Začinsko i ljekovito bilje pomladite i razmnožite

Matičnjak, mažuran, mravinac, metvica i slično višegodišnje začinsko i ljekovito bilje širi se pomoću mnogobrojnih izdanaka što izbijaju iz trajnih podzemnih dijelova pa s godinama poveća obujam i zauzima sve veći dio gredice. Biljke se pomiješaju i isprepletu, izduže i počnu nalikovati na korov. Dobro bi im došlo malo više mjesta, zraka i svjetla. 

Kad prerastu prostor koji im je namijenjen, svakih nekoliko godina, u jesen ili rano u proljeće pomladite ih i razmnožite. 

Grumene štihačom razrežite, izvadite i razdijelite na nekoliko dijelova. 

Najljepše izdanke s dobro razvijenim korijenom nanovo posadite na gredicu za uzgoj aromatična ljekovitoga i začinskoga bilja.

Tlo je u jesen još dovoljno toplo, posebice u jadranskom području, pa će se pomlađene biljke ubrzo ponovno ukorijeniti. 

Osim toga, biljke koje su se jako raširile možete, da ne vadite cijelu biljku, štihačom jednostavno zasjeći kako ne bi rasle izvan zadana okvira. Ukorijenjene izdanke pritom iščupajte i posadite na razmak od 30 do 40 cm na novo mjesto na svježe pripremljenu gredicu obogaćenu kompostom. 

Kad se biljke dobro razviju, mirisno lišće i vrhove mladica režite od proljeća do kasna ljeta nekoliko puta tijekom vegetacije. No u prvoj ih godini nakon sadnje ne režite prečesto kako bi se mlade biljke dobro ukorijenile. 

Suvišne izdanke koji će vam pri presađivanju ljekovitoga i začinskoga bilja ostati darujte prijateljima vrtlarima - posađeni u dekorativne lončiće ili košarice bit će lijep znak pažnje - koji začinsko bilje u svom vrtu još nemaju. 

Pokoju biljku možete i sami posaditi u balkonski sandučić ili lončić pa smjestiti na balkon, na prozorsku klupčicu ili na terasu u blizini kuhinje u kojoj će vam biti pri ruci.

Nedjelja u vrtu

Nedjeljom ne radim u vrtu, i biljkama i meni potreban je odmor. Poslije ručka, ako je lijepo vrijeme, sjedim na terasi i gledam u nebo, ako je hladno i kišovito kao danas ležim na otomanu u velikoj sobi, čitam, slušam radio i drijemam. Usput smišljam što bi sve sljedeći tjedan trebalo napraviti. 

Osim redovitih i uobičajenih radova u vrtu, povremeno valja obaviti i neke dodatne poslove i uvesti neke promjene. Naime, kad kupim ili dobijem neku biljku posijem ju ili posadim na mjesto koje mi se učini zgodno za nju i čekam da vidim kako će uspijevati. 

Jer nekim biljkama više paše da su cijeli dan na suncu, a nekima paše i polusjena. One kojima treba puno sunca u sjeni se izdužuju i ne cvatu kako treba.

A primjetila sam i da ono štoj o visini biljaka i vremenu cvatnje piše u raznim vrtlarskim knjigama uvijek i nije baš tako u našim vrtovima. Sve je to divno i krasno, ali knjiga je knjiga, a vrt je vrt. 

Možda je to zato što su te knjige većinom strane, engleske ili njemačke, a kod nas je klima ipak malo drugačija i vrijeme cvatnje se ne podudara s onim što piše u knjizi. 

Kod nas sve cvate ranije. Osim toga nije baš lako ni uskladiti visinu biljaka i boje na svakoj gredici. Cvjetnjake naime nastojim oblikovati tako da na svakoj gredici od proljeća do jeseni uvijek nešto cvate. Al' tek kad biljke poprime svoj konačni oblik, dosegnu svoju pravu veličinu i procvatu, vidim dal' je to sve skupa na gredici skladno.

Ako mi se ne sviđa izgled gredice, biljke koje mi tu ne pašu, bilo po habitusu, bilo po boji cvjetova i lišća, izvadim ih i tražim im prikladnije mjesto. Osim toga dogodi se da poneka biljka strada, bilo od mraza, bilo od bolesti ili štetnika, ili se jednostavno osuši, pa i nju treba zamijeniti nekom drugom. 

Bilo kako bilo, u vrtu uvijek ima nešto što treba promijeniti, nikad ne možete reći da ste posve zadovoljni i da svaki cvjetnjak izgleda baš onako kako ste zamislili. Uvijek treba nešto poboljšati, zamijeniti, dodati neku novu biljku, razmjestiti biljke na novi način i slično. 

No drveće, grmlje i živice ne možete seljakati po dvorištu, to se uglavnom odnosi na cvijeće: jednoljetnice, dvoljetnice i trajnice. Tako se može dogoditi da treba preseliti perunike, hoste, graničice, srdašce, pupavice, sunčane i slične biljke, promijeniti raspored jednogodišnjeg i dvogodišnjeg i lukovičastog cvijeća. 

Jedne godine moj pesek je jedan dio vrta na kojem su rasle trajnice izabrao za sebe. Tu je popodne bila hladovina pa je to bilo baš zgodno mjesto za izležavanje. Baš mu je bilo lijepo tu ležati i valjati se po perunikama i narcisama. 

Dobro, predajem se, rekla sam mu, nek ti bude taj veliki cvjetnjak, presadit ću to cvijeće koje ti smeta na druge gredice, al' jao si ga tebi ak' se počneš valjati i izležavati i po ostalim cvjetnjacima.

Predvečer, kako svaki dan tako i nedjeljom, prošećem se po vrtu, pregledam biljke, ako treba zalijem flance i fotografiram biljke koje cvatu. Već nekoliko dana cvatu ivančice, perunike, vučjak i suručica, jutros se rascvao mirisni pajasmin, a počele su cvasti i ruže.

Jorgovan presadite u jesen

Jedan od prvih grmova koje sam posadila u svom vrtu bio je obični jorgovan, lat. Syringa vulgaris, listopadna grmolika biljka ili niže stablo iz porodice maslina, lat. Oleaceae. Razgranato stablo jorgovana s uspravnim granama može biti visoko od 4 do 7 m. Iz tamnozelenih ovalnih ili srcolikih listova od svibnja do lipnja izviruju 20 - 30 cm dugački mirisni cvatovi, jednostavni ili ispunjeni, crvene, bijele, plave ili ljubičaste boje. Dok cvatu neumorno ih oblijeću pčele prikupljajući nektar i cvjetni prah; jorgovan je doista dobra i cijenjena medonosna biljka.

 

 

U vrtnim centrima se može nabaviti mnogo različitih kultivara jorgovana koji se razlikuju prema duljini, obliku, veličini, boji i građi cvatova; najčešće se razmnožavaju zelenim reznicama no moguće je i razmnažanje cijepljenjem te kulturom tkiva.

U našim vrtovima najčešće ih uzgajamo kao pojedinačna stabla ili grmove te kao ukrasnu živicu u osunčanim i polusjenovitim dijelovima vrta. 

Pogoduju im ocjedita, plodna, vlažna i blago alkalna tla. 

Grmove jorgovana povremeno treba prorijediti jer iz korijena svake godine rastu brojni izdanci. No ti izdanci imaju i dobru stranu jer korijenje iz kojega izrastaju učvršćuje tlo i sprečava eroziju tla u tom dijelu vrta, što može biti važno na nagnutom terenu. 

Ako se u dijelu vrta gdje rastu jorgovani rašire i zauzmu previše mjesta - mnogo više nego što je bilo u planu kad ste ih na to mjesto posadili - možete suvišne biljke izvaditi i presaditi na novo mjesto. 

Najpovoljnije vrijeme za sadnju i presađivanje listopadnih cvatućih grmova je jesen, listopad i studeni. No može se pričekati i do ožujka, pogotovo ako je tlo glinasto i vlažno.
Važno je da tlo kad budete presađivali jorgovan ne bude smrznuto ni natopljeno vodom. Prije presađivanja provjerite vlažnost tla tako da stisnete šaku zemlje. Ako se oblikuje kuglica koja se razmrvi kad ju ispustite na tvrdu površinu, vlažnost tla je povoljna.
Pažljivo izvadite jorgovan sa što više korijenja, pazeći da ne oštetite ono sitno.
Odrežite sve listove, ako ih još ima, odrežite propale i izrazito tanke mladice, a korijen prikratite na otprilike 30 cm.
Iskopajte široku jamu za sadnju, dovoljno duboku da mjesto na stabljici jorgovana koje je bilo u razini sa zemljom i poslije sadnje bude u razini sa tlom ili točno ispod površine.
Jama mora biti i dovoljno prostrana, tako da se korijenje može slobodno rasprostrijeti.

Je li jama dovoljno duboka provjerite tako da preko nje postavite dasku ili letvu pa uz nju postavite grm. Ako dio stabljike koji je do sad bio u tlu strši iznad daske produbite jamu još malo.
Pripremite mješavinu za sadnju, koja se sastoji od suhog i mrvičastoga plodnog vrtnog tla, treseta, komposta ili zreloga kompostiranoga stajskog gnoja, a možete dodati i šaku mineralnoga gnojiva s većim udjelom fosfora i kalija.
Stavite sadnicu u jamu, oko korijenja dodajte nekoliko lopata mješavine za sadnju pa lagano protresite biljku gore dolje.
Dodajte još malo mješavine i pritisnite oko korijenja šakama. Napunite jamu do polovice i lagano ugazite zemlju, počevši od vanjskog ruba. Potom zatrpajte jamu do kraja, tlo još jednom utabajte, pa prorahlite površinu grabljicama. Nakon sadnje grm temeljito zalijte, a grane prikratite za jednu trećinu.

Sebrica ili tusta koka

Od kasna ljeta do rane jeseni na šarolikoj cvjetnoj gredici s trajnicama pojavljuju se blijedoružičasti, ružičastocrveni, plamenocrveni ili tamnoljubičasti, veliki tanjurasti cvatovi sebrice, odnosno tuste koke, lat. Sedum telephium, otporne i dugovječne srednje visoke trajnice. Vrlo je česta u našim vrtovima jer se jednostavno uzgaja, podnosi sušu i žarko sunce te ne strada od nametnika.

Na propusnim, pjeskovitoilovastim, umjerenoplodnim, ali ipak ne presiromašnim tlima mogu se razviti raskošni primjerci te krasnice, lijepe cijele godine, od javljanja novih izbojaka u proljeće, pa sve do zime. 

Naime, osušeni cvatovi prekriveni snježnim kolutovima ili kapicama i zimi privlače pozornost. Stoga ih ne uklanjajte poslije cvatnje.

Kad sebrica zauzme više prostora od onog koji ste joj namijenili, razdijelite grumen u jesen, pa ju rasadite na razmak 30-40 cm. 

Ispred nje posadite srebrnolisni čistac, lat. Stachys byzantina, mrazovce ili jastučaste zvjezdane, a iza nje vrlo dobro pristaju ukrasne trave ili ljiljanke. 

U proljeće tustim kokama prikratite vrhove, da budu niže i da ranije procvatu, a ljeti promatrajte leptire, pčele, bumbare i ostale kukce, koje ta biljka neodoljivo privlači.

Lupine za zelenu gnojidbu

Lupine, lat. Lupinus spp., jednogodišnje zeljaste mahunarke koje razvijaju mnogo zelene mase bogate bjelančevinama i sjemenke bogate uljem, već su stari Egipćani uzgajali prije 4000 godina i rabili za prehranu stoke. 

Vrijednost bijele, žute i plave lupine, odnosno vučike, za zelenu gnojidbu uočili su njemački poljoprivrednici potkraj 18.st., pa su ih počeli uzgajati za popravljanje plodnosti tla. 

Na vretenastu razgranatu korijenu lupina su, naime, brojne okruglastospljoštene kvržice, nastale zbog aktivnosti kvržišnih bakterija Rhisobium sp. koje iz zraka prikupljaju dušik. Pomoću tih bakterija lupine mogu obogatiti tlo s 200 do 300 kg dušika po hektaru. 

Lupine imaju dobro razvijen korijenov sustav pa dreniraju tlo i usvajaju teže topiva hraniva, čime se popravljaju fizikalna, kemijska i biološka svojstva tla. 

U simbiozi s njihovim korijenom žive i gljivice koje omogućavaju preobrazbu složenih fosfata u tlu u jednostavnije oblike lako pristupačne biljkama. 

Osim toga, ukopana zelena masa obogaćuje tlo humusom, a korijen ga prorahljuje.

Vučike su, posebice plava, veoma pogodne za zelenu gnojidbu površine na koju potkraj kolovoza planirate posaditi jagode. 

Sive ili smeđesive bubrežaste sjemenke prekrivene pjegama možete posijati od prvog tjedna travnja do početka kolovoza. 

Posijte ih pojedinačno na dubinu od 3 do 4 cm. Razmak između biljaka u redu neka bude 15 cm, a između redova 30 cm. Za jedan red duljine 4 m potrebno je oko 6 g sjemena. 

Čim lupina nikne okopajte je i opljevite korove. Nakon 8 tjedana, kad se počnu nazirati cvjetni pupoljci, zelenu masu pokosite, nasjeckajte, ostavite da malo povene pa potom ukopajte. 

Na početku lipnja sjetvu možete na istom mjestu ponoviti, a biljnu masu, bude li povoljno vrijeme, na početku kolovoza ukopati i tlo pripremiti za sadnju jagoda. 

Nekoliko biljaka od travanjske sjetve ostavite da procvatu i oblikuju mahune. Skupite ih kad se raspuknu i posive, pa sjeme spremite za sljedeću godinu. 

Stabljike odsijecite pri tlu, posjeckajte i odložite na kompostište, a korijenje ostavite u tlu kako bi se razgradile kvržice i tlo obogatile nakupljenim dušikom.

Klijavost sjemenki povrća i cvijeća

Premda neke vrste cvijeća i povrća dugo zadržavaju dobru klijavost, ponekad se može dogoditi da mrkva, peršin, krastavci ili drugo povrće ili cvijeće ne nikne. Naime, ako sjemenje predugo čuvamo ili nije bilo hermetički zatvoreno pa se navlažilo, klijavost sjemena slabi. Čim se sjeme navlaži mirovanje se prekida. Ono ne mora odmah isklijati, ali se aktivira i troši rezervne tvari koje su u njemu pohranjene, pa ne klije poslije kad ga posijete.
Čuvate li stare zalihe sjemenja povrća i cvijeća od proteklih godina, bilo kupovno bilo ono koje ste sami prikupili, prije planirane sjetve pregledajte ih pa provjerite je li sjeme klijavo. Staro sjeme, kome je istekao rok ispisan na vrećici, a niste ga otvorili, još uvijek može biti klijavo, ali u manjem postotku.

Kako biste ustanovili isplati li se posijati sjeme iz starih zaliha, po dvadesetak sjemenki svake vrste povrća i cvijeća stavite na vlažan papirnati krep ubrus u petrijevku ili plitku staklenu posudicu preko koje se može navući tanka prianjajuća prozirna folija. 

Za nekoliko dana, najkasnije za 2 tjedna, pri temperaturi 20 - 22 °C pojavit će se klice. Ako isklije više od polovice sjemenki klijavost je još dovoljno dobra. Ipak, za svaki slučaj pri sjetvi malo povećajte količinu sjemena.
Ako sjeme i nakon tri tjedna naklijavanja ne pokaže nikakvu aktivnost, stare zalihe sjemenja povrća i cvijeća nisu više pogodne za sjetvu. To sjemenje možete pomiješati i razbacati u cvjetnjake, oko grmlja  ili ispod voćaka kao mješavinu iznanađenja - možda nešto od toga i nikne. 

Kad obavite inventuru zaliha sjemenja, iskušate njihovu klijavost i proanalizirate rezultate svog malog istraživanja, sastavite popis sjemenja koje valja nabaviti za proljetnu sjetvu. Ne kupujte napamet, birajući vrećice sjemena s lijepim sličicama, nego odaberite dobre i provjerene sorte povrća za koje ste sigurni da će dobro uspijevati u vašem vrtu. Kupite i iskušajte i pokoju novu sortu, ali na maloj površini da vidite kako uspijeva. Pokaže li se dobrom uvrstite je u plodored za iduću godinu.
Ako budete sami uzgajali presadnice povrća i cvijeća za novu vrtlarsku sezonu, nabavite i minijaturni alat i mali plastenik za uzgoj presadnica, malu sijačicu, posude za sjetvu, foliju i ostali sličan alat i pribor za uzgoj presadnica u kući na prozorskoj klupčici, u klijalištu, na balkonu ili na terasi.

Božićno drvce iz lonca u vrt

Prije nekoliko godina umjesto odrezanog božićnog drvca kupila sam malu smreku s korijenom. Posadila sam je u veliki lonac za cvijeće i smjestila na sjevernu stranu balkona. Sljedećih nekoliko godina prije božićnih blagdana donijela bih smrekicu u blagovaonicu pa bismo ju okitili starim bakinim kuglicama i licitarima. Nakon kićenja iznosila sam lonac opet na balkon gdje je uza zid kuće smrekica boravila sve do idućih blagdana.
Svake godine, nekoliko dana prije kićenja, drvce bih unijela u hladan hodnik da u blagovaonici ne doživi toplotni šok zbog centralna grijanja. Isto tako bih postupila i prije iznošenja biljke natrag na dvorište da ne strada pri nagloj promjeni temperature.

Ako ove godine i vi odlučite kupiti božićno drvce s korijenom kupljenoj jeli ili smreki u loncu dobro provjerite korijen. Ako je neposredno prije prodaje izvađena iz rasadnika i ugurana u lonac, najčešće je vidljivo samo snažno glavno korijenje, a sitnog je vlaknastog korijenja malo. Takvo se drvce lako može osušiti poslije sadnje.
Za sadnju u vrt ili za daljnji uzgoj u loncu izabrati valja samo one biljke koje su i u rasadniku bile uzgajane u loncu, pa im je korijenova bala čvrsta, puna sitnog korijenja, koje posve ispunjava supstrat. Takvo će drvce uz redovito i obilno zalijevanje tijekom blagdana lakše podnijeti topao i suh zrak, osobito u prostorijama s centralnim grijanjem, no ne dulje od desetak dana. Mnogo je bolje ako je smješteno u hladnijoj prostoriji u kojoj je zrak dovoljno vlažan.

Stablo jele ili smreke u loncu, posebice srednje visoke četinjače, kao što je stupolika smreka uske krošnje, korejska jela s tamnozelenom pravilnom krošnjom ili vitka i elegantna omorika, kao blagdanski ures može poslužiti nekoliko godina. Dakako, samo ako je posađeno u dovoljno velik lonac u mješavinu vrtne zemlje i komposta i ako ga redovito zalijevate. 

Kad biljka postane prebujna i korijenje posve ispuni lonac, posadite je u pogodan dio vrta, gdje će imati dovoljno prostora i godinama biti lijep ukras.

Poslije blagdana drvce pažljivo raskitite i što prije iznesite van da se ne probudi iz zimskog mirovanja pa ga, bude li moguće, odmah posadite. Ako padne snijeg ili tlo bude smrznuto, lonac omotajte kartonom ili jutenom vrećom, iznesite ga na zaštićenu terasu ili balkon, u hladno svijetlo spremište ili garažu, gdje može nekoliko tjedana pričekati povoljno vrijeme za sadnju.

 

Čim bude moguće drvce posadite u pripremljenu jamu, tako duboko kao u loncu, dodajući na dno jame i oko korijenja mješavinu zemlje i treseta ili zrela komposta. Zemlju oko korijenove bale dobro utisnite i zalijte. Uz stabalce ukoso zabodite kolac za učvršćenje debla i zaštitu od jakih zimskih vjetrova, a na mjestu veza oko debla omotajte komad jutene vreće ili sličnog debelog platna da se ne ošteti kora.

Listinac

Kad sam imala vrt na selu dvorište mi je uvijek bilo prepuno lišća, jer ga je drveće što je u vrtu i oko njega raslo, osobito breze i jasenovi, neprestano odbacivalo. A Stara vrtlarica grablja li grablja. 

A što s tolikim lišćem? Paliti ga neću sigurno jer ne želim zapaliti lijepe obližnje šume, nego ću lišće kompostirati. A kako to učiniti?
Najbolje bi bilo lišće kompostirati odvojeno od ostalih otpadaka iz vrta jer među lišćem ima i mnogo lišća voćaka koje može biti zaraženo biljnim bolestima. Na otpalu lišću voćaka prezimljuju naime gljivice uzročnice krastavosti jabuke i kruške, sive pjegavosti lišća kruške, šupljikavosti lišća koštuničavih voćaka i drugih bolesti. Tijekom zime oblikuju se plodišta puna spora koje u proljeće uzrokuju početnu zarazu mladog lišća. Kako biste to onemogućili, lišće što bolje usitnite i ubrzajte njegovu razgradnju. U zatravljenim voćnjacima to učinite rotacijskom kosilicom kad otpadne svo lišće. 

Veću količinu lišća skupite i oblikujte hrpu u dubokoj sjeni ispod drveća, gdje će se polako razgrađivati. Zaraženo lišće najbolje je slagati u sredinu hrpe, gdje će temperatura za razgradnje biti viša, pa će se brže uništiti spore gljivica. 

Da se lišće ne razleti po voćnjaku, hrpu ogradite prenosivim drvenim, žičanim ili plastičnim okvirom. Sljedeće jeseni okvir dignite s hrpe, koja će biti kompaktna, ali se mora razgrađivati još godinu dana. U okvir slažite novu hrpu koja ća dati trajan humus za otprilike dvije godine. 

Budući da lišće sadržava lignin i hemicelulozu koja se sporo razgrađuje, ne preporučuje se odlagati ga na kompostište. Naime, organski otpaci iz kućanstva koji se obično rabe za dobivanje vrtnog komposta, razgrade se već nakon 6-12 mjeseci. Budete li ipak lišće odlagali u kompostište, morate ga dobro usitniti.
Listinac, trajni humus nastao razgradnjom lišća – od 4 m3 lišća može se dobiti 1,5 m3 humusa – pogodan je za gnojidbu i zastiranje tla pri uzgoju jagodastog voća. Dobro je gnojivo i za isprana pjeskovita tla, jer ih obogaćuje trajnim humusom iz kojeg se biljna hraniva polako oslobađaju dulje vrijeme.

Luk

Luk, lat. Allium cepa, jedna od prvih povrćarskih kultura koju su ljudi počeli uzgajati oko svojih nastamba - starost sjemenki luka pronađenih u egipatskim piramidama procjenjuje se na 5200 godina - potječe iz zapadne Azije, točnije iz Afganistana, Baluđistana, Pandžaba, Turkestana i Palestine, gdje su pronađene samonikle forme. 

Herodot je zabilježio da se luk mnogo koristio za jelo u Egiptu, a Plinije i Teofrast spominju da su ga u vrtovima uzgajali u cijelom tadašnjem svijetu. I u našim krajevima je odavna poznat, a pripada rodu lukova, lat. Allium, koji obuhvaća oko 400 opisanih vrsta.

Luk je dvogodišnja ili trogodišnja kultura, što ovisi o uvjetima uzgoja. Ako u prvoj godini prije potpunog završetka vegetativne faze biljke pređu u stanje mirovanja, sljedeće će se godine vegetacija nastaviti, pa će se oblikovati lukovica, a do cvatnje će doći tek u trećoj godini. 

Ta se pojava koristi u trogodišnjem načinu uzgoja luka tako da se u prvoj godini u vrlo gustom sklopu iz sjemena uzgoje lučice, koje prelaze u stadij mirovanja čim narastu 2 - 2,5 cm promjera. U drugoj godini iz njih se razvijaju odebljale lukovice, glavice luka, što je glavni razlog uzgoja ove povrćarske kulture, a u trećoj godini iz glave luka raste stabljika, luk cvate i razvija sjemenke. 

Ponekad se ipak dogodi da luk već u drugoj godini procvate, što ovisi o veličini lučica i temperaturi njihova čuvanja tijekom zime, vremenskim uvjetima za vrijeme uzgoja luka i reakciji luka na duljinu dana. 

Iz krupnih lučica promjera većeg od 2,3 cm čuvanih pri temperaturi nižoj od 15°C ubrzo poslije sadnje razvit će se cvat. Sitnije lučice daju manji postotak biljaka koje će procvasti, osobito ako se čuvaju pri temperaturi 15 - 21°C. 

Prijevremenu cvatnju luka može prouzročiti i suša te visoke temperature tijekom vegetacije, kao i hladno proljeće poslije tople jeseni. 

S obzirom na duljinu dana postoje dvije skupine sorti, one kratkog dana koje oblikuju velike lukovice ako dnevno osvjetljenje traje 12 - 13 sati, te one dugog dana koje neće oblikovati lijepe glavice dok dan ne bude dulji od 14 - 16 sati. 

Stoga primjerice u ekvatorijalnom području gdje dan tijekom cijele godine traje 11 - 13 sati sorte luka dugog dana nikad neće oblikovati zadebljalu lukovicu, a u Kanadi gdje tijekom vegetacije dan traje 14 - 20 sati glavice luka neće oblikovati sorte kratkog dana. 

S obzirom na to, u našim su krajevima za sjeverna područja povoljnije sorte dugog dana posađene u proljeće, a za južna područja one kratkog dana, gdje se mogu posaditi u jesen.

Najpovoljnije vrijeme za sadnju lučica za dobivanje glavica luka u središnjoj Hrvatskoj je ožujak. Sa sadnjom se ne smije kasniti jer luk razvija plitko čupavo korijenje pa se mora dobro ukorijeniti prije nego što jače zatopli. 

Lučice valja posaditi nakon rajčica, zelja, tikava i slična povrća koje je bilo obilno pognojeno organskim gnojivima. Na tlima slabije plodnosti prije sadnje možete ukopati oko 100 g mineralna gnojiva s većim udjelom fosfora i kalija. 

U početku vegetacije luk bi trebalo povremeno zalijati ako vlada suša¸ no potkraj vegetacije, u vrijeme dozrijevanja, pogoduje mu suho i toplo vrijeme, pa ga više ne bi trebalo zalijevati. Lučice posadite, na težim tlima pliće a na lakšim dublje, na razmak od desetak cm unutar reda, a razmak između redova trebao bi biti 15 - 20 cm. Za 1 četvorni metar potrebno je 50 – 60 lučica veličine od 1,5 do 2,4 cm.

Veće lučice, promjera 2,5 - 3 cm, upotrijebite za ugoj mladog luka. Sadite ih plitko na razmak 10 x 10 cm, u ranu jesen, od konca rujna do sredine listopada, ili u rano proljeće.

Oko 6 tjedana nakon sadnje, kad nadzemni dio luka dosegne visinu od 30 do 40 cm, vadite ga i trošite za jelo i kuhanje, i to cijelu biljku, ne samo lukovicu i bijeli dio stabljike, nego i zeleni dio, jer zeleni dijelovi sadržavaju mnogo vitamina, posebice vitamina C.
Ako ste ovih dana kupili lučice, one veće odvojite za uzgoj mladog luka pa ih sljedeći tjedan posadite, primjerice među turske karamfile ili neko slično cvijeće na cvjetnim gredicama pa ih vadite za jelo kako budu dospijevale. 

Sitnije lučice spremite u podrum; posadite ih na proljeće za uzgoj glavica luka.

Kadifice

Premda potječu iz Meksika, kadifice, lat. Tagetes sp., kranjci, najglinčeki, smrdljivke, fratrići, jaruhol, gumbeki, - kako li ih sve ne nazivamo - tako su udomaćene u našim krajevima da ih smatramo domaćim starinskim ljetnim cvijećem. Usprkos velikom broju različitih vrsta jednogodišnjega cvijeća one su od lipnja do rujna jedan od najvažnijih i najupečatljivijih izvora žute, narančaste i crvenosmeđe boje na cvjetnim gredicama, balkonima, terasama i u kamenjarima. 

Veoma su slikovite i rado ih uzgajaju vrtlari širom svijeta u svim područjima s povoljnom toplom klimom. U prošlih nekoliko stotina godina otkako je kadifica iz Novoga Svijeta u 16. st. prenesena u Europu nastalo je nekoliko stotina sorti, a i dalje se oplemenjivači cvijeća neumorno njome bave.

Visoke uspravne kadifice, lat. Tagetes erecta, narastu 30 - 75 cm, a dvostruki i polupuni loptasti cvatovi mogu biti blijedožuti do tamnonarančasti. Sadimo ih u sredinu cvjetnih gredica, zajedno s ostalim jednogodišnjim cvijećem ili među trajnice. Promjer im može biti čak 12 cm pa su pogodne i za vazu.
Niske kadifice, lat. Tagetes patula, narastu 15 - 30 cm, cvatovi su im manji jednostruki ili dvostruki, žuti, kestenjasti, crvenkasti sa žutom sredinom, šatirani, dvobojni ili poprskani. Grmolike su i zbijene pa ih sadimo uz rubove gredica, uza staze ili kao samostalne skupine ispod voćaka i na tratini. Izvrsne su i za sadnju u ukrasne posude i balkonske sandučiće. 

Treća skupina ukrasnih kultivara kadifica su sitnocvatne kadifice, lat. Tagetes tenuifolia, limunskožute do zagasitonarančaste te crvene boje cvatova.

Razlike između glavnih skupina kultivara kadifice nisu uvijek oštre pa se tako našim vrtovima, osobito ako prikupljamo vlastito sjeme, mogu naći kadifice različitih boja.

Kadifice su veoma otporne i skromne biljke, svako im vrtno tlo pogoduje, izvrsno podnose sušu, uspijevaju na suncu i u polusjeni, obilno i dugo cvatu pa su i kod nas vrlo omiljene. 

I meni su drage; sve do prvih mrazova u jesen njihove tople boje uljepšavaju moj vrt, posebice ako redovito uklanjam ocvale cvatove. Stoga su uvijek uredne i pune cvatova, koji se izdižu iznad tamnozelenih duboko urezanih perastih listova. Povremeno ih okopam i opljevim; ako je ljeto sušno, jednom na tjedan ih zalijem.

Zdrave zrele sjemenke pred kraj ljeta uberem, osušim i spremim u staklenku za sljedeću godinu.

Kadifice koje rastu oko debla voćaka nakon prvog jesenskog mraza posjeckam, sjemenke ravnomjerno razbacam po gredici, tlo lagano pograbljam i čekam da same niknu iduće godine. 

Na proljeće, kad niknu, prorijedim ih, a višak biljčica posadim uz rub povrtnjaka. Zna se da izlučevine iz korijenja kadifica rastjeruju nametnike iz tla, posebice nematode. 

Zbog toga je dobro posijati smrdljivke - samo ime govori da zgnječeno lišće nema baš ugodan miris - na gredice na kojima planiramo posaditi jagode. Prije sadnje jagoda, kadifice u punoj cvatnji valja usitniti i ukopati.

Rezidba malina poslije berbe

Izbojci malina žive dvije godine, a nakon dozrijevanja plodova suše se i odumiru. Stoga ih valja odrezati odmah poslije berbe, od sredine kolovoza do početka studenoga. 

Jednogodišnji izbojci koji su se razvili ove godine, rodit će sljedeće, a njih treba prikratiti rano u proljeće. 

Na izbojima malina prezimljuju bolesti i štetnici pa rezom smanjujemo mogućnost zaraze sljedeće godine. Tako se suzbijaju bolesti i štetnici koji mogu prouzročiti sušenje izboja pa nije potrebno prskati pesticidima u tijeku vegetacije. 

Sušenje izboja malina uzrokuje gljivica Didymella applanata, koja se može prepoznati po lupljenju kore u jesen, te po plavoljubičastim pjegama u tijeku vegetacije. Pjege do jeseni postanu srebrnaste, a u njima su crne točke. Zaraženi izboji prezime, ali sljedeće godine kržljavo rastu i suše se.

Na izbojima maline javlja se i gljivica Leptosphaeria coniothyrium, koja uzrokuje ljuštenje i raspucavanje kore, što prije toga pri tlu pocrveni. Izboji se lako lome i trunu. Prezime, ali se u proljeće osuše. 

Djelomično ili potpuno sušenje izboja izaziva i gljivica Elsione veneta, koja uzrokuje palež ili antraknozu maline. Prepoznaje se po crvenoljubičastim pjegama na kori koje se povećavaju, posive, a na rubovima potamne.

Osim gljivica, u izbojima maline prezimljuju i neki kukci, koji također uzrokuju sušenje. Malinov krasnik, lat. Coroebus rubi, do zime buši hodnik u izboju prema dolje, a poslije zime prema gore. Prezimljuje u korijenovu vratu ili korijenu. Izboji se lome, u proljeće ne kreću. 

Kružne hodnike oko izboja čini malinov prstenar, lat. Agrilus rubicola, te se stvara zadebljanje, a izboj se suši i lomi. Ličinka se uvijek nalazi iznad zadebljanja jer buši hodnik prema gore. 

Malinova mušica galica, lat. Lasioptera rubi, stvara zadebljanje u kojem su narančastožute ličinke. 

Malinova mušica šiškarica, lat. Thomasiniana theobaldi, oštećuje izboje pa je moguć jači napad gljivica.
Zaražene izboje malina odrežite i spalite; nastojte da pritom odrežete sve dijelove u kojima su štetnici. Primjerice, malinov je krasnik u korijenu ili korijenovu vratu, pa izboj valja otkopati i što niže odrezati. 

Pri sadnji malina dobro pregledajte svaku sadnicu da vidite nisu li zaražene navedenim štetočincima.
Bolesti i štetočinci koji izazivaju sušenje izboja mogu se uništavati i sprječavati i ostalim uzgojnim mjerama jer je njihova pojava češća ako maline uzgajamo u nepovoljnim uvjetima u pregustim zakorovljenim nasadima uz nepravilnu gnojidbu. 

Stoga nasade prorijedite i ostavite u svakom grmu 5 - 7 zdravih izbojaka ili 8 - 10 izbojaka na metar ako ih uzgajate u nizu uz žicu. 

Korove redovito uništavajte plitkim okopavanjem da ne oštetite korijen, a u jesen tlo prekrijte slamom, listincem ili sličnom organskom zastirkom debljine 15 cm. Stalno je obnavljajte kako biste spriječili gubitak vlage iz tla i malinama osigurali uvjete najsličnije onima u slobodnoj prirodi.
Maline, naime, najbolje uspijevaju na slabo kiselim tlima uz rubove šuma. 

Ne gnojite ih preobilno organskim gnojivima; dovoljno je ukopati kompostirani stajski gnoj prije sadnje. Kasnije ih možete pognojiti i mineralnim gnojivima s manjim udjelom dušika, primjerice NPK 7-14-21 u količini od 5 - 8 kg na 100 četvornih metara, odnosno 50 - 80 g na m2. Tri četvrtine gnojiva dodajte u jesen, a jednu četvrtinu u proljeće. 

Time ćete, uz redovitu rezidbu dvogodišnjih te suvišnih i zaraženih jednogodišnjih izboja, smanjiti primjenu pesticida i očuvati okoliš. 

U malim nekomercijalnim nasadima i u malim vrtovima na našim okućnicama te su mjere dovoljne za sprečavanje šteta koje bi malinama mogle nanijeti opisane bolesti i štetnici.

Kupine razmnožite ukorijenjivanjem vrhova izbojaka

Nedaleko od kuće u kojoj smo stanovali kad je Stara vrtlarica bila mala djevojčica, na padinama obližnjega brijega uz rub šume rasle su kupine. Kad smo išle u šetnju s mamom - što je tada bilo obvezno i redovito – tijekom kolovoza smo brale slatke krupne crne bobe. Još i sad se prisjećam te posebne finoće i slatkoće tih divljih kupina, a posebice finoga okusa pekmeza pripremljenoga od njih, kojega sam jela namazanoga na domaći kuruzni kruh iz krušne peći. I to je dovoljan razlog za uzgoj bar jednog grma kupina u svakom vrtu, ma koliko malen bio.

Imate li taj jedan grm, a željeli biste ih imati još nekoliko, sadnice možete uzgojiti i sami. Potkraj ljeta, u jadranskom području početkom kolovoza, a u kontinentalnom u rujnu, kupine razmnožite vegetativno, ukorijenjivanjem vrhova izdanaka.
Odmah po završetku berbe, vrhove dobro razvijenih zrelih jednogodišnjih izbojaka duljine 2 - 4 m savijte i ukopajte u tlo na dubinu od 10 - 15 cm. Ukopani će vrhovi do sredine studenoga razviti snažno korijenje. Do proljeća će se dobro ukorijeniti pa ih tada rezom odvojite od matičnoga grma, 15 - 25 cm iznad tla.
Tako dobivene sadnice kupina promjera 9 - 12 mm, s dobro razvijenim korijenom, izvadite iz tla i odmah presadite na željeno mjesto u vrtu. Sadnice kupina uzgojene ukorijenjavanjem vrhova izdanaka sigurno će se uspješno primiti.

Iako se kupine, lat. Rubus fruticosus, lako razmnažaju zelenim i zrelim te korijenovim reznicama, izdancima i meristemom tj. kulturom tkiva, razmnožavanje vrhovima izdanaka posebice je pogodno za puzeće sorte : himalaja, young, boysen i druge, te netrnovite thornfree, giorgia thornless, gigante del giardino. Ako te sorte razmnožavamo izdancima i korijenovim reznicama dobivamo grmove s trnovitim stabljikama.

Za razmnažanje kupina na opisani način vrlo je važno odabrati samo dobro razvijene i posve zdrave grmove koji nisu zaraženi štetnicima, npr. lisnim ušima te nematodama, i bolestima, posebice virusima.
Viroze kupine možete prepoznati po kržljavosti, kovrčavosti, pjegavosti te zelenom i žutom mozaiku lišća.
Primjetite li takve biljke odmah ih izvadite i spalite.
Ne rabite ih ni u kom slučaju za razmnožavanje jer se viroze šire zaraženim sadnim materijalom.

Granotoč i vrbotoč

U lipnju, srpnju i kolovozu u voćnjacima se pojavljuju leptiri granotoča, odnosno sitanca modrog, lat. Zeuzera pyrina, prepoznatljivoga po velikim bijelim krilima, raspona 5-7 cm, s kovinastoplavim točkama.

Uz njega leti i vrbotoč, lat. Cossus cossus, tamnosivi leptir s poprečnim tamnosmeđim crtama na prednjim krilima raspona oko 9 cm.
Iz jaja koja ženke odlože na koru izlegu se žute gusjenice granotoča s crnim bradavicama i dlakama, te mesnatocrvene gusjenice vrbotoča s tamnosmeđom glavom. Zavlače se pod koru i u drvu buše okomite hodnike dulje od 20 cm.
Razvoj im traje 1-2 godine, te mogu načiniti velike štete. Nakon drugog prezimljenja povlače se prema kori, zakukulje se u zapretku iz kojeg idućeg ljeta izlaze leptiri.

      granotoč, lat. Zeuzera pyrina

Granotoč oštećuje mlade voćke slabije bujnosti, a vrbotoč starija bujnija stabla, na kojima se ubušuje u deblo. Pojedine se grane ili cijela stabla suše i pucaju jer gusjenice izjedaju srž. Piljevina koja pada iz drva i izlučivanje soka znakovi su ulaska gusjenica u drvo. Izvucite ih iz hodnika žicom svinuta vrha i uništite. Ne uspijete li, u rupe uštrcajte insekticid pomoću cjevčice pričvršćene na dozu spreja, primjerice kofumina 7 ili nuvana 7. Otvore odmah premažite voćarskim voskom. Grane ili cijele voćke koje su se osušile odrežite i spalite ili usitnite sječkalicom.

       vrbotoč, lat. Cossus cossus

Granotoč najveće štete čini na jabukama i kruškama, ali i ostale voćke i ukrasno bilje može stradati. Vrbotoč, naime, koji je najčešći na vrbi, po čemu je dobio i ime, oštećuje više od 200 različitih vrsta drveća.

Crvena pustikara ili naprstak

Od kasna proljeća do rana ljeta iz bujna zelenila polusjenovitih i sjenovitih cvjetnih gredica prirodnih vrtova izdižu se 60 -150 cm visoki grozdasti cvatovi crvene pustikare odnosno naprstka, lat. Digitalis purpurea, dvogodišnje zeljaste biljke iz porodice strupnikovica.

Nerazgranjena stabljika i jajoliko izduženo svijetlozeleno lišće prekriveno je sitnim vunastim bjelkastim dlačicama. 

Dražesni zvonoliki, bijeli, žućkasti, ružičasti, grimizni ili tamnocrveni cvjetovi sraslih latica nalikuju na naprstak, a svi su, položeni gotovo vodoravno, okrenuti na istu stranu. 

Pogledate li ih bolje, uočit ćete da su donje latice zašiljene i iznutra prekrivene neobičnim tamnoljubičastocrvenim bijelo obrubljenim pjegama, a gornje malo povinute prema van.

Budući da u prirodi raste uz rubove šuma, na dubokim, plodnim, vlažnim kiselim tlima, pustikari pronađite takvo mjesto i u vrtu jer će samo u takvim uvjetima dobro uspijevati i stvarati bujne rozete i visoke cvatove. 

Iako je zapravo dvoljetnica, kad se jednom nastani u vrtu, naprstak će trajno ostati njegov stanovnik no nikad vam neće dosaditi. Naime, kad plodovi tobolci dozriju sjemenke se rasipaju po tlu i same se zasijavaju. Do jeseni se razviju rozete koje će prezimiti, a u proljeće iz njih izbijaju cvatovi.

Želite li unijeti digitalis u svoj vrt, prvi put posijte svijetlosmeđe vrlo sitne sjemenke - 1000 sjemenki teži samo 0,05 g - rasuvši ih po tlu u lipnju ili srpnju ne prekrivajući ih. 

Sjetva u posude i pikiranje u lončiće ne preporučuje se jer pustikara ima dugačko čupavo korijenje koje se razvija do dubine od 30 cm. Stoga je najbolje sjetvu obaviti na gredicu za uzgoj presadnica ili u hladno klijalište. 

Ljeti iznikle biljčice pustikare redovito zalijevajte i plijevite korov, a na jesen rozete presadite na stalno mjesto na mješovitu cvjetnu gredicu uz trajnice, na razmak od 30 do 40 cm. Za daljni život u vašem vrtu digitalis će se sam pobrinuti.

 

Borave li u vašem vrtu mala, djeca s pustikarom budite oprezni ili je izbjegavajte. Lišće pustikare, naime, sadržava otrovne srčane glikozide koji služe za proizvodnju važnih kardiotoničnih lijekova. Oni djeluju na srčani mišić tako da pojačavaju rad oslabljele sistole pa se srce pravilnije, potpunije i jače steže. 

No, od lišća digitalisa ne smijemo nikad sami pripremati domaće lijekove. Smiju se koristiti samo gotovi tvornički pripravci - kapi ili dražeje - i to samo pod nadzorom liječnika, koji sadržavaju točno određenu količinu aktivnih tvari: digitoksina, digoksina i lanatozida. 

Veća količina srčanih glikozida, osobito kod djece, požvaču li slučajno malo lišća digitalisa, može prouzročiti povraćanje, slabost, proljev, smetnje vida, vrtoglavicu pa i zastoj rada srca.

Mješavina iznenađenja

Prošlogodišnje sjeme iz otvorenih paketića i ono kome je istekao rok valjanosti deklaracije često je slabije klijavo. No ipak bi bila šteta baciti sve u smeće. Stoga pomiješajte sve sjemenje koje vam je ostalo, i povrće i cvijeće i začinsko bilje, dodajući i stare zalihe sjemena iz vlastita uzgoja, pa dobivenu mješavinu iznenađenja posijte iz zamaha u voćnjak ili na gredice povrtnjaka kojima je potrebna zelena gnojidba.
Ubrzo će se razviti prilično šaroliko biljno "društvo", koje valja ukopati kad bude u punom cvatu.
A možda će poneka iznikla biljka salate ili jednogodišnjega cvijeća poslužiti i kao presadnica.

Plodišta gljiva na deblu voćaka

Pri rezidbi voćaka ponekad je nužno odrezati i pokoju deblju granu. Da bi se izbjegla infekcija debla gljivicama uzročnicama truleži drva, rane valja odmah premazati cjepljarskim voskom ili zaštitnom pastom. Spore gljivica, naime, nošene vjetrom mogu dospjeti na ozllijeđena mjesta na granama. 

Iz njih se razvija micelij koji ulazi u drvo, prorašćuje prostor između stanica, razgrađuje celulozu, pektin, lignin i ostale tvari stanične stijenke. Izvana stablo djeluje zdravo, ali unutrašnjost debla i grana trune. Središnji dio debla je mekan, pobijeli ili posmeđi, rasipa se u komade ili prah, te može nestati. To je vidljivo tek kad se stablo slomi ili raskoli zbog smanjene čvrstoće grana i debla. 

Zaražene voćke i dalje žive, ali slabo rastu, manji je urod, te se nakon nekoliko godina suše i propadaju. Kad trulež uznapreduje, na debljim granama i deblu nastaju plodišta gljiva. Mogu biti jednogodišnja, mekana, s razvijenim klobukom i stapkom, a neka su čak i jestiva.

No najčešće su to višegodišnja, tvrda, kopitasta plodišta, posebice kod vrsta iz roda Phellinus. S donje strane takva plodišta sloj je sitnih rupica, koji se svake godine obnavlja.

Kako biste spriječili nastanak spora i zarazu voćaka, plodišta odrežite i uništite čim ih uočite u voćnjaku. Rezidbu voćaka obavite pred kraj zime, u veljači i ožujku, za suha i hladna vremena, a alat neka bude uvijek oštar kako bi rez bio gladak.

Gljive uzročnice truleži drva često zaraze stara, zapuštena i iscrpljena stabla ubrzavajući njihovo propadanje. U mladih voćaka rane nastale rezom brzo zarastaju, drvo sadržava više vode, pa se gljiva u njemu sporo širi. Stoga se u madim nasadima, u kojima se redovito provode sve uzgojne mjere, plodišta gljiva na deblu i granama voćaka pojavljuju veoma rijetko.

Botanički pesticidi

Za suzbijanje bolesti i štetočinja u biovrtu ili ekovrtu mogu se upotrebljavati različiti biljni pripravci tj. botanički pesticidi dobiveni ekstrakcijom začinskog i ljekovitog bilja: gaveza, stolisnika, maslačka, kamilice, koprive, preslice, luka, paprike, ružmarina, pelina, rusomače, bujadi... 

To bilje nije otrovno, pa se može rabiti u bilo kojoj fazi razvoja voćke, a plodovi se smiju jesti odmah nakon prskanja bez bojazni od trovanja. 

Njihova učinkovitost još uvijek nije dovoljno proučena, ali u praksi je potvrđeno neizravno pesticidno djelovanje. Biljni pripravci odbijaju i otežavaju napad bolesti i štetočinja, jačaju otpornost voćaka, te pokreću mehanizme u samim biljkama koji ih potiču na vlastitu obranu.

Na europskom tržištu može se pronaći niz komercijalnih biljnih pripravaka na osnovi ljekovitog i začinskog bilja, a možemo ih pripremati i sami na svom gospodarstvu. Pritom valja rabiti svježe ili osušeno bilje ubrano na sunčanu mjestu kako bi sadržavalo što više korisnih tvari. 

Prikupljati ga treba u kasno jutro ili poslije podne, kad nije vlažno, radi bržeg sušenja. 

Biljni materijal valja nasjeckati i sušiti na prozračnome mjestu u sjeni pri temperaturi nižoj od 25°C, pa spremiti u papirnate vrećice, kartonske ili drvene kutije.

 

Za prskanje voćaka na gospodarstvu se može pripremiti hladni vodeni ekstrakt, čaj, juha i gnojnica, za što je najbolje upotrijebiti kišnicu. 

Hladni vodeni ekstrakt pripremite tako da usitnjeno bilje namačete 24 sata u hladnoj vodi te ocijedite i prskate. 

Za pripremu juhe nasjeckano bilje namačite 24 sata u hladnoj vodi, potom 20-60 minuta kuhajte, ostavite da se ohladi i procijedite. 

Čaj tj. uvarak ili oparak, dobivate ako bilje prelijete vrelom vodom, ohladite i ocijedite. Želite li pripremiti gnojnicu, usitnjeno bilje namačite u hladnoj vodi 1-2 tjedna, ovisno o temperaturi. Kako se ne bi širio neugodan vonj, dodajte kameno brašno. Kad završi proces vrenja, gnojnica se više ne pjeni i može se se dodavati vodi za zalijevanje povrća i voćki. 

Za svaki biljni pripravak koji se koristi u ekološkoj poljoprivredi postoji precizan recept kojega se valja pridržavati i u vrtu i u voćnjaku, a može se naučiti na tečajevima koje razne ekološke udruge povremeno održavaju. 

Osim začinskog i ljekovitog bilja kao botanički se pesticidi rabe i ekstrakti otrovnoga bilja: duhan, buhač, vratić, kvasija, deris, neem i drugo. Također ih je moguće pripremiti na gospodarstvu, ali valja to činiti točno po uputama. 

Možda je ipak bolje rabiti tvorničke pripravke, jer takvi biljni ekstrakti mogu biti otrovni za pčele, toplokrvne životinje i ljude, pa pri njihovoj pripremi i primjeni budite oprezni. Nakon prskanja uvijek pričekajte desetak do dvadeset dana do konzumiranja povrća i voća. 

Mogućnost miješanja biljnih pripravaka koji se upotrebljavaju u eko-voćnjaku nije potpuno poznata i zato je nužna provjera. Malu količinu sredstava koje želite miješati ulijte u menzuru ili sličnu staklenu posudu. Pojavi li se talog, miješanje se ne preporučuje, jer je to znak da je došlo do kemijske reakcije među sastojcima.

Vještičje metle na trešnjama

Tijekom zime u krošnji trešnje mogu se uočiti zbijene i uspravne grane u obliku metle. U proljeće ne cvatu, već vrlo rano prolistaju, a listovi su mali i žućkastocrvenkasti. 

Nazivamo ih vještičjim metlama i u cvatnji su vrlo uočljive, a poslije ih je, kad trešnja prolista, teže uočiti. 

Ovu pojavu uzrokuje parazitska gljiva Taphrina cerasi. Ona se u proljeće širi sporama koje nastaju na lišću. Iz njih se u tkivu grane razvije micelij gljive te nastaje zadebljanje ili čvoruga. Na tom mjestu iz grane izbijaju guste šibe uspravna rasta, vještičje metle, koje mogu živjeti na granama trešnje dugo godina i iscrpljivati voćku, a ne daju rod.

No srećom ta bolest nije jako česta i ne uzrokuje velike štete. 

Pojavi li se u voćnjaku, odrežite rano u proljeće ili potkraj ljeta sve "metle" oko 15 cm ispod osnove, s granom, jer je gljiva duboko u njoj. 

Rane nastale rezom dobro zagladite i premažite cjepljarskim voskom ili zaštitnom pastom.

Vještičje se metle mogu uočiti i na stablima šljive, a uzročnik je gljiva Taphrina insititiae. Također nisu jako česte, a ukloniti bi ih trebalo na isti način kao i vještičje metle na trešnji.

Podkulture u voćnjaku

U malim voćnjacima i u našim vrtovima postoji mogućnost uzgoja neke podkulture ili međukulture - povrća, ratarskih usjeva, cvijeća, ljekovitog bilja itd. - ispod krošnje tj. oko debla pojedinih stabala ili između redova voćaka. To je moguće u voćnjacima u kojima je razmak između redova velik, 5-10 m, a uzgojni oblik prikladan npr. palmete, kao i u našim velikim vrtovima gdje rastu pojedinačna stabla u prirodnom rasporedu. 

U voćnjacima se podkulture mogu uzgajati prve tri do četiri godine nakon sadnje voćaka, dok voćke ne zasjenjuju prostor između redova gdje se uzgaja podkultura. Potom valja odabrati najpovoljniji način održavanja tla u voćnjaku: trajnu obradu, obradu i zelenu gnojidbu, zastiranje ili zatravljivanje.

Prema utjecaju na voćke podkulture svrstavamo u tri skupine:

ŠKODLJIVE PODKULTURE: oduzimaju mnogo vlage iz tla i zasjenjuju ga. To su žitarice: pšenica, raž, ječam i kukuruz; industrijske biljke: lan, konoplja, suncokret i uljana repica; korjenasto-gomoljaste biljke: šećerna repa, krumpir, cikla, mrkva, peršin i celer itd.; jagodasto voće: jagoda, malina, kupina, ribiz, ogrozd i borovnica; te ostale biljke: krastavac, lubenica, dinja, tikva, kupus i slično povrće.

PODNOŠLJIVE PODKULTURE: biljke koje sijemo u jesen, a kosimo u proljeće, primjerice grahoricu, stočni grašak i druge kulture za stočnu hranu.
POVOLJNE PODKULTURE: biljke koje mogu poboljšati svojstva tla ili pak ne štete uzgoju voćaka. To su mahunarke, primjerice grašak, niski grah, soja ili bob, koje mogu povećati količinu dušika u tlu te luk, češnjak, poriluk, paprika, rajčica i slično povrće uz pojačanu gnojidbu i redovitu obradu tla. Osim toga između redova voćaka mogu se uzgajati i različite vrste niskog i srednje visokog cvijeća i ljekovitog te začinskog bilja: kadifice, neven, dragoljub, bosiljak, kopar, majčina dušica, matičnjak, metvica i druge.

Hoćemo li uzgajati podkulture i koje ćemo izabrati ovisi o potrebnim uzgojnim mjerama i o prirodnim uvjetima: klimi i svojstvima tla. Pri uzgoju podkultura u voćnjaku valja nastojati da uzgojne mjere za podkulture ne ometaju redovite i potrebne radove u voćnjaku: obradu, gnojidbu, zaštitu, rezidbu i berbu; i obratno. U velikim je voćnjacima to teško uskladiti, ali u manjim nasadima i kućnim vrtovima, u kojima ne rabimo pesticide, uzgoj podkultura moguć je i preporučljiv. 

Što se tiče prirodnih uvjeta, podkulture ćemo uzgajati samo u područjima s dovoljno oborina i topline, na tlima koja su plodna, bogata humusom, vlagom i svim potrebnim hranivima, makroelementima: N, P, K, Ca, i mikroelementima: Fe, Cu, Zn, B, Mn, Mo.
Tijekom zime, dok razrađujete planove za uzgoj povrća, voća i cvijeća u sljedećoj vrtlarskoj sezoni, razmislite i o tome hoćete li uvesti uzgoj neke od navedenih podkultura u voćnjaku.

Korjenasto povrće za zimu

Sve dok jače ne zahladi, mrkvu, peršin, celer, pastrnjak, ciklu, rotkvu, postrnu repu, podzemnu korabu i drugo korjenasto povrće ne treba izvaditi. Ostaje na gredicama pa vadimo onoliko koliko nam treba svaki tjedan. 

Tek kad lišće prestane rasti, kad požuti ili pocrveni te počne venuti i odumirati, korjenjače za suha vremena valja izvaditi iz tla i spremiti, posebice ako meteorolozi najavljuju hladnu zimu i obilje snijega. No ne valja ni predugo čekati jer korijenje prezori i raspucava se. Kako bi sadržavalo što manje nitrata, čupajte ga ili vadite štihačom ujutro, pa ostavite da se prosuši na gredici do večeri. Tako će sitno upijajuće korijenje otpasti, a nitrati u biljci pregradit će se u neškodljive spojeve. 

Predvečer odvojite lišće i odstranite zemlju, no korijenje ne perite. Za dulje skladištenje izaberite samo zdravo, čisto i neoštećeno korijenje. Ono oštećeno odvojite i što prije potrošite u kuhinji, zaledite, ukiselite, konzervirajte u slanoj vodi ili osušite.

Ako korjenastoga povrća imate malo, spremite ga u hladan, čist i zračan podrum u drveni sandučić, lonac za cvijeće, veliku kantu ili sličnu plastičnu posudu. Drveni sandučić obložite plastičnom folijom, na dno sipajte sloj umjereno vlažna pijeska ili treseta, pa slažite sloj po sloj povrća i to tako da se korjenje ne dotiče. Sloj pijeska ili treseta između slojeva povrća neka bude debeo najmanje 3 cm. Peršin i celer slažite ukoso, tako da lišće bude okrenuto prema gore kako bi se sačuvao i dio lišća. Najpovoljnija temperatura za dulje čuvanje je 2 - 5°C, a pijesak ili treset mora biti stalno umjereno vlažan; ako je prevlažan, povrće trune, ako je presuh, smežura se i suši. 

Nemate li hladan podrum, posudu ili sandučić zakopajte u vrt tako da cijela posuda bude obložena zemljom, prekrijte čvrstom folijom, daščicama ili pločom stiropora. Povrh toga stavite suho lišće i grančice četinjača za zaštitu od niskih temperatura.
Veću količinu korjenastoga povrća uskladištite u jamu u vrtu. Iskopajte jamu duboku 50 – 60 cm i široku 1 metar. Sa svih je strana obložite gusto pletenom žičanom mrežom kako biste spriječili rovke i ostale glodavce da vam pojedu povrće. Složite korijenje, pospite ga pijeskom pa povrh opet stavite žičanu mrežu. Prekrijte folijom i daskama, a za jake zime dodajte i hrpu suha lišća.
Imate li prazno klijalište, i ono može dobro poslužiti kao zimsko spremište za mrkvu, peršin, ciklu, crni korijen, crnu rotkvu, repu, i ostalo, a možete dodati i poriluk, radič, endiviju, kelj, kelj pupčar i drugo. Pojedinu vrstu povrća zasebno složite u sandučić pa sandučiće složite u klijalište tako duboko da su sa svih strana obloženi zemljom. 

Prekrijte ih folijom, po njoj naspite zemlju, pijesak ili treset pa poklopite klijališnim prozorom. Za toplih zimskih dana prozor maknite i klijalište prozračite, a kad je hladno, neka bude zatvoreno. 

Ako jače zahladi klijališni okvir i prozor obložite debelim pločama od stiropora, daskama ili debelim slojem kartona.