Visibabe

Dok su okolne livade još prekrivene snijegom, na početku veljače - za blagih zima čak i ranije - u poljskim živicama i uz rub šume iz lišća proviruju visibabe, lat. Galanthus nivalis, najranije naše proljetnice, u narodu poznate i pod nazivima babji klimpač, cinglica te debeloglavka. Stručni naziv biljke potječe od grčkih riječi gala i anthos što znači mlijeko i cvijet tj. mliječno cvijeće, te latinskog pridjeva nivalis što znači snježan odnosno bijel kao snijeg. Narodni je naziv biljka vjerojatno dobila zbog cvijeta pognuta poput stare bakice tj. babe.

Visibaba je niska lukovičasta višegodišnja biljka iz porodice sunovrata s dva linearna lista koja su pri vrhu sužena i tupa, a u vrijeme cvjetanja dugačka 8 – 9 cm i široka 0,4 – 0,7 cm. Iz lukovice se izdiže jedna cvjetna stapka visoka 10 – 15 cm. Na vrhu je samo jedan viseći, dvospolni cvijet, zvonastog oblika što ga tvori šest listića ocvijeća raspoređenih u dva kruga.Tri vanjske latice su duguljaste i posve bijele, a tri unutrašnje su kraće; svaka sa prepoznatljivom zelenom polumjesečastom pjegom pri vrhu.

Nalazimo ih na rastresitim, svježim, hranjivim, humoznim, blago do umjereno kiselim, ilovastim šumskim tlima u listopadnim, najčešće hrastovim i bukovim, ali i mješovitim i četinarskim šumama te u šikarama od nizina do pretplaninskog područja, do 2200 m nadmorske visine. 

Rasprostranjene su na Pirinejskom, Apeninskom i Balkanskom poluotoku, u Francuskoj, Mađarskoj, južnoj Austriji, Poljskoj, na Karpatima, Kavkazu i u drugim područjima sve do Male Azije. 

Ugledate li ih za šetnje uz rub šume - kad ih zapazim uvijek se poveselim jer znam da je proljeće pred vratima! - ne berite ih i ne čupajte lukovice, jer su visibabe zaštićene biljke: prema Zakonu o zaštiti prirode osjetljiva su svojta.

Budući da su u narodu veoma omiljene, često ih – ne one iz prirode nego hortikulturne varijetete, s većim i dvostrukim vjenčićem, koje u obliku malih lukovica kupujemo u vrtnim centrima – uzgajamo i u našim cvjetnjacima pred kućom. 

Posaditi ih valja u rujnu ili listopadu na dubinu od 10 cm, na razmak od 8 cm. Kad se razrastu možete razdijeliti grumen na nekoliko dijelova te ih odmah nakon cvatnje posaditi. U laganoj sjeni, pored ukrasna grmlja ili ispred voćaka u tratini, nježna, svima draga snježnobijela zvonca visibabe pojavljivat će se svake godine od siječnja do ožujka i obradovati nas i u vrtu, a ne samo u prirodi.

Osim lukovicama, visibaba se lako razmnaža i sjemenom. Njezini su cvjetovi naime građeni tako da ih lako oprašuju pčele; visibaba je značajna medonosna biljka jer je važan izvor nektara u najranije proljeće. Pčele, privučene nektarom, prvo dotaknu njušku tučka i opraše je peludom što su ga donijele s druge biljke. Potom, u potrazi za nektarom unutar cvijeta u kojem se trenutno nalaze, pokupe pelud s njuške tučka i ga prenesu ga na sljedeću biljku. Nakon oplodnje, kad otpadnu latice, cvjetna se stapka povija prema tlu. Trodijelna plodnica dozrijeva i oblikuje se plod, žutozeleni mesnati jajolik tobolac s nekoliko sjemenki. Kad dozori, raspuca se pa iz njega ispadaju 3 - 4 mm dugačke svijetle sjemenke što ih raznose mravi i tako rasprostranjuju visibabe.

Visibabi slična biljka je drijemovac, lat. Leucojum vernum, koja se također pojavljuje u rano proljeće, također ima samo jednu cvjetnu stapku, najčešće s jednim visećim cvijetom, ali s 3 – 4 prizemna lista koja su obično šira (0,4 – 0,13 cm) od listova visibabe. Obje biljke je lako prepoznati i ne može ih se zamijeniti jer su u drijemovca, za razliku od visibabe, sve latice jednako dugačke i svaka na vrhu ima zelenožutu pjegu.

Ptičje mlijeko

Na njivama, livadama, u voćnjacima i vinogradima, pod grmljem i uz putove, raste dražesna niska lukovičasta trajnica s bijelim zvjezdastim cvjetovima u nas poznata pod nazivom ptičje mlijeko, lat. Ornithogalum umbellatum. U ostalim europskim državama poznatija je pod nazivom zvijezda iz betlehema, a kao ukrasna cvjetnica uzgaja se širom Europe i Sjeverne Amerike. I u mom vrtu svake godine u proljeće iz trave izviruju njeni lijepi bijeli zvjezdoliki cvjetići.

 

Ptičje mlijeko cvate u travnju i svibnju, nakon cvatnje lišće postupno odumire, iz plodnice nastaju plodići i u njima sjemenke, a u tlu ostaju sitne okrugle bijele lukovice.

Budući da se ova lukovičasta biljka uzgaja kao ukrasna biljka i u našim vrtovima, u vrtnim centrima se među ostalim lukovicama za jesensku sadnju mogu naći i lukovice ornitogaluma. 

Budete li ih na jesen kupovali, posadite ih 6-8 cm duboko na razmak 8 - 10 cm na sunčane dijelove cvjetnjaka, među niske trajnice, u tratinu ili pod cvatuće grmlje. 

Nježnom ptičjem mlijeku pogoduju svi tipovi tala osim jako vlažnog, hladnog i glinastog, a odlično podnosi ljetnu sušu i vrućinu jer tada miruje. 

Ako ih posadite u tratinu, dok biljčice cvatu površinu na kojoj raste ne smijete kositi, kako bi se ptičje mlijeko razmnožilo sjemenom - raznose ga mravi - i raširilo po tratini. 

Za kamenjare zvijezda iz betlehema nije naročito pogodna jer u povoljnim uvjetima može postati napasna i širiti se na uštrb drugih biljaka.

Prema nekim mišljenjima lukovice ptičjeg mlijeka jestive su i ljekovite. Međutim, novija američka istraživanja - u SAD je biljka prenesena kao ukrasna, pa se podivljala raširila po pašnjacima i obradivim površinama - pokazuju da cijela biljka sadržava toksične alkaloide, pa može prouzročiti trovanje ljudi i stoke.
Osim navedene vrste, iz roda Ornitoghalum, bilo u vrtovima, bilo u kući ili za rez, uzgaja se još nekoliko vrsta. Najpoznatije su Ornithogalum thyrsoides s bijelim cvatovima, iz južne Afrike, što se uzgaja kao gladiola za rez, poznata pod afričkim nazivom činčerinči, te Ornithogalum dubium s narančastim cvjetovima koja se uzgaja kao lončanica.

Pitomi kesten i divlji kesten

Kad idem u naš lijepi grad obavezno se prošećem i uz našu lijepu modrozelenu rijeku. Uz nju se proteže Prva ulica našega grada koja je na istom mjestu već oko 2000 godina, a u njoj raste drvored divljih kestena.

Ta stabla nisu toliko stara; ne znam točno kad su posađena, ali znam da nisu starija od 450 godina. Jer je prvo stablo divljega kestena, lat. Aesculus hippocastanum, listopadna drva do 30 m visoka s razgranatom okruglastom gusto lisnatom krošnjom, porijeklom iz sjevernog Irana, Kavkaza i Himalaje, posađeno u Europi u Beču 1576. godine. 

Kao lijepo ukrasno drvo ubrzo se proširio u krajevima s umjerenom klimom i postao omiljenim stablom za drvorede. 

Ime kesten dobio je zbog velikih okruglastospljoštenih sjemenki s čvrstom i sjajnom smeđom lupinom koje nalikuju na plodove pitomoga kestena, prastare europske biljke koja se kao element tercijarne flore kroz ledenu eru očuvala sve do danas. 

No, dvama biljkama zajedničko je samo ime kesten; nisu botanički srodne, građa im je posve različita i pripadaju udaljenim biljnim porodicama iz dvaju različitih biljnih redova i podrazreda u biljnom razredu Magnoliatae.

Divlji kesten, lat. Aesculus hippocastanum, član je porodice Hippocastanaceae, a pitomi pripada porodici bukvi, Fagaceae, sa srodnim mu vrstama bukvom i hrastom.

Lišće divljega kestena dlanasto je sastavljeno od sedam velikih liski na zajedničkoj dugoj peteljci, a cvjetovi, dvospolni i jednospolni, čine velike uspravne piramidalne cvatove. Razvijaju se u svibnju i lipnju, odmah poslije listanja.
Plod je okrugao, mekano bodljast tobolac koji nakon sazrijevanja puca na tri dijela.
Sjemenke su neugodna okusa i vrlo gorke.
Divlji je kesten toploljubiv, ali podnosi i hladnoću i sušu.
Najbolje uspijeva u dubokim, humoznim i vlažnim tlima neutralne reakcije.
Da je divlji kesten, ne samo ukrasna nego i ljekovita biljka, ustanovili su Europljani tek u 19. stoljeću. 

Koru su upotrebljavali kao nadomjestak za kinin pri vrućici, malariji, proljevu i kožnim bolestima, lišće za ublažavanje kašlja, reume i artritisa, a cvjetove za pripremu čaja. 

Danas se divlji kesten upotrebljava najčešće u obliku gotovih standardiziranih ljekovitih pripravaka protiv tegoba u vezi s venama. 

Djelatna ljekovita tvar u sjemenkama divljega kestena, mješavina triterpenskih saponina znana pod nazivom escin, štiti kapilare od oštećenja jačajući njihove stijenke. Stoga olakšava tegobe kod kronične insuficijencije vena kao što su bolovi i upale proširenih vena, svrbež kože iznad proširenih vena, otežale noge te osjećaj napetosti u nogama.

Divlji kesten, lat. Aesculus hippocastanum

Pitomi kesten, lat. Castanea sativa, dobro uspijeva samo na kiselim tlima (pH 4 - 6), umjereno vlažnim, dubokim i rastresitim, s mnogo humusa, željeza i kalija, u područjima s vlažnom klimom i blagim jesenima, na sunčanim toplim i svijetlim položajima u područjima uzgoja vinove loze. Poznata područja pitomog kestena u Hrvatskoj su brežuljkasti krajevi između Drave i Save, između Kupe, Korane i Une, u okolici Opatije i Lovrana, u istočnoj Istri te na Krku.

Iako ga smatramo plemenitom voćkom, pitomi se kesten kod nas ne uzgaja kao ostale voćke, u voćnjacima - glavni je razlog tome kiselo tlo - nego raste samo u šumama na odgovarajućim staništima. Nasuprot tome, divlji kesten raste kao hortikulturna biljka u parkovima. Ne bi li onda ispravnije bilo reći da je pitomi kesten zapravo divlji, a divlji kesten je pitomi? 

Listovi pitomog kestena su duguljasti, cjeloviti, nazubljeni i kožasti. 

Cvjetovi su jednospolni, muški s prašnicima na dugim prividnim klasovima, a ženski s tučkovima skupljeni u grupice od 3 - 7 u zajedničkoj ovojnici, koja je zrela prekrivena gustim igličastim bodljama. Cvatu u lipnju, znatno nakon listanja i odlična su paša pčelama. 

 Pitomi kesten, lat. Castanea sativa

Plodovi pitomog kestena jednosjemeni su orasi s kožastom tamnosmeđom sjajnom ljuskom, a po jedan do tri su u zajedničkom loptastom kožastom i ježastom tobolcu. Visoke su energetske vrijednosti: 100 grama daje 213 kalorija, a sadržavaju oko 45 % škroba, 2 % masti, 4% bjelančevina, malo šećera, puno vitamina B 1 te vitamin C. 

Svi ih volimo pečene ili kuhane, a upotrebljavamo ih i za pripremu različitih slatkih i slanih jela. 

U tamnom i hladnom spremištu ili podrumu bez vlage, pri temperaturi od 0°C i relativnoj zračnoj vlazi od 85 % mogu se čuvati oko tri mjeseca u platnenim vrećama, mrežastim plastičnim ili jutenim vrećama, kartonskim kutijama ili košarama 

U toplim i suhim prostorijama osuše se ili pokvare zbog bakterija i gljivica, koje uzrokuju suhu, gorku i žutu trulež. 

Osim toga, kestene izgrizaju gusjenice i ličinke kornjaša, pa se ne mogu dulje čuvati.

Nemate li prikladnu prostoriju za čuvanje, a kupili ste ili ubrali veću količinu kestena, dio plodova možete odmah skuhati, pripremiti pire, ohladiti i zalediti.Preostalim plodovima oljuštite vanjsku ljusku, blanširajte ih 4 minute pa ohladite i zaledite. Tako zaleđene plodove možete čuvati oko 6 mjeseci.

Po potrebi ih vadite, kratko prokuhajte, oljuštite unutarnju kožicu, pa pripremite pire od kestena, bombu od kestena, kocke od kestena i slične fine kolače i slastice.