Gazanija

Prije nekoliko godina, kad sam birala flance cvijeća za posude na balkonu, kupila sam na placu i nekoliko sadnica gazanije. Na sunčanim položajima, na slabije plodnim, čak i pjeskovitim i suhim tlima ili u posudama za cvijeće na balkonu i na terasi, dobro uspijeva i cijelo ljeto se otvaraju njeni veliki cvjetovi što nalikuju na gerbere. 

Gazanija, lat. Gazania sp., niska osjetljiva trajnica - biljka je najčešće visoka oko 30 cm  - podrijetlom iz Južne Afrike, u našim kopnenim krajevima ne može preživjeti hladnu zimu, pa se najčešće uzgaja kao jednoljetnica. 

Sjemenke posijte izravno na gredicu u proljeće kad prođe opasnost od mraza. 

Za raniju cvatnju moguć je i preduzgoj u zaštićenu prostoru, a sjeme valja posijati u posudice 4 - 6 tjedana prije posljednjeg očekivanog proljetnog mraza. 

Sjemenke kliju u mraku, pa posudice do nicanja valja prekriti s nekoliko slojeva novinskog papira. Kad biljčice budu tako velike da ih možete uhvatiti prstima presadite ih u novu posudu ili pojedinačno u tresetne lončiće. 

U posude na balkonu i terasi ili na cvjetne gredice posadite ih potkraj travnja ili na početku svibnja kad više nema opasnosti da ih oprži mraz.  

Voštani, srebrni ili tamno zeleni listovi gazanije, pri tlu uski, a pri vrhu prošireni, tijekom ljeta posve će prekriti tlo u posudi ili u dijelu cvjetnjaka u kojem rastu.

Iznad listova se izdižu krupne bijele, žute, narančaste, crvene, crvenosmeđe ili ružičaste, često dvobojne i prugaste cvatne glavice promjera i do 10 cm. One se tijekom noći i za oblačna vremena zatvaraju. 

Latice su veći dio dana skupljene i na gredicama u sjenovitom dijelu vrta, pa se gazanija preporučuje samo za cvjetnjake izložene suncu cijeli dan.

Gazanija je višegodišnja biljka, pa se može razmnožiti i vegetativno, reznicama koje valja ukorijeniti u kolovozu ili rujnu. 

Ukorijenjene biljke moraju prezimjeti u kući pri temperaturi 10°C, a u proljeće ih presadite u vrt.

Gazanija zahtijeva manje vode od većine jednoljetnica, pa je osim za cvjetne gredice u vrtu pogodna i za kamenjare, posebice stoga što biljke nisu više od dvadesetak centimetara. Zalijevajte ih tek kad se zemlja na površini gredice ili u posudama malo zasuši. 

Gnojiti je valja samo na izrazito siromašnim tlima, i to gnojivima s podjednakim udjelom dušika, fosfora i kalija. Naime, na plodnijim tlima s mnogo dušika gazaniji bujno raste lišće, a razvija se manje cvjetova. 

Uvenule cvatove gazanije tijekom ljeta redovito uklanjajte, kako biste potaknuli razvitak novih lijepih cvatnih glavica.

Biskupova kapa

U proljeće 1980. godine, na sajmu cvijeća u Zagrebu – tada se još održavao na Gornjem gradu – kupila sam jedan zgodan mali kaktusić koji nema bodlje. Bila je to biskupova kapa, lat. Astrophytum myriostigma, biljka koja potječe iz gorovitih pustinjskih predjela sjevernog i središnjeg Meksika, a pripada biljnoj porodici Cactaceae. Taj astrofitum ove godine slavi 46. rođendan i premda sada već pomalo nalikuje na grbavoga djedicu, još je uvijek živ i zdrav te svake godine od proljeća do jeseni uljepšava moj balkon. Nedavno sam ga presadila u malo veći lonac, dodala sam mu malo novoga supstrata za kaktuse i smjestila ga na njegovo stalno mjesto. Sad samo treba pričekati da ponovno počne cvasti. 



Astrofitum može imati 4 do 8 zelenih uzdužnih rebara sa smećkastim vunastim bradavicama, a nema bodlje, zbog čega je jedan od najpopularnijih kaktusa za uzgoj u kući. Pri vrhu rebara izdižu se svilenkasti sjajni nježnožuti cvjetovi promjera od 3 do 6 cm. Njihove se latice potpuno otvaraju samo danju, a noću su uvijek sklopljene.



Biskupova kapa je okruglasta biljka - stariji primjerci kasnije poprimaju valjkast oblik - promjera od 10 do 20 cm, a u postojbini može doseći visinu od 2 metra. Cijelo tijelo biljke posve je prekriveno sitnim bjelkastim vunastim ljuskicama. 
Kad ga pogledate odozgo, astrofitum nalikuje na biskupovu mitru, pa je stoga i dobio ime biskupova kapa. Poprečni je prerez u obliku zvijezde, pa je po tome biljka dobila latinsku oznaku astrophytum, što znači zvjezdolika biljka.

Biskupova kapa najbolje uspijeva na dijelu balkona ili terase koji je cijeli dan izložen suncu, a može ostati vani sve do prvog jesenskog mraza jer dobro podnosi hladnoću. No zemlja u posudi ne smije biti premokra kako korijenje ne bi istrunulo. Ljeti je zalijevajte umjereno i svaka dva tjedna gnojite mineralnim gnojivom za kaktuse. U listopadu, kad zahladi, zalijevajte sve manje i sve rjeđe, a zimi zalijevanje posve obustavite.
Astrofitum na prezimljavanje smjestite u svijetlu prostoriju u kojoj temperatura neće biti niža od 10°C. Na balkon ga vratite u proljeće kad više nema opasnosti da vrhove njegovih rebara sprži mraz. Ako preraste posudu, u proljeće ga presadite u standardnu mješavinu za kaktuse, sastavljenu od jednakih dijelova sterilizirane ilovače, treseta i gruboga pijeska.
Osebujna biskupova kapa najčešće se razmnožava u rano proljeće sjetvom sjemenki, koje lako i brzo iskliju pri temperaturi od 21°C. No, da bi biljka uzgojena iz sjemena počela cvasti valja pričekati oko 6 godina.
Biskupova kapa može se razmnožiti i cijepljenjem no pritom se biljka oštećuje pa se taj način razmnažanja ne preporučuje.
Osim biskupove kape, iz roda Astrophytum uzgaja se još nekoliko vrsta, neke s bodljama, a neke bez njih, kao A. asterias, A. capricorne, A. ornatus te A. columnare.

Kana

Svojom egzotičnom elegancijom sve ostale krasnice u vrtu nadmašuje kana, lat. Canna indica, impozantna višegodišnja zeljasta biljka podrijetlom iz gorovitih tropskih predjela Srednje i Južne Amerike. Dok u našim primorskim krajevima odebljale podzemne stabljike, rizomi, prezimljuju na gredicama, u hladnijim ih krajevima moramo izvaditi u jesen i zimi čuvati u hladnim prostorijama. Kao i gomoljaste begonije, razmnožavamo ih u ožujku - svaki rizom razrežemo na onoliko dijelova koliko ima pupoljaka - i uzgajamo u posudama na toplu. Na cvjetne gredice, u velike posude na dvorištu, na terasi ili na balkonu sadimo ih potkaj travnja ili u svibnju, kad više nema opasnosti da mraz ošteti kanino osjetljivo lišće. Pri sadnji svakoj biljci osigurajte 50 cm²  jer su vrlo bujne; neki kultivari mogu biti viši od 150 cm. Osigurajte im hranjivo tlo i mnogo vode dok rastu, te po potrebi prihranjujte tekućim gnojivom.

Ne samo krupni asimetrični cvjetovi, žuti, ružičasti, narančastocrveni ili žarkocrveni, skupljeni u klasove nalik na one u gladiola, nego i tamnozeleno, svijetlozeleno, žutozeleno ili crvenosmeđe, veliko, vrlo upadljivo, dekorativno kanino lišće privlači našu pozornost. Stoga ih posadite na sunčano, pogledima izloženo mjesto na cvjetnoj gredici ili u veliki keramički lonac, stari ćup ili bačvicu u kut terase ili balkona. 

Neobična kana ne pristaje u svaki cvjetnjak, već joj valja brižljivo izabrati pratnju: biljke koje također djeluju pomalo egzotično, kao patuljaste cinije, sitnocvatuće petunije, verbene, lijepi dečki, ukrasni duhan i niske skrletne kadulje. Ako ih posadite ispred kana, one cijelo ljeto čine neumornocvatuće jastučiće i slapove. 

Uz kane ili iza njih pristaju i visoke dalije, gladiole, ukrasni mnogocvjetni suncokret ili egzotično grmlje.

Brojnim kultivarima, nastalim križanjem različitih vrsta iz roda kana ne mogu se više točno ustanoviti ishodne vrste, pa se svi vode pod zajedničkim latinskim imenom Canna x generalis. Najpoznatiji su kultivari brillant, visok oko 110 cm, s krvavocrvenim cvjetovima, wyoming, visok oko 120 cm, smeđecrvenog lišća s narančastim cvjetovima, goldenfinger, visine oko 110 cm, sa zelenožutim lišćem i zlatnožutim cvjetovima, goldenbird žutih cvjetova s crvenosmeđim pjegama, hercules crvenih cvjetova i purpurnih listova te lucifer, patuljasti kultivar, koji nije viši od 60 cm, svjetlucavocrvenih cvjetova sa žutim rubom.

Budući da nije otporna na hladnoću, kana u našem kopnenom području ne može prezimjeti u vrtu i na otvorenome. Poslije prvog jesenskog mraza biljke pažljivo iskopajte i ostavite ih da se osuše pod nadstrešnicom zaštićene od hladnoće.

 

Nemojte odmah odrezati stabljike da se mjesto reza ne zarazi gljivicama koje bi prouzročile truljenje. Odrežite ih desetak cm iznad podanka tek kad se posve osuše, pa složite u sandučić i prekrijte suhim pijeskom ili tresetom. Temperatura u prostoriji u koju ćete kane spremiti ne bi smjela biti viša od 8 -10°C.

U ožujku podanke razdijelite i posadite u svježu zemlju za cvijeće. Potaknite ih na novi rast smjestivši kane na toplo. U vrt ih ponovno posadite tek kad prođe opasnost od kasnoproljetnog mraza.

Sutera ili bakopa

Prije nekoliko godina, kad sam na tržnici tražila presadnice cvijeća koje će obogatiti moje cvjetnjake, za oko mi je zapela jedna zgodna biljčica koju nikad prije nisam vidjela. 

Bila je to sutera, lat. Sutera cordata, poznata i pod nazivom bakopa, nježna puzava trajnica podrijetlom iz južne Afrike, romboidno-ovalnih ili gotovo srcolikih sitnih nasuprotnih listića koja se može uzgajati i u balkonskim sandučićima i u visećim košaricama i u vrtovima na cvjetnim gredicama. 

Ta privlačna biljka s nježnim bijelim, plavkastim, ružičastim te ljubičastim cvjetićima s pet latica, svojim puzavim stabljikama oblikuje niski okrugli prekrivač promjera oko 30 cm, što nikad nije viši od 10 - 15 cm. 

Stoga je sutera idealna biljka za popunjavanje šupljina među višim biljkama i u posudama i u vrtu. Omekšava i zgušnjava posađeno bilje, popunjava praznine na gredicama, prelijeva se preko ruba posuda i skriva njihove oštre rubove. 

Osobito lijepo pristaje uza stabalca koja rastu u loncima jer prekriva zemlju oko debla. 

               

Lijepa i nježna sutera najbolje uspijeva u plodnoj, stalno umjereno vlažnoj zemlji, na suncu ili u polusjeni. Osobito joj pogoduje jutarnje sunce i popodnevna sjena jer tada cijelo ljeto neumorno cvate. 

Zalijevajte ju redovito i gnojite gnojivom za cvatuće bilje s dovoljno dušika i željeza, osobito u vrućim ljetnim danima, kako bi neprestano cvala. 

Ako nema dovoljno vlage, biljka će odbaciti cvjetiće. Stoga pazite da se zemlje u loncima između dva zalijevanja nikad ne zasuši. U hladnijem dijelu godine, pogotovu ako je uzgajate u sjeni, pazite da je ne zalijete previše, da ne istrune.

Bilo u loncu ili na cvjetnoj gredici, na sunčanim položajima uz bakopu dobro uspijevaju kao susjedne biljke viseće petunije i pelargonije, a u polusjeni nedirak.

Sutera u našim kopnenim krajevima ne može preživjeti zimu na otvorenom jer se smrzava pri temperaturi nižoj od - 2°C. No u jadranskom području, osobito na zaklonjenim mjestima i zimi može ostati u vrtu. 

Lijepu i nježnu bakopu razmnožiti možete sjemenom, no razmnažanje reznicama mnogo je jednostavnije i lakše; reznice se pri temperaturi 18 - 20°C ukorijene za 6 - 12 tjedana.

Prezimljavanje fuksija

Ljubitelji fuksija u područjima s blagom klimom ne moraju se brinuti kako će njihove omiljene biljke prezimjeti, dovoljno je da ih zaštite lišćem, slamom, usitnjenim grančicama ili korom drveća. U hladnijim krajevima fuksije mogu stradati za oštrih zima, pa ih prije jesenskih mrazeva valja spremiti na prezimljavanje. 

Imate li samo nekoliko biljaka, smjestite ih u hladnu i svijetlu prostoriju u kojoj temperatura zimi nije niža od 3°C ni viša od 8-10 °C. Prestanite ih prihranjivati i zalijevajte vrlo oskudno do proljeća, pazeći ipak da se supstrat nikad posve ne osuši. Prije no što lonce unesete na prezimljavanje, dobro ih operite toplom vodom kako bi što manje uzročnika bolesti dospjelo u kuću. Otkinite sve lišće i fuksije prikratite na dva do tri pupa, otprilike na 1/3 visine. Biljke dobro pregledajte kako na prezimljavanje ne biste unijeli i štetne kukce.

Ako ste s godinama prikupili pozamašnu količinu fuksija, lat. Fuchsia sp., ne mogavši odoljeti novim sortama i prekrasnim bojama njihovih neobičnih zvonolikih visećih cvjetova, smjestite ih na prezimljavanje u duboku jamu ili klijalište. Smanjite zalijevanje i pričekajte da im otpadne sve lišće, pa ih pripremite na isti način kao i one koje će prezimiti u kući. Potom ih izvadite iz lonaca, prikratite korijenje koje je provirilo iz bale i ostavite ih nekoliko dana nepokrivene da se malo prosuše. 

Klijalište ili jamu dubine 80 cm, iskopanu u dijelu vrta u kojem je tlo propusno, obložite stiroporom, pa postrance složite fuksije, omotavši im prije toga korijenje folijom, u tri do četiri sloja. Svaki sloj obložite tresetom, slamom, ili suhim lišćem. Do jačih mrazova ostavite prozore klijališta odškrinute, a prije no što zahladi i temperature počnu padati znatno ispod ništice, fuksije zaštitite stiroporom i odozgo, na nj položite daske koje će ih štititi od prekomjerne vlage, pa ih prekrijte zemljom iskopanom iz jame.

Fuksije spremite što kasnije u jesen, kako bi razdoblje provedeno u jami bilo što kraće, a time i manja mogućnost stradanja od bolesti i štetnika.

U proljeće ih izvadite iz jame, ponovo posadite u lonce u supstrat s umjerenim udjelom gline koji ne sadržava treset. Fuksije će ubrzo potjerati nove izboje, a tijekom ljeta će njihovi divni cvjetovi ponovo uljepšavati naša dvorišta, balkone i terase.

Presadite limun u loncu

Nakon prezimljavanja u hladnim prostorijama, pri temperaturi nižoj od 7°C, prije proljetnog početka vegetacije, potkraj veljače ili na početku ožujka, trebalo bi presaditi stabla limuna koja tijekom ljeta uzgajamo u posudama na našim balkonima i terasama.
U prvim godinama uzgoja limun bi trebalo presaditi svake godine, povećavajući veličinu lonca za jednu četvrtinu dotadašnje veličine - nova posuda neka bude nekoliko centimetara veća od prethodne i po širini i po visini.
Ne preporučuje se mladu biljku odmah presaditi u veliku posudu jer limun najčešće donosi rod tek kad korijenje potpuno ispuni supstrat u loncu.
Kad naš limun dostigne željenu veličinu - obujam krošnje trebao bi biti četiri puta veći od volumena lonca tj. tla u njemu - presađujte ga svake tri do četiri godine. Volumen posude više ne bi trebalo povećavati nego samo nadodavati ili zamjenjivati supstrat za uzgoj.

 

A kako bi trebalo stabalce limuna presaditi?
Izvadite ga iz posude - lakše se vadi ostavite li neko vrijeme da se zemlja u loncu malo zasuši - pa vrhove korijena raščupajte prstima i prikratite ih škarama.

U novi veći lonac dodajte supstrat za uzgoj agruma koji možete nabaviti u vrtlarskim centrima.
Na dno novog većeg lonca stavite oko 5 cm debeo sloj šljunka ili kuglica glinopora za bolje ocjeđivanje. Na šljunak uspite nekoliko cm supstrata, malo zalijte pa stavite stablo limuna. Namjestite ga na sredinu i popunite lonac supstratom.
Dobro zalijte pa dodajte još zemlje po potrebi, pazeći da spojno mjesto plemke i podloge tj. mjesto cijepljenja bude u razini tla ili malo pokriveno zemljom.
Nakon presađivanja limun neka bude najmanje dva tjedna, ovisno o oštećenju korijena ili krošnje, u umjereno toploj prostoriji, ali ne izložen izravnom sunčevom svjetlu. Prvih nekoliko dana lišće povremeno poprskajte mlakom vodom.

Kad vani zatopli, stablo limuna u loncu iznesite na povoljno mjesto na dvorište, na balkon ili na terasu, gdje će uljepšavati vrt sve do kasne jeseni.
Limun u loncu mogli bismo presaditi u bilo koje doba godine, no ipak je najbolje vrijeme za to doba mirovanja vegetacije. Naime, za vrijeme pune vegetacije, posebno dok limun cvate i dok rastu mladi plodovi, presađivanje može nepovoljno utjecati na cijelu biljku te prouzročiti opadanje lišća, cvjetova ili plodova.

Božićno drvce iz lonca u vrt

Prije nekoliko godina umjesto odrezanog božićnog drvca kupila sam malu smreku s korijenom. Posadila sam je u veliki lonac za cvijeće i smjestila na sjevernu stranu balkona. Sljedećih nekoliko godina prije božićnih blagdana donijela bih smrekicu u blagovaonicu pa bismo ju okitili starim bakinim kuglicama i licitarima. Nakon kićenja iznosila sam lonac opet na balkon gdje je uza zid kuće smrekica boravila sve do idućih blagdana.
Svake godine, nekoliko dana prije kićenja, drvce bih unijela u hladan hodnik da u blagovaonici ne doživi toplotni šok zbog centralna grijanja. Isto tako bih postupila i prije iznošenja biljke natrag na dvorište da ne strada pri nagloj promjeni temperature.

Ako ove godine i vi odlučite kupiti božićno drvce s korijenom kupljenoj jeli ili smreki u loncu dobro provjerite korijen. Ako je neposredno prije prodaje izvađena iz rasadnika i ugurana u lonac, najčešće je vidljivo samo snažno glavno korijenje, a sitnog je vlaknastog korijenja malo. Takvo se drvce lako može osušiti poslije sadnje.
Za sadnju u vrt ili za daljnji uzgoj u loncu izabrati valja samo one biljke koje su i u rasadniku bile uzgajane u loncu, pa im je korijenova bala čvrsta, puna sitnog korijenja, koje posve ispunjava supstrat. Takvo će drvce uz redovito i obilno zalijevanje tijekom blagdana lakše podnijeti topao i suh zrak, osobito u prostorijama s centralnim grijanjem, no ne dulje od desetak dana. Mnogo je bolje ako je smješteno u hladnijoj prostoriji u kojoj je zrak dovoljno vlažan.

Stablo jele ili smreke u loncu, posebice srednje visoke četinjače, kao što je stupolika smreka uske krošnje, korejska jela s tamnozelenom pravilnom krošnjom ili vitka i elegantna omorika, kao blagdanski ures može poslužiti nekoliko godina. Dakako, samo ako je posađeno u dovoljno velik lonac u mješavinu vrtne zemlje i komposta i ako ga redovito zalijevate. 

Kad biljka postane prebujna i korijenje posve ispuni lonac, posadite je u pogodan dio vrta, gdje će imati dovoljno prostora i godinama biti lijep ukras.

Poslije blagdana drvce pažljivo raskitite i što prije iznesite van da se ne probudi iz zimskog mirovanja pa ga, bude li moguće, odmah posadite. Ako padne snijeg ili tlo bude smrznuto, lonac omotajte kartonom ili jutenom vrećom, iznesite ga na zaštićenu terasu ili balkon, u hladno svijetlo spremište ili garažu, gdje može nekoliko tjedana pričekati povoljno vrijeme za sadnju.

 

Čim bude moguće drvce posadite u pripremljenu jamu, tako duboko kao u loncu, dodajući na dno jame i oko korijenja mješavinu zemlje i treseta ili zrela komposta. Zemlju oko korijenove bale dobro utisnite i zalijte. Uz stabalce ukoso zabodite kolac za učvršćenje debla i zaštitu od jakih zimskih vjetrova, a na mjestu veza oko debla omotajte komad jutene vreće ili sličnog debelog platna da se ne ošteti kora.

Čuvarkuća

U pukotinama kamenjara, na vrlo suhim i sunčanim staništima, na izrazito siromašnim, propusnim, pjeskovitim, pa čak i šljunkovitim tlima odlično uspijeva obična čuvarkuća, lat. Sempervivum tectorum, niska tustika s gustim loptastim zelenim, rubin crvenim ili brončanocrvenim rozetama. 

Iz njihove sredine u srpnju se na debelim stapkama izdižu štitasti cvatovi sastavljeni od ružičastih zvjezdolikih cvjetova. 

Kad oni ocvatu, rozete iz kojih su izronili uvenu i osuše se, ali ostavljaju brojno potomstvo u obliku sitnih rozeta, nastalih u pazušcima listova ili na korijenovu vratu. Lako ih je razmnožiti u hladnom klijalištu u jesen ili u proljeće pa posaditi u ukrasne posude i na novo mjesto u kamenjaru na razmak od tridesetak centimetara. 

Čuvarkuću kao ukrasnu biljku najčešće uzgajamo baš zbog tih privlačnih 7 - 8 cm visokih rozeta i dekorativnog lišća, a ne cvjetova.

 

Najbolje uspijeva na punom suncu, a osim obične, za kamenjare se koriste i druge ukrasne vrste čuvarkuća, kao što je Sempervivum arachnoideum s malim rozetama gusto prekrivenim srebrnastim dlačicama, niskorastuća Sempervivum montanum te križanci s tamnocrvenim i smećkastocrvenim rozetama. 

Za uzgoj svih ukrasnih kultivara čuvarkuće najvažniji je položaj na punom suncu, gdje će ova skromna biljka dugi niz godina uljepšavati naše kamenjare. 

Ja sam ju dobila, zajedno s keramičkom ribicom u kojoj raste, prije nekoliko godina od jedne drage prijateljice. Smjestila sam je uza zid kuće gdje joj očito paše - nije mi na putu pa je ne zalijevam, samo koja kap kiše padne povremeno u posudu - pa je ovoga ljeta i procvala.

No skromna čuvarkuća nije samo ukras kamenjara i krovova starih seoskih kuća - od davnina se vjeruje da štiti kuću od udara groma - nego i ljekovita biljka. 

Spominje ju Plinije kao djelotvornu za ublažavanje bolova u ušima, a u srednjem je vijeku bila cijenjena jer je njen sok ubrzavao zarastanje rana koje bi sporo zacjeljivale. 

U novije vrijeme koristi se vrlo rijetko, a zanimanje znanstvenika za tu gotovo zaboravljenu ljekovitu biljku ipak pomalo raste otkako su uspjelo iskušani homeopatski pripravci. 

U ljekovite svrhe koriste se svježi listovi, Sempervivi tectorum herba, koji se mogu brati gotovo cijele godine, a sadržavaju flavonoide, sluzi i trijeslovine. Ljekovite djelatne tvari pomažu pri liječenju proljeva, crijevnog i želučanog katara te lakših opeklina. 

Dobro oprani svježi listovi kojima valja odstraniti pokožicu ili sok istisnut iz svježih listova nakapan na sterilnu gazu polažu se na rane i kožne čireve koji ne zacjeljuju. 

Svježi sok i tinktura ublažuju bol i svrbež na mjestima uboda kukaca. 

U narodnoj medicini čuvarkuća se spominje i kao biljka koja pomaže pri liječenju čira na želucu, što je djelomično i dokazano, a homeopatski pripravci služe za ublažavanje menstrualnih tegoba. Istražuje se i djelovanje čuvarkuće na imunološki sustav. 

Tinktura, svježi sok i mast mogu se upotrijebiti i u veterini za rane, čireve i opekline u životinja.

Kompostni jarci za grah mahunar

Grah mahunar možete uspjelo uzgajati i na iznimno suhim, propusnim pjeskovitim tlima, oblikujete li tijekom ranog proljeća - počnite već na početku ožujka - kompostne jarke. 

Organska biljna masa u njima ljeti će zadržavati vlagu, nužnu grahu za stvaranje jedrih mahuna. 

Na gredicama namijenjenim sjetvi graha mahunara izvucite motikom što dublje jarke širine 30 cm na razmaku od 70 cm, pa ih punite grubim polurazgrađenim materijalom s vrha kompostne hrpe ili provenutim organskom otpacima iz vrta i kućanstva. 

To može biti usitnjeno lišće korova, trava, zgnječene stabljike povrća, kopriva, gavez, maslačak, otpaci od kuhanja i slično.

Biljni materijal u jarku pospite vapnom upotrijebivši 50 - 70 dag za svaki jarak duljine 4 - 5 m i odmah zatrpajte zemljom. 

Pripremajte jarke, zapravo dugačke uske kompostne hrpe, sve do početka sjetve graha mahunara na početku svibnja, kad prestane opasnost od kasnih proljetnih mrazova. Organska se tvar u jarcima polako razgrađuje i tlo obogaćuje humusom koji zadržava vlagu. Iako se u hrpe odlaže polurazgrađena biljna masa, znatna gubitka dušika u tlu nema jer ga mahunarke nadoknađuju pomoću kvržišnih bakterija. 

Na gredice na kojima ste oblikovali kompostne jarke, sijte grah mahunar sve do sredine srpnja, svakih desetak dana, pa ćete brati mahune do prvih jesenskih mrazova.

Gomoljaste begonije

Nema mnogo biljaka koje se ljepotom cvjetova mogu natjecati s gomoljastim begonijama, lat. Begonia tuberhybrida, vrtnim cvjetnim kraljicama. Meni su posebno drage bile ove žarko žute koje su nekoliko godina cvale na mom balkonu ispod fikusa i avokada, pokraj mojih malih dragih kaktusa. Od lipnja do listopada one uljepšavaju vrt, terasu ili balkon svojim prekrasnim velikim jednostavnim ili punim, bradatim, kovrčastim ili resastim cvjetovima što nalikuju na kamelije, ruže ili karamfile. 

Potkraj veljače ili u ožujku razmnožite njihove tamnosmeđe gomolje promjera 2,5 - 5 cm i potaknite ih na razvitak. Budete li ih nabavili ili ako ih već imate, izvadite ih iz treseta ili pijeska u kojemu su prezimjeli i razrežite na nekoliko dijelova tako da na svakom ostane nekoliko pupova. Položite ih u plitki drveni ili plastični sandučić na vlažnu zemlju za cvijeće, pa ostavite na svijetlu mjestu pri temperaturi 18 - 21ºC. 

Kad se pojave izbojci gomolje presadite u lonce ili balkonske posude za cvijeće i posve ih prekrijte supstratom. Za lijepa vremena iznosite ih na otvoreno, na sjenovito mjesto na balkonu ili terasi, a za mraza sklanjajte u kuću. Budući da su vrlo osjetljive na niske temperature, na stalno mjesto u vrtu ili na balkonu možete ih u našim kopnenim krajevima posaditi tek na početku ili sredinom svibnja. Biljke mogu biti visoke 30 - 50 cm pa ih valja posaditi na razmak od 30 cm ili pojedinačno u prikladne lončiće i posude. 

Tijekom ljeta sitnije ženske cvjetove s tučkom što rastu ispod raskošnijih muških cvjetova otkidajte dok su još mali pa će begonije dulje cvasti. Latice gomoljastih begonija su jestive, pa nježnim svijetlim bojama i ugodnim limunskokiselkastim voćnim okusom obogaćuju i uljepšavaju povrtne i voćne ljetne salate. No valja ih jesti samo u malim količinama, jer sadržavaju oksalnu kiselinu te se ne preporučuju osobama koje pate od reumatizma i bubrežnih bolesti.

Gomoljaste begonije najbolje uspijevaju na zaštićenu mjestu, u polusjeni ili hladovini, a ne na izravnu suncu koje može spržiti lišće i cvjetove. Pogoduje im propusno vlažno tlo bogato humusom. Zalijevajte ih ujutro, osobito za vrelih ljetnih dana, da na lišću ne bi nastale ožegotine. Na suncu ili u laganoj sjeni lijepe begonije će cvasti sve do prvih jesenskih mrazova.

U jesen, kad lišće počne žutjeti, prestanite ih zalijevati, a kad posve požuti, gomolje na gredicama iskopajte sa što više zemlje; one iz lončića i sandučića izvadite, odrežite stabljike 7 cm iznad tla pa ih ostavite na suncu nekoliko dana da se osuše. Osušene gomolje složite u sandučić sa suhim pijeskom ili tresetom i odložite u mračnu, suhu i zračnu prostoriju u kojoj temperatura mora biti 4 - 10°C. Tako neka prezime do kraja veljače ili početka ožujka, kada ih valja ponovno posaditi u lončiće u zaštićenu prostoru i potaknuti na novi rast.

Gomoljaste begonije su višegodišnje biljke pa će dugi niz godina uz pravilnu njegu svakog ljeta nanovo izazivati naše divljenje.