Drijenak

U srednjoj Aziji te u srednjoj i južnoj Europi, sve do Kavkaza, u poljskim živicama i gušticima, na kamenitim obroncima, uz rubove svijetlih listopadnih šuma, na šumskih čistinama, kao i u šikarama, i u nizinama i u gorskom području, sve do 1300 m nadmorske visine samoniklo raste drijen, listopadni grm ili nisko stabalce iz porodice drijenova s gustom zaobljenom krošnjom, rijetko kada više od 5 - 6 metara. Rasprostranjen je i u svim krajevima Hrvatske, a može doživjeti i 200 godina.

Zbog rane cvatnje, potkraj veljače i u ožujku, grančice drijena s nježnim sitnim žutim cvjetićima u našim se sjevernim krajevima, kao i vrbove i maslinove grančice, posljednje nedjelje prije Uskrsa, na Cvjetnicu, nose u crkvu na blagoslov, čime se obilježava Isusov ulazak u Jeruzalem. Blagoslovljene grančice podsjećaju nas na Isusovu muku, smrt na križu i uskrsnuće, a ostavljaju se u kući i nakon što se osuše.

Kao divlju voćku poznavali su ga već stari Grci i Rimljani. Prema grčkom piscu Pausaniasu, trojanski konj bio je napravljen baš od drenovine. Odisejev luk, kojeg je samo on mogao upeti i kojim je gađao prosce, bio je također od drenovine. Antička koplja makedonske falange dužine 5 - 6 m  izrađivana su od drenovine, kože i metala.

U srednjem vijeku, najčešće kao medonosnu i ljekovitu biljku te zbog čvrsta, žilava i vrlo tvrda drva, drijen su uzgajali u samostanskim vrtovima. 

Zahvaljujući tvrdoj i teškoj građi, drvo drijena, ravno, čvrsto, otporno na bolesti i štetočine, može poslužiti za izradu ljestava, držala i ručki za razne alate, štapova za šetnju, štake za pomoć bolesnicima, kvalitetnog namještaja, a gorenjem se dobiva i drveni ugljen za ogrjev. Osim toga, dobro je posaditi drijenak na nagnutim terenima gdje postoji opasnost od erozije jer njegovo razgranato korijenje dobro učvršćuje tlo.

Drijen, lat. Cornus mas, heliofilna je biljna vrsta pa najbolje uspijeva na dobro osunčanim mjestima. Uzgajamo ga kao voćku ili kao ukrasno drvce u našim vrtovima i gradskim parkovima. Drijen nema velike zahtjeve, uspijeva i na žarku suncu i u polusjeni, a odlično podnosi i sušu i niske temperature. 

Ako ga uzgajamo kao stabalce oblikovati ga možemo kao piramidu, vazu, palmetu ili kordonac, a odabrani uzgojni oblik valja održavati redovitom rezidbom. 

Uspjelo raste na suhim, siromašnim i vapnenastim kao i na slabo kiselim tlima, a ne treba ga ni prečesto ni previše orezivati.  

No krupne sočne plodove, uzgajate li drijen kao voćku, a ne za ukras, dobit ćete uz redovitu gnojidbu i rezidbu samo na dubokim propusnim plodnim tlima.

Za ostvarivanje dobra uroda važno je izabrati sunčano stanište koje nije izloženo jakim mrazovima. Drijen, naime, cvate prije listanja, i to veoma rano, u veljači i ožujku, za blagih zima još i ranije, pa cvjetići mogu pozebsti. Zbog rane koja traje oko dva tjedna, drijen je odlična paša za pčele koje u to doba polako počinju izlaziti na otvoreno.

Plodovi drijena, elipsoidne koštunice zvane drenjine, dozrijevaju potkraj kolovoza i u rujnu. Slatkasto su kiselkasti i pomalo trpki, a sadržavaju oko 8% šećera, trijeslovine, pektin, antocijane, aromatske tvari, oko 2,5% voćnih kiselina, 60 - 120 mg askorbinske kiseline tj. vitamina C na 100g plodova, a obiluju i mineralima, posebice kalijem, kalcijem te magnezijem. 

Jedu se svježe ili se prerađuju u sokove, kompot, liker, pekmez, rakiju i vino.

Drijen daje prvi urod od oko 1 kg po stablu četiri godine nakon sadnje. U punoj se rodnosti na jednom stablu može ubrati oko 30 - 40 kg, a u dobrim godinama i na povoljnim položajima čak i više od 80 kg drenjina.

Drijen se uspjelo može razmnožiti cijepljenjem na spavajući pup potkraj srpnja ili na početku kolovoza, grebenicama potkraj ožujka, na početku travnja ili tijekom jeseni te korijenovim izdancima u jesen ili u proljeće.

Potkraj 18. st. bilo je poznato dvanaestak inačica drijenka žutih do tamnocrvenih plodova, a sredinom 20. st. armenski, ukrajinski i drugi europski oplemenjivači selekcionirali su četrdesetak sorti.

Geografski položaj svih hrvatskih krajeva i klimatski uvjeti veoma su pogodni za uzgoj drijenka. Vrijednost i mogućnost primjene ove zanimljive biljke koja nema velike agrotehničke zahtjeve doista je velika, pa bi je trebalo više uzgajati na cijelom području Hrvatske, pogotovo na ekološkim gospodarstvima.