Liči

Liči, za nas egzotično, a u Kini uobičajeno, nekad omiljeno voće kineskih careva, njihovih supruga i konkubina, u jugozapadnom se Guandongu uzgaja već više od 2000 godina. Budući da je većina kineskih dinastija imala glavno sjedište u sjevernom području, već u prvom stoljeću uspostavljen je sustav prijevoza ličija konjima iz južnih pokrajina.
Najpoznatije područje uzgoja ličija s najpovoljnijim prirodnim uvjetima je grad Maoming gdje se u godini proizvede više od 100 000 tona tog voća. Osim ličija tu se uzgaja i ostalo suptropsko i tropsko voće kao longan, mango, banane i slično, pa je Maoming imenovan glavnim kineskim voćarskim gradom. Stabla ličija starija od stotinu godina tamo se mogu uočiti posvuda, a 400 drevnih stabala prešlo je 500 godina. U Maomingu se liči bere desetak dana prije nego u ostalim krajevima Kine, u posljednjem desetodnevlju svibnja.
Liči, lat. Lichi chinensis, poznat i pod nazivom azijska trešnja, zimzeleno je stablo ili visoki grm, koji može doseći visinu od dvadeset metara, a može se uzgajati i kao ukrasna biljka. Okruglasta krošnja može biti široka koliko je visoko i samo stablo, a uski kopljasti kožasti sjajnozeleni listovi dugački su od 12 do 20 cm.

foto: internet

Cvjetovi su sitni, zelenkasto bijeli ili žuti, a rastu u velikim grozdastim cvatovima. U svakom cvatu razvije se dvadesetak plodova veličine šljive. Plodovi veličine oko 4 cm okruglastosrcoliki su, prekriveni tankom bradavičastom kožicom, koja kad plodovi dozore postaje crvena ili grimiznocrvena, suha, tvrda i krhka. Liči dozrijeva potkraj lipnja i u srpnju, a ponegdje i u kolovozu i rujnu. 

foto: internet

U sredini slatkog i mirisnog prozirnog ružičastog ili sivkastog sočnog mesa s okusom višnje ili grožđa, mala je tvrda smeđa sjemenka koja se lako odvaja od mesa ploda.

Plodovi ličija jedu se svježi, prerađuju u sok i vino, suše ili konzerviraju kao kompot. Koriste se i kao dodatak voćnim salatama i raznim desertima, a služe i za pripremu likera.
Ovisno o klimi i kultivaru, plodovi ličija sadržavaju od 7 do 21% šećera, 0,7% bjelančevina, 0,3% masti, 0,7% minerala - najviše kalcija i fosfora te vitamine A, B1, B2 te mnogo vitamina C.

foto: internet

U tradicionalnoj kineskoj medicini liči se koristi za liječenje čira na želucu, dijabetesa, kašlja, nadutosti i pretilosti, a smatra se da ima hipoglikemijsko, antioksidativno, antitumorno, antibakterijsko, antitrombocitno, analgetsko, diuretsko i antivirusno djelovanje.
Osim u pradomovini Kini, liči se uzgaja i u suptropskim predjelima širom svijeta, gdje se udomaćio i rasprostranio.
U Europi se na tržnicama može kupiti svjež liči od studenoga do veljače, uvezen iz Južnoafričke Republike, Madagaskara ili Mauricijusa.
U našim krajevima s kontinentalnom klimom ta se egzotična voćka, kao i avokado, može uzgajati kao lončanica. Sjemenke valja posijati na dubinu od dva centimetra, te zalijevati mekom vodom sobne temperature. Nakon nicanja mlade biljke držimo na svijetlu i toplu mjestu, zaštićenu od izravna sunčeva svjetla.
Starije, razvijene voćke podnose izravno osvjetljenje, pa se ljeti mogu smjestiti u vrt, na balkon ili tarasu. Zalijevati ih treba kad se zemlja u loncu malo zasuši, a presaditi po potrebi, tek kad korijen posve proraste zemlju u posudi.

Kako orezati stara stabla trešanja

Starim stablima trešanja, lat. Prunus avium, trebalo bi redovito prikraćivati vrh provodnice i predugačke produžetke osnovnih kosturnih grana kako im visina ne bi premašivala 4 - 5 m. Usto odrežite i sve suhe, preguste, slabe i kržljave, isprepletene te nerodne grane vodopije, mlazove ili jahače. Trešnja je, naime, heliofit, što znači da joj je za normalan rast i dobru i redovitu rodnost potrebno mnogo svjetlosti. Krošnju trešnje dotjerujte ljeti ili u ranu jesen, kako bi se izlučivalo manje smole i rane nastale rezom brzo zarasle.

foto: internet

Ako trešnje slabo rode i vrhovi im se suše, trebalo bi ih tijekom 2 - 3 godine pomladiti prikraćivanjem svih glavnih grana u proljeće ili u prvom desetodnevlju kolovoza za jednu trećinu njihove duljine. Budući da je trešnja vrlo osjetljiva na rez debljih grana obvezatno ih premažite zaštitnom pastom ili cjepljarskim voskom.

Iz prikraćenih grana razvit će se mladice za obnavljanje krošnje.

Drijenak

U srednjoj Aziji te u srednjoj i južnoj Europi, sve do Kavkaza, u poljskim živicama i gušticima, na kamenitim obroncima, uz rubove svijetlih listopadnih šuma, na šumskih čistinama, kao i u šikarama, i u nizinama i u gorskom području, sve do 1300 m nadmorske visine samoniklo raste drijen, listopadni grm ili nisko stabalce iz porodice drijenova s gustom zaobljenom krošnjom. Stablo drijena rijetko kad je više od 5 - 6 metara, a može doživjeti i 200 godina. Rasprostranjen je u prirodi u svim krajevima Hrvatske, a zanimljiva stabalca drijenka možemo zapaziti i u gradskim parkovima.

Zbog rane cvatnje, potkraj veljače i u ožujku, u našim sjevernim krajevima grančice drijena s nježnim sitnim žutim cvjetićima, kao i vrbove i maslinove grančice, posljednje nedjelje prije Uskrsa, na Cvjetnicu, vjernici nose u crkvu na blagoslov. Time se obilježava Isusov ulazak u Jeruzalem, a blagoslovljene grančice podsjećaju nas na Isusovu muku, smrt na križu i uskrsnuće pa ih ostavljamo u kući i nakon što se osuše.

Kao divlju voćku drijenak su već poznavali stari Grci i Rimljani. Prema grčkom piscu Pausaniasu, trojanski konj bio je napravljen baš od drenovine. Odisejev luk, kojeg je samo on mogao upeti i kojim je gađao prosce, bio je također od drenovine. Antička koplja makedonske falange dužine 5 - 6 m  izrađivana su od drenovine, kože i metala.

U srednjem vijeku, najčešće kao medonosnu i ljekovitu biljku te zbog čvrsta, žilava i vrlo tvrda drva, drijen su uzgajali redovnici u samostanskim vrtovima. 

Zahvaljujući tvrdoj i teškoj građi, drvo drijena, ravno, čvrsto, otporno na bolesti i štetočine, može poslužiti za izradu ljestava, držala i ručki za razne alate, štapova za šetnju, štake za pomoć bolesnicima, kvalitetnog namještaja, a gorenjem se dobiva i drveni ugljen za ogrjev. Osim toga, dobro je posaditi drijenak na nagnutim terenima gdje postoji opasnost od erozije jer njegovo razgranato korijenje dobro učvršćuje tlo.

Drijen, lat. Cornus mas, heliofilna je biljna vrsta pa najbolje uspijeva na dobro osunčanim mjestima, a u našim vrtovima ga uzgajamo kao voćku ili kao ukrasno drvce.

Drijen nema velike zahtjeve, uspijeva i na žarku suncu i u polusjeni, a odlično podnosi i sušu i niske temperature. 

Ako ga uzgajamo kao stabalce oblikovati ga možemo kao piramidu, vazu, palmetu ili kordonac, a odabrani uzgojni oblik valja održavati redovitom rezidbom. 

Uspjelo raste na suhim, siromašnim i vapnenastim kao i na slabo kiselim tlima, a ne treba ga ni prečesto ni previše orezivati.  

No krupne sočne plodove, uzgajate li drijen kao voćku, a ne za ukras, dobit ćete uz redovitu gnojidbu i rezidbu samo na dubokim propusnim plodnim tlima.

Za ostvarivanje dobra uroda važno je izabrati sunčano stanište koje nije izloženo jakim mrazovima. Drijen, naime, cvate prije listanja, i to veoma rano, u veljači i ožujku, za blagih zima još i ranije, pa cvjetići mogu pozebsti. Zbog tako rane cvatnje koja traje oko dva tjedna, drijen je odlična paša za pčele koje u to doba polako počinju izlaziti na otvoreno.

Plodovi drijena, elipsoidne koštunice zvane drenjine, dozrijevaju potkraj kolovoza i u rujnu. Slatkasto su kiselkasti i pomalo trpki, a sadržavaju oko 8% šećera, trijeslovine, pektin, antocijane, aromatske tvari, oko 2,5% voćnih kiselina, 60 - 120 mg askorbinske kiseline tj. vitamina C na 100g plodova, a obiluju i mineralima, posebice kalijem, kalcijem te magnezijem.

foto: internet

Jedu se svježe ili se prerađuju u sokove, kompot, liker, pekmez, rakiju i vino. Drijen daje prvi urod od oko 1 kg po stablu četiri godine nakon sadnje. U punoj se rodnosti na jednom stablu može ubrati oko 30 - 40 kg, a u dobrim godinama i na povoljnim položajima čak i više od 80 kg drenjina.

Drijen se uspjelo može razmnožiti cijepljenjem na spavajući pup potkraj srpnja ili na početku kolovoza, grebenicama potkraj ožujka, na početku travnja ili tijekom jeseni te korijenovim izdancima u jesen ili u proljeće.

Potkraj 18. st. bilo je poznato dvanaestak inačica drijenka žutih do tamnocrvenih plodova, a sredinom 20. st. armenski, ukrajinski i drugi europski oplemenjivači selekcionirali su četrdesetak sorti.
Geografski položaj svih hrvatskih krajeva i klimatski uvjeti veoma su pogodni za uzgoj drijenka. Vrijednost i mogućnost primjene ove zanimljive biljke koja nema velike agrotehničke zahtjeve doista je velika, pa bi je trebalo više uzgajati na cijelom području Hrvatske, pogotovo na ekološkim gospodarstvima.

Presadite limun u loncu

Nakon prezimljavanja u hladnim prostorijama, pri temperaturi nižoj od 7°C, prije proljetnog početka vegetacije, potkraj veljače ili na početku ožujka, trebalo bi presaditi stabla limuna koja tijekom ljeta uzgajamo u posudama na našim balkonima i terasama.
U prvim godinama uzgoja limun bi trebalo presaditi svake godine, povećavajući veličinu lonca za jednu četvrtinu dotadašnje veličine - nova posuda neka bude nekoliko centimetara veća od prethodne i po širini i po visini.
Ne preporučuje se mladu biljku odmah presaditi u veliku posudu jer limun najčešće donosi rod tek kad korijenje potpuno ispuni supstrat u loncu.
Kad naš limun dostigne željenu veličinu - obujam krošnje trebao bi biti četiri puta veći od volumena lonca tj. tla u njemu - presađujte ga svake tri do četiri godine. Volumen posude više ne bi trebalo povećavati nego samo nadodavati ili zamjenjivati supstrat za uzgoj.

 

A kako bi trebalo stabalce limuna presaditi?
Izvadite ga iz posude - lakše se vadi ostavite li neko vrijeme da se zemlja u loncu malo zasuši - pa vrhove korijena raščupajte prstima i prikratite ih škarama.

U novi veći lonac dodajte supstrat za uzgoj agruma koji možete nabaviti u vrtlarskim centrima.
Na dno novog većeg lonca stavite oko 5 cm debeo sloj šljunka ili kuglica glinopora za bolje ocjeđivanje. Na šljunak uspite nekoliko cm supstrata, malo zalijte pa stavite stablo limuna. Namjestite ga na sredinu i popunite lonac supstratom.
Dobro zalijte pa dodajte još zemlje po potrebi, pazeći da spojno mjesto plemke i podloge tj. mjesto cijepljenja bude u razini tla ili malo pokriveno zemljom.
Nakon presađivanja limun neka bude najmanje dva tjedna, ovisno o oštećenju korijena ili krošnje, u umjereno toploj prostoriji, ali ne izložen izravnom sunčevom svjetlu. Prvih nekoliko dana lišće povremeno poprskajte mlakom vodom.

Kad vani zatopli, stablo limuna u loncu iznesite na povoljno mjesto na dvorište, na balkon ili na terasu, gdje će uljepšavati vrt sve do kasne jeseni.
Limun u loncu mogli bismo presaditi u bilo koje doba godine, no ipak je najbolje vrijeme za to doba mirovanja vegetacije. Naime, za vrijeme pune vegetacije, posebno dok limun cvate i dok rastu mladi plodovi, presađivanje može nepovoljno utjecati na cijelu biljku te prouzročiti opadanje lišća, cvjetova ili plodova.

Životne dobi voćke

Kao i sva ostala živa bića, i voćke proživljavaju različite promjene, rastu, razvijaju se i na koncu ostare i odumiru. U prvom dijelu života, mladenačkoj dobi, rastu uspravno, snažno, krošnja im se razvija u visinu, a manje u širinu. Jednogodišnji su izbojci dugački, a intenzivno raste i korijen. 

Voćke se lako prilagođavaju svim promjenama sredine. Kad se uspostavi sklad između razvijenosti krošnje i korijena, sposobne su za zametanje cvjetnih pupova, cvatnju i rodnost. Time prelaze u rodnu dob, smanjuje se vegetativni rast, povećava se broj cvjetnih pupova. Uspostavljanjem ravnoteže između vegetativnog rasta i zametanja cvjetnih pupova, voćke ulaze u punu rodnost. U tom najvažnijem razdoblju u životu voćke krošnja postaje sve šira jer se grane povijaju pod teretom plodova.

U trećoj, starosnoj dobi voćke sve slabije rastu i rubni dijelovi se počnu sušiti. Voćke se slabo prilagođavaju uvjetima sredine i rodnost im se smanjuje. U većim voćnjacima, u kojima se voće proizvodi za tržište, uzgoj nije više ekonomski opravdan pa se nasadi iskrčuju.

Koliko će trajati pojedina dob u životu voćke ovisi o mnogobrojnim činiteljima, a ponajviše o genetskim svojstvima vrsta i sorti te agrotehničkim mjerama koje voćari provode tijekom uzgoja. Mladenačko doba traje vrlo nejednako, u većine voćaka 3-5 godina. Može trajati i kraće kao kod jagoda, malina ili ribiza, ili dulje, primjerice u oraha čak 10-15 godina. Voćari nastoje skratiti tu dob i ubrzati dolaženje voćaka u rod. To se postiže cijepljenjem sorti na slabo bujne podloge; za jabuku su to podloge M9, M26, M27, a za krušku podloga dunja MA. Osim toga voćari različitim mjerama, npr. savijanjem grana, usporavaju vegetativni rast voćaka čime se povećava zametanje cvjetnih pupova. Dob rodnosti traje od 5 do nekoliko desetaka, pa i stotinu godina, što ovisi o vrsti voćke i pažnji kojom je njegujemo i uzgajamo.

Lijesku posadite u jesen

Poslije otpadanja lišća pa sve dok je vrijeme povoljno, posadite lijesku. Jesenska sadnja je mnogo uspjelija od proljetne jer se lijeska u proljeće rano počinje razvijati. Osim toga, ako u proljeće nakon sadnje ne padne kiša, sadnice moramo zalijevati jer lijeska ne podnosi sušu. Posadite samo prvorazredne sadnice s dobro razvijenim korijenjem, koje se ne smije osušiti. Prije sadnje prikratite oštećene korjenčiće, a nadzemni dio sadnice ostavite neorezan. Prikratite ga tek u proljeće dvadesetak centimetara iznad tla ako lijesku budete uzgajali u obliku grma, a 60 cm ako želite oblikovati stablo.

Za svaki grm lijeske osigurajte 15 – 20 m2. Jame za sadnju – trebalo bi ih iskopati ljeti, 2 do 3 mjeseca prije sadnje – moraju biti duboke oko 60 cm s promjerom od 100 do 130 cm.

Tlo za sadnju pomiješajte s 15 kg komposta, a ispod površine možete dodati i oko 25 kg stajskoga gnoja. Sadnice lijeske ne smijete posaditi preduboko kako ne bi snažno rasli korijenovi izdanci. Oko sadnice oblikujte ljevkastu udubinu u kojoj će se skupljati oborine. Četiri do pet godina nakon sadnje možete se nadati prvim plodovima.
U povoljnim uvjetima lijeska živi tridesetak godina i daje urod od 1 do 3 kg lješnjaka po grmu. Kako biste to postigli morate je redovno gnojiti. Budući da najbolje uspijeva na plodnim humusnim tlima, svake treće godine lijesku pognojite organskim gnojivima: dodajte oko 20 kg komposta ili malo više stajnjaka svakom grmu.

Osim toga, do dolaska u rod svake godine na slabije plodnim tlima možete rasipati oko grmova i 7 kg mineralna gnojiva s većim udjelom kalija i fosfora, primjerice NPK 7:14:21, na 100 četvornih metara i 2 kg dušičnog gnojiva, npr. KAN. Ne smijete dodavati previše dušika jer se time pojačava vegetativni rast i smanjuje rodnost. Osim toga, jedan dio dušika lijeska dobiva uz pomoć bakterija s kojima živi u simbiozi.

Visokostablašice ili niskostablašice?

Kad budete kupovali sadnice voćaka koje ćete uzgajati u svom malom voćnjaku ili na dvorištu oko kuće, dobro razmislite hoćete li kupiti sorte koje su cijepljene na bujne generativne podloge ili one koje su cijepljene na vegetativne slabije bujne podloge.
Budete li izabrali kultivirane vrste voćaka cijepljene na sjemenjake, bujne generativne podloge, stabla će imati oblik visokostablašica. Imate li za njih dovoljno mjesta, uzgajajte ih u voćnjaku jer su dugovječne i razvijaju snažan i dubok korijen koji ih dobro učvršćuje u tlu. Otporne su na bolesti jer im je krošnja izdignuta, pa je manja mogućnost zaraze iz tla. Krošnja je prozračnija i manje vlažna, a i opasnost od smrzavanja je smanjena. Nestrpljivim je voćarima možda teško čekati prve plodove jer je visokostablašicama za to potrebno najmanje 4-5 godina. Loše su im strane i to što su radovi u takvom voćnjaku otežani zbog visine stabala. Osim toga, sorte cijepljene na bujne podloge mogu nam nakon nekoliko godina dosaditi, a mogu se pojaviti i nove bolesti i štetnici koje nije lako kontrolirati.

Budete li izabrali vrste i sorte koje su cijepljene na vegetativne slabije bujne podloge moći ćete ih uzgajati kao niskostablašice. One su kratka vijeka - žive 10 -15 godina - pa ih je lakše zamijeniti drugim, boljim ili zanimljivijim sortama. Radove u takvom voćnjaku obavljamo lakše jer stabla obično nisu viša od 3 m. Stoga su pogodne za male voćnjake, a možete ih uzgajati i u posudama na balkonu ili na terasi.
Prve plodove s malih stabala možemo očekivati već u drugoj ili trećoj godini nakon sadnje.
No, i one imaju neke loše strane. Korijen im je plitak, na težim se tlima slabije ukorijenjuju, a rizik je od smrzavanja veći, jer je deblo nisko. Stoga su i osjetljivije na bolesti nego visokostablašice.

 

Osim bujnih i patuljastih stabala, voćke u vrtu mogu biti i srednje visine, a nastaju cijepljenjem kultiviranih sorti na srednje bujne podloge.

Dakle, kad budete birali i kupovali voćne sadnice, obavezno provjerite na koje su podloge cijepljene kako biste mogli znati bar približno koliko će visoka i bujna biti stabla koja će iz njih nastati.