama od - 35 Celzijevih stupnjeva. 

Može se uzgajati u krajevima sa srednjom godišnjom temperaturom od 8 do 9 Celzijevih stupnjeva, čak i na nadmorskim visinama od 900 do 1000 metara, na položajima izloženima svim stranama svijeta. 

Mušmula cvate kasno u proljeće, pa joj ne škode proljetni mrazovi.

Osim u jesen i za blage zime, mušmulu možete posaditi i u rano proljeće, najčešće pojedinačno uz rub tratine ili ispred visokog drveća uz niskostablašice i grmlje. 

Potreban joj je prostor od 15 m četvornih, a jama za sadnju mora biti duboka 60 cm s promjerom jedan metar.

Posadite jednogodišnju sadnicu, dobivenu cijepljenjem: okuliranjem ili običnim spajanjem, plemke mušmule na sjemenjak mušmule, divlje kruške ili oskoruše, te vegetativne podloge dunje: MA ili BC 29. 

Želite li oblikovati nisko stablo, na visini 60 - 70 cm sadnicu prikratite pa tijekom vegetacije ostavite 4 - 5 najljepših mladica za glavne kosturne grane. Sve ostale izbojke na deblu i granama tijekom ljeta redovito odstranjujte. 

Druge godine u proljeće glavne grane prikratite na duljinu od 30 cm kako bi se razvila pravilna piramidalna krošnja. 

Sljedećih nekoliko godina grane redovito prikraćujte, a poslije krošnju prorjeđujte da ne bude pregusta.

Mušmula prve plodove razvija u trećoj ili četvrtoj godini poslije sadnje, a u punoj rodnosti može dati 60 - 70 kg plodova po stablu. 

Za redovito plodonošenje jednogodišnje grančice svake godine prikratite na polovicu. Poslije dvadesete godine krošnju povremeno pomladite, kako donji dijelovi ne bi ogoljeli. Stabla mušmule otporna su na bolesti i štetnike, pa je dovoljno jedno prskanje bakrenim pripravcima u kasnu jesen ili u proljeće prije početka vegetacije, što će onemogućiti pojavu glavnih bolesti. 

Uz redovitu rezidbu, gnojidbu, te obradu ili zastiranje tla mušmula svake godine obilno rađa. Od cvatnje do dozrijevanja potrebno je 180 - 190 dana.

Zelenkastosmeđi, tamnosmeđi ili čokoladnosmeđi plodovi s proširenom čaškom, za berbe, poslije prvih mrazova u kasnu jesen, tvrdi su i opori. 

Jedite ih svježe tek kad omekšaju, a smeđe, sočno, kiselkasto meso postane kremasto. 

Zrele dospjele plodove mušmule možete prerađivati u voćnu pastu, marmeladu, liker, rakiju, a mogu se dodati jabučnici za brže bistrenje.

U hladnijim krajevima sjeverne Europe i na većim nadmorskim visinama mušmula može uspijevati samo kao ukrasno drvce. Plodovi se, naime, ne razvijaju jer su bijeli ili svijetloružičasti cvjetovi osjetljivi na hladnoću, pa ne dolazi do oplodnje.

Svi kultivari mušmule, a ima ih pedesetak, od čega ih je u uzgoju desetak, samooplodni su, a mogu biti krupnoplodni ili sitnoplodni, jabukoliki ili kruškoliki. 

U našim se krajevima najčešće uzgaja domaća krupnoplodna, krupna nizozemska i kraljevska mušmula.

Jošta

Jošta, hibrid crnoga ribiza, lat. Ribes nigrum, i ogrozda, lat. Ribes grossularia, raste u obliku grma visine oko 1,5 m, nema bodlje, listovi su joj sjajno zeleni, cvjetovi krupni, a plod je crna boba ovalna oblika, teška oko 3 g, izvrsna okusa. S 900 – 1000 mg % vitamina C nadmašuje gotovo sve ostalo voće. Kožica ploda je čvrsta, pa su bobice jošte pogodne za zamrzavanje kao i za preradu u kompot, sokove, žele i džem.
Jošta je veoma dekorativna, pa je pogodna za uzgoj u malim vrtovima i kao korisna i kao ukrasna biljka. Rodnost svake biljke je dosta velika pa urod može biti 5,5 do 10 kg po grmu.

    

Ako nemate izdvojeni voćnjak joštu posadite uz rub povrtnjaka ili na cvjetne gredice što ranije u jesen kako bi se grmovi ukorijenili prije zime i podnijeli niske temperature. 

Proljetna sadnja se ne preporučuje jer jošta u proljeće vrlo rano počne rasti, pa bi zaostajala u rastu u prvoj godini nakon sadnje. 

Sadnice jošte posadite 5 cm dublje nego što su bile u rasadniku, kako bi se razvilo vegetativno korijenje koje učvršćuje grm. 

Razmak sadnje može biti 1,5 x 1 m u kućnim vrtovima, a u nasadima 3 x 1 ili 2 x 1 m. 

Prije sadnje ravnomjerno prikratite korijen, a u proljeće uklonite slabo razvijene grane. Dobro razvijene, jednu do dvije grane, prikratite na dva do tri pupa. 

Grm oblikujte 4 - 5 godina tako da svake godine uklonite slabo razvijene, a ostavite po 3 ili 4 dobro razvijene grane. Tako će grm u petoj ili šestoj godini biti potpuno oblikovan s 10 do 15 ravnomjerno raspoređenih grana. Od šeste godine nadalje svake godine odrežite dio starijih suhih oslabljenih grana.

Redovitu rezidbu obavljajte u ožujku, prije pupanja. Sredinu grma prorijedite radi boljeg osvjetljavanja grma, a prikraćivanje izbjegavajte da se grm ne zgušnjava. 

Osim kao prirodni grm, joštu, kao i ribiz i ogrozd možete oblikovati kao nisko ili visoko stabalce, cijepite li je na zlatni ribiz na visini 1 - 1,5 m okuliranjem u kolovozu. 

Posadite li sadnice jošte na razmak od 1m, možete je uzgajati kao vodoravni kordonac ili kao živicu koja odjeljuje povrtnjak od ostalih dijelova vrta.

Prije sadnje joštu pognojite s 3 - 4 kg stajnjaka na četvorni metar i 20 - 30 dag mineralna gnojiva NPK 7-14-21 ili NPK 5-20-30. Gnoj unesite u tlo rigolanjem 50 - 60 cm duboko. Gnojidbu stajnjakom, kompostom ili zelenu gnojidbu provedite svake 3 - 4 godine. 

Svake godine u jesen joštu pognojite s 50 - 60 g mineralna gnojiva NPK 7-14-21, a u proljeće s 15 - 40 g dušikova gnojiva, primjerice KAN 27%, UREA 46% ili NPK 15-15-15. Sva navedena gnojiva mogu se naći u prodaji u malim pakiranjima od 2, 3 ili 10 kg. 

U tijeku vegetacije možete rabiti i folijarna gnojiva, folifertin i sl. prskajući lišće 2 - 3 puta. Jošta je osjetljiva na klor pa birajte gnojiva koja ga ne sadrže.

Grmove plitko okopavajte, oko 10 cm, da ne oštetite korijen, 3 - 4 puta u vegetaciji te u jesen. Osim toga tlo možete prekriti polietilenskom folijom ili zastrijeti slojem slame, trave ili lišća debljine 15 - 20 cm pri čemu pazite na miševe. 

U sušnim godinama grmove 2 - 3 puta zalijte s po 15 l vode po četvornome metru u proljeće, tri puta ljeti i još dva puta poslije berbe. Nema li dovoljno vlage, grozdovi mogu biti rehuljavi.

Jošta je otporna na bolesti, jedino je napadaju lisne uši, pa povremeno valja provesti zaštitu. Zagovornici biološkoga vrtlarstva smatraju da se sadnjom češnjaka oko grmova napad lisnih uši može spriječit ili bar ublažiti. 

Okuliranje na mirno oko

Ako okuliranje tj. pupljenje na “živo oko” u lipnju ne uspije, voćke se mogu cijepiti na “mirno oko” u kolovozu i rujnu. Grančice su u to vrijeme još uvijek dovoljno sočne pa se kora lako lupi. No iz pupa se neće ove godine razviti mladica, nego tek u proljeće sljedeće godine. 

Okuliranje je najbolji način cijepljenja za sve voćke, posebice za breskvu, marelicu i šljivu, a najbolje ga je obaviti za oblačna vremena, ujutro ili navečer, a ne za vrućih i sušnih ljetnih dana. 

Na podlozi izaberite glatki dio 3 - 4 cm iznad tla, zarežite koru u obliku slova T, tako da porečni rez bude širok 1 cm, a uzdužni dugačak 3 cm, pa koru odlupite tupom stranom cjepljarskoga nožića. 

Plemke željene sorte uzmite neposredno prije okuliranja, pa im odmah odrežite lišće do peteljki, neka ostane samo 1 cm peteljke. Oka, pupove plemke, sorte koju ćete nacijepiti, uzmite samo iz sredine grančice, jer su tu najbolje razvijena. 

Ispod i iznad pupa poprijeko zarežite koru oko 1 cm, a s lijeve i desne strane načinite dva zaobljena reza. Pup polako odlupite nožićem – mora biti vrlo oštar – tankim flaksom ili konjskom dlakom namotanom oko palca i kažiprsta. Pritom pazite da kora na pupu ne pukne i da dio pupa ne ostane na mladici jer se tada pup neće primiti i okuliranje neće uspjeti.

  

Pripremljeno oko uzmite u lijevu ruku, a nožem u desnoj ruci odlupite toliko kore na podlozi da se pup lako stavi u zarez. Gornji dio pupa mora doći do gornjeg zareza na podlozi. Premazivanje cjepljarskim voskom nije potrebno, samo zavežite gumicom ili likom, pazeći da ne prekrijete oko, ono mora viriti van. 

Podloge prije cijepljenja okopajte da što bolje rastu, te ih večer prije dobro zalijte da budu što sočnije. Oko stavite na mjesto gdje raste pokrajnja mladica na podlozi jer tu ima najviše soka, pa će brzo nastati kalus.

 

Dva tjedna nakon cijepljenja pregledajte pupove kako biste ustanovili je li pupljenje uspjelo. Oka su se spojila s podlogom ako pri lakom dodiru lisna peteljka otpadne. U suprotnom, pup se osušio, pa okuliranje odmah ponovite ili voćke cijepite na zrelo sljedećeg proljeća.

Pri proizvodnji voćnih sadnica u rasadnicima za okuliranje se uzimaju jednogodišnje, iznimno dvogodišnje podloge promjera 4 - 6 mm pri korijenovu vratu. 

Podloga - to je korijen i dio debla do mjesta cijepljenja - može nastati iz sjemenke: to su generativne podloge ili sjemenjaci. Vegetativne podloge pak nastaju ukorijenjivanjem jednogodišnjih grana pogodnih voćnih vrsta koje se u rasadnicima uzgajaju specijalno za tu namjenu: za proizvodnju voćnih sadnica. 

Želite li promijeniti sortu ili popuniti prazninu u krošnji starije voćke, za okuliranje izaberite jednogodišnju, dvogodišnju ili trogodišnju granu.

Kako orezati stara stabla trešanja

Starim stablima trešanja, lat. Prunus avium, trebalo bi redovito prikraćivati vrh provodnice i predugačke produžetke osnovnih kosturnih grana kako im visina ne bi premašivala 4 - 5 m. Usto odrežite i sve suhe, preguste, slabe i kržljave, isprepletene te nerodne grane vodopije, mlazove ili jahače. Trešnja je, naime, heliofit, što znači da joj je za normalan rast i dobru i redovitu rodnost potrebno mnogo svjetlosti. Krošnju trešnje dotjerujte ljeti ili u ranu jesen, kako bi se izlučivalo manje smole i rane nastale rezom brzo zarasle.

foto: internet

Ako trešnje slabo rode i vrhovi im se suše, trebalo bi ih tijekom 2 - 3 godine pomladiti prikraćivanjem svih glavnih grana u proljeće ili u prvom desetodnevlju kolovoza za jednu trećinu njihove duljine. Budući da je trešnja vrlo osjetljiva na rez debljih grana obvezatno ih premažite zaštitnom pastom ili cjepljarskim voskom.

Iz prikraćenih grana razvit će se mladice za obnavljanje krošnje.

Višerodne sorte jagoda

Za razliku od jednorodnih sorti, koje cvatu za kratka dana i donose rod u proljeće nakon zimskog mirovanja, remontantne ili višerodne tj. stalnorađajuće sorte jagoda, poznate i pod nazivom jagode mjesečarke, neutralne su na trajanje dnevnog osvjetljenja ili cvatu pri dugom danu. Razvoj rodnih pupoljaka kod tih sorti počinje tek kad dnevno osvjetljenje traje dulje od 14 sati pa biljke cvatu i donose rod tijekom proljeća, ljeta i jeseni, od svibnja do konca listopada. Ishodne vrste višerodnih sorti jagoda su Fragaria virginiana glauca, autohtona stalnorađajuća jagoda iz područja Utah u SAD-u, Fragaria chiloensis, Fragaria viridis-bifera te alpska jagoda Fragaria vesca var. semperflorens.
Najpoznatije sorte su San Andreas, Toskana, Selva, Milan, Snow White, Senga Sengana, Portola, Edwina, Cantus, Ania, Diamond i druge. Sorta Albion, jedna od najpopularnijih stalnorađajućih sorti, izrazito je rodna, njegovi izduženi plodovi pravilnog konusnog oblika otporni su na bolesti, izrazito su slatkog okusa, a dozrijevaju tijekom cijelog ljeta, sve do sredine rujna.

Sve remontantne sorte odlikuju se visokim prinosima te krupnim i aromatičnim plodovima, daju veći urod nego jednorodne sorte jer im se plodovi razvijaju tijekom cijele vegetacijske sezone. No ipak nisu pogodne za uzgoj u velikim proizvodnim nasadima, jer su im plodovi često neujednačene veličine i oblika, slabije čvrstoće i lošijeg okusa. Osim toga višerodne sorte osjetljive su na antraknozu, lat. Colletotrichum sp., koja prouzročuje crne nekrotične pjege na lišću i plodovima, venuće i propadanje bokora jagoda

Ako ih uzgajamo u nizinskim krajevima, plodovi višerodnih sorti jagoda zbog vrućine gube boju i čvrstoću te se zaustavlja vegetativni rast. Bolja kakvoća može se postići uzgojem stalnorađajućih sorti jagoda u brdskim krajevima. Pogodne su za ljetni i jesenski uzgoj, pri čemu je važan termin sadnje. Pri proljetnoj sadnji one rađaju od ljeta pa sve do prvih zimskih mrazova. Sadimo li ih u srpnju, prvi urod ćemo dobiti u svibnju sljedeće godine, kao u jednorodnih sorti. Sadnjom potkraj kolovoza i u rujnu, stalnorađajuće sorte jagoda počet će dozrijevati u srpnju iduće godine.
No to što remontantne sorte jagoda nisu baš pogodne za uzgoj u velikim nasadima na velikim površinama ne znači da nisu pogodne za uzgoj u našim malim vrtovima na okućnici kao i u posudama na našim balkonima ili na terasama.

Stoga ih možemo posaditi gdje god pronađemo malo mjesta, bilo na gredicama u povrtnjaku ili u cvjetnjacima, kako bismo od početka svibnja pa sve do početka studenoga, svaki čas, kad god dođemo u vrt, mogli ubrati po nekoliko plodova finih slatkih crvenih jagoda.

Drijenak

U srednjoj Aziji te u srednjoj i južnoj Europi, sve do Kavkaza, u poljskim živicama i gušticima, na kamenitim obroncima, uz rubove svijetlih listopadnih šuma, na šumskih čistinama, kao i u šikarama, i u nizinama i u gorskom području, sve do 1300 m nadmorske visine samoniklo raste drijen, listopadni grm ili nisko stabalce iz porodice drijenova s gustom zaobljenom krošnjom. Stablo drijena rijetko kad je više od 5 - 6 metara, a može doživjeti i 200 godina. Rasprostranjen je u prirodi u svim krajevima Hrvatske, a zanimljiva stabalca drijenka možemo zapaziti i u gradskim parkovima.

Zbog rane cvatnje, potkraj veljače i u ožujku, u našim sjevernim krajevima grančice drijena s nježnim sitnim žutim cvjetićima, kao i vrbove i maslinove grančice, posljednje nedjelje prije Uskrsa, na Cvjetnicu, vjernici nose u crkvu na blagoslov. Time se obilježava Isusov ulazak u Jeruzalem, a blagoslovljene grančice podsjećaju nas na Isusovu muku, smrt na križu i uskrsnuće pa ih ostavljamo u kući i nakon što se osuše.

Kao divlju voćku drijenak su već poznavali stari Grci i Rimljani. Prema grčkom piscu Pausaniasu, trojanski konj bio je napravljen baš od drenovine. Odisejev luk, kojeg je samo on mogao upeti i kojim je gađao prosce, bio je također od drenovine. Antička koplja makedonske falange dužine 5 - 6 m  izrađivana su od drenovine, kože i metala.

U srednjem vijeku, najčešće kao medonosnu i ljekovitu biljku te zbog čvrsta, žilava i vrlo tvrda drva, drijen su uzgajali redovnici u samostanskim vrtovima. 

Zahvaljujući tvrdoj i teškoj građi, drvo drijena, ravno, čvrsto, otporno na bolesti i štetočine, može poslužiti za izradu ljestava, držala i ručki za razne alate, štapova za šetnju, štake za pomoć bolesnicima, kvalitetnog namještaja, a gorenjem se dobiva i drveni ugljen za ogrjev. Osim toga, dobro je posaditi drijenak na nagnutim terenima gdje postoji opasnost od erozije jer njegovo razgranato korijenje dobro učvršćuje tlo.

Drijen, lat. Cornus mas, heliofilna je biljna vrsta pa najbolje uspijeva na dobro osunčanim mjestima, a u našim vrtovima ga uzgajamo kao voćku ili kao ukrasno drvce.

Drijen nema velike zahtjeve, uspijeva i na žarku suncu i u polusjeni, a odlično podnosi i sušu i niske temperature. 

Ako ga uzgajamo kao stabalce oblikovati ga možemo kao piramidu, vazu, palmetu ili kordonac, a odabrani uzgojni oblik valja održavati redovitom rezidbom. 

Uspjelo raste na suhim, siromašnim i vapnenastim kao i na slabo kiselim tlima, a ne treba ga ni prečesto ni previše orezivati.  

No krupne sočne plodove, uzgajate li drijen kao voćku, a ne za ukras, dobit ćete uz redovitu gnojidbu i rezidbu samo na dubokim propusnim plodnim tlima.

Za ostvarivanje dobra uroda važno je izabrati sunčano stanište koje nije izloženo jakim mrazovima. Drijen, naime, cvate prije listanja, i to veoma rano, u veljači i ožujku, za blagih zima još i ranije, pa cvjetići mogu pozebsti. Zbog tako rane cvatnje koja traje oko dva tjedna, drijen je odlična paša za pčele koje u to doba polako počinju izlaziti na otvoreno.

Plodovi drijena, elipsoidne koštunice zvane drenjine, dozrijevaju potkraj kolovoza i u rujnu. Slatkasto su kiselkasti i pomalo trpki, a sadržavaju oko 8% šećera, trijeslovine, pektin, antocijane, aromatske tvari, oko 2,5% voćnih kiselina, 60 - 120 mg askorbinske kiseline tj. vitamina C na 100g plodova, a obiluju i mineralima, posebice kalijem, kalcijem te magnezijem.

foto: internet

Jedu se svježe ili se prerađuju u sokove, kompot, liker, pekmez, rakiju i vino. Drijen daje prvi urod od oko 1 kg po stablu četiri godine nakon sadnje. U punoj se rodnosti na jednom stablu može ubrati oko 30 - 40 kg, a u dobrim godinama i na povoljnim položajima čak i više od 80 kg drenjina.

Drijen se uspjelo može razmnožiti cijepljenjem na spavajući pup potkraj srpnja ili na početku kolovoza, grebenicama potkraj ožujka, na početku travnja ili tijekom jeseni te korijenovim izdancima u jesen ili u proljeće.

Potkraj 18. st. bilo je poznato dvanaestak inačica drijenka žutih do tamnocrvenih plodova, a sredinom 20. st. armenski, ukrajinski i drugi europski oplemenjivači selekcionirali su četrdesetak sorti.
Geografski položaj svih hrvatskih krajeva i klimatski uvjeti veoma su pogodni za uzgoj drijenka. Vrijednost i mogućnost primjene ove zanimljive biljke koja nema velike agrotehničke zahtjeve doista je velika, pa bi je trebalo više uzgajati na cijelom području Hrvatske, pogotovo na ekološkim gospodarstvima.

Presadite limun u loncu

Nakon prezimljavanja u hladnim prostorijama, pri temperaturi nižoj od 7°C, prije proljetnog početka vegetacije, potkraj veljače ili na početku ožujka, trebalo bi presaditi stabla limuna koja tijekom ljeta uzgajamo u posudama na našim balkonima i terasama.
U prvim godinama uzgoja limun bi trebalo presaditi svake godine, povećavajući veličinu lonca za jednu četvrtinu dotadašnje veličine - nova posuda neka bude nekoliko centimetara veća od prethodne i po širini i po visini.
Ne preporučuje se mladu biljku odmah presaditi u veliku posudu jer limun najčešće donosi rod tek kad korijenje potpuno ispuni supstrat u loncu.
Kad naš limun dostigne željenu veličinu - obujam krošnje trebao bi biti četiri puta veći od volumena lonca tj. tla u njemu - presađujte ga svake tri do četiri godine. Volumen posude više ne bi trebalo povećavati nego samo nadodavati ili zamjenjivati supstrat za uzgoj.

 

A kako bi trebalo stabalce limuna presaditi?
Izvadite ga iz posude - lakše se vadi ostavite li neko vrijeme da se zemlja u loncu malo zasuši - pa vrhove korijena raščupajte prstima i prikratite ih škarama.

U novi veći lonac dodajte supstrat za uzgoj agruma koji možete nabaviti u vrtlarskim centrima.
Na dno novog većeg lonca stavite oko 5 cm debeo sloj šljunka ili kuglica glinopora za bolje ocjeđivanje. Na šljunak uspite nekoliko cm supstrata, malo zalijte pa stavite stablo limuna. Namjestite ga na sredinu i popunite lonac supstratom.
Dobro zalijte pa dodajte još zemlje po potrebi, pazeći da spojno mjesto plemke i podloge tj. mjesto cijepljenja bude u razini tla ili malo pokriveno zemljom.
Nakon presađivanja limun neka bude najmanje dva tjedna, ovisno o oštećenju korijena ili krošnje, u umjereno toploj prostoriji, ali ne izložen izravnom sunčevom svjetlu. Prvih nekoliko dana lišće povremeno poprskajte mlakom vodom.

Kad vani zatopli, stablo limuna u loncu iznesite na povoljno mjesto na dvorište, na balkon ili na terasu, gdje će uljepšavati vrt sve do kasne jeseni.
Limun u loncu mogli bismo presaditi u bilo koje doba godine, no ipak je najbolje vrijeme za to doba mirovanja vegetacije. Naime, za vrijeme pune vegetacije, posebno dok limun cvate i dok rastu mladi plodovi, presađivanje može nepovoljno utjecati na cijelu biljku te prouzročiti opadanje lišća, cvjetova ili plodova.

Cvatnja lijeske

Lijeska, lat. Corylus avellana, grm kojega uzgajamo u našim vrtovima zbog finih lješnjaka, jednodomna je biljka, što znači da se na istoj biljci razvijaju i muški i ženski cvjetovi. Cvjetovi lijeske su naime jednospolni; u muškim cvjetovima su samo prašnici, a u ženskim tučak.
Ženski se cvjetovi zameću u jesen, maleni su i slični lisnim pupoljcima. Grupirani su u cvatove, glomerule, s tri do petnaest cvjetova. Prepoznajemo ih po tamnocrvenim, končastim, dvodijelnim njuškama tučka koje vire iz otvorenih cvjetova, a smještene su na jednogodišnjim grančicama u pazušku lista. 

Muški su cvjetovi skupljeni u rese dugačke 4 - 20 cm, a zameću se potkraj lipnja do sredine srpnja. Potkraj prosinca posve su oblikovani i spremni za cvatnju. 

Kad prođe nužno razdoblje mirovanja, pri temperaturama nižim od 7°C, i malo zatopli, od sredine siječnja do sredine ožujka u kontinentalnom području Hrvatske lijeska cvate. Ženski cvjetovi mogu primati pelud 3 – 5 tjedana, svaki cvijet cvate 1 - 5 dana, a svaki tučak je sposoban za oprašivanje 15 dana.

Na jednom grmu lijeske razvije se 1 kg resa sa 30 g peluda. U svakoj je resi 130 - 260 ljuskastih cvjetova koji se sastoje od prašničke niti s prašnicom na vrhu. U svakoj je prašnici oko pet milijuna peludnih zrnaca. Ona su tako sitna da ih u jednom kubičnom centimetru ima 15 - 17 milijuna. 

Većina sorti lijeske nije samooplodna, pa stoga nije toliko važan broj peludnih zrnaca, nego njihova sposobnost klijanja i oplodnje

Peludna zrnca vjetar raznosi na udaljenost od 150 do 300 m. Za oprašivanja lijeske na tamnocrvene končaste njuške tučka svakog ženskog cvijeta padne 4 - 10 milijuna peludnih zrnaca što znači da je obavljeno oprašivanje.

No oplodnja će se dogoditi tek kad temperatura poraste iznad 9°C - najpovoljnija temperatura za oplodnju je 15 - 20°C - a to može biti u svibnju i lipnju, čak šest mjeseci nakon cvatnje. 

Pri uzgoju lijeske važno je znati vrijeme i redoslijed cvatnje ženskih i muških cvjetova za pojedine sorte. Naime, cvatnja se ne odvija istodobno, već muški cvjetovi mogu započeti i završiti cvatnju prije ženskih ili ženski prije muških. 

Ponekad se cvatnja ipak djelomično podudara ili ženski i muški cvjetovi cvatu istodobno. Redoslijed cvatnje u pojedinim godinama ovisi ponajviše o vremenu. 

Ako je zima hladna i duga, najprije cvatu ženski cvjetovi, a potom muški. 

Za blagih zima je obrnuto: muški cvjetovi cvatu prije ženskih. 

Zato je pri podizanju nasada lijeske važno osigurati oprašivače izborom tri do četiri različite sorte, primjerice halski krupni, istarski duguljasti, rimski i piemontski. Time se osigurava redovita i dobra rodnost lijeske, jer je različito vrijeme cvatnje ženskih i muških cvjetova i slaba oplodnja čest uzrok njene nerodnosti.

Osim toga, u razdoblju od oprašivanja do oplodnje lijeska je osjetljiva na mraz, što može prouzročiti smanjenje uroda lješnjaka

Dok lijeska cvate ne uznemirujte ju. Grmove orežite uvijek poslije cvatnje u ožujku. 

Budući da lijeska rodi na jednogodišnjem drvu, svake godine grmove prorijedite kako biste potaknuli rast novih izbojaka. 

Odrežite sve preguste i izrođene grane te uklonite ili prikratite najbujnije grane u sredini. Kosturne grane moraju biti što bolje obraštene po svoj svojoj duljini, a grmovi lijeske široki i rijetki. 

U pregustu grmu kosturne grane su dugačke i gole, obraštene samo pri vrhu. 

Njegovani, redovito orezivani grmovi stvaraju mnogo mladoga rodnog drveta što je preduvjet za dobar urod. 

Podloge za jabuku

Osobine stabla jabuke ne ovise samo o sorti nego i o podlozi na koju je ona cijepljena. Podloga, naime, stvara korijen voćke, koji učvršćuje stablo u tlu, crpi vodu i mineralne tvari. O njenim osobinama ovisi koliko će voćka biti bujna, kad će početi i kako će se odvijati njena vegetacija, hoće li biti otporna na bolesti i štetočine, kako će se prilagoditi tlu i klimi, koliki će biti urod, te hoće li plodovi biti krupni, lijepo obojeni i kvalitetni. 

Ako su plemenite sorte jabuka cijepljene na generativne podloge, nastale sjetvom sjemena divlje jabuke, lat. Malus silvestris, stabla su neujednačena rasta, a visina im često premašuje pet metara. Vegetativne podloge – ishodišna im je vrsta patuljasta jabuka, lat. Malus pumila – razmnožavaju se ukorijenjivanjem reznica ili nagrtanjem. One predstavljaju vegetativno potomstvo jedne biljke, odnosno klon, pa su im svojstva ujednačena. 

Prva serija vegetativnih podloga proizvedena je u Istraživačkoj stanici East Malling u Velikoj Britaniji još 1912.-1917. godine. Njihove su oznake M1 - M16, a neke su od njih i danas česte u rasadničkoj proizvodnji, kao M1, M2, M4, M7, M11 i M16. 

Kasnije su nastale podloge druge serije s oznakama MM101 – MM115, otpornije na bolesti i štetočine, bolje podudarnosti sa sortama.

Vegetativne podloge za jabuku grupirane su po bujnosti u četiri skupine:
1. Slabo bujne M9, M26, M27, Ottava 3, P2, P16, BUD118.
2. Srednje bujne MM106, M2, M4, M7, MM104, MM111
3. Bujne M1, M11, A2, MM109
4. Vrlo bujne M16, M25.

Ilustracija: Krešo Skozret

Ne samo britanski nego i ostali europski – posebice nizozemski i talijanski – i svjetski rasadničari i istraživači stalno pronalaze, ispituju i postupno uvode u proizvodnju nove, kvalitetnije podloge za jabuku. 

Posljednjih nekoliko godina iskušavaju se i rabe za proizvodnju sadnica novije podloge M9 EMLA, M9a, M9 337, M9 33, B 29, Pajam 1 Lancep, Pajam 2 Cepilend, Marc 9, P22, Pi 8, Ottava 3, BUD 90, Bemali, Novele i druge.
Napredni hrvatski rasadničari, želeći poboljšati kvalitetu voćnih sadnica, uvoze podloge za jabuku, pa i ostale voćke, iz Europe. Naime, zna se da nema dobrog voćnjaka bez kvalitetnog sadnog materijala.