Božur

Iako u svibnju cvatu i perunike, i ukrasne lupine, i klinčići, i ivančice, i zvončići, i srdašce i druge proljetne trajnice, ni jedna nije tako lijepa i miomirisna niti Staroj vrtlarici tako srcu draga kao peonija, lat. Paeonia sp., odnosno plemeniti božur, dugovječna visoka zeljasta trajnica iz porodice žabnjaka. Premda početkom svibnja zna biti hladno i vjetrovito, a povremeno pljusne i kiša, božur upravo tada počinje cvasti. Iznad višestruko režnjevitog lišća, dekorativnog tijekom cijele vegetacije, izdižu se dugačke cvjetne stapke s po nekoliko prekrasnih krupnih - promjer vršnog cvijeta može biti od 12 do 17 cm - bijelih, ružičastih ili crvenih, jednostavnih, polupunih ili punih cvjetova nalik na velike ruže. Kad prođeš pokraj njih dok cvatu još dugo te prati njihov iznimno ugodan miris. A kad ih ubereš i staviš u vazu predivno miriši cijela kuća.

Premda cvatnja ne traje dugo – posadite li nekoliko različitih kultivara cvatnja može potrajati od 6 do 8 tjedana - božur zaslužuje mjesto u svakom vrtu, jer ljepota cvjetova nadoknađuje njihovu kratkotrajnost. A svi dobro znamo da sve što je lijepo, kratko traje.
Teški cvatovi, osobito ako se smoče na kiši, rado polegnu do zemlje. 

Stoga ih svake godine kad božuri počnu cvasti poduprite, a ocvale cvjetove redovito otkidajte.

Svake godine u proljeće tlo ispod biljaka zastrite usitnjenim lišćem, korom i travom da se tlo ne bi tijekom ljeta isušivalo. Korijenje božura će tako tijekom cijele vegetacije uvijek imati dovoljno vlage.

Ljeti, osobito ako je suho i vruće, božure povremeno zalijte kako bi se zeleni listovi, koji su također dekorativni, normalno razvijali. 

Božuri, aristokracija među zeljastim trajnicama, najbolje uspijevaju na punom suncu ili u djelomičnoj sjeni, na otvorenim položajima, no zaštićenim od ranojutarnjeg sunca, na propusnu humoznu plodnu vrtnom tlu, kao samostalna biljka na tratini, ispred grmlja na cvjetnoj gredici ili uz jezerce. 

U kasno ljeto svake godine pognojite ih kompostom, a u jesen, kad listovi poprime bakrenastosmećkastu boju, poslije prvog mraza koji će ofuriti lišće, stabljike odrežite do zemlje. 

Peonije odlično podnose niske temperature, zimi im nije potrebna nikakav zaštita, a ne škodi im ni previše vlage u tlu. 

Plemeniti božur može biti visok 60 -100 cm, a velike starije grmolike biljke zauzimaju površinu od oko 1 m². Budete li ih poželjeli posaditi i u svome vrtu, toliko mjesta bi trebalo osigurati svakoj biljci. Izaberite pogodno mjesto izloženo pogledima na kojem će velike biljke peonije doći do punog izražaja. 

Ne sadite ih među druge trajnice na cvjetne gredice jer je božur "vuk samotnjak" i ne voli da mu se druge biljke "pletu oko nogu". Ako baš morate pokraj ili ispred božura nešto posaditi, neka to budu niske trajnice, kao ognjica, lat. Iberis sempervirens, jastučasti plamenak, lat. Phlox subulata, ili čestoslavica, lat. Veronica prostrata, ali ne sadite ih nikad preblizu peonije.

Rana jesen, a to je razdoblje od 1. rujna do 15. listopada, najpovoljnije je doba za sadnju, dijeljenje i presađivanje božura. Prije sadnje tlo duboko prekopajte i obilno pognojite zrelim kompostom, lisnjačom ili kompostiranim stajskim gnojem upotrijebivši najmanje 20 l na četvorni metar. Dijelove zadebljalog vretenastog korijena koji su poprilično krhki, s najmanje 2 - 3 dobro razvijena pupoljka, posadite plitko, na razmak od najmanje 60 cm, tako da ružičasti pupovi na korijenovu vratu budu pokriveni sa samo nekoliko cm zemlje. 

Preduboko posađen božur mnogo godina neće procvasti. Čak i ako ste pravilno posadili, čekat ćete, osobito ako ih dijelite i presađujete, najmanje 2 - 3 godine, da se biljke dobro ukorijene i udomaće na novom staništu pa da iz lišća u svibnju izrone predivni mirisni cvjetovi.

Većina ukrasnih kultivara peonija koji se danas uzgajaju kao krasnice u vrtovima, potječe od hibrida nastalih međusobnim križanjem velikog broja europskih i azijskih vrsta što se vode pod zajedničkim nazivom plemenita, lipanjska tj. kineska peonija, lat. Paeonia lactiflora. Najpoznatiji kultivari su festiva maxima punih bijelih cvjetova s crvenim mrljama pri bazi latica, kansas s punim purpurnim cvjetovima te sarah bernhardt velikih svijetloružičastih cvjetova s bjelkastosrebrnastim rubom. 

Osim plemenite peonije u našim je vrtovima česta i obična ili svibanjska peonija, lat. Paeonia officinalis, koja u divljem obliku raste u gotovo cijeloj Europi, a premda je cijela biljka otrovna, poznata je od davnina i kao ljekovita biljka. Koristi se i za proizvodnju parfema i drugih kozmetičkih proizvoda. Kao ukrasne biljke u vrtovima uzgajamo njene najpoznatiji varijetete: bijeli božur (alba plena) i ružičasti božur (rosea plena).

Za ranu cvatnju u prirodnim vrtovima uzgaja se i travanjska peonija, lat. Paeonia mlokosewitschii, visoka oko 50 cm, s jednostavnim žutim cvjetovima.
Koji god kultivar posadili, izvanredni božuri, oduvijek veoma omiljeni u našim vrtovima, svojim će vas predivnim mirisnim cvjetovima veseliti desetljećima, tijekom cijeloga vašega života.

Poriluk

Poriluk, lat. Allium porrum, dvogodišnja je povrtna kultura podrijetlom sa Sredozemlja, koja u prvoj godini razvija duge plosnate listove, a u drugoj visoku cvjetnu stabljiku na vrhu koje nastaje krupni loptasti cvat s mnogo ružičastih, ljubičastih ili bijelih cvjetića.

Listovi, zbog kojih poriluk od davnina uzgajamo, prema vrhu su zeleni i otvoreni, a u donjem dijelu zadebljani te se prekrivaju i tvore produljenu cilindričnu bijelu lukovicu.
Uzgajati ga valja na suncu ili u polusjeni, na umjereno vlažnim dubokim vrtnim humusnim tlima, pjeskovito glinastim, obilno pognojenim i stajskim gnojem i mineralnim gnojivima. Suha, siromašna i pjeskovita, kao ni glinasta premokra tla nisu povoljna za uzgoj te vrijedne povrtne kulture.

Poriluk vrlo dobro podnosi hladnoću pa dobro uspijeva i u našim planinskim krajevima, a najčešće ga uzgajamo za potrošnju ljeti i zimi.
Za ranu, ljetnu potrošnju sitne crne sjemenke valja posijati u ožujku u klijalište, a presadnice debljine olovke posaditi na gredice u svibnju i lipnju.
Za kasniju, jesensku i zimsku potrošnju presadnice uzgojite na otvorenom: sjeme sijte na posebnu gredicu za uzgoj presadnica od svibnja do srpnja, a poriluk na stalno mjesto presađujte u srpnju i kolovozu.
Sjeme sporo niče, za 2 - 3 tjedna, a biljke sporo i dugo rastu - od sjetve do berbe prođe 80 - 150 dana - pa poriluk nikad ne sijemo izravno na gredice nego uvijek uzgajamo presadnice.

Dok mlade biljčice ne dorastu za presađivanje, na gredicama na koje ćemo ih posaditi uzgajamo pretkulture, npr. rani kelj i kupus, grašak, proljetna salata i slične.
Da bi produljena bijela lukovica bila što razvijenija, poriluk posadite u jarke duboke oko 15 cm, a tijekom vegetacije biljke redovito nagrćite.
Potkraj vegetacije vrhove listova prikratite kako bi baza lišća što bolje odebljala. 

Poriluk vadite za jelo kad bude 4 - 9 cm promjera, a biljke dosegnu visinu od 20 do 40 cm.

Na jednomu četvornomu metru možete uzgojiti 1 - 5 kg poriluka, što ovisi o uvjetima uzgoja i sorti koju ste izabrali. U nas su najčešće sorte domaći dugi, elefant, karentan i goliath.

Ako sjemenke poriluka posijete kasno ljeti, a presadnice posadite potkraj kolovoza, neke biljke prije zime možda neće dorasti za berbu. Nagrnite ih još jednom u kasnu jesen, tlo prekrijte debelom organskom zastirkom i ostavite preko zime na gredici. Ako zima bude blaga vadite ga kako dospijevaju za berbu. 

U proljeće će lišće opet rasti i lukovice će odebljati. No treba ih pobrati do svibnja, prije no što se počne izdizati cvjetna stabljika.
Poriluk koji do zime doraste za vađenje, a nećete ga odmah utrošiti za jelo, pred zimu izvadite i utrapite u zaklonjenom dijelu povrtnjaka ili u podrumu u pijesku.
Na ispražnjenu gredicu posijte špinat ili posadite zimsku salatu te ozimi kelj.

Premda ga mnogi ne vole, svježi je poriluk vrlo vrijedna i ljekovita namirnica velike nutritivne, a male energetske vrijednosti. Sadržava vitamine B skupine, karotin, minerale, specifična eterična ulja te aminokiseline sa sumporom koje prilikom pripremanja poriluka prelaze u tiosulfinate, polisulfide i druge spojeve što djeluju kao prirodni antibiotici, snizuju krvni tlak, jačaju imunološki i krvožilni sustav, snizuju kolesterol, aktiviraju enzime koji sudjeluju u detoksifikaciji organizma, a sprečavaju i maligne bolesti.
Eterično ulje i drugi ljekoviti sastojci potiču probavu te izlučivanje mokraće, a biljna sluz olakšava iskašljavanje, ublažava bronhitis, prehladu i upale dišnih putova.
Zeleni dijelovi listova sadržavaju više vitamina i ostalih korisnih sastojaka nego bijela izdužena lukovica. Ne bacajte ih nego utrošite svježe kao salatu ili pripremite različita jela; ne samo dosadno bakino varivo s krumpirom u kojem se razvlače bijele niti poriluka, nego i maštovite juhe, pite, složence, omlete, palačinke i slično. 

Marijino srdašce

U sunčanu ili polusjenovitu dijelu vrta, uz visoko grmlje ili ispod drveća, na plodnu, umjereno vlažnu, humoznu, propusnu pjeskovito-ilovastu tlu najbolje uspijeva Marijino srdašce, lat. Dicentra spectabilis, zeljasta trajnica podrijetlom iz Koreje, Sjeverne Kine i Sibira. U travnju i svibnju njeni se grozdasti cvatovi na nježnim stapkama lučno povijaju iznad lišća što nalikuje na paprat. Iz vanjskih ružičastih latica proviruju unutarnje bijele, pa cvijet izgleda kao srce iz kojeg kaplju suze, po čemu je biljka dobila engleski naziv bleeding heart, odnosno njemački tränendes herz.

Poslije cvatnje, u rano ljeto, lišće postupno odumire, pa u cvjetnjaku ostaje praznina. Stoga nije loše srdašce uzgajati uz hoste, paprati i druge trajnice koje se razvijaju poslije njega, pa svojim lišćem popune taj dio cvjetnjaka. Osim toga uza srdašce dobro uspijeva i lukovičasto cvijeće koje cvate prije njega: sunovrati, zumbuli i tulipani.

Lijepo i nježno srdašce nije napasna biljka, ne širi se nauštrb drugih trajnica pa dugo može ostati na istom mjestu. Ako ga ipak želite premjestiti i razmnožiti, grumen razdijelite u rano proljeće ili kasno ljeto, no oprezno, jer je korijenje lomljivo. Srdašce se može razmnožiti i korijenovim reznicama poslije cvatnje te zelenim reznicama stabljike u rano proljeće čim lišće počne rasti. 

Kasno ljeti ili u ranu jesen uspijeva i uzgoj iz sjemena, koje najbolje niče dok je svježe. Osim najpopularnije vrste D. spectabilis visoke 60-90 cm s ružičastim vanjskim laticama u hortikulturi su poznate još neke vrste niža rasta, primjerice D. formosa i D. eximia. Lišćem srdašca hrane se lisne uši, a vole ga i puževi i gusjenice nekih leptira.

Pomalo staromodno srdašce iz seoskih vrtova meni je jako draga biljka - srce mi zatreperi od radosti kad se iz mase lišća izdignu ti neobični ružičasti cvjetići jer me podsjećaju na našu Staru mamu i njezin veliki vrt koji je uvijek bio pun povrća i cvijeća.

Bakine škare

Kad sam prije 28 godina počela uređivati vrt oko kuće, počela sam prikupljati i vrtni alat i pribor. Što god vidim u trgovinama koje prodaju vrtlarsku opremu pomislim: baš bi mi ta lopatica bila zgodna za grabiti kompost, ova vilasta štihača bi bila izvrsna za pripremu gredica u povrtnjaku, ove vile su odlične za miješanje i prebacivanje materijala u sanduku za kompostiranje, ove male grabljice bi mi baš dobro došle za okopavanje povrća i cvijeća, ove škare mi trebaju za grmlje, a ove za trajnice. Moram si to kupit!
I tako se s godinama u mom vrtlarskom spremištu prikupila lijepa zbirka svega i svačega, potrebnoga i nepotrebnoga. Od štihače do škarica. A od svega toga nagomilanoga alata kad radim u vrtu najčešće koristim samo običnu i vilastu štihaču, obične vile i lopatu, strugalicu, obične stare bakine grablje i običnu malu motičicu. Isto tako je i s priborom. Kad uzgajam flance najčešće koristim staru žlicu, nož, viljušku i drveni štapić.
A za uređivanje i dotjerivanje cvijeća i vrhova grmlja, za sjeckanje biljnih otpadaka koje odlažem na kompostiranje i za usitnjavanje sijena i slame što stavljam kao zastirku za pokrivanje tla na cvjetnim gredicama i u povrtnjaku, godinama sam koristila bakine obične stare velike škare. Oštre vrhove tih škara odrezali smo i zaoblili nekom mašinicom tako da se nisam mogla nabost. Te škare su godinama bile moje glavno, najdraže i najvažnije vrtlarsko oruđe.

A dok sam bakinim škarama sjeckala masu za kompostiranje, misli su mi slobodno vrludale pa su ideje za popunjavanje mojih vrtlarskih litterula tj. listića, same navirale. Na mojoj vrtlarskoj polici na dvorištu uz pribor se uvijek nalazi i mobitel pa sam te ideje za vrtlarske podsjetnike za vrijeme pauze, dok sam pila kavicu, odmah spremala u bilješke u obliku kratkih krokija tj. skica.
No prije nekoliko godina bakine su se škare potrgale i ne mogu se popraviti, odradile su svoje! Pa sam krenula u potragu za novima, koje bi ih trebale zamijeniti. Isprobala sam sve škare koje imam i kupila nekoliko novih, ali ni jedne ne valjaju: jedne gnječe stabljike, druge se iskrivile, trećima ispada feder, četvrte su odmah pukle itd. Tako da još nisam našla dostojnu zamjenu za velike lijepe stare bakine škare.

Kadifice

Svake godine u proljeće, kad dođe vrijeme za sjetvu jednoljetnica, obavezno posijem kadifice. One uvijek dobro niknu, nikad me ne iznevjere, brzo rastu i popune sva prazna mjesta na rubnim dijelovima cvjetnjaka.

Premda potječu iz Meksika, kadifice, lat. Tagetes sp., kranjci, najglinčeki, smrdljivke, fratrići, jaruhol, gumbeki, - kako li ih sve ne nazivamo - tako su udomaćene u našim krajevima da ih smatramo domaćim starinskim ljetnim cvijećem. Usprkos velikom broju različitih vrsta jednogodišnjega cvijeća one su od lipnja do rujna jedan od najvažnijih i najupečatljivijih izvora žute, narančaste i crvenosmeđe boje na balkonima, terasama u kamenjarima i na cvjetnim gredicama.

Veoma su slikovite i rado ih uzgajaju vrtlari širom svijeta u svim područjima s povoljnom toplom klimom. U prošlih nekoliko stotina godina otkako je kadifica iz Novoga Svijeta u 16. st. prenesena u Europu nastalo je nekoliko stotina sorti, a i dalje se oplemenjivačicvijeća neumorno njome bave.

Visoke uspravne kadifice, lat. Tagetes erecta, narastu 30 - 75 cm, a dvostruki i polupuni loptasti cvatovi mogu biti blijedožuti do tamnonarančasti. Sadimo ih u sredinu cvjetnih gredica, zajedno s ostalim jednogodišnjim cvijećem ili među trajnice. Promjer im može biti čak 12 cm pa su pogodne i za vazu.

     

Niske kadifice, lat. Tagetes patula, narastu 15 - 30 cm, cvatovi su im manji jednostruki ili dvostruki, žuti, kestenjasti, crvenkasti sa žutom sredinom, šatirani, dvobojni ili poprskani. Grmolike su i zbijene pa ih sadimo uz rubove gredica, uza staze ili kao samostalne skupine ispod voćaka i na tratini. Izvrsne su i za sadnju u ukrasne posude i balkonske sandučiće.

Treća skupina ukrasnih kultivara kadifica su sitnocvatne kadifice, lat. Tagetes tenuifolia, limunskožute do zagasitonarančaste te crvene boje cvatova.

Razlike između glavnih skupina kultivara kadifice nisu uvijek oštre pa se tako našim vrtovima, osobito ako prikupljamo vlastito sjeme, mogu naći kadifice različitih boja.

Kadifice su veoma otporne i skromne biljke, svako im vrtno tlo pogoduje, izvrsno podnose sušu, uspijevaju na suncu i u polusjeni, obilno i dugo cvatu pa su i kod nas vrlo omiljene. 

I meni su drage; sve do prvih mrazova u jesen njihove tople boje uljepšavaju moj vrt, posebice ako redovito uklanjam ocvale cvatove. Stoga su uvijek uredne i pune cvatova, koji se izdižu iznad tamnozelenih duboko urezanih perastih listova. 

Povremeno ih okopam i opljevim te redovito otkidam uvenule cvatove; ako je ljeto sušno, jednom na tjedan ih zalijem. Potkraj ljeta najljepše cvatove ostavljam da u njima dozore sjemenke. Zdrave zrele sjemenke potom uberem...

...ostavim ih u protvanu ili sličnoj plitkoj posudi da se dobro osuše pa ih spremim u staklenku za sljedeću godinu.

Kadifice koje sam nekoliko godina uzgajala oko debla voćaka nakon prvog jesenskog mraza sam uvijek posjeckala, sjemenke ravnomjerno razbacala po gredici, tlo lagano pograbljala i čekala da same niknu iduće godine. Na proljeće, kad bi malo porasle, prorijedila sam ih, a višak biljčica posadila uz rub povrtnjaka. 

Poznato je da izlučevine iz korijenja kadifica rastjeruju nametnike iz tla, posebice nematode. Zbog toga je dobro posijati smrdljivke - samo ime govori da zgnječeno lišće nema baš ugodan miris - na gredice na kojima planiramo posaditi jagode. Prije sadnje jagoda, kadifice u punoj cvatnji valja usitniti i ukopati.

Nedjelja u vrtu

Nedjeljom ne radim u vrtu, i biljkama i meni potreban je odmor. Poslije ručka, ako je lijepo vrijeme, sjedim na terasi i gledam u nebo; ako je hladno i kišovito ležim na otomanu u velikoj sobi, čitam, slušam radio i drijemam. Usput smišljam što bi sve sljedeći tjedan trebalo napraviti. 

Osim redovitih i uobičajenih radova u vrtu, povremeno valja obaviti i neke dodatne poslove i uvesti neke promjene. Naime, kad kupim ili dobijem neku biljku posijem ju ili posadim na mjesto koje mi se učini zgodno za nju i čekam da vidim kako će uspijevati. Jer nekim biljkama više paše da su cijeli dan na suncu, a nekima paše i polusjena. One kojima treba puno sunca u sjeni se izdužuju i ne cvatu kako treba.

A primjetila sam i da ono što o visini biljaka i vremenu cvatnje piše u raznim vrtlarskim knjigama često i nije baš tako u našim vrtovima. Sve je to doista divno i krasno, ali knjiga je knjiga, a vrt je vrt. Kod nas, osobito u mediteranskom području, sada kad smo izloženi sve većim klimatskim promjenama, sve cvate ranije. Osim toga, nije mi baš lako uskladiti visinu biljaka i boje na svakoj gredici. Cvjetnjake naime nastojim oblikovati tako da na svakoj gredici od proljeća do jeseni uvijek nešto cvate. Al' tek kad biljke poprime svoj konačni oblik, dosegnu svoju pravu veličinu i procvatu, možemo vidjeti dal' je to sve skupa na gredici skladno.

Ako mi se ne sviđa izgled gredice, biljke koje mi tu ne pašu, bilo po habitusu, bilo po boji cvjetova i lišća, izvadim ih i tražim im prikladnije mjesto. Osim toga dogodi se da poneka biljka strada, bilo od mraza, bilo od bolesti ili štetnika, ili se jednostavno osuši, pa i nju treba zamijeniti nekom drugom. 

Bilo kako bilo, u vrtu uvijek ima nešto što treba promijeniti, nikad ne možete reći da ste posve zadovoljni i da svaki cvjetnjak izgleda baš onako kako ste zamislili. Uvijek treba nešto poboljšati, zamijeniti, dodati neku novu biljku, razmjestiti biljke na novi način i slično. 

No drveće, grmlje i živice ne možete seljakati po dvorištu, to se uglavnom odnosi na cvijeće: jednoljetnice, dvoljetnice i trajnice. Tako se može dogoditi da treba preseliti perunike, hoste, graničice, srdašce, pupavice, sunčane i slične biljke, promijeniti raspored jednogodišnjeg i dvogodišnjeg i lukovičastog cvijeća. 

Jedne godine moj pesek je jedan dio vrta na kojem su rasle trajnice izabrao za sebe. Tu je popodne bila hladovina pa je to bilo baš zgodno mjesto za izležavanje. Baš mu je bilo lijepo tu ležati i valjati se po perunikama i narcisama. Dobro, predajem se, rekla sam mu, nek ti bude taj veliki cvjetnjak, presadit ću to cvijeće koje ti smeta na druge gredice, al' jao si ga tebi ak' se počneš valjati i izležavati i po ostalim cvjetnjacima.

Predvečer, kako svaki dan tako i nedjeljom, prošećem se po vrtu, pregledam biljke, ako treba zalijem flance i fotografiram biljke koje cvatu. Već nekoliko dana cvatu ivančice, perunike, vučjak i suručica, jutros se rascvao mirisni pajasmin, a počele su cvasti i ruže.

Avokado na balkonu

Prije nekoliko godina u jednom njemačkom vrtlarskom časopisu pronašla sam upute za uzgoj avokada iz sjemenke pa sam to i učinila, a stabalce avokada koje je tako nastalo godinama je uljepšavalo moj balkon.

Ako želite da jedno lijepo drvce avokada raste u posudi i na vašem balkonu ili na terasi, pokušajte ga uzgojiti iz sjemenke. Izaberite posve zreo plod - bjelkastožućkasto meso mora biti tako mekano da se pri sobnoj temperaturi lako razmazuje, a kožica tvrda, čvrsta, vrlo tamno zelena, smeđa ili čak ljubičastocrna kod nekih sorti.
Oprezno razrežite plod do sjemenke...

...polovice razdvojite rukama...

... i žlicom izvadite sjemenku.

Ne čistite je nožem nego prstima operite pod toplom vodom.

U sjemenku boje slonovače ovijenu dvama smeđim ljuskama tankim kao papir, što često prianjaju uz meso ploda, utisnite tri čačkalice i položite ju, proširenim dijelom prema dolje, na čašu ili staklenku napunjenu vodom tako da bude uronjena samo 2,5 cm. Smjestite ju na prozorsku klupčicu u toploj prostoriji – temperatura zraka neka bude oko 20ºC - na lagano zasjenjeno mjesto i strpljivo čekajte da se sjemenka aktivira.

                 

Za 4-6 tjedana sjemenka će se raskoliti, pojavit će se izbojak i korijenje i počet će rasti mladica. Kad mladica naraste oko 20 cm visoko i razvije se nekoliko listova, prikratite ju na pola. Kad korijenje odeblja i lišće ponovo naraste, posadite mladi avokado u lončić promjera 10-15 cm u mješavinu za cvijeće bogatu humusom, ostavivši da polovica sjemenke viri van. Pazite da ne oštetite korijenje koje je veoma osjetljivo. Smjestite avokado na prozorsku klupčicu koja je cijeli dan dobro osvijetljena. Kako biste spriječili izduživanje izbojaka i oblikovali lijepo nisko razgranato stabalce, biljku povremeno prikraćujte i otkidajte vrhove izbojaka - uštipnite ih noktima dok su mekani. Zalijevajte ga redovito, ali umjereno, jer avokado ne podnosi premokro tlo. U početku nije potrebno prihranjivanje, tek nakon 4 mjeseca počnite prignojavati tekućim gnojivom jednom na tjedan, počevši s četvrtinom preporučene količine. 
Avokado presadite u veći lonac tek kad se korijenova bala dobro razvije. Ljeti neka bude na balkonu ili u vrtu na suncu sve dok noćne temperature ne budu niže od 0 °C, a zimi u svijetloj prostoriji pri 5ºC. Dok avokado miruje, ne gnojite ga. Svake godine u veljači stabalce orežite, a ljeti redovito uštipavajte vrhove da ne bude previsoko.

                   

Cijeli postupak uzgoja stabalca avokada možete i malo pojednostavniti tako da svježu sjemenku avokada - klijava je samo jedan mjesec i ne smije se osušiti - ljeti položite na vlažnu zemlju u balkonskom sandučiću s pelargonijama koje svaki dan zalijevate ili u posudu ispod nekog grma koji raste na sjenovitu dijelu balkona ili terase i jednostavno pričekate da nikne. Kad se razvije mlada stabljika i korijenje, avokado pažljivo presadite u odgovarajući lončić.

Avokado iz sjemena može procvasti za 5-12 godina, no uzgojite li samo jednu biljku, ne nadajte se plodovima jer je stranooplodan. Bude li sreće, možda se razvije pokoji plod i bez oplodnje jer je u avokada i to moguće.
Avokado, lat. Persea gratissima, vazdazeleno, grmoliko, 9-20 m visoko stablo široke krošnje s ovalnim ili eliptičnim sjajnim tamnozelenim velikim listovima, jedina je važnija jestiva biljka iz porodice lovora. Na vrhu grančica i na bočnim kratkim mladim grančicama javljaju se mnogobrojni blijedozeleni ili žućkastozeleni cvatovi, a iz njih nastaju ovalni, kruškoliki ili okruglasti plodovi dugački do 33 cm s glatkom ili naboranom, sjajnom ili bez sjaja, tankom ili kožastom, debelom i elastičnom ili zrnatom i krhkom kožicom.
Avokado potječe iz toplih i vlažnih tropskih maglovitih i kišovitih šuma Srednje i Južne Amerike, od istočnoga Meksika do sjevernih Anda, a danas se uzgaja u svim dijelovima svijeta s tropskom i suptropskom klimom u krajevima u kojima nema ili vrlo rijetko ima mraza. Najbolje uspijeva na plodnim ocjeditim tlima na sunčanim staništima uz mnogo vlage, od razine mora do 2250 m nadmorske visine, ali ne na vjetrovitim položajima, jer mu jaki vjetrovi lome grane, smanjuju zračnu vlagu, isušuju cvjetove i ometaju oprašivanje pa plodovi prerano otpadaju.
Avokado se lako prilagođava raznim tipovima tla pa raste i na glinastim crvenicama i na laganim pjeskuljama, silikatnim i vapnenastim, ali ne kiselim tlima. Ne podnosi tla natopljena vodom, pa razina podzemne vode mora biti najmanje 90 cm ispod površine tla. Najveći je proizvođač i izvoznik avokada Meksiko, a plodovi stižu na tržište cijele godine jer pojedine sorte dozrijevaju u različito vrijeme. Ima mnogo kultiviranih sorti - najpoznatije su fuerte i hass - nastalih prirodnim križanjem i oplemenjivanjem meksičkog, gvatemalskog i zapadnoindijskog avokada, a razmnožavaju se cijepljenjem. 

Avokado je stranooplodan, jer su njuške tučka spremne za prihvaćanje peluda prije nego što se on oslobodi iz prašnica istoga cvijeta. Stoga se uvijek sadi nekoliko sorti kako bi se omogućila normalna oplodnja. Stabla su plodonosna pedesetak, a pokoji avokado poživi i daje plodove čak do stotinjak godina.