Gazanija

Prije nekoliko godina, kad sam birala flance cvijeća za posude na balkonu, kupila sam na placu i nekoliko sadnica gazanije. Na sunčanim položajima, na slabije plodnim, čak i pjeskovitim i suhim tlima ili u posudama za cvijeće na balkonu i na terasi, dobro uspijeva i cijelo ljeto se otvaraju njeni veliki cvjetovi što nalikuju na gerbere. 

Gazanija, lat. Gazania sp., niska osjetljiva trajnica - biljka je najčešće visoka oko 30 cm  - podrijetlom iz Južne Afrike, u našim kopnenim krajevima ne može preživjeti hladnu zimu, pa se najčešće uzgaja kao jednoljetnica. 

Sjemenke posijte izravno na gredicu u proljeće kad prođe opasnost od mraza. 

Za raniju cvatnju moguć je i preduzgoj u zaštićenu prostoru, a sjeme valja posijati u posudice 4 - 6 tjedana prije posljednjeg očekivanog proljetnog mraza. 

Sjemenke kliju u mraku, pa posudice do nicanja valja prekriti s nekoliko slojeva novinskog papira. Kad biljčice budu tako velike da ih možete uhvatiti prstima presadite ih u novu posudu ili pojedinačno u tresetne lončiće. 

U posude na balkonu i terasi ili na cvjetne gredice posadite ih potkraj travnja ili na početku svibnja kad više nema opasnosti da ih oprži mraz.  

Voštani, srebrni ili tamno zeleni listovi gazanije, pri tlu uski, a pri vrhu prošireni, tijekom ljeta posve će prekriti tlo u posudi ili u dijelu cvjetnjaka u kojem rastu.

Iznad listova se izdižu krupne bijele, žute, narančaste, crvene, crvenosmeđe ili ružičaste, često dvobojne i prugaste cvatne glavice promjera i do 10 cm. One se tijekom noći i za oblačna vremena zatvaraju. 

Latice su veći dio dana skupljene i na gredicama u sjenovitom dijelu vrta, pa se gazanija preporučuje samo za cvjetnjake izložene suncu cijeli dan.

Gazanija je višegodišnja biljka, pa se može razmnožiti i vegetativno, reznicama koje valja ukorijeniti u kolovozu ili rujnu. 

Ukorijenjene biljke moraju prezimjeti u kući pri temperaturi 10°C, a u proljeće ih presadite u vrt.

Gazanija zahtijeva manje vode od većine jednoljetnica, pa je osim za cvjetne gredice u vrtu pogodna i za kamenjare, posebice stoga što biljke nisu više od dvadesetak centimetara. Zalijevajte ih tek kad se zemlja na površini gredice ili u posudama malo zasuši. 

Gnojiti je valja samo na izrazito siromašnim tlima, i to gnojivima s podjednakim udjelom dušika, fosfora i kalija. Naime, na plodnijim tlima s mnogo dušika gazaniji bujno raste lišće, a razvija se manje cvjetova. 

Uvenule cvatove gazanije tijekom ljeta redovito uklanjajte, kako biste potaknuli razvitak novih lijepih cvatnih glavica.

Tratorak

Prije dvadesetak godina dobila sam od jedne gospođe malo sitnog crnog sjemena nekog cvijeća. To vam je jako lijepo cvijeće, bute vidli kad procvate, rekla je. Kad sam uzgojila flance i kad su visoke uspravne razgranate biljke procvale, ustanovila sam da je to tratorak, lat. Celosia argentea var. cristata, kratkovjeka zeljasta trajnica svjetlozelenih duguljastih ovalnih ili kopljastih listova iz porodice štirova, lat. Amaranthaceae. Bila sam oduševljena kad su se na vrhovima stabljika počeli razvijati i kovrčati veliki baršunasti tamnoružičastocrveni cvatovi. Zbog tih grandioznih i neobičnih cvatova, točnije proširenog cvjetišta, osebujan uspravan tratorak zaslužuje počasno mjesto u svakom vrtu. Od srpnja pa sve do sredine listopada svi vrtlari dive se tim bijelim, žarkožutim, narančastim, crvenim ili tamnoružičastim cvatovima u obliku pijetlove kreste ili perjanice što izranjaju između listova iz središta biljke.



Ukrasni kultivari ove neobične biljke razvrstavaju se u četiri skupine:
1. cristata s cvatom u obliku pijetlove kreste,
2. plumosa s cvatom u obliku perjanice,
3. childsii s okruglim cvatovima nalik na loptaste zamršene spiralne smotuljke pređe,
4. spicata s vitkim cilindričnim ružičastim cvatovima metalna sjaja jer su pojedini cvjetići pri bazi srebrnastobjelkasti.
Svi vrtni kultivari potječu od ishodne divlje vrste Celosia argentea koja je široko rasprostranjena kao korov u ekvatorijalnim tropskim područjima Afrike, Azije i Južne Amerike. Celozije mogu biti visoke od 20 do 80 cm, a najbolje uspijevaju na toplim, sunčanim i zaštićenim mjestima na umjereno plodnom i vlažnom, propusnom, humusom bogatom tlu. Niske sorte su pogodne za obrube i prednje dijelove gredica ispred visokih jednoljetnica i trajnica, srednje visoke za mješovite gredice, a visoke mogu poslužiti kao žarišne točke ukrasnoga dijela vrta. Odrezani cvatovi dugo mogu u vazi uljepšavati dnevnu sobu ili blagovaonicu, a pogodni su i za izradu neobičnih cvjetnih aranžmana. Velika baršunasta proširena cvjetišta kultivara iz skupine cristata što nalikuju na pijetlove kreste, što rastu i u mom vrtu, tijekom ljeta se neprestano povećavaju i postupno nabiru.



Ako ih želite sušiti, kad cvatovi dosegnu svoju punu veličinu, prije no što počnu stvarati plodiće, odrežite ih i uklonite sve listove pa objesiti da se što brže osuše na sjenovitu mjestu – na suncu mogu izblijediti i posmeđiti. Osušeni cvatovi sve četiri skupine kultivara izvrsni su za izradu cvjetnih aranžmana za sve moguće prigode – ne mijenjaju boju i ne drobe se.



Ako želite sačuvati sjeme tratorka iz svoga vrta – to su zapravo sitni sjajnocrni plodići oraščići što rastu na vanjskoj strani cvjetišta, a u svakom je po jedna sjemenka - prikupite malo tih plodića kad počnu dozrijevati i ispadati s cvjetišta. Najjednostavnije ih je prikupiti tako da ispod cvata podmetnete široku plitku posudu - ja za to koristim stari plitki emajlirani protvan za pečenje štrudla - i prstima lagano trljate po cvjetištu: plodići će sami padati u posudu. Pričekajte da se razbježe sitni kukci, otpuhnite latice cvjetića, prosijte plodiće kroz sito ili cjedilku odgovarajuće veličine rupica pa čisto sjeme spremite u suhu staklenu bočicu.



U krajevima s umjerenom klimom gdje temperature zimi nikad nisu niže od - 4°C tratorak prezimljuje u vrtu kao i sve ostale trajnice.
U krajevima sa oštrim zimama, visokim snijegom i temperaturama nižim od - 20°C uzgajamo ih kao jednogodišnje biljke, što znači da ih izravno na gredice možemo sijati tek onda kad više ne očekujemo proljetne mrazove. Posijte ih plitko; najbolje je sjemenčice samo širom razbacati na gredicu jer im je za klijanje potrebno svjetlo. Za raniju cvatnju valja uzgojiti presadnice u kući, u plasteniku ili u klijalištu pri temperaturi 21 - 24°C; sjetvu obavite sredinom ožujka, 6 - 8 tjedana prije posljednjeg očekivanog proljetnog mraza. Dobro razvijene presadnice tratorka na cvjetne gredice posadite tek kad noćne temperature ne budu niže od 7 - 10°C, na početku ili sredinom svibnja, na razmak od 20 do 30 cm. Redovito ih zalijevajte jer ne podnose sušu, visokim kultivarima osigurajte oslonac i čekajte da procvatu, što će se dogoditi oko 2 mjeseca nakon sadnje. Cvatnja prelijepih neobičnih celozija u našim vrtovima može trajati oko 8 tjedana.
Kad jednom unesete tratorak u svoj vrt, bilo da ste posadili flance ili posijali sjemenčice, on će se svake godine i sam pojaviti na različitim mjestima u vrtu.
Kad ih uočite negdje u povrtnjaku ili u drugim dijelovima vrta gdje su nepoželjne, izvadite ih i presadite na željeno mjesto u cvjetnjak ili u neku prikladnu posudu za cvijeće koja može uljepšavati balkon, terasu ili podest na ulazu u kuću.

Kadifice

Svake godine u proljeće, kad dođe vrijeme za sjetvu jednoljetnica, obavezno posijem kadifice. One uvijek dobro niknu, nikad me ne iznevjere, brzo rastu i popune sva prazna mjesta na rubnim dijelovima cvjetnjaka.

Premda potječu iz Meksika, kadifice, lat. Tagetes sp., kranjci, najglinčeki, smrdljivke, fratrići, jaruhol, gumbeki, - kako li ih sve ne nazivamo - tako su udomaćene u našim krajevima da ih smatramo domaćim starinskim ljetnim cvijećem. Usprkos velikom broju različitih vrsta jednogodišnjega cvijeća one su od lipnja do rujna jedan od najvažnijih i najupečatljivijih izvora žute, narančaste i crvenosmeđe boje na balkonima, terasama u kamenjarima i na cvjetnim gredicama.

Veoma su slikovite i rado ih uzgajaju vrtlari širom svijeta u svim područjima s povoljnom toplom klimom. U prošlih nekoliko stotina godina otkako je kadifica iz Novoga Svijeta u 16. st. prenesena u Europu nastalo je nekoliko stotina sorti, a i dalje se oplemenjivačicvijeća neumorno njome bave.

Visoke uspravne kadifice, lat. Tagetes erecta, narastu 30 - 75 cm, a dvostruki i polupuni loptasti cvatovi mogu biti blijedožuti do tamnonarančasti. Sadimo ih u sredinu cvjetnih gredica, zajedno s ostalim jednogodišnjim cvijećem ili među trajnice. Promjer im može biti čak 12 cm pa su pogodne i za vazu.

     

Niske kadifice, lat. Tagetes patula, narastu 15 - 30 cm, cvatovi su im manji jednostruki ili dvostruki, žuti, kestenjasti, crvenkasti sa žutom sredinom, šatirani, dvobojni ili poprskani. Grmolike su i zbijene pa ih sadimo uz rubove gredica, uza staze ili kao samostalne skupine ispod voćaka i na tratini. Izvrsne su i za sadnju u ukrasne posude i balkonske sandučiće.

Treća skupina ukrasnih kultivara kadifica su sitnocvatne kadifice, lat. Tagetes tenuifolia, limunskožute do zagasitonarančaste te crvene boje cvatova.

Razlike između glavnih skupina kultivara kadifice nisu uvijek oštre pa se tako našim vrtovima, osobito ako prikupljamo vlastito sjeme, mogu naći kadifice različitih boja.

Kadifice su veoma otporne i skromne biljke, svako im vrtno tlo pogoduje, izvrsno podnose sušu, uspijevaju na suncu i u polusjeni, obilno i dugo cvatu pa su i kod nas vrlo omiljene. 

I meni su drage; sve do prvih mrazova u jesen njihove tople boje uljepšavaju moj vrt, posebice ako redovito uklanjam ocvale cvatove. Stoga su uvijek uredne i pune cvatova, koji se izdižu iznad tamnozelenih duboko urezanih perastih listova. 

Povremeno ih okopam i opljevim te redovito otkidam uvenule cvatove; ako je ljeto sušno, jednom na tjedan ih zalijem. Potkraj ljeta najljepše cvatove ostavljam da u njima dozore sjemenke. Zdrave zrele sjemenke potom uberem...

...ostavim ih u protvanu ili sličnoj plitkoj posudi da se dobro osuše pa ih spremim u staklenku za sljedeću godinu.

Kadifice koje sam nekoliko godina uzgajala oko debla voćaka nakon prvog jesenskog mraza sam uvijek posjeckala, sjemenke ravnomjerno razbacala po gredici, tlo lagano pograbljala i čekala da same niknu iduće godine. Na proljeće, kad bi malo porasle, prorijedila sam ih, a višak biljčica posadila uz rub povrtnjaka. 

Poznato je da izlučevine iz korijenja kadifica rastjeruju nametnike iz tla, posebice nematode. Zbog toga je dobro posijati smrdljivke - samo ime govori da zgnječeno lišće nema baš ugodan miris - na gredice na kojima planiramo posaditi jagode. Prije sadnje jagoda, kadifice u punoj cvatnji valja usitniti i ukopati.

Crnjika

Crnjika, lat. Nigella damascena, u nekim našim krajevima znana i pod nazivima čupava kata i mačkov brk, dražesna je jednogodišnja starinska biljka iz porodice žabnjaka, visoka oko 40 cm, s nježnim fino izrezuckanim svijetlozelenim lišćem. Od svibnja do rujna iz lišća crnjike izviruju neobični nebesko plavi, ružičasti, bijeli ili žućkasti cvjetovi. 

Nigela potječe sa Sredozemlja, a u vrtovima se uzgaja od 16. st. Veoma je skromna, pa uspijeva i na manje plodnom, ali dobro odvodnjenom vrtnom tlu, na suncu ili u polusjeni. 

Ako nigelu posijete u rano proljeće, cvjetovi se pojavljuju na početku ljeta i svaka biljka cvate oko 8 tjedana. Cvatnja se produžuje do jeseni, posijete li sitne crne sjemenke svaka tri tjedna od ranoga proljeća do ranoga ljeta. 

Crnjikini cvjetovi se mogu sušiti, pa rabiti za cvjetne kitice, kao i neobični suhi mjehurasti plodovi što kad dozru pobijele. Pri vrhu su otvoreni pa zrele sjemenke ispadaju i čupava se kata samozasijava. Sjemenke prezime i mlade biljčice niknu veoma rano u proljeće. Samo ih valja prorijediti na razmak od 20 cm i umjereno pognojiti kompostom. Tlo na kojem ćete uzgajati crnjiku ne gnojite preobilno jer tada bujno raste lišće na uštrb cvjetova. 

Stoga, nemate li još zgodnu crnjiku u svom vrtu, ne čekajte proljeće iduće godine da biste je zasijali. Uspijete li nabaviti sjeme, posijte ga u jesen ili zimi, kako bi mačkov brk niknuo rano sljedeće proljeće i u vrt unio svježe nebesko plavetnilo.

Zajčeki

Od lipnja do listopada široku lepezu divnih boja, od bijele, žute, ružičaste, narančaste, crvene do grimizne i gotovo crne - izuzetak je plava – u vrt unosi velika zijevalica, lat. Antirrhinum majus, višegodišnja biljka iz porodice trputaca, lat. Plantaginaceae. Samoniklu susrećemo u južnoj Europi, sjeverozapadnoj Africi i zapadnoj Aziji, a ukrasne se sorte širom svijeta u područjima s umjerenom klimom uzgajaju u vrtovima. Zijevalice, odnosno žabice ili zajčeki, omiljeno su cvijeće za gredice i za rez, a brojne sorte mogu biti visoke, (70-100 cm), srednje visoke (40–60 cm) i niske (15-20 cm).



Premda je biljka višegodišnja – u područjima u kojima zimi temperatura nije niža od -6°C uspijeva kao kratkovjeka trajnica - zajčeke najčešće uzgajamo kao jednogodišnje biljke, a sijemo ih rano u proljeće u zaštićenu prostoru te u vrt presadimo u svibnju.
Za kasniju cvatnju možete ih u lipnju posijati na gredicu za uzgoj presadnica u vrtu. U rujnu flance presadite na razmak od 30 cm, na željeno mjesto u cvjetnjaku, pa će cvasti veoma rano u proljeće.



Čak i u kopnenom području s kontinentalnom klimom, u zaštićenu dijelu vrta, primjerice uz jugozapadni zid kuće, uza zaštitnu zastirku od lišća i novina, žabice mogu preživjeti blagu zimu.
Bez obzira na to kad ih posijali, biljkama, kad dosegnu visinu od 8 cm, otkinite vrh kako bi se potaknuo grmolik rast. Grmići zjevalice bit će cijelo ljeto, do prvih jesenskih mrazova, puni krasnih cvatnih klasova sastavljenih od neobičnih dvousnatih cvjetova. Latice su im srasle, pa kad ih stisnete, što neobično vole djeca, nalikuju na zečju njuškicu, po čemu je biljka i dobila ime zajček.



Iz cvjetova velike zijevalice nakon oplodnje se razvijaju plodovi tobolci puni sitnih crnih sjemenki. Za klijanje im je nužno svjetlo, pa ih pri sjetvi ne valja prekrivati zemljom, nego samo lagano pritisnuti.
Da biste potakli razvitak novih cvatnih klasova, redovito ih uklanjajte čim posljednji cvijet uvene. Ostavite li pokoji tobolac da dozre, sjemenke će padati na tlo. Na tom će mjestu u proljeće niknuti mnogo mladih biljčica, koje možete iskoristiti kao presadnice.
Žabice najbolje uspijevaju na gredici koju sunce obasjava cijeli dan. U sjeni slabije cvatu, a listovi, dugo prekriveni sitnim kapljicama vode, stradaju od sive plijesni i hrđe, vidljive na lišću kao narančaste pjege koje poslije posmeđe. Te su bolesti također jedan od razloga što se zijevalica uzgaja kao jednoljetnica, jer lišće koje je stalno vlažno može jako stradati. Zajčeke nikad ne sadite uz krizanteme, turske karamfile i sljez jer i njih napada hrđa.



Tlo za uzgoj ove lijepe ljetnice - najpogodnija je mješavina ilovače, pijeska, zreloga komposta i treseta - mora biti stalno umjereno vlažno, jer se za vrijeme suše ubrzano razvijaju sjemenke.
Patuljaste sorte zajčeka mogu se uzgajati u balkonskim sandučićima, ukrasnim posudama te uz rubove vrtnih stazica, a srednje i visoke sorte prikladne su za velike cvjetne gredice.
Visoke sorte s velikim cvatovima, osobito one s punim kovrčavim laticama poput azaleja, mogu se i rezati za vazu, jer se u vazi svi pupoljci, jedan za drugim, posve rascvatu.

Metlača

Iz stepskih predjela jugoistočne Europe i Azije potječe metlača, lat. Kochia scoparia, jednogodišnja biljka iz porodice pepeljuga a uskim tankim i nježnim svijetlozelenim listovima, znana i pod nazivom ljetni čempres. 

To je ime dobila zato što izgledom i načinom rasta podsjeća na prave grmolike četinjače. Stoga ih može i zamijeniti u dijelovima vrta u kojima bi nam prava živica zimi smetala, primjerice na mjestima kamo odlažemo snijeg s vrtnih staza. 

No prilično visoka metlača – može narasti 1 - 2 m – dobro dođe i za prikrivanje kompostišta, popunjavanje praznih mjesta u pozadini gredice s trajnicama te za odvajanje pojedinih dijelova vrta, primjerice povrtnjaka i voćnjaka. 

Pogodna je i za velike cvjetne posude uz šareno ljetno cvijeće i niske jastučaste trajnice. 

 

Veoma je skromna, raste i na siromašnim pjeskovitim, vapnenim, pa čak i na slanim tlima, a podnosi i sušu. 

U vrtu je ipak svake godine u rano proljeće, prije no što nikne, malo pognojite kompostom, a ljeti povremeno zalijte.

Kao ukrasne biljke u vrtu uzgajaju se dva varijeteta metlače: Kochia scoparia var. childsii koja ostaje zelena i Kochia scoparia var. trichophylla, koja u jesen pocrveni. Nježnozeleni listići trihofile u jesen, kad se pojave sitni cvjetići, poprime vinskocrvenu boju, a potom se razviju sitne sjemenke.

                                                                            

 Kochia scoparia var. trichophylla

                                              
Nakon toga cijela biljka posmeđi i suši se, sjemenke otpadaju i prezimljuju na tlu. Sjemenke metlače možete u jesen prikupiti, ali ih posijte odmah, u jesen, na željeno mjesto, ne čekajte do proljeća. 

Rano u proljeće metlača niče, i to najbolje ako se tlo ne prekopava, nego sjemenke ostanu na površini, izložene svjetlosti. Klijavost je sjemena tada veoma dobra pa se čini kao da su baš sve svijetlosmeđe sjemenčice isklijale.
Stoga svake godine slabije razvijene biljke odstranite – možete ih i presaditi, jer se lako «primaju» - kako ljetni čempresi ne bi bili pregusti. 

Odumrle osušene biljke u jesen počupajte ili prelomite. Korijen je prilično snažan i dubok pa se dosta teško čupa, ali je stabljika pri tlu krhka te lako puca. 

Stabljika metlače čvrsta je i žilava pa osušena biljka doista može poslužiti i kao mala metla.

Na početku 20. st. sjeme metlače preneseno je u Sjevernu Ameriku kako bi se uzgajala kao ukrasna biljka u vrtovima a nazvali su je vatrenim korovom te gorućim grmom. No jedna biljka može stvoriti oko 14 000 zrelih sjemenki pa se metlača ubrzo proširila i u slobodnu prirodu. Stoga je u poljoprivrednim područjima SAD-a smatraju korovom koji ugrožava soju, sirak, šećernu repu, žitarice i druge usjeve.

U stepama, naime, u svom prirodnom staništu, metlača se rasprostranjuje tako da u jesen kad se biljka osuši i sjemenke dozru, stabljika puca i biljka se nošena vjetrom kotrlja razbacujući pritom sitne sjemenke na velikom prostoru.

Kleoma

U pozadini cvjetne bordure, među visokim trajnicama i grmljem ističe se neobična i nesvakidašnja kleoma, lat. Cleome hassleriana, razgranata grmolika jednogodišnja biljka podrijetlom iz dijela Južne Amerike što se proteže od južnog Brazila pa na zapad do Argentine.
U povoljnim uvjetima na plodnim propusnim tlima može doseći visinu od 1,5 m. Dlanasti listovi sastavljeni od 5 liski dugačkih do 15 cm mogli bi zbuniti one koji vide biljku prije no što procvate, jer nalikuju na listove indijske konoplje, lat. Cannabis spp., odnosno marihuane.

Nježni cvjetovi, ružičasti, bijeli ili blijedogrimizni, skupljeni u velike cvatove pri vrhu stabljike dugački su 2,5 - 5 cm, a graciozni 5 - 7 ,5 cm dugački prašnici daju im oblik pauka. Stoga kleomu u engleskim govornim područjima nazivaju spider flower.

Nektar u cvjetovima kleome privlači male ptice, leptire, pčele i druge kukce oprašivače pa će oni biti stalni posjetitelji vašega vrta ako u njemu svoje mjesto nađe ova neobična američka ljepotica. 

Cvjetovi su veoma mirisni, pa se ne preporučuje uzgoj kleome blizu vrata i prozora, jer nekima njezin miris po mošusu nije baš ugodan.

Kleoma je jako zgodna biljka za vrtlare koji nemaju mnogo vremena za redovito uređivanje vrta, jer ne treba uklanjati ocvale cvjetove. Pri vrhu cvata, naime, stalno nastaju novi cvjetovi, a nježne latice ocvalih cvjetova same otpadaju.
Iz cvjetova se nakon cvatnje, oprašivanja i oplodnje razvijaju plodovi na dugačkim stapkama, također veoma dekorativni. 

Kad u njima sazru smećkaste sjemenke, plodovi pucaju i one padaju uokolo, pa se biljka sama zasijava. No malo sjemena svake godine ipak prikupite za svaki slučaj.

Ako budete kupili ili dobili sjemenke kleome, prvi put ih posijte izravno na cvjetnu gredicu u proljeće. Kao što biljka sama razbacuje sjeme, tako kleomu valja i posijati te sjeme obrnutom stranom grabljica lagano utisnuti, a ne ukopavati.

U krajevima s hladnim proljećem i kasnim svibanjskim mrazovima presadnice kleome uzgojite u toplom klijalištu ili u posudama u kući na prozorskoj klupčici pa ih u vrt posadite tek kad prođe opasnost od mraza na razmak od 30 do 45 cm.
Egzotična kleoma najbolje uspijeva na suncu ili u polusjeni, na svakom dobrom vrtnom tlu, osim na vlažnim nepropusnim tlima gdje se dugo zadržava voda.
Odlično podnosi sušu i ljetne vrućine, pa je treba zalijevati samo kad je jaka suša.

Kleome je lako oblikovati po želji. Niže zbijene biljke dobit ćete ako uklonite središnji pup kad je biljka visoka 30 cm. Uklonite li postrane pupove, kleoma će biti visoka i vitka. 

Ne dosađuju joj biljne bolesti ni štetni kukci, pa je kleoma veoma pogodna za nove vrtove i 'mlade' vrtlare početnike. Problem bi mogle biti samo lisne uši, paukove grinje, bijele mušice, pepelnica i hrđa u područjima s vrućom i vlažnom klimom. 

Kako biste izbjegli sve probleme s bolestima i štetočincima, svake godine u kasnu jesen uklonite odumrle biljke nakon što ih pofuri mraz. Osim toga, nakon nicanja u proljeće mlade biljčice kleome na cvjetnim gredicama prorijedite, kako bi se omogućilo bolje strujanje zraka.

Donji listovi na kraju ljeta mogu požutjeti i otpasti, no to možete riješiti tako da kleome uvijek sadite iza srednje visokih jednoljetnica i trajnica, primjerice lijepih kata, zijevalica, petunija, hosta, perunika, božura i drugih, koje će donji ogoljeli dio kleomine stabljike uspjelo prikriti.

Ukrasni slak

Trobojni ukrasni slak, lat. Ipomoea tricolor, podrijetlom iz tropskih područja južnog Meksika i Gvatemale, jedna je od najomiljenijih zeljastih penjačica. Veliki srcoliki živahno zeleni listovi, osobito pred jesen kad nakon ljetnih vrućina počnu brže rasti, ukrašavaju sjenice, pergole, ograde, rešetkaste pregradne zidove ili žičane piramide. 

Slak veoma brzo raste, pa svakog ljeta, sve dok ne narastu drvenaste penjačice, odlično može poslužiti kao privremeni paravan koji nas štiti od neželjenih pogleda, osobito na terasama okrenutima prema ulici. Penje se uvijanjem čvrste i žilave stabljike na desno, a može doseći duljinu od 3 metra. 

Budući da u sjenovitu dijelu vrta stvara više lišća, trobojni slak najbolje uspijeva na suncu, na vlažnu do umjereno suhu plodnom i propusnom tlu, gdje obilno i neprestano cvate, od srpnja do rujna, pa i dulje ako je jesen topla i vrijeme sunčano. 

Veliki trubasti cvjetovi, sastavljeni od pet međusobno sraslih latica, bijeli, nebesko plavi, svijetlo do tamno ružičasti, crveni ili tamnoljubičasti, često raznobojni s prugama i mrljama, promjera i do 15 cm, cvatu samo jedan dan. Otvaraju se rano ujutro, a poslije podne, kad zaprži sunce, latice se skupe. 

Nakon oplodnje razvijaju se suhi smeđasti plodići s po nekoliko crnih ili svijetlosmeđastih sjemenki. One sadržavaju otrovne halucinogene alkaloide, pa su ih svećenici Azteka za vrijeme religioznih obreda žvakali kako bi potaknuli vizije i halucinacije, za koje su vjerovali da su poruke od bogova.

No žvakanje sjemenki opasno je jer nastaju mučnine i povraćanje, proljev, grčevi mišića, obamrlost i bunilo te širenje zjenica. 

Zreli plodovi pucaju, sjemenke padaju na tlo i slak se samozasijava, pa na proljeće na istome mjestu čim zatopli, sam i niče. 

Premda je ukrasni slak višegodišnja biljka, u našim se krajevima uzgaja kao jednogodišnja penjačica. Posijati je valja u travnju ili svibnju izravno na mjesto uzgoja. Prije sjetve sjemenke lagano zarežite ili namačite 24 sata u mlakoj vodi. 

Preduzgoj u pojedinačnim lončićima u ožujku također je moguć, ali pri sadnji u svibnju treba paziti da se ne ošteti korijen, jer biljke teško podnose presađivanje. Kad ga jednom posijete trobojni će slak na tome mjestu rasti niz godina, razbacujući svake jeseni mnoštvo sjemenki. 

To je idealna biljka za nestrplljive vrtlare jer brzo raste i lako se uzgaja. 

Jedini posao koji valja svake jeseni obaviti uklanjanje je poprilično žilave stabljike, čvrsto ovijene oko žice, kako zimi ne bi nagrđivala dvorište.

Cinije

U vrtu na selu cinije sam uzgajala na maloj gredici ispred drvene kuće pa sam ih ujutro gledala dok sam na verandi sjedila u svojoj staroj plavoj ležaljki i pijuckala kavicu poslije doručka. Sad, na vrtu u gradu, rastu na dugačkoj uskoj gredici uz rub staze za auto pa ih povremeno pogledam kroz kuhinjski prozor dok kuham ručak. 

Da, doista su prelijepi ti bijeli, nježnoružičasti, žuti, narančasti, brončani, ljubičasti, grimizni, svijetloljubičasti ili purpurni, dvostruki, polupuni ili puni cvatovi što se izdižu nad snažnim uspravnim stabljikama visokih cinija.

Više od stotinu sorata cinije, lat. Zinnia sp., jednogodišnje zeljaste biljke, nastalo je od divlje forme koja potječe iz Meksika. Mogu biti niske, srednje visoke ili visoke. Najniže patuljaste sorte nisu više od 15 cm, a najviše sorte narastu i do 70 cm visine. 

Volim ih jer se lako uzgajaju izravnom sjetvom na gredicu - tako sam i učinila sredinom svibnja - a najbolje uspijevaju na propusnim plodnim ilovastim tlima, na žarkom suncu. 

U hladovini mogu stradati od pepelnice, osobito ako oko njih slobodno ne struji zrak.

Cinijama najviše gode duga vruća i suha ljeta jer dobro podnose sušu, pa cvatu sve do prvih kasnojesenskih mrazova. 

 

Najčešće ih uzgajamo na velikim cvjetnim gredicama, no novije niske sorte pogodne su i za manje gredice, za sadnju u ukrasne posude te za obrubljivanje vrtnih staza. 

Kako bi cinije u vrtu što dulje plijenile našu pozornost, redovito valja uklanjati ocvale cvatove.

Ako želite dobiti velike glavice cinija na dugim peteljkama, onda valja ukloniti sve postrane izbojke ispod odabrana cvatnog pupa. Cinije tada nalikuju na gerbere i pogodne su za cvjetne aranžmane. Cvatovi cinije dugo se drže u vazi, ali ih valja pobrati rano ujutro, i to prije nego što se središnji dio glavice rascvate, a latice izblijede.

Sjemena cinije uvijek ima za kupiti, ali ja volim prikupiti svake godine bar malo vlastita sjemena.

Stoga po nekoliko cvatova prelijepih cinija različitih boja puštam svake godine da dozore pa ih potkraj ljeta poberem i ostavim da se dobro osuše.

Kad sjemenke počnu ispadati iz osušene cvatne glavice, odvojim suhe latice, cvjetište i ostale dijelove cvata pa čisto sjeme spremim u staklenku i čekam proljeće kad ću opet posijati cinije - prave vrtne ljepotice.

Begonije

Od lipnja do listopada, na suncu, ali i u djelomičnoj sjeni, čak i ispod drveća, neumorno cvatu voštane begonije, lat. Begonia x semperflorens - cultorum. 

Ta osjetljiva zeljasta trajnica potječe iz Brazila, a kao ukrasna je biljka bila popularna već u 19. st., u viktorijansko doba. 

I danas su veoma omiljene, pa se brojne sorte bijelih, ružičastih ili crvenih, jednostavnih ili punih cvjetova i zelenih, brončanih ili crvenih listova često sade u parkovima i ostalim javnim gradskim nasadima. 

 

Za mali kućni vrt obično kupujemo po nekoliko sadnica svake godine kako bismo ih posadili u balkonske sandučiće, male cvjetne gredice u prednjem dijelu vrta ispred kuće ili uz rub vrtne stazice. Najbolje uspijevaju na plodnu i vlažnu tlu s mnogo humusa. 

Za ljetnih suša valja ih redovito zalijevati, kako bi neprestano obilno cvale. 

Voštane begonije rastu sporo pa uzgoj presadnica prilično dugo traje. Njihove brončanocrvenkaste sjemenke veoma su sitne: 50 000 sjemenki teži samo 1 gram. Stoga je begonije veoma teško iz sjemena uzgojiti kod kuće. 

Rasadničari ih siju u siječnju i veljači u plitke sjetvene posude u staklenicima. Kad niknu, biljčice su jako male i nježne pa ih je dosta teško presađivati. Vješti vrtlari ih pažljivo, upotrebljavajući specijalan pribor, pikiraju u posudice te uzgajaju do travnja ili svibnja kad idu u prodaju. Tada se koriste, nakon vađenja maćuhica, tulipana i sličnog ukrasnog bilja koje uljepšavaju zelene površine u našim gradovima od jeseni do proljeća, za popunjavanje cvjetnih gredica u gradskim parkovima. 

 

Premda lijepe begonije ne uzgajamo iz sjemena kod kuće, ipak postoji mogućnost da ih sami razmnožimo vegetativno, zelenim reznicama. 

U jesen unesite nekoliko biljaka u posudama u kuću i sve im izbojke prikratite na 2 - 3 cm. 

Kad izbiju nove mladice, odrežite ih, uronite u hormon za ukorjenjivanje - možete ga nabaviti u vrtnim centrima i poljoprivrednim apotekama - i pobodite pojedinačno u lončiće, u kojima će se za nekoliko tjedana ukorijeniti. 

U proljeće, kad prođe opasnost od mraza, a poslije prezimljavanja u svijetloj, ali ne pretoploj prostoriji, ukorijenjene reznice posadite na razmak od 25 cm, bilo na cvjetne gredice bilo u posude, gdje će cijelo ljeto uljepšavati vaš balkon, terasu ili prednji dio vrta ispred kuće. 

Djevojačko oko

Od srpnja do rujna cvjetne gredice uljepšavaju žarkožute glavice djevojačkoga oka, lat. Coreopsis tinctoria, jednogodišnje biljke s nježnim nitastim listovima, koja je u Europu pristigla s livada sjevernoameričkog zapada. 

Dobro podnosi sušu i žarko sunce pa se lako udomaći u svakom vrtu i uspijeva i na suhim propusnim tlima. Ne pogoduje joj jedino teško glinasto tlo, osobito ako je cvjetnjak u sjenovitu dijelu vrta, jer tada slabije cvate. 

Kad je veći dio dana izložena izravnu suncu, poprima skladan grmolik oblik i puna je cvatova često s crvenkastosmećkastom ili tamnocrvenom sredinom. Zlatnožute latice pri vrhu su urezane, a nekad se od njih dobivala crvena boja.

Djevojačko oko lako se razmnožava sjemenom. Posijte ga u travnju izravno na mjesto uzgoja na cvjetnu gredicu ili u klijalište 4 - 6 tjedana prije presađivanja na stalno mjesto u cvjetnjak.

Osim jednogodišnjeg djevojačkog oka, iz roda Coreopsis sa osamdesetak biljnih vrsta, kao ukrasno se cvijeće uzgaja i nekoliko vrsta trajnica od kojih je nama najzanimljivija vrsta Coreopsis verticillata. 

Naime, jednu sortu te vrste selekcionirala je prof. dr. Elza Polak šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća u nasadu trajnica u pokusnom vrtu Zavoda za ukrasno bilje i pejzažnu arhitekturu Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Nakon testiranja koje je provela International Stauden Union u Weihenstephanu u Njemačkoj, sorta je dobila ime zagreb i označena je dvjema zvjezdicama kao vrlo dobra. Ubrzo je ušla u standardne europske i američke sortimente trajnica, a i danas je u ponudi mnogih vrtlarija u svijetu. 

Na sunčanim gredicama sorta zagreb može biti visoka 20 - 30 cm, odlično podnosi sušu i bogato cvate u srpnju i kolovozu. Razmnožava se dijeljenjem podanka s korijenom kasno zimi ili u rano proljeće te sjemenom, koje niče za 2-3 tjedna. Ako ne uklanjate ocvale glavice može se i sama zasijati. Izvrsna je sorta za obrubljivanje vrtnih staza i stuba te za mješovite cvjetne gredice s trajnicama u prirodnim vrtovima. Čak i kad ne cvate ističe se ljepotom čipkastoga lišća, a obilan nektar koji stvaraju njene zgodne žute ivančice vole leptiri i pčele. 

Odrezane glavice djevojačkog oka u vazi mogu izdržati nekoliko dana, a lijep su dodatak svakom buketiću ljetnoga cvijeća.