Bučine sjemenke

Kad smo za vrijeme studija u našem najdražem gradu Zagrebu išle u kino, pred ulazom u kinodvoranu prodavači, najčešće neki mladi momci, uvijek su nam nudili "zanimaciju" - pečene sjemenke bundeva u malim čunjastim papirnatim smotuljcima.
Grickali smo te fine slankaste pečene sjemenke za vrijeme prikazivanja filma, a kad se dvorana ispraznila, posvuda su po podu bile razbacane bijele ljuskice.

 

U kino već godinama ne idem pa ne znam može li se zanimacija i danas kupiti prije ulaska u kinodvoranu, ali znam da su krupne bučine sjemenke vrlo ukusne i ljekovite. 

Sadržavaju 45 - 53 % masnoće, 32 - 38 % bjelančevina, 3 - 5 % ugljikohidrata, 4 - 6 % minerala, i to kalija, fosfora, kalcija, magnezija, željeza, bakra, mangana, selena i cinka te važne vitamine B1, B2, B6, C, A i E. 

Sjemenke sadržavaju i pektin, bjelančevine, fosfatide, neke sterole i njihove glikozide, triterpenske spojeve znane pod nazivom kukurbitacini, giberelinsku kiselinu i skvalen. Od njih se dobiva hladno prešano ulje, koje se rabi u farmaceutskoj industriji, kao lijek te kao začin za salate i kruh. Masno bučino ulje obiluje višestruko nezasićenim masnim kiselinama, linolnom, linolenskom i arahidonskom kiselinom. 

I sjemenke i bučino ulje djelotvorno sprečavaju i ublažavaju tegobe pri početnom stadiju povećane prostate. Povećava se protok i količina urina, smanjuje se učestalost mokrenja i danju i noću, a ljekoviti sastojci utječu i na mišiće mokraćna mjehura, osobito kružne koji zatvaraju i otvaraju mjehur. Ublažavaju se i tegobe koje su posljedica nadražena mjehura, bolovi i pečenje, što je često i u djece i žena. 

Bučino ulje snižava razinu kolesterola u krvi, stoga sjemenke jedite dva puta na dan, po jednu jušnu žlicu, dobro ih prožvakavši. 

Ulje uzimajte kao kuru, više mjeseci, također dva puta na dan, po jednu čajnu žličicu. 

Ni za dulje uporabe ulja i sjemenki nema nikakvih popratnih pojava ni neželjena djelovanja.

Začinsko i ljekovito bilje pomladite i razmnožite

Matičnjak, mažuran, mravinac, metvica i slično višegodišnje začinsko i ljekovito bilje širi se pomoću mnogobrojnih izdanaka što izbijaju iz trajnih podzemnih dijelova pa s godinama poveća obujam i zauzima sve veći dio gredice. Biljke se pomiješaju i isprepletu, izduže i počnu nalikovati na korov. Dobro bi im došlo malo više mjesta, zraka i svjetla. 

Kad prerastu prostor koji im je namijenjen, svakih nekoliko godina, u jesen ili rano u proljeće pomladite ih i razmnožite. 

Grumene štihačom razrežite, izvadite i razdijelite na nekoliko dijelova. 

Najljepše izdanke s dobro razvijenim korijenom nanovo posadite na gredicu za uzgoj aromatična ljekovitoga i začinskoga bilja.

Tlo je u jesen još dovoljno toplo, posebice u jadranskom području, pa će se pomlađene biljke ubrzo ponovno ukorijeniti. 

Osim toga, biljke koje su se jako raširile možete, da ne vadite cijelu biljku, štihačom jednostavno zasjeći kako ne bi rasle izvan zadana okvira. Ukorijenjene izdanke pritom iščupajte i posadite na razmak od 30 do 40 cm na novo mjesto na svježe pripremljenu gredicu obogaćenu kompostom. 

Kad se biljke dobro razviju, mirisno lišće i vrhove mladica režite od proljeća do kasna ljeta nekoliko puta tijekom vegetacije. No u prvoj ih godini nakon sadnje ne režite prečesto kako bi se mlade biljke dobro ukorijenile. 

Suvišne izdanke koji će vam pri presađivanju ljekovitoga i začinskoga bilja ostati darujte prijateljima vrtlarima - posađeni u dekorativne lončiće ili košarice bit će lijep znak pažnje - koji začinsko bilje u svom vrtu još nemaju. 

Pokoju biljku možete i sami posaditi u balkonski sandučić ili lončić pa smjestiti na balkon, na prozorsku klupčicu ili na terasu u blizini kuhinje u kojoj će vam biti pri ruci.

Pitomi kesten i divlji kesten

Kad idem u naš lijepi grad obavezno se prošećem i uz našu lijepu modrozelenu rijeku. Uz nju se proteže Prva ulica našega grada koja je na istom mjestu već oko 2000 godina, a u njoj raste drvored divljih kestena.

Ta stabla nisu toliko stara; ne znam točno kad su posađena, ali znam da nisu starija od 450 godina. Jer je prvo stablo divljega kestena, lat. Aesculus hippocastanum, listopadna drva do 30 m visoka s razgranatom okruglastom gusto lisnatom krošnjom, porijeklom iz sjevernog Irana, Kavkaza i Himalaje, posađeno u Europi u Beču 1576. godine. 

Kao lijepo ukrasno drvo ubrzo se proširio u krajevima s umjerenom klimom i postao omiljenim stablom za drvorede. 

Ime kesten dobio je zbog velikih okruglastospljoštenih sjemenki s čvrstom i sjajnom smeđom lupinom koje nalikuju na plodove pitomoga kestena, prastare europske biljke koja se kao element tercijarne flore kroz ledenu eru očuvala sve do danas. 

No, dvama biljkama zajedničko je samo ime kesten; nisu botanički srodne, građa im je posve različita i pripadaju udaljenim biljnim porodicama iz dvaju različitih biljnih redova i podrazreda u biljnom razredu Magnoliatae.

Divlji kesten, lat. Aesculus hippocastanum, član je porodice Hippocastanaceae, a pitomi pripada porodici bukvi, Fagaceae, sa srodnim mu vrstama bukvom i hrastom.

Lišće divljega kestena dlanasto je sastavljeno od sedam velikih liski na zajedničkoj dugoj peteljci, a cvjetovi, dvospolni i jednospolni, čine velike uspravne piramidalne cvatove. Razvijaju se u svibnju i lipnju, odmah poslije listanja.
Plod je okrugao, mekano bodljast tobolac koji nakon sazrijevanja puca na tri dijela.
Sjemenke su neugodna okusa i vrlo gorke.
Divlji je kesten toploljubiv, ali podnosi i hladnoću i sušu.
Najbolje uspijeva u dubokim, humoznim i vlažnim tlima neutralne reakcije.
Da je divlji kesten, ne samo ukrasna nego i ljekovita biljka, ustanovili su Europljani tek u 19. stoljeću. 

Koru su upotrebljavali kao nadomjestak za kinin pri vrućici, malariji, proljevu i kožnim bolestima, lišće za ublažavanje kašlja, reume i artritisa, a cvjetove za pripremu čaja. 

Danas se divlji kesten upotrebljava najčešće u obliku gotovih standardiziranih ljekovitih pripravaka protiv tegoba u vezi s venama. 

Djelatna ljekovita tvar u sjemenkama divljega kestena, mješavina triterpenskih saponina znana pod nazivom escin, štiti kapilare od oštećenja jačajući njihove stijenke. Stoga olakšava tegobe kod kronične insuficijencije vena kao što su bolovi i upale proširenih vena, svrbež kože iznad proširenih vena, otežale noge te osjećaj napetosti u nogama.

Divlji kesten, lat. Aesculus hippocastanum

Pitomi kesten, lat. Castanea sativa, dobro uspijeva samo na kiselim tlima (pH 4 - 6), umjereno vlažnim, dubokim i rastresitim, s mnogo humusa, željeza i kalija, u područjima s vlažnom klimom i blagim jesenima, na sunčanim toplim i svijetlim položajima u područjima uzgoja vinove loze. Poznata područja pitomog kestena u Hrvatskoj su brežuljkasti krajevi između Drave i Save, između Kupe, Korane i Une, u okolici Opatije i Lovrana, u istočnoj Istri te na Krku.

Iako ga smatramo plemenitom voćkom, pitomi se kesten kod nas ne uzgaja kao ostale voćke, u voćnjacima - glavni je razlog tome kiselo tlo - nego raste samo u šumama na odgovarajućim staništima. Nasuprot tome, divlji kesten raste kao hortikulturna biljka u parkovima. Ne bi li onda ispravnije bilo reći da je pitomi kesten zapravo divlji, a divlji kesten je pitomi? 

Listovi pitomog kestena su duguljasti, cjeloviti, nazubljeni i kožasti. 

Cvjetovi su jednospolni, muški s prašnicima na dugim prividnim klasovima, a ženski s tučkovima skupljeni u grupice od 3 - 7 u zajedničkoj ovojnici, koja je zrela prekrivena gustim igličastim bodljama. Cvatu u lipnju, znatno nakon listanja i odlična su paša pčelama. 

 Pitomi kesten, lat. Castanea sativa

Plodovi pitomog kestena jednosjemeni su orasi s kožastom tamnosmeđom sjajnom ljuskom, a po jedan do tri su u zajedničkom loptastom kožastom i ježastom tobolcu. Visoke su energetske vrijednosti: 100 grama daje 213 kalorija, a sadržavaju oko 45 % škroba, 2 % masti, 4% bjelančevina, malo šećera, puno vitamina B 1 te vitamin C. 

Svi ih volimo pečene ili kuhane, a upotrebljavamo ih i za pripremu različitih slatkih i slanih jela. 

U tamnom i hladnom spremištu ili podrumu bez vlage, pri temperaturi od 0°C i relativnoj zračnoj vlazi od 85 % mogu se čuvati oko tri mjeseca u platnenim vrećama, mrežastim plastičnim ili jutenim vrećama, kartonskim kutijama ili košarama 

U toplim i suhim prostorijama osuše se ili pokvare zbog bakterija i gljivica, koje uzrokuju suhu, gorku i žutu trulež. 

Osim toga, kestene izgrizaju gusjenice i ličinke kornjaša, pa se ne mogu dulje čuvati.

Nemate li prikladnu prostoriju za čuvanje, a kupili ste ili ubrali veću količinu kestena, dio plodova možete odmah skuhati, pripremiti pire, ohladiti i zalediti.Preostalim plodovima oljuštite vanjsku ljusku, blanširajte ih 4 minute pa ohladite i zaledite. Tako zaleđene plodove možete čuvati oko 6 mjeseci.

Po potrebi ih vadite, kratko prokuhajte, oljuštite unutarnju kožicu, pa pripremite pire od kestena, bombu od kestena, kocke od kestena i slične fine kolače i slastice.

Čuvarkuća

U pukotinama kamenjara, na vrlo suhim i sunčanim staništima, na izrazito siromašnim, propusnim, pjeskovitim, pa čak i šljunkovitim tlima odlično uspijeva obična čuvarkuća, lat. Sempervivum tectorum, niska tustika s gustim loptastim zelenim, rubin crvenim ili brončanocrvenim rozetama. 

Iz njihove sredine u srpnju se na debelim stapkama izdižu štitasti cvatovi sastavljeni od ružičastih zvjezdolikih cvjetova. 

Kad oni ocvatu, rozete iz kojih su izronili uvenu i osuše se, ali ostavljaju brojno potomstvo u obliku sitnih rozeta, nastalih u pazušcima listova ili na korijenovu vratu. Lako ih je razmnožiti u hladnom klijalištu u jesen ili u proljeće pa posaditi u ukrasne posude i na novo mjesto u kamenjaru na razmak od tridesetak centimetara. 

Čuvarkuću kao ukrasnu biljku najčešće uzgajamo baš zbog tih privlačnih 7 - 8 cm visokih rozeta i dekorativnog lišća, a ne cvjetova.

 

Najbolje uspijeva na punom suncu, a osim obične, za kamenjare se koriste i druge ukrasne vrste čuvarkuća, kao što je Sempervivum arachnoideum s malim rozetama gusto prekrivenim srebrnastim dlačicama, niskorastuća Sempervivum montanum te križanci s tamnocrvenim i smećkastocrvenim rozetama. 

Za uzgoj svih ukrasnih kultivara čuvarkuće najvažniji je položaj na punom suncu, gdje će ova skromna biljka dugi niz godina uljepšavati naše kamenjare. 

Ja sam ju dobila, zajedno s keramičkom ribicom u kojoj raste, prije nekoliko godina od jedne drage prijateljice. Smjestila sam je uza zid kuće gdje joj očito paše - nije mi na putu pa je ne zalijevam, samo koja kap kiše padne povremeno u posudu - pa je ovoga ljeta i procvala.

No skromna čuvarkuća nije samo ukras kamenjara i krovova starih seoskih kuća - od davnina se vjeruje da štiti kuću od udara groma - nego i ljekovita biljka. 

Spominje ju Plinije kao djelotvornu za ublažavanje bolova u ušima, a u srednjem je vijeku bila cijenjena jer je njen sok ubrzavao zarastanje rana koje bi sporo zacjeljivale. 

U novije vrijeme koristi se vrlo rijetko, a zanimanje znanstvenika za tu gotovo zaboravljenu ljekovitu biljku ipak pomalo raste otkako su uspjelo iskušani homeopatski pripravci. 

U ljekovite svrhe koriste se svježi listovi, Sempervivi tectorum herba, koji se mogu brati gotovo cijele godine, a sadržavaju flavonoide, sluzi i trijeslovine. Ljekovite djelatne tvari pomažu pri liječenju proljeva, crijevnog i želučanog katara te lakših opeklina. 

Dobro oprani svježi listovi kojima valja odstraniti pokožicu ili sok istisnut iz svježih listova nakapan na sterilnu gazu polažu se na rane i kožne čireve koji ne zacjeljuju. 

Svježi sok i tinktura ublažuju bol i svrbež na mjestima uboda kukaca. 

U narodnoj medicini čuvarkuća se spominje i kao biljka koja pomaže pri liječenju čira na želucu, što je djelomično i dokazano, a homeopatski pripravci služe za ublažavanje menstrualnih tegoba. Istražuje se i djelovanje čuvarkuće na imunološki sustav. 

Tinktura, svježi sok i mast mogu se upotrijebiti i u veterini za rane, čireve i opekline u životinja.

Začinsko bilje u svakom vrtu

U svakom, pa i najmanjem vrtu, trebalo bi naći malo mjesta za lijepo, mirisno, često i ljekovito, začinsko bilje. Bilo na posebnoj gredici bilo u povrtnjaku među povrćem, u cvjetnjaku među cvijećem ili u samo jednom sandučiću za cvijeće na balkonu, ono je pravo biljno blago našega vrta. Kopar, boreč, bosiljak, čubar, krabuljicu, pelin, matičnjak, ljupčac, metvicu, kadulju, majčinu dušicu, korijander, ružmarin i druge začinske biljke uzgajajte blizu kuhinje, kako biste uvijek mogli skoknuti po prstohvat nečega što će mirisom i okusom oplemeniti jelo.    

Za vegetacije berite uvijek svježe lišće jer se količina aromatičnih i ljekovitih sastojaka sušenjem smanjuje. No i osušeno ili zamrznuto dobro će poslužiti zimi ako je vrt prekriven snijegom. Kitica osušena aromatična bilja iz vlastita vrta u kuću unosi ugodan miris i podsjeća nas na lijepe trenutke provedene u našem malom biljnom carstvu. Cvjetići i listići začinskih biljaka mogu poslužiti i za ukrašavanje jela i napitaka, kako bi bila privlačnija i ugodnija oku. Aromatizirano ulje, ocat, vino i šećer u salatama, slasticama i drugim jelima daje poseban okus. Topli čaj od metvice, kadulje, majčine dušice ili neke druge mirisne i ljekovite biljke za hladnih zimskih večeri ugrijat će nas i oraspoložiti.

Stoga pronađite prikladno mjesto za uzgoj začinskoga bilja, na suncu ili u polusjeni, na propusnu pjeskovitu humoznom umjereno vlažnom tlu, pa ga već ovog proljeća posijte ili posadite, kako biste i vi uživali u njegovim blagodatima.
Začinsko i ljekovito bilje ne prskajte pesticidima, a gredice na kojima rastu gnojite samo kompostom. Ne koristite mineralna gnojiva, osobito ne dušikova, jer tada začinsko bilje prebujno raste, podložno je bolestima i štetnicima, a smanjuje se i količina eteričnog ulja i ostalih ljekovitih i mirisnih sastojaka u njihovom lišću.