Sadnice rogača uzgojite iz sjemena

Sadnice rogača, lat. Ceratonia siliqua, možete sami uzgojiti iz sjemena. 

U veljači, ožujku ili travnju iz plodova izdvojite nekoliko sjemenki pa ih namačite u toploj vodi 2 - 3 dana kako bi nabubrile. Svaki dan vodu u posudici promijenite. 

Kad se sjemena ljuska raspukne i na vrhu se pojavi klica, sjemenke pojedinačno posijte u uske duboke lončiće. Štapićem za pikiranje ili olovkom u navlaženu sjetvenu supstratu načinite rupicu duboku 2,5 cm, ubacite naklijalu sjemenku tako da vrh bude okrenut prema gore i pažljivo je zagrnite supstratom pazeći da ne oštetite klicu. Lončiće prekrijte prianjajućom folijom ili staklenim tanjurićem da se supstrat ne isušuje i prema potrebi povremeno zalijte. Ako se supstrat slegne, nadodajte ga tako da lončići budu uvijek puni. 

Rogač niče nakon desetak dana, a najprije se razviju prva dva listića - supke, poslije kojih će se početi razvijati pravi listovi rogača s 3 - 5 pari liski.  Smjestite ih na što svjetlije mjesto u kući s temperaturom 15 - 18°C, da se previše ne izduže.

Čim u sredini između supki izraste prvi pravi list, biljčice pojedinačno presadite u uske lonce duboke 25 cm; neka budu u supstratu sve do supki.

Pazite da ne oštetite korijen, jer je veoma osjetljiv. Prije presađivanja nemojte rogačiće zaliti, jer premokar supstrat može uslijed svoje težine polomiti korijenčiće.

U proljeće, čim zatopli, biljčice rogača danju iznosite na balkon, u početku u sjenu, a kasnije na sunce, da se privikavaju na vanjske uvjete. Ljeti neka budu stalno vani, a u jesen ih spremite na prezimljavanje. 

                    

Po potrebi, ne prečesto, presađujte ih u veće lončiće. Rogač sporo raste, pa je pogodan za uzgoj u posudama na balkonu ili na terasi u našim hladnijim krajevima, a uspjelo raste i kao bonsai. Stabalce rogača u našim kopnenim krajevima možete uzgajati u velikoj i dubokoj posudi, u mješavini vrtne zemlje, pijeska i komposta. Ljeti neka bude na balkonu, terasi ili u vrtu na suncu, a zimi u kući pri 5°C. Oblikujte ga kao malo drvce s niskim deblom ili kao grm, redovito ga orezujući.

Na jadranskoj obali i na otocima sjemenjake rogača možete na jesen ili sljedeće proljeće posaditi u vrt. Do tada neka polako rastu u loncima. Kad ih budete presađivali, pazite da ne ozlijedite korijenje. Ostavite da se supstrat u loncima malo zasuši pa rubom lonca, okrenuvši ga naopačke, lupnite o kamen ili neki zidić da korijenova bala sama ispadne iz lonca. Pri sadnji ne rastresajte korijenovu balu nego je odmah posadite.

Želite li rogač uzgajati radi mahuna, sjemenjake koje budete uzgojili morate cijepiti, jer biljke uzgojene iz sjemena mogu imati samo muške cvjetove s prašnicima, bez plodnica iz kojih bi se mogle razviti mahune. Okulirajte ih na spavajući pup u rujnu ili na budni pup u lipnju druge ili treće godine nakon sjetve. Ako nemate "zelene ruke", pa se ne usudite to učiniti sami, raspitajte se kod susjeda i drugih mještana, bavi li se netko cijepljenjem voćaka. Trebali bi pronaći stablo neke pitome sorte, primjerice komiški krupni, puljiški ili šipanjski, s kojega ćete uzeti pupove za okuliranje.

Ako vam nije stalo do plodova, rogač uzgojen iz sjemenke ostavite da raste kao ukrasno drvo. Procvast će za 6 - 8 godina, u jesen, a onda ćete moći ustanoviti ima li samo ženske, samo muške ili jedne i druge cvjetove.

Liči

Liči, za nas egzotično, a u Kini uobičajeno, nekad omiljeno voće kineskih careva, njihovih supruga i konkubina, u jugozapadnom se Guandongu uzgaja već više od 2000 godina. Budući da je većina kineskih dinastija imala glavno sjedište u sjevernom području, već u prvom stoljeću uspostavljen je sustav prijevoza ličija konjima iz južnih pokrajina.
Najpoznatije područje uzgoja ličija s najpovoljnijim prirodnim uvjetima je grad Maoming gdje se u godini proizvede više od 100 000 tona tog voća. Osim ličija tu se uzgaja i ostalo suptropsko i tropsko voće kao longan, mango, banane i slično, pa je Maoming imenovan glavnim kineskim voćarskim gradom. Stabla ličija starija od stotinu godina tamo se mogu uočiti posvuda, a 400 drevnih stabala prešlo je 500 godina. U Maomingu se liči bere desetak dana prije nego u ostalim krajevima Kine, u posljednjem desetodnevlju svibnja.
Liči, lat. Lichi chinensis, poznat i pod nazivom azijska trešnja, zimzeleno je stablo ili visoki grm, koji može doseći visinu od dvadeset metara, a može se uzgajati i kao ukrasna biljka. Okruglasta krošnja može biti široka koliko je visoko i samo stablo, a uski kopljasti kožasti sjajnozeleni listovi dugački su od 12 do 20 cm.

foto: internet

Cvjetovi su sitni, zelenkasto bijeli ili žuti, a rastu u velikim grozdastim cvatovima. U svakom cvatu razvije se dvadesetak plodova veličine šljive. Plodovi veličine oko 4 cm okruglastosrcoliki su, prekriveni tankom bradavičastom kožicom, koja kad plodovi dozore postaje crvena ili grimiznocrvena, suha, tvrda i krhka. Liči dozrijeva potkraj lipnja i u srpnju, a ponegdje i u kolovozu i rujnu. 

foto: internet

U sredini slatkog i mirisnog prozirnog ružičastog ili sivkastog sočnog mesa s okusom višnje ili grožđa, mala je tvrda smeđa sjemenka koja se lako odvaja od mesa ploda.

Plodovi ličija jedu se svježi, prerađuju u sok i vino, suše ili konzerviraju kao kompot. Koriste se i kao dodatak voćnim salatama i raznim desertima, a služe i za pripremu likera.
Ovisno o klimi i kultivaru, plodovi ličija sadržavaju od 7 do 21% šećera, 0,7% bjelančevina, 0,3% masti, 0,7% minerala - najviše kalcija i fosfora te vitamine A, B1, B2 te mnogo vitamina C.

foto: internet

U tradicionalnoj kineskoj medicini liči se koristi za liječenje čira na želucu, dijabetesa, kašlja, nadutosti i pretilosti, a smatra se da ima hipoglikemijsko, antioksidativno, antitumorno, antibakterijsko, antitrombocitno, analgetsko, diuretsko i antivirusno djelovanje.
Osim u pradomovini Kini, liči se uzgaja i u suptropskim predjelima širom svijeta, gdje se udomaćio i rasprostranio.
U Europi se na tržnicama može kupiti svjež liči od studenoga do veljače, uvezen iz Južnoafričke Republike, Madagaskara ili Mauricijusa.
U našim krajevima s kontinentalnom klimom ta se egzotična voćka, kao i avokado, može uzgajati kao lončanica. Sjemenke valja posijati na dubinu od dva centimetra, te zalijevati mekom vodom sobne temperature. Nakon nicanja mlade biljke držimo na svijetlu i toplu mjestu, zaštićenu od izravna sunčeva svjetla.
Starije, razvijene voćke podnose izravno osvjetljenje, pa se ljeti mogu smjestiti u vrt, na balkon ili tarasu. Zalijevati ih treba kad se zemlja u loncu malo zasuši, a presaditi po potrebi, tek kad korijen posve proraste zemlju u posudi.

Japanske trešnje

Svojim čarobnim bijelim, ružičastim ili bijeloružičastim, jednostavnim, polupunim ili punim mirisnim cvjetovima, koji privlače i leptire i pčele, svake nas godine, osobito za tmurna i kišna proljeća, iznova zadivljuju ukrasne japanske trešnje. 

Premda neke vrste cvatu već na početku travnja, a neke su pune cvjetova još dugo u svibnju, cvatnja im je na vrhuncu, posebice visokostablašicama s velikim nježnoružičastim cvjetovima nalik na karanfile, upravo sada, u trećem desetodnevlju travnja.

Brojne vrste i kultivari ove prelijepe biljke pripadaju rodu Prunus unutar porodice ruža, lat. Rosaceae, od niske grmolike Prunus kurilensis "Brillant" koja već kao mlada biljka prebogato cvate, pa sve do visoke i vitke Prunus serrulata "Amanogawa". 

Sve one pronalaze svoje mjesto, pojedinačno ili u skupinama, i na našim malim dvorištima i u velikim gradskim vrtovima i parkovima. 

Širom svijeta ih viđamo u mnogim gradovima, posađene u obliku drvoreda koji u travnju svojim širokim ružičastim krošnjama uljepšavaju gradske ulice i trgove.

 

Japanske trešnje dosta brzo rastu; maksimalnu veličinu pojedino stablo može doseći 25 do 30 godina nakon sadnje. Nisu zahtjevne ukrasne biljke pa dobro uspijevaju i na suncu i u sjeni, na umjereno plodnim, ocjeditim, srednje teškim, vlažnim, pjeskovito-ilovastim tlima alkalne reakcije. 

Dobro podnose niske temperature i gradske uvjete, a uspijevaju i na teškim glinastim tlima i na vjetru izloženim položajima.

Ne treba ih previše orezivati; grmolikim ukrasnim vrstama: Prunus kurilensis, Prunus triloba i Prunus glandulosa, poželjno je neposredno nakon cvatnje odrezati sve grančice koje su nosile cvjetove. Time se potiče stvaranje novih snažnih izboja koji će dati cvjetove iduće godine. Orezivanjem tih grančica sprječava se i širenje gljivica koje za vlažna vremena kroz cvjetove prodiru u biljku i prouzročuju sušenje vršnih mladica.

Visoke sorte japanskih trešanja vrlo su osjetljive na rez u proljeće, pa ga je bolje izostaviti. Iz krošanja japanskih trešanja trebalo bi svake godine pri kraju ljeta ukloniti polomljene i osušene grane te one koje se preklapaju, kako bi se održao željeni uzgojni oblik.

Osim u proljeće kad nas oduševljavaju raskošnim cvjetovima, ukrasne su trešnje zanimljive i u rujnu i listopadu, kad svojim obojenim lišćem pridonose lijepu jesenskom ugođaju.

Drijenak

U srednjoj Aziji te u srednjoj i južnoj Europi, sve do Kavkaza, u poljskim živicama i gušticima, na kamenitim obroncima, uz rubove svijetlih listopadnih šuma, na šumskih čistinama, kao i u šikarama, i u nizinama i u gorskom području, sve do 1300 m nadmorske visine samoniklo raste drijen, listopadni grm ili nisko stabalce iz porodice drijenova s gustom zaobljenom krošnjom. Stablo drijena rijetko kad je više od 5 - 6 metara, a može doživjeti i 200 godina. Rasprostranjen je u prirodi u svim krajevima Hrvatske, a zanimljiva stabalca drijenka možemo zapaziti i u gradskim parkovima.

Zbog rane cvatnje, potkraj veljače i u ožujku, u našim sjevernim krajevima grančice drijena s nježnim sitnim žutim cvjetićima, kao i vrbove i maslinove grančice, posljednje nedjelje prije Uskrsa, na Cvjetnicu, vjernici nose u crkvu na blagoslov. Time se obilježava Isusov ulazak u Jeruzalem, a blagoslovljene grančice podsjećaju nas na Isusovu muku, smrt na križu i uskrsnuće pa ih ostavljamo u kući i nakon što se osuše.

Kao divlju voćku drijenak su već poznavali stari Grci i Rimljani. Prema grčkom piscu Pausaniasu, trojanski konj bio je napravljen baš od drenovine. Odisejev luk, kojeg je samo on mogao upeti i kojim je gađao prosce, bio je također od drenovine. Antička koplja makedonske falange dužine 5 - 6 m  izrađivana su od drenovine, kože i metala.

U srednjem vijeku, najčešće kao medonosnu i ljekovitu biljku te zbog čvrsta, žilava i vrlo tvrda drva, drijen su uzgajali redovnici u samostanskim vrtovima. 

Zahvaljujući tvrdoj i teškoj građi, drvo drijena, ravno, čvrsto, otporno na bolesti i štetočine, može poslužiti za izradu ljestava, držala i ručki za razne alate, štapova za šetnju, štake za pomoć bolesnicima, kvalitetnog namještaja, a gorenjem se dobiva i drveni ugljen za ogrjev. Osim toga, dobro je posaditi drijenak na nagnutim terenima gdje postoji opasnost od erozije jer njegovo razgranato korijenje dobro učvršćuje tlo.

Drijen, lat. Cornus mas, heliofilna je biljna vrsta pa najbolje uspijeva na dobro osunčanim mjestima, a u našim vrtovima ga uzgajamo kao voćku ili kao ukrasno drvce.

Drijen nema velike zahtjeve, uspijeva i na žarku suncu i u polusjeni, a odlično podnosi i sušu i niske temperature. 

Ako ga uzgajamo kao stabalce oblikovati ga možemo kao piramidu, vazu, palmetu ili kordonac, a odabrani uzgojni oblik valja održavati redovitom rezidbom. 

Uspjelo raste na suhim, siromašnim i vapnenastim kao i na slabo kiselim tlima, a ne treba ga ni prečesto ni previše orezivati.  

No krupne sočne plodove, uzgajate li drijen kao voćku, a ne za ukras, dobit ćete uz redovitu gnojidbu i rezidbu samo na dubokim propusnim plodnim tlima.

Za ostvarivanje dobra uroda važno je izabrati sunčano stanište koje nije izloženo jakim mrazovima. Drijen, naime, cvate prije listanja, i to veoma rano, u veljači i ožujku, za blagih zima još i ranije, pa cvjetići mogu pozebsti. Zbog tako rane cvatnje koja traje oko dva tjedna, drijen je odlična paša za pčele koje u to doba polako počinju izlaziti na otvoreno.

Plodovi drijena, elipsoidne koštunice zvane drenjine, dozrijevaju potkraj kolovoza i u rujnu. Slatkasto su kiselkasti i pomalo trpki, a sadržavaju oko 8% šećera, trijeslovine, pektin, antocijane, aromatske tvari, oko 2,5% voćnih kiselina, 60 - 120 mg askorbinske kiseline tj. vitamina C na 100g plodova, a obiluju i mineralima, posebice kalijem, kalcijem te magnezijem.

foto: internet

Jedu se svježe ili se prerađuju u sokove, kompot, liker, pekmez, rakiju i vino. Drijen daje prvi urod od oko 1 kg po stablu četiri godine nakon sadnje. U punoj se rodnosti na jednom stablu može ubrati oko 30 - 40 kg, a u dobrim godinama i na povoljnim položajima čak i više od 80 kg drenjina.

Drijen se uspjelo može razmnožiti cijepljenjem na spavajući pup potkraj srpnja ili na početku kolovoza, grebenicama potkraj ožujka, na početku travnja ili tijekom jeseni te korijenovim izdancima u jesen ili u proljeće.

Potkraj 18. st. bilo je poznato dvanaestak inačica drijenka žutih do tamnocrvenih plodova, a sredinom 20. st. armenski, ukrajinski i drugi europski oplemenjivači selekcionirali su četrdesetak sorti.
Geografski položaj svih hrvatskih krajeva i klimatski uvjeti veoma su pogodni za uzgoj drijenka. Vrijednost i mogućnost primjene ove zanimljive biljke koja nema velike agrotehničke zahtjeve doista je velika, pa bi je trebalo više uzgajati na cijelom području Hrvatske, pogotovo na ekološkim gospodarstvima.

Svilenasta albicija

Svilenasta albicija, odnosno ružičasti stolist, lat. Albizzia julibrissin, znana i pod nazivom ružičasta mimoza i svileno drvo, listopadno je, do desetak metara visoko, dražesno malo grmoliko stablo, podrijetlom iz Azije, sa širokom gracioznom prozračnom krošnjom. Deblo glatke kore često je razgranato, a gole, lagano bridaste grančice zeleno su maslinaste ili smeđe. Naizmjenični, dvostruko parno perasti 20 cm dugi listovi sa 8-12 pari bočnih ogranaka sastoje se od po 20-30 pari duguljastih, ušiljenih srpastih, malo trepavičavih i oko 1 cm dugih tamnozelenih listića. Parovi listića noću se, kao i kod prave žute mimoze, sklapaju, što biljku čini veoma zanimljivom.

Neobični sitni cvjetovi s brojnim dugačkim končastim ružičastim prašnicima, koji se pojavljuju od lipnja do kolovoza, skupljeni su u okrugle višecvjetne pahuljaste cvatove, što nalikuju na mekanu svilenkastu četkicu za puder, a biljci daju poseban izgled. Njihov ugodan miris ljeti se širi cijelim vrtom što privlači pčele. 

U jesen se iz njih razviju plosnate, svijetlosmeđe, kožaste, 12-15 cm dugačke i 1,5 cm široke mahune, u kojima su jajolike tanke plosnate svijetlosmeđe sjemenke, što ostaju na granama i tijekom zime.

Albicija se razmnožava sjemenom i vegetativno, brzo raste, a najbolje uspijeva na punom suncu, premda podnosi i djelomičnu sjenu. Posebno je efektna posađena pojedinačno na tratini ispred kuće ili u unutrašnjem dvorištu gdje ljeti daje ugodnu hladovinu. U većim vrtovima i parkovima sadi se i u malim grupama te kao drvored.

U našim se krajevima albicija najčešće uzgaja u jadranskom području – odlično podnosi posolicu pa se može posaditi tik uz more - jer je osjetljiva na niske zimske temperature. No i u kopnenom se području, na sunčanim i zaklonjenim mjestima tik uz kuću, može uzgajati, ako se zimi deblo zaštiti kartonom, kukuruzovinom i sličnim materijalom, jer ipak može izdržati i temperature do -15 °C.

Albiciji pogoduje duboko i rahlo pjeskovito–ilovasto plodno vrtno tlo, neutralne do slabo alkalne reakcije, s mnogo humusa, ali će uz redovitu gnojidbu uspjelo rasti i na slabije plodnim tlima ako nisu previše zbijena, vlažna i hladna. Loša svojstva glinastoga tla možete poboljšati dodavanjem pijeska - što više to bolje.

Svake godine u rano proljeće u tlo oko debla – taj obradivi krug tla neka bude jednak promjeru krošnje -  ukopajte zreo kompost i to najmanje 5-6 kg ili 4-6 desetlitarskih vjedrica na četvorni metar, odnosno toliko da sloj komposta bude debeo oko 5 cm. 
Budući da je krošnja prozračna, kroz nju prodire dovoljno svjetla na tlo, pa na kružnoj gredici ispod albicije možete uzgajati nisko jednogodišnje i dvogodišnje cvijeće, primjerice lobelije, sniježak, begonije, rušeljke, vodenike, maćuhice, tratinčice i slično.
Albiciju nije potrebno redovito orezivati, osobito ako ima dovoljno mjesta da se njena široka krošnjica slobodno širi na sve strane. No želite li joj ograničiti rast, svake godine u proljeće prikratite sve prošlogodišnje izbojke na 5-6 pupova.
Uz redovitu njegu mlado stablo albicije za nekoliko će godina procvasti. Valja imati naime na umu da je drveću ponekad potrebno i više od 10 godina da procvate. Stoga svaki vrtlar kad posadi novo mlado stabalce neke lijepe ukrasne biljke mora biti strpljiv.
No kad albicija procvate mogli bismo i požaliti što smo je posadili u našem dvorištu jer to lijepo mirisno stabalce ima i jednu lošu stranu – tijekom cijele godine pravi nered na našem dvorištu: ljeti otpadaju cvatovi, u jesen sitno lišće, a zimi i u rano proljeće sjemenke lete na sve strane, pa svaki čas moramo, osobito ako stolist raste u blizini popločane vrtne staze i terase, naše dvorište čistiti.

Pitomi kesten i divlji kesten

Kad idem u naš lijepi grad obavezno se prošećem i uz našu lijepu modrozelenu rijeku. Uz nju se proteže Prva ulica našega grada koja je na istom mjestu već oko 2000 godina, a u njoj raste drvored divljih kestena.

Ta stabla nisu toliko stara; ne znam točno kad su posađena, ali znam da nisu starija od 450 godina. Jer je prvo stablo divljega kestena, lat. Aesculus hippocastanum, listopadna drva do 30 m visoka s razgranatom okruglastom gusto lisnatom krošnjom, porijeklom iz sjevernog Irana, Kavkaza i Himalaje, posađeno u Europi u Beču 1576. godine. 

Kao lijepo ukrasno drvo ubrzo se proširio u krajevima s umjerenom klimom i postao omiljenim stablom za drvorede. 

Ime kesten dobio je zbog velikih okruglastospljoštenih sjemenki s čvrstom i sjajnom smeđom lupinom koje nalikuju na plodove pitomoga kestena, prastare europske biljke koja se kao element tercijarne flore kroz ledenu eru očuvala sve do danas. 

No, dvama biljkama zajedničko je samo ime kesten; nisu botanički srodne, građa im je posve različita i pripadaju udaljenim biljnim porodicama iz dvaju različitih biljnih redova i podrazreda u biljnom razredu Magnoliatae.

Divlji kesten, lat. Aesculus hippocastanum, član je porodice Hippocastanaceae, a pitomi pripada porodici bukvi, Fagaceae, sa srodnim mu vrstama bukvom i hrastom.

Lišće divljega kestena dlanasto je sastavljeno od sedam velikih liski na zajedničkoj dugoj peteljci, a cvjetovi, dvospolni i jednospolni, čine velike uspravne piramidalne cvatove. Razvijaju se u svibnju i lipnju, odmah poslije listanja.
Plod je okrugao, mekano bodljast tobolac koji nakon sazrijevanja puca na tri dijela.
Sjemenke su neugodna okusa i vrlo gorke.
Divlji je kesten toploljubiv, ali podnosi i hladnoću i sušu.
Najbolje uspijeva u dubokim, humoznim i vlažnim tlima neutralne reakcije.
Da je divlji kesten, ne samo ukrasna nego i ljekovita biljka, ustanovili su Europljani tek u 19. stoljeću. 

Koru su upotrebljavali kao nadomjestak za kinin pri vrućici, malariji, proljevu i kožnim bolestima, lišće za ublažavanje kašlja, reume i artritisa, a cvjetove za pripremu čaja. 

Danas se divlji kesten upotrebljava najčešće u obliku gotovih standardiziranih ljekovitih pripravaka protiv tegoba u vezi s venama. 

Djelatna ljekovita tvar u sjemenkama divljega kestena, mješavina triterpenskih saponina znana pod nazivom escin, štiti kapilare od oštećenja jačajući njihove stijenke. Stoga olakšava tegobe kod kronične insuficijencije vena kao što su bolovi i upale proširenih vena, svrbež kože iznad proširenih vena, otežale noge te osjećaj napetosti u nogama.

Divlji kesten, lat. Aesculus hippocastanum

Pitomi kesten, lat. Castanea sativa, dobro uspijeva samo na kiselim tlima (pH 4 - 6), umjereno vlažnim, dubokim i rastresitim, s mnogo humusa, željeza i kalija, u područjima s vlažnom klimom i blagim jesenima, na sunčanim toplim i svijetlim položajima u područjima uzgoja vinove loze. Poznata područja pitomog kestena u Hrvatskoj su brežuljkasti krajevi između Drave i Save, između Kupe, Korane i Une, u okolici Opatije i Lovrana, u istočnoj Istri te na Krku.

Iako ga smatramo plemenitom voćkom, pitomi se kesten kod nas ne uzgaja kao ostale voćke, u voćnjacima - glavni je razlog tome kiselo tlo - nego raste samo u šumama na odgovarajućim staništima. Nasuprot tome, divlji kesten raste kao hortikulturna biljka u parkovima. Ne bi li onda ispravnije bilo reći da je pitomi kesten zapravo divlji, a divlji kesten je pitomi? 

Listovi pitomog kestena su duguljasti, cjeloviti, nazubljeni i kožasti. 

Cvjetovi su jednospolni, muški s prašnicima na dugim prividnim klasovima, a ženski s tučkovima skupljeni u grupice od 3 - 7 u zajedničkoj ovojnici, koja je zrela prekrivena gustim igličastim bodljama. Cvatu u lipnju, znatno nakon listanja i odlična su paša pčelama. 

 Pitomi kesten, lat. Castanea sativa

Plodovi pitomog kestena jednosjemeni su orasi s kožastom tamnosmeđom sjajnom ljuskom, a po jedan do tri su u zajedničkom loptastom kožastom i ježastom tobolcu. Visoke su energetske vrijednosti: 100 grama daje 213 kalorija, a sadržavaju oko 45 % škroba, 2 % masti, 4% bjelančevina, malo šećera, puno vitamina B 1 te vitamin C. 

Svi ih volimo pečene ili kuhane, a upotrebljavamo ih i za pripremu različitih slatkih i slanih jela. 

U tamnom i hladnom spremištu ili podrumu bez vlage, pri temperaturi od 0°C i relativnoj zračnoj vlazi od 85 % mogu se čuvati oko tri mjeseca u platnenim vrećama, mrežastim plastičnim ili jutenim vrećama, kartonskim kutijama ili košarama 

U toplim i suhim prostorijama osuše se ili pokvare zbog bakterija i gljivica, koje uzrokuju suhu, gorku i žutu trulež. 

Osim toga, kestene izgrizaju gusjenice i ličinke kornjaša, pa se ne mogu dulje čuvati.

Nemate li prikladnu prostoriju za čuvanje, a kupili ste ili ubrali veću količinu kestena, dio plodova možete odmah skuhati, pripremiti pire, ohladiti i zalediti.Preostalim plodovima oljuštite vanjsku ljusku, blanširajte ih 4 minute pa ohladite i zaledite. Tako zaleđene plodove možete čuvati oko 6 mjeseci.

Po potrebi ih vadite, kratko prokuhajte, oljuštite unutarnju kožicu, pa pripremite pire od kestena, bombu od kestena, kocke od kestena i slične fine kolače i slastice.