Vrt u veljači

U veljači su temperature zraka i tla u našim krajevima nekad bile poprilično niske, pa su naši vrtovi gotovo svake zime bili prekriveni debelim slojem snijega. A kad bi u okolnim šumarcima na mjestima gdje nije bilo snijega počele izranjati podbijeli, šafrani i visibabe, znali smo da je nastupilo fenološko pretproljeće.

No sada je snijega sve manje i ne pada baš često, a temperature i zraka i tla već na početku veljače znaju biti proljetne.
Tko zna kakvo će nam vrijeme biti ove godine i kako će se vrtlari prilagoditi tim sve izraženijim vremenskim promjenama. O tome bismo trebali odmah početi ozbiljnije razmišljati i tražiti načine kako da i dalje u našim vrtovima svake godine uzgojimo dovoljno povrća i voća za naše obitelji. Da ne moramo u šoping centrima kupovati povće i voće upitne kakvoće uzgojene tko zna gdje uz primjenu tko zna kakvih kemikalija.
A sad da vidimo koje bismo radove tijekom veljače trebali obaviti u našim vrtovima
Za početak ćemo u korisnom dijelu vrta pogledati imamo li što za ubrati: poriluka, hrena, ozimoga kelja, podzemne korabe, blitve, radiča ili matovilca.

 

Na Braču, Hvaru, Rabu, Cresu, Krku i drugim našim lijepim otocima i na priobalju vrtlari će tijekom veljače brati i zimski kupus i kelj, raštiku, kelj pupčar, endiviju, radič, blitvu, špinat, mrkvu, peršin, celer, pastrnjak te mladi luk, a naći će se i pokoja glavica cvjetače i salate.
Ako se potkraj veljače tlo dovoljno prosuši, vrtlari na jadranskoj obali i otocima pripremat će gredice za ranoproljetnu sjetvu i sadnju, pa izravno posijati grašak, bob, ciklu, peršin, mrkvu, rotkvice i luk te posaditi luk kozjak, proljetni češnjak, lučice luka, reznice hrena te presadnice artičoke, kupusa, kelja i cvjetače.
I mi ćemo u kopnenom području potkraj veljače, ako vrijeme bude povoljnije, posijati prve rotkvice, grašak i bob te posaditi luk kozjak, proljetni češnjak, reznice hrena i lučice luka.

Dođe li tijekom veljače do jačeg zahladnjenja, osjetljivo povrće i začinsko bilje na gredicama prekrijte grančicama četinjača ili netkanom zaštitnom folijom.
Ozimo povrće u tunelima na Jadranu prozračite, okopajte i prihranite, a presadnice rana povrća u klijalištu također redovito njegujte i zaštitite od hladnoće.
U pripremljeno toplo klijalište, plastenik, staklenik ili u posude na prozorskoj klupčici, i u kopnenom području i na Jadranu, potkraj veljače možete posijati proljetnu salatu, kupus i kelj, rajčice, paprike i patlidžan te jednogodišnje cvijeće: petunije, salvije, ageratum i slično.
Uzgojene presadnice posadit ćete na gredice kad prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazova.

U ukrasnom dijelu vrta u veljači također ima poslova za obaviti.
Nadam se da će potkraj veljače biti lijepih dana za orezivanje voćaka, ukrasna drveća i grmlja no imajte na umu da stabla i grmovi moraju zadržati karakterističan oblik. 

Prorijedite krošnje starijih stabala: odrežite sve osušene, bolesne i preguste grane. Ako odrežete grane promjera većeg od 3 cm, rane premažite cjepljarskim voskom ili zaštitnom pastom. 

Zimsku rezidbu voćaka ne započinjite prerano, obavite je prije kretanja vegetacije, u rano proljeće. Moglo bi se naime dogoditi da prerano odrežete sve što vam se čini suvišno pa na voćkama neće ostati dovoljno rezervnih grana ni cvjetnih pupova. Ako nakon rezidbe iznenada jako zahladi mogli bi se smrznuti mnogi vršni pupovi i vršni dio grana. Stoga je bolje rezidbu odgoditi do ranog proljeća, kad ćete moći provjeriti koliko se pupova i grana smrznulo i prema tome prilagoditi rezidbu. Tako ćete očuvati rodni potencijal voćaka i održati uzgojni oblik.
Potkraj veljače možete orezati i ruže, a potom ih prihraniti kompostom i ogrnuti.
Orezivati možete i ukrasno grmlje koje cvate ljeti, no ne i forziciju, jorgovan magnolije i drugo bilje koje će cvasti u proljeće jer biste time odstranili cvjetne pupove.
Ako planirate saditi ruže, listopadno grmlje i drveće, učinite to u veljači ako tlo nije smrznuto.

Biljke u posudama na balkonu i na terasi, koje tijekom ljeta uljepšavaju naše okućnice, a prezimljuju u kući, u veljači još miruju, pa ih zalijevajte umjereno: tek toliko da se korjenova bala ne zasuši.
Cvatuće kućno bilje zalijevajte i prignojavajte redovito kako bi što dulje cvalo, a lisnato bilje ne zalijevajte prečesto nego samo po potrebi, tek kad se supstrat u loncu pri vrhu osuši.

Pelargonije koje prezimljuju u podrumu prenesite potkraj mjeseca u svijetlu prostoriju i orežite, a kad potjeraju mlade izboje češće ih zalijevajte.
Prekontrolirajte uskladištene lukovice i gomolje cvijeća te povrće na tavanima, u spremištima i podrumima, pa odbacite ono koje je počelo trunuti.
Imate li mnogo povrća uskladištena u trapu i sličnim hladnim vanjskim spremištima, pregledajte ga i za toplih dana prozračite.
Ne zaboravite ni na zamrznuto povrće u škrinji. Pregledajte ga i presložite kako biste sve na vrijeme potrošili.

Niste li još raščistili povrtnjak i cvjetnjake, tople dane bez vjetra iskoristite za uklanjanje biljnih ostataka s gredica. Usitnite ih i odložite na kompostište.
Kad obavite sve poslove u vrtu, potražite bilješke od prošlih godina pa, niste li to već učinili u siječnju, razradite plan uzgoja povrća i cvijeća za sljedeću sezonu.

Kompot od bundeve

Kad sam uzgojila svoje prve velike bundeve u svom malom vrtu, bila sam oduševljena. 

Bile su doista velike: pekla sam ih u pećnici, zaleđivala narezane na kockice i kuhala juhu, marmeladu i kompot. 

Poslije sam sijala sortu velike bundeve hokkaido te bundeve šećerke butternut.

Od njihovih finih slatkih plodova kuham kompot. Želite li ga iskušati, eto recepta!

Kompot od bundeve pripremajte od potpuno zrelih dospijelih plodova, kad kora pobijeli ili postane narančasta, ovisno o sorti. Narančasto meso bundeve ne smije ispod kore više biti zeleno. 

Za svaki kilogram očišćene bundeve pripremite po jedan neprskani limun i naranču. Ogulite ih pa kore narežite na prutiće i namačite ih u hladnoj vodi sedam dana. Svaki dan promijenite vodu. Oguljene naranče i limune zaledite.

Nakon tjedan dana bundevu dobro operite, razrežite na kriške pa žlicom izdubite sjemenke. Kriške ogulite i narežite na veće kocke. 

Stavite ih u čeličnu posudu, dodajte naranče i limun, koje ste djelomično zaleđene narezali na ploške pa pospite šećerom. Za svaki kilogram kockica uporabite 400 - 500 g šećera, ovisno o zrelosti i slatkoći bundeva. Prije dodavanja šećera uvijek kušajte malo bundevina mesa. Ostavite pošećerene kockice da odstoje najmanje 12 sati, sve dok se ne rastopi sav šećer.
Kore od naranče i limuna izvadite iz vode u kojoj su se namakale, kuhajte ih u lagano posoljenoj vodi dok ne omekšaju, ocijedite i dodajte bundevama. One će bundevama čije je meso blaga okusa dodati malo gorčine i ljutine. Ako to ne volite, stavite u kompot trećinu ukupne količine kora, a od preostalih korica pripremite arancine.

Za svaki kilogram kockica dodajte po 2 klinčića i 1 malu žličicu mljevenog cimeta. Možete koristiti i štapiće cimeta, ali tada dodajte 2 - 3 štapića na 3 kg kockica i izvadite ih iz kompota prije punjenja staklenki. 

Ako sok koji su bundeve pustile ne prekriva kockice, dodajte i malo vode, tek toliko da budu u njoj potopljene. Kuhajte na laganoj vatri dok kockice bundeve ne omekšaju. 

Vruć kompot punite u vruće staklenke, sterilizirane prije toga u pećnici 15 minuta pri 100°C. Kockice moraju biti uronjene u sirupu, ne punite staklenke do vrha. 

Složite ih u zagrijanu pećnicu na donju rešetku tako da budu malo razmaknute i pasterizirajte pri temperaturi 60 - 70°C 30 - 40 minuta. 

Ostavite staklenke u zatvorenoj pećnici dok se posve ne ohlade pa ih spremite u hladnu smočnicu gdje ih možete čuvati 2 godine.

Slasnim kompotom od bundeve možete preliti razno voće ili pripremiti miješanu voćnu salatu i poslužiti uza svježe istučeno slatko vrhnje.

Bučine sjemenke

Kad smo za vrijeme studija u našem najdražem gradu Zagrebu išle u kino, pred ulazom u kinodvoranu prodavači, najčešće neki mladi momci, uvijek su nam nudili "zanimaciju" - pečene sjemenke bundeva u malim čunjastim papirnatim smotuljcima.
Grickali smo te fine slankaste pečene sjemenke za vrijeme prikazivanja filma, a kad se dvorana ispraznila, posvuda su po podu bile razbacane bijele ljuskice.

 

U kino već godinama ne idem pa ne znam može li se zanimacija i danas kupiti prije ulaska u kinodvoranu, ali znam da su krupne bučine sjemenke vrlo ukusne i ljekovite. 

Sadržavaju 45 - 53 % masnoće, 32 - 38 % bjelančevina, 3 - 5 % ugljikohidrata, 4 - 6 % minerala, i to kalija, fosfora, kalcija, magnezija, željeza, bakra, mangana, selena i cinka te važne vitamine B1, B2, B6, C, A i E. 

Sjemenke sadržavaju i pektin, bjelančevine, fosfatide, neke sterole i njihove glikozide, triterpenske spojeve znane pod nazivom kukurbitacini, giberelinsku kiselinu i skvalen. Od njih se dobiva hladno prešano ulje, koje se rabi u farmaceutskoj industriji, kao lijek te kao začin za salate i kruh. Masno bučino ulje obiluje višestruko nezasićenim masnim kiselinama, linolnom, linolenskom i arahidonskom kiselinom. 

I sjemenke i bučino ulje djelotvorno sprečavaju i ublažavaju tegobe pri početnom stadiju povećane prostate. Povećava se protok i količina urina, smanjuje se učestalost mokrenja i danju i noću, a ljekoviti sastojci utječu i na mišiće mokraćna mjehura, osobito kružne koji zatvaraju i otvaraju mjehur. Ublažavaju se i tegobe koje su posljedica nadražena mjehura, bolovi i pečenje, što je često i u djece i žena. 

Bučino ulje snižava razinu kolesterola u krvi, stoga sjemenke jedite dva puta na dan, po jednu jušnu žlicu, dobro ih prožvakavši. 

Ulje uzimajte kao kuru, više mjeseci, također dva puta na dan, po jednu čajnu žličicu. 

Ni za dulje uporabe ulja i sjemenki nema nikakvih popratnih pojava ni neželjena djelovanja.

Tikve u našim povrtnjacima

Tikve, jednogodišnje zeljaste penjačice iz porodice tikvenjača, među najstarijim su poljoprivrednim kulturnim biljkama, a potječu iz tropskih zona Afrike, istočne Indije i srednje Amerike. Brojni arheološki nalazi iz Meksika i Perua svjedoče da su ih stari američki narodi poznavali i uzgajali prije 4000 godina.
Od tridesetak poznatih biljnih vrsta iz roda tikava, lat. Cucurbita, iz porodice tikvenjača, lat. Cucurbitaceae, koja obuhvaća 120 rodova i oko 1000 vrsta, kao ratarske i povrtlarske kulture u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi uzgajamo pet najvažnijih vrsta: Cucurbita argyrosperma, C. ficifolia, C. maxima, C. moschata i C. pepo.

Listovi zimske tikve, lat. Cucurbita argyrosperma, plitko su razdijeljeni i prekriveni bijelim mrljama, te najčešće nemaju dlačica. Čvrste uglate stabljike prekrivene su mekanim dlačicama, a drška ploda oštro je peterouglasta. Na mjestu spajanja plutasto je zadebljana, ali nije proširena. Sjemenke su bijele ili žutosmeđe, sa svjetlijim rubom.
Velika bundeva, lat. Cucurbita maxima, ima mekanu spužvastu dlakavu valjkastu stabljiku i kuglaste ili valjkaste plodove, što dosegnu i do 100 kg. Vrlo veliki dlakavi listovi okruglasti su i obično nisu razdijeljeni. Krupne sjemenke, sa zadebljalim svjetlijim rubom, prekrivene su tankom prozirnom opnom. 

Bundeva šećerka, odnosno turkinja, lat. Cucurbita moschata, ima uglatu stabljiku s mekanim dlačicama, a udubine plitko razdijeljenih, prilično dlakavih listova, prekrivenih bijelim piknjama, okruglaste su. Rub bijelih do smeđih sjemenki uvijek je tamniji. Drška se ploda na mjestu spajanja proširuje. Poznata je kruškolika sorta butternut čije je slatkasto meso pogodno za pripremu juha, kolača, kompota i marmelade.

                                                                                 Bundeva šećerka, lat. Cucurbita moschata

                                               
Stabljika azijske, sijamske tj . smokvolisne bundeve, lat. Cucurbita ficifolia, može biti 5 do 15 m dugačka, listovi joj nalikuju na lišće smokve, a duguljasti plodovi što podsjećaju na lubenice sadržavaju široke sjemenke boja kojih varira od bijele do crne. Za jelo se koriste cvjetovi, mladi listovi i stabljika kao povrće, meso zrelih plodova služi za proizvodnju marmelade i pripremu kolača i drugih slastica. Najhranjivije su sjemenke koje se u Meksiku često jedu karamelizirane.
Stabljika obične tikve koju najčešće nazivamo tikvica, lat. Cucurbita pepo, tvrda je i peterouglasta te prekrivena bodljikavim dlačicama. Na mjestu na kojem se spaja s plodom, duboko rebrasta drška ploda veoma je tvrda.

Listovi, prekriveni čekinjastim dlačicama, duboko su razdijeljeni. 

Rub sjemenke različito je obojen. 

Sjemenke i plodovi svih pet navedenih vrsta tikava rabe se i za ljudsku prehranu i kao krma. Veoma su slični, pa nije lako, osobito kad su odvojeni od biljke, odgonetnuti kojoj vrsti zapravo pripadaju.

Većina kultivara tikvica, koje se u našim krajevima najčešće uzgajaju kao povrtlarske kulture, potječe od C. pepo, kao i patišon i cukini, te male ukrasne tikvice različitih oblika i boja. 

U ostalim europskim zemljama, osobito u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji poznate su brojne sorte i ostalih vrsta tikava koje pomalo stižu i na naše tržište. Dok se tikvice za jelo beru mlade, nezrele, plodovi ostalih tikava su najbolji kad su posve zreli. 

U domaćim, narodnim nazivima, u svim područjima uzgoja vlada poprilična zbrka jer se tikve različito nazivaju u pojedinim hrvatskim krajevima, a razvrstavaju se prema boji, obliku, tvrdoći kore i mesa te mogućnosti skladištenja.