Posijte zimske sorte salate

Salata, lat. Lactuca sativa, jednogodišnja biljka iz porodice glavočika, lat. Compositae, omiljeno je povrće bila već u starom Egiptu, Grčkoj i Rimu, a česta je i danas, i u vrtovima i na našim jelovnicima. Lišće joj je niske energetske vrijednosti, ali obiluje dragocjenim vitaminima, napose vitaminima C, B i E, a sadržava i kalij, kalcij, željezo, magnezij, bakar, jod, mangan, litij i ostale minerale. Mliječni sok sadržava jabučnu i limunsku kiselinu te alkaloid laktucin, kojem se pripisuje blago umirujuće djelovanje. 

Uzgajamo je cijele godine, i na otvorenu i u zaštićenu prostoru, što nam omogućuje mnoštvo kultivara, proljetnih, ljetnih i zimskih, kao i onih za zaštićene prostore, nastalih tijekom prošlih 2000 godina. Najbolje uspijeva u područjima s blagom klimom pri temperaturi 15 - 20°C, na plodnim, humusnim, mrvičastim, ocjeditim pjeskovito-ilovastim tlima neutralne reakcije s mnogo hraniva. Za oblikovanje lijepih glavica sa sočnim lišćem salati je potrebno mnogo svjetla i vlage, i u tlu i u zraku. 

Najraniju salatu, mekolisne rane sorte kao što je majska kraljica, atrakcija i slične, uzgajamo u klijalištima, niskim tunelima, plastenicima i drugim zaštićenim prostorima. 

Ljetne sorte, zagrebačku kristalku, dalmatinsku ledenku, great lakes, ljubljansku ledenku, brazilijanku, ledu i mnoge druge, uzgajamo u povrtnjaku na otvorenom tijekom cijeloga ljeta, bilo izravnom sjetvom, svakih 10-14 dana, bilo iz presadnica. 

Salata je biljka dugog dana, pa se često dogodi da se tijekom kasno proljetnog i ljetnog uzgoja glavice uopće ne oblikuju nego biljke odmah procvatu i pobjegnu u sjeme. 

Zimske sorte, npr. nansen, posavku, zimsku rjavku, vegorku i slične, sijemo potkraj ljeta, od sredine kolovoza do sredine rujna. 

Sitne sivobijele ili žućkaste, duguljaste i na oba kraja zašiljene sjemenke, posijte u hladno klijalište, u sjetvene posude ili na dobro usitnjenu sjetvenu gredicu. 

Ako budete salatu sijali na sjetvene gredice, pomoću tanke letvice načinite utore duboke 1 cm na razmak od 8 do 10 cm. Budući da su sjemenke vrlo lagane – u jednom ih je gramu 800 do 1200 – ne sijte ih nikad izravno iz vrećice nego sjemenke istresite na dlan pa ih drugom rukom lagano rasipavajte u utor, kao da solite jelo.

Kad salata nakon 3 do 4 dana nikne, pažljivo je oplijevite, tlo oko biljčica plitko prorahlite malim ručnim grabljicama i prema potrebi zalijevajte. 

Kad narastu prva dva prava lista presadnice prepikirajte ili prorijedite na razmak od 3 cm. Redovito ih zalijevajte, okopavajte i plijevite. Presadnice će za sadnju na gredice u povrtnjaku dospijeti za 4 do 5 tjedana. 

Posadite ih na razmak 15 do 25 cm, gdje god pronađete malo mjesta, bilo u povrtnjaku ili u cvjetnjaku, na sunčane dobro osvijetljene gredice. Za svaki red duljine 4 m pripremite dvadesetak dobro razvijenih presadnica. 

Poslije sadnje, kasnije u jesen, tlo oko svake biljke salate obložite zrelim kompostiranim stajskim gnojem ili vrtnim kompostom, koji ćete u rano proljeće ukopati. 

S jednoga četvornoga metra u proljeće ćete ubrati 1 do 3 kg, pa i više, lijepih velikih glavica zelene salate. Berite ih svakodnevno, perite list po list pod mlazom vode te pripremite kao predjelo ili kao prilog glavnom jelu. 

Ukusno lišće zelene salate začinite suncokretovim, bučinim, sojinim ili maslinovim uljem, voćnim ili vinskim octom, limunovim sokom te majonezom, dodajući masline, luk, češnjak, peršin, bosiljak, kopar, vlasac, dragušac i slično začinsko bilje. 

Zelenu salatu možete dodati i u miješane salate od raznovrsna kuhana i svježa povrća, pomiješana s krumpirom, grahom, slanutkom, rižom ili tjesteninom.

Endivija

Endivija, lat. Cichorium endivia, jednogodišnja ili dvogodišnja povrćarska kultura iz porodice glavočika, lat. Asteraceae, potječe sa Sredozemlja, gdje raste kao samonikla biljka na otocima, pa i na našem Hvaru. Već su stari Egipćani, prije više od 3000 godina uočili njenu prehrambenu vrijednost pa su je, kao i Grci i Rimljani, uzgajali u svojim vrtovima. 

Endivija je biljka dugog dana, pa ljeti brzo procvate. Premda se može sijati i u rano proljeće, najbolje ju je uzgajati, kao jesensko - zimski usjev. Ljetne vrućine nisu povoljne za njen uzgoj jer je to biljka umjerene klime, za rast lišća najpovoljnije su temperature od 16 do 23°C. Pri temperaturi višoj od 30°C endivija prestaje rasti i lišće postane gorko. 

Sve sorte endivije svrstavamo u dva različita varijeteta: 

1. eskariol endivija, lat. Cichorium endivia var. latifolium, sa širokim valovitim slabo nazubljenim listovima; 

2. kudrava endivija, lat. Cichorium endivia var. crispum, s duboko urezanim sitno nazubljenim kovrčastim listovima. 

Najčešće se uzgajaju eskariol žuta i zelena, kudrava žuta i zelena, dječja glava i pankalijerka.

 

Endivija najbolje uspijeva na toplom i zaštićenom položaju, na srednje teškim, humoznim, rahlim, sipkim, dubokim plodnim tlima neutralne reakcije s dosta vode, poslije rajčice, paprike, kupusnjača i drugih kultura za koje je tlo prethodne godine bilo obilno pognojeno stajskim gnojem. 

Ako je tlo u vašem vrtu slabije plodnosti prije sjetve ili sadnje endivije, ukopajte 70 g/m2 mineralna gnojiva s većim udjelom fosfora i kalija, npr. florin 1, a kad lišće počne intenzivno rasti endiviju prignojite s 20 g/m2 mineralna gnojiva s većim udjelom dušika, npr. florin 6. 

Tla koja sadržavaju malo dušika ili nisu bila pognojena stajskim gnojem, prije sjetve ili sadnje dodatno pognojite ureom, npr. florin 6 ili 7. Endivija naime traži mnogo kalija. Nema li ga dovoljno, manja joj je otpornost na niske temprature. Dušik joj pak pomaže da brže raste, pa je lišće manje gorko. 

U kopnenom području endiviju posijte najranije potkraj lipnja te u srpnju i kolovozu, 12 - 15 tjedana prije prvog očekivanog jesenskog mraza. 

U jadranskom području endiviju možete posijati od srpnja do rujna, pa čak i kasnije, izravno u povrtnjak ili na posebnu gredicu za uzgoj presadnica. 

Sjemenke endivije su zapravo žućkastosivi rebrasti jednosjemeni plodići, roške, kojih u jednom gramu ima 755 – 910, a dobru klijavost zadržavaju 4 - 6 godina.

Budete li ih posijali izravno na gredicu utrošit ćete oko 1 g sjemena za 1 red duljine 4 m.

Dio gredice na kojoj raste endivija neka bude širok oko 40 cm, a kad biljke porastu prorijedite ih na razmak 35 - 40 cm. 

Uzgajate li endiviju iz presadnica, sjemenke posijte u hladno klijalište ili na posebnu gredicu za uzgoj presadnica. Endivija isklije za 6 - 8 dana, a za 4 - 6 tjedana razvije se 5 - 6 listova. 

Tada flance posadite, potkraj srpnja ili na početku kolovoza, na pripremljene gredice, nakon graška, špinata, ranoga kupusa, rane mrkve, korabice, salate, mladoga krumpira, luka ili češnjaka. 

Razmak između biljaka neka bude 30 - 40 cm, kako bi rozete endivije imale dovoljno prostora. Pri presađivanju vanjske listove prikratite i pazite da endiviju ne posadite preduboko: vegetativni vrh mora biti iznad tla. 

Za vegetacije biljke redovito zalijevajte i okopavajte sve dok se listovi ne nagnu prema van i posve ne prekriju tlo. 

Velike rozete endivije u našem kopnenom području počinjemo brati sredinom rujna, desetak tjedana nakon sjetve, a  beremo ih do studenoga. 

Dva do tri tjedna prije berbe glavice zelenih sorata gorka okusa možete povezati špagom ili rafijom, pokriti loncem za cvijeće ili kartonskom kutijom pa će lišće u sredini glavice izblijedjeti. Prije toga ne zalijevajte sredinu rozete kako ne bi istrunula. 

Endiviju vežite samo za suha vremena, i to ne sve glavice odjednom, nego svaki tjedan po nekoliko glavica, odnosno onoliko koliko ćete pojesti. No imajte na umu da etiolirana endivija sadržava manje vitamina, posebice vitamina A i C, ali i šećera te ljekovitih tvari koje pobuđuju tek i potiču izlučivanje mokraće. 

Lišće endivije rabite za pripremu različitih salata pomiješano sa slatkastim povrćem, primjerice graškom, kukuruzom šećercem, rajčicom, paprikom, mrkvom i ciklom, a možete dodati i kuhani krumpir ili grah. Takva će miješana salata biti posebno ukusna dodate li k tome i naribanu kiselu jabuku, naranču ili grejp narezan na sitne kockice i nekoliko kapi meda. Vanjske velike listove možete sitno nasjeckane dodati finim varivima od raznovrsna povrća.

Endivija je otpornija na niske temperature od zelene salate, ali će se ipak njeni naborani listovi pri temperaturama ispod ništice smrznuti, osobito ako biljci tijekom uzgoja nedostaje kalij. 

Dok u vrtovima na jadranskom području endivija zimi ostaje na gredicama, u našim kopnenim krajevima valja je u studenom, prije jakih mrazova, izvaditi iz tla s korijenom i na gusto utrapiti u pijesak ili sipku umjereno vlažnu zemlju u klijalište, hladan podrum ili spremište zaštićeno od niskih temperatura.

Radič - uzgoj i etioliranje

Od 20.000 biljnih vrsta iz porodice glavočika, lat. Asteraceae, u Hrvatskoj raste njih četiristotinjak. Mnoge su jestive, ljekovite ili ukrasne, a jedna je od njih i cikorija, vodopija ili divlji radič, lat. Cichorium intybus, srednje visoka trajnica sa svijetloplavim glavičastim cvatovima. 

Njenom je selekcijom nastao kultivirani radič, lat. Cichorium intybus var. foliosum, jednogodišnja ili dvogodišnja povrtlarska kultura s izrezuckanim ili ovalnim listovima, koja se najčešće uzgaja za zimsko etioliranje, odnosno izbjeljivanje lišća. 

U prvoj godini biljka razvija zadebljali vretenast korijen s mnogo sitnih korjenčića i skraćenu, zadebljalu, konusnu stabljiku s lišćem u obliku rozete.

Iduće godine iz nje se izdiže oko 1 m visoka cvjetna stabljika sa svijetloplavim cvatovima. Iz cvjetića u cvatu nastaju jednosjemeni rebrasti plodići koji dobru klijavost zadržavaju 5 - 7 godina, a u jednom ih je gramu 600 - 700.

Radič, kojeg su poznavali i upotrebljavali kao lijek i hranu već stari Grci i Rimljani, najbolje uspijeva u područjima s umjerenom klimom, na sipkim, dubokim, plodnim, vapnenim tlima. No uz redovito zalijevanje i gnojidbu uspijeva i na nešto lošijim tlima. 

Kultivirani je radič veoma prilagodljiva biljka, pa dobro podnosi i mraz i sušu. To je biljka umjerene klime pa je za rast lišća najpovoljnija temperatura 16 - 23°C. Pri temperaturama nižim od 2°C i višim od 30°C lišće prestaje rasti, a minimalna temperatura klijanja za sjemenke radiča je također 2°C.

U nas su najčešće sorte pan di zucchero, palla rosa, palla bianca, averto, crveni treviški, verona, virtus, witloof, katalonski, bijeli milanski, leonardo, indigo, castelfranco i fidelio. 

                      

  kultivar radiča pan di zucchero

U kontinentalnom području radič sijemo od kraja lipnja do sredine srpnja, a na Jadranu ga valja posijati od lipnja pa sve do rujna, a za lijepa vremena i kasnije, za potrošnju u jesen, tijekom zime i u proljeće.
Posijte ga uza zeljarice ili ispod kukuruza šećerca, na gredice prošle jeseni pognojene s najmanje 2 kg/m² zrela stajskoga gnoja nakon krastavaca, krumpira, kupusnjača, rajčica, graha, graška, salate ili špinata. Za svaki red duljine 4 m potrebno vam je 1 g sjemena; razmak između redova neka bude 20 - 30 cm.

Kad se nakon supki razviju 3 - 4 prava lista, radič prorijedite na razmak od 12 do 15 cm, kako biste uzgojili zadebljalo korijenje promjera 4 - 5 cm, koje zimi možete izbjeljivati.

Osim izravno, radič možete posijati i na posebnu gredicu za uzgoj presadnica, pa ga kasnije presaditi na gredicu za stalni uzgoj. Iz jednog grama sjemena možete dobiti najmanje 450 presadnica, što je dovoljno, uz razmak sadnje od 15 cm, odnosno 25 biljaka na red od 4 metra, za 18 redova. 

Prema tome, za peteročlanu obitelj dovoljna su, uzgojite li godišnje najmanje 1 kg lišća u jednom redu, četiri reda radiča.

Poslije prorjeđivanja ili presađivanja radič redovito okopavajte, plijevite, ako treba zalijevajte i uklanjajte cvatove koji se mogu pojaviti već prve godine. 

Čim lišće bude dovoljno bujno, režite ga ili trgajte za jelo, pazeći da ne oštetite vegetacijske vrhove na "glavi" korijena, kako bi moglo i dalje rasti.

U jadranskom području s blagom klimom radič tijekom zime ostaje u povrtnjaku i bere se kako dospijeva. 

 

U kopnenom području u jesen, potkraj listopada, biljke radiča izvadite, korijenove s lišćem ostavite na gredici 4 - 5 dana, a potom lišće prikratite. 

Pritom pazite da ne oštetite vegetacijski vrh na glavi korijena; ostavite 2 - 3 cm lišća. Korijenje utrapite tj. ukopajte u jamu na zaštićenu mjestu u vrtu, poredavši ih gusto jednog uz drugoga ili složite u pijesak u prikladnu kantu ili sličnu posudu u hladnom podrumu.
Za pospješivanje radiča tj. za razvitak izbijeljenih listova, korijenje izvadite iz trapa ili iz posude u podrumu i složite u drveni štajglec jabučar obložen crnom folijom. 

Na dno sanduka stavite malo vlažnog komposta i korijene složite gusto jedan do drugoga tako da im pupovi budu na istoj razini. Između korijenja dodajte tek toliko komposta da se popune šupljine. 

Sanduk pokrijte crnom folijom tako da iznad korijenja bude oko 20 cm slobodnog prostora, smjestite ga u umjereno toplu i vlažnu prostoriju s temperaturom 14 - 20 Celzijevih stupnjeva i svaka dva do tri dana kompost malo navlažite. 

Za tri tjedna iz vršnih pupova će se razviti bijele izdužene glavice radiča s nježnim krhkim lišćem koje zimi možete jesti svježe kao salatu.

Biljke radiča ne izbjeljujte sve odjednom, istovremeno, nego ih pripremajte za etioliranje postupno, malo po malo, i trošite kako izbijeljene glavice budu  dospijevale za jelo. 

Pokoji red radiča možete i u kontinentalnom području ostaviti zimi u vrtu na gredici. Bude li zima blaga i bez snijega, moći ćete svaki čas ubrati malo lišća, sve do kasna proljeća, kad radič počne "bježati u sjeme".

Špinat

Prvih nekoliko godina moga vrtlarskoga staža, dok sam bila još mlada i nadobudna vrtlarica, pokušavala sam uzgajati mnoge vrste povrća, pa tako i špinat. Kad sam vidjela da je blitvu mnogo lakše uzgajati – njeno lišće mi je ukusnije nego lišće špinata, a jedem i peteljke – odmah sam odustala od omiljenog povrća mornara Popaja.

No neki ljudi ne vole blitvu pa se ipak odlučuju za uzgoj špinata. A špinat, lat. Spinacea oleracea, najbolje uspijeva pri umjerenim temperaturama – najpovoljnija temperatura za rast lišća je 15-18°C - s dovoljno vlage u tlu i u zraku, u vrijeme kad su dani kratki. 

Pri dnevnom osvjetljenju duljem od 12 do 14 sati špinat vrlo brzo procvate. Stoga je to vrijedno povrće, čije lišće sadržava mnogo željeza, ali  i drugih minerala i vitamina, najbolje uzgajati kasno ljeti, u jesen, zimi i u rano proljeće. 

Budući da bolje uspijeva u hladnijim nego u toplijim krajevima, uspjelo se uzgaja i u planinskim krajevima, u kojima ga valja sijati, posebice otporne zimske sorte, primjerice matador, viroflay i slične, u kolovozu, pa će do zime dati dva, a u proljeće još dva do tri reza. U ostalim krajevima špinat sijte sve do konca rujna, na razmak 20-25 cm između redova te 5-10 cm između biljaka u redu, poslije bilo koje kulture koju do tada poberete, npr. poslije  ranoga kupusa, kelja, rajčice, paprike, krastavaca, dinja i sl. Ovisno o vremenskim prilikama, za berbu će dospijeti u jesen, a rezati ga možete i zimi te u proljeće sve dok ne procvate. Špinat dobro podnosi niske zimske temperature, no ako nema snijega, a temperature budu niže od -13°C, zaštitite ga prekrivanjem tla slamom. 

Špinat nikad ne sijte na gredicu koja je iste godine pognojena stajnjakom, uvijek izaberite gredicu koju ste organskim gnojivima obilno pognojili prethodne jeseni i na kojoj ste do sjetve špinata uzgajali rajčice, krastavce, paprike, kupusnjače, krumpir i slične kulture. Tlo pognojeno stajnjakom i sličnim gnojivima sadržava naime mnogo dušika, pa se razvija bujno lišće lošijega okusa. U takvom se lišću, posebice u lisnim žilama i peteljkama, nagomilavaju nitrati. Oni sami po sebi nisu škodljivi, ali se pri višim temperaturama poslije berbe, osobito ako kuhani špinat podgrijavate, mogu pretvoriti u otrovne nitrite i kancerogene nitrozamine.

Budete li špinat uzgajali na manje plodnim tlima, prije sjetve plitko ukopajte jedno do dva vjedra komposta i 70 g/m2 mineralnoga gnojiva s manjim udjelom dušika, a s većim udjelom fosfora i kalija, npr. florin 1 ili 5, ali ne florin 2, 3 i slični. Kvalitetno lišće špinata dobit ćete samo ako ga uzgajate na dubokim, propusnim, rahlim, pjeskovito-glinastim, plodnim tlima s mnogo humusa. Ne podnosi ni prekisela ni jako alkalna tla; na kiselim tlima lišće vene, a na alkalnim je izrazito valovito. Ta je biljka stoga i svojevrsni pokazatelj kvalitete vrtnoga tla: ako uspijeva špinat dobro će uspijevati i sve druge povrtne kulture.