Bob

Tijekom prvih nekoliko godina moga rada u vrtu, jedna od kultura koju sam za probu posijala u povrtnjak bio je i bob. Dobro je uspijevao, no nisam ga uzgajala baš svake godine, nego bih povremeno posijala po nekoliko kućica. Ove godine sam odlučila ponovo pokušati uzgojiti malo zelenoga boba pa sam sredinom ožujka posijala po nekoliko sjemenki u posudice, a kasnije ću ih pažljivo posaditi na gredicu.

Bob, lat. Vicia faba, jednogodišnja zeljasta grmolika biljka iz porodice mahunarki, lat. Fabaceae, najstarija je jednogodišnja kultivirana mahunarka, poznata je bila u Europi, Egiptu i Arabiji još u doba neolitika. Uzgajali su ga i stari Egipćani i stari Židovi i stari Grci a spominje ga i Homer u Ilijadi. Kao ljudska hrana koristi se vjerojatno već desetak tisuća godina, a potisnuli su ga krumpir, kukuruz i grah doneseni u Europu poslije otkrića Amerike. 

Plosnate, nepravilno zaokružene, tamne smeđezelenkaste krupne sjemenke boba kliju već pri temperaturi 3 - 6 Celzijevih stupnjeva, mlade biljke izdrže bez povreda - 4°C, a smrznu se tek pri -7°C. Sjemenke boba niču pri temperaturi 10 - 14 Celzijevih stupnjeva za 14 - 18 dana. 

Zbog velike otpornosti na hladnoću, bob se uspjelo uzgaja i u područjima s kontinentalnom i planinskom klimom, primjerice u središnjoj Aziji, na Tibetu i Himalaji, čak i na visini od 4200 m.
Bob ima razgranjen korijen i šuplju zeljastu stabljiku visoku od 60 do 80 cm. Listovi su dugački od 10 do 25 cm, a cvjetovi, promjera 1 - 2,5 cm, imaju 5 bijelih latica sa crnim pjegama. 

Nakon cvatnje postupno se razvijaju debele mesnate tridesetak centimetara dugačke mahune ispunjene spužvastim bijelim tkivom u kom dozrijeva 4 - 8 velikih sjemenki. 

Na početku rasta su mekane, potom bivaju sve tvrđe i mijenjaju boju iz zelene u bijelo-zelenkastu. Sjemenke boba izrazito su velike, a najčešće ih beremo dok su još zelene. 

Suhi bob dok se kuha širi neugodan miris, a i okus mu je pomalo neobičan pa nije baš omiljena hrana, posebice u našim kopnenim krajevima. Mnogo je bolji zeleni bob kojega sami uzgajamo u našim povrtnjacima, posebice kad ga skuhamo odmah nakon branja. Osim toga, to je i jedna od prvih biljaka koju u našim povrtnjacima beremo u proljeće.

Najpoznatije sorte boba koje se uzgajaju širom svijeta su white windsor, green windsor, express, dreadnought, jubilee hysor, relon, imperial green longpod i druge. 

Mi najčešće uzgajamo domaće srednje bujne populacije te sortu aquadulce. To je najpopularnija sorta dugih mahuna i bijeloga zrna. Ona odlično podnosi niske temperature i rano dospijeva za berbu. Biljka je visoka oko 100 cm i široka oko 40 cm. Crna bobova muha napada je manje nego druge sorte.

U sredozemnom krugu i područjima sa sličnom blagom klimom, gdje minimalne temperature zimi nisu niže od - 6 °C, krupnosjemene sorte boba kao povrtne kulture vrtlari  uzgajaju zimi, a sijati se može od početka listopada do kraja prosinca. U primorskom zaleđu sije se u veljači i na početku ožujka, a u kontinentalnom području u ožujku i na početku travnja. 

Prije sjetve, u vlažno ilovasto-glinasto tlo, na kojem bob najbolje uspijeva, ukopajte oko 2 kg kompostiranoga organskoga gnojiva na četvorni metar. Dodajte i oko 100 g kamena brašna ili kompleksna mineralna gnojiva, birajući ona s manjim udjelom dušika, jer je bobu potrebno mnogo fosfora i kalija. Na pripremljene gredice posijte po 5 do 6 zrna u kućice na dubinu od 5 do 8 cm, a razmak neka bude 40 x 60 cm. 

Bob možete uzgajati i na mješovitim gredicama, u redovima među ostalim povrtnim kulturama, uz blitvu, špinat, radič, mrkvu, češnjak, poriluk ili endiviju, predvidjevši za njega dio gredice širine 30 do 50 cm. Za vrijeme vegetacije biljke redovito okopavajte, ogrnite i plijevite po potrebi. 

Za razliku od ostalih mahunarki bob nema vitice pomoću kojih bi se hvatao za potporanj, pa biljke poduprite kolčićima ili granama grmlja koje vam je ostalo nakon rezidbe. Kad na stabljici naraste četrnaesti list otkinite vrh, da se zaustavi rast u visinu. Hranjive tvari zadržavat će se u donjem dijelu biljke, pa se mahune boba bolje razvijaju. 

Na jednom četvornom metru možete uzgojiti oko 4 kg zelenih mahuna boba. Berite ih kad dostignu tri četvrtine svoje konačne veličine, dok su zelene, sočne i mekane i kuhajte ih cijele jer su tada najhranjivije i lakše probavljive. Nakon toga berite zelena zrna kad nabreknu pazeći pritom da bob ne otvrdne i postane kožast i gibak.

Bob posijan na jesen i tijekom zime u primorskom području, za berbu dospijeva u proljeće, u travnju i svibnju, jer razdoblje vegetacije većine sorti traje od 100 do 196 dana. U kopnenom području bob beremo od svibnja do srpnja, ovisno o tome kad smo ga posijali. Možete ga posijati u nekoliko navrata po nekoliko kućica pa će biljke postupno dospijevati za berbu, a ne sve istovremeno. 

Ubrana zrna boba, čvrsta i jarke boje, bez mrlja, sluzi ili nabora može se čuvati u hladioniku 5 dana, u lagano zatvorenoj plastičnoj vrećici. U mahunama se može čuvati desetak dana pri temperaturi 7 - 9 Celzijevih stupnjeva i vlažnosti zraka od 90 do 95%. Osušena zrna boba možete čuvati do 12 mjeseci u hermetički zatvorenim posudama u hladnom i mračnom spremištu. 

Bob je vrijedna namirnica jer sadržava višestruko nezasićene masne kiseline, spororazgradive ugljikohidrate, vrijedne bjelančevine te minerale: kalij, kalcij, fosfor, magnezij, željezo, cink, bakar, mangan i selen; vitamine A, D, K, E i C, vitamin B12, tiamin, riboflavin, niacin i pantotensku kiselinu. Svi ti sastojci doprinose našem zdravlju jer sprečavaju slabokrvnost, poboljšavaju probavu i jačaju imunološki sustav. 

Bob je izvrsna namirnica za osobe oboljele od Parkinsonove bolesti, jer sadržava tirozin, neesencijalnu aminokiselinu od koje nastaje dopamin, hormon koji djeluje kao neurotransmiter, tvar koja prenosi živčane impulse od jedne do druge živčane stanice te ima važnu ulogu u kontroli voljnih pokreta.
Pri uzgoju boba najčešći i najozbiljniji štetnik je crna bobova uš, lat. Aphis fabae, česta i na grahu, grašku te drugim povrtnim kulturama, koja izravnu štetu nanosi sisanjem sokova, kao i sve uši, što uzrokuje promjenu boje listova i njihovo kovrčanje. Indirektnu štetu nanosi prenošenjem velikog broja virusnih bolesti. 

Bob je namirnica koja se koristi za pripremu tradicionalnih jela u Egiptu, Alžiru, Maroku, Iraku, Siriji, Turskoj, Italiji, Portugalu, Španjolskoj, Švedskoj, Kolumbiji, Ekvadoru, Indiji, Japanu, Kini, Meksiku, Vijetnamu i drugim zemljama širom svijeta. Najpoznatija jela od boba su kineski doubanjiang, bliskoistočni falafel, egipatski ful medames, etiopski shiro wot te iranski baghali polo.
A Stara vrtlarica je mladi zeleni bob najčešće kuhala kao varivo s korjenastim povrćem i tjesteninom. Ako želite kušati to jelo od zelenog boba, evo recepta: Varivo od boba s tjesteninom.

Varivo od boba s tjesteninom

Za varivo od boba s tjesteninom za 4 osobe pripremite:

40 dag mladih mahuna ili zrna boba

1 glavica luka

2 češnja češnjaka

po 1 korijen celera, pastrnjaka i mrkve

1 kriška korabice

peršinovo lišće

100 g pužića ili slične sitnije tjestenine

2 žlice pirea od rajčice

1 žličica začinske soli

 mediteransko bilje: listić kadulje, ružmarina, lovora i sl. po želji

 maslinovo ulje

 sol, papar

 ribani paški sir

Mahune i zrnje boba blanširajte 3 minute, pa ostavite da se ocijede.
Nasjeckani luk popržite na maslinovu ulju na laganoj vatri, dodajte korjenasto povrće nasjeckano na kockice i zgnječeni češnjak, pa pirjajte dok sve ne omekša. 

Uspite blanširani bob, podlijte povrtnim ili goveđim temeljcem i kuhajte pokriveno sve dok bob ne omekša. 

Dodajte tjesteninu i pire od rajčica, začinsku sol i mediteransko bilje, pa kuhajte još petnaestak minuta. 

Poslužite vruće, posipano sjeckanim svježim peršinom i ribanim paškim sirom.

Sunovrati nakon cvatnje

Kad se u veljači iz tla u našim cvjetnjacima počnu izdizati listovi sunovrata, lat. Narcissus spp., znamo da je zima pri kraju i da će uskoro iz njih početi izranjati veliki zlatnožuti trubasti cvjetovi. A kad se oni u ožujku doista i počnu pojavljivati, vrt je odjednom ispunjen suncem, a srca svih vrtlara nekom posebnom proljetnom radošću. 

Nakon neugodnih zimskih dana, osobito ako je vrijeme u veljači bilo tmurno i vrt prekriven snijegom, narcise nas potiču da se, čim nam vrijeme to dopusti, primimo posla u vrtu. Krećemo u potragu za priborom i alatom što smo ga u jesen bili sklonili u šupu ili u podrum, počnemo razmišljati što bi sve mogli ove sezone u vrtu uzgajati, što bi sve trebalo ovih dana učiniti, sastavljamo popis sjemenja i sadnica koje bi trebalo kupiti...

No kasnije, kad lijepi žuti cvjetovi povenu i u cvjetnjacima ostane samo zeleno usko lišće, naše oduševljenje nekako splasne. Lišće sunovrata počne nam odjednom smetati pa bismo ga najradije odmah porezuckali.

No nemojte to činiti. Odrežite samo uvenule ocvale cvjetove. Želite li da sunovrati svake godine redovito i obilno cvatu, lišće morate ostaviti da raste sve dok se samo od sebe ne osuši i izgubi. Samo će se tako normalno oblikovati lukovice za sljedeću godinu. 

Lišće naime poslije cvatnje fotosintezom stvara hranjive tvari koje su nužne za zametanje začetaka cvjetnih pupova u svakoj lukovici. Nemaju li sunovrati dovoljno hranjiva, u lukovicama će se oblikovati samo zadebljali ljuskasti listovi, pa će cvatnja sljedeće godine biti slaba ili će izostati.

Niste li zadovoljni izgledom cvjetne gredice na kojoj rastu narcise, potkraj kolovoza ili u rujnu lukovice iskopajte pa ih presadite na novo mjesto, među trajnice, ispred grmlja te iza dijela gredice predviđenog za sadnju ili sjetvu jednoljetnica i dvoljetnica, čije će bujno lišće i cvjetovi ljeti prikrivati lišće sunovrata.

Osim toga, dok buseni narcisa nisu još jako gusti, među njih u travnju i svibnju možete izravno posijati kadifice, cinije, uresnice, zajčeke, nedirak, lijepe kate ili lijepe dečke. 

Sjeme cvijeća pomiješajte s kompostom, razbacajte među narcise i prekrijte sitno sjeckanom travom. 

Kad niknu, prorijedite ih na razmak od 20 do 30 cm, kako ne bi bile preguste i ometale dozrijevanje narcisa koje će nas iduće proljeće opet oduševiti svojim prelijepim cvjetovima.

Začinsko bilje u svakom vrtu

U svakom, pa i najmanjem vrtu, trebalo bi naći malo mjesta za lijepo, mirisno, često i ljekovito, začinsko bilje. Bilo na posebnoj gredici bilo u povrtnjaku među povrćem, u cvjetnjaku među cvijećem ili u samo jednom sandučiću za cvijeće na balkonu, ono je pravo biljno blago našega vrta. Kopar, boreč, bosiljak, čubar, krabuljicu, pelin, matičnjak, ljupčac, metvicu, kadulju, majčinu dušicu, korijander, ružmarin i druge začinske biljke uzgajajte blizu kuhinje, kako biste uvijek mogli skoknuti po prstohvat nečega što će mirisom i okusom oplemeniti jelo.    

Za vegetacije berite uvijek svježe lišće jer se količina aromatičnih i ljekovitih sastojaka sušenjem smanjuje. No i osušeno ili zamrznuto dobro će poslužiti zimi ako je vrt prekriven snijegom. Kitica osušena aromatična bilja iz vlastita vrta u kuću unosi ugodan miris i podsjeća nas na lijepe trenutke provedene u našem malom biljnom carstvu. Cvjetići i listići začinskih biljaka mogu poslužiti i za ukrašavanje jela i napitaka, kako bi bila privlačnija i ugodnija oku. Aromatizirano ulje, ocat, vino i šećer u salatama, slasticama i drugim jelima daje poseban okus. Topli čaj od metvice, kadulje, majčine dušice ili neke druge mirisne i ljekovite biljke za hladnih zimskih večeri ugrijat će nas i oraspoložiti.

Stoga pronađite prikladno mjesto za uzgoj začinskoga bilja, na suncu ili u polusjeni, na propusnu pjeskovitu humoznom umjereno vlažnom tlu, pa ga već ovog proljeća posijte ili posadite, kako biste i vi uživali u njegovim blagodatima.
Začinsko i ljekovito bilje ne prskajte pesticidima, a gredice na kojima rastu gnojite samo kompostom. Ne koristite mineralna gnojiva, osobito ne dušikova, jer tada začinsko bilje prebujno raste, podložno je bolestima i štetnicima, a smanjuje se i količina eteričnog ulja i ostalih ljekovitih i mirisnih sastojaka u njihovom lišću.

Isus prima na se križ

Kao mala djevojčica, prije nego što sam krenula u prvi razred osnovne škole, boravila sam često u Mariji Bistrici kod bake i dede. A stan u kojem su tada stanovali nalazio se jako blizu Kalvarije pa bih ja svaki čas odjurila tamo i trčkarala po stazama i travnjacima između postaja i brala tratinčice i slično cvijeće. Baka nije bila baš oduševljena tim mojim mjestom za igru pa me s vremenom odučila od toga da tamo odlazim. Tada nisam znala, no sada znam da Kalvarija nije igralište za djecu. Kalvarija u Mariji Bistrici je križni put.
Na raznim stranicama na internetu čitam da je u vremenu do Uskrsa, Križni put najpoznatija korizmena pobožnost u Katoličkoj Crkvi, a sastoji se od četrnaest postaja koje prate Isusov put od osude do polaganja u grob. Korijeni ove pobožnosti sežu u vremena prve Crkve kada su kršćani događaje iz Isusova života obilježavali na mjestima gdje su se oni doista i zbili. Tako su se na Veliki petak okupljali na Kalvariji, a na uskrsno jutro kod Isusova groba. Najstarije svjedočanstvo nalazimo u spisima hodočasnice Egerije iz 4. stoljeća, koja je opisala slavlje Isusove muke u Jeruzalemu. Križni put posebno gorljivo promicali su franjevci, od kojih je najvažniji sveti Leonard iz Porta Maurizija, osnivač križnoga puta u obliku koji postoji i danas.
„Moja“ Kalvarija u Mariji Bistrici predstavlja jedinstvenu galeriju na otvorenom koja spaja duhovnost s vrhunskim ostvarenjima moderne hrvatske skulpture. Sve skulpture na postajama Križnoga puta u Mariji Bistrici vrhunska su ostvarenja neprocjenjive umjetničke vrijednosti naših poznatih akademskih umjetnika. Smještene su na velikim postoljima, a isklesane su od bijelog mramora, kamena i bronce.
Uređenje križnoga puta u Mariji Bistrici zamislili su nadbiskup Antun Bauer i njegov koadjutor blaženi Alojzije Stepinac. Zamisao se rodila dok su gledali križni put na Jasnoj Gori za vrijeme Euharistijskog kongresa 1935. godine u Čenstohovi.
U proljeće 1939. godine nadbiskup Alojzije Stepinac sa svojim suradnicima obišao je Mariju Bistricu i zacrtao planove o uređenju križnoga puta. Iste je godine, predvodeći hrvatsko narodno hodočašće u Rim i Marijino svetište u Pompejima, o 1300. obljetnici prvih veza hrvatskog naroda sa Svetom Stolicom, najavio posvetu hrvatskog naroda Blaženoj Djevici Mariji i izgradnju bistričkoga križnog puta. 

Već godinu dana poslije, u nazočnosti od 20 tisuća vjernika, u srpnju mjesecu blagoslovio je Stepinac Križni put. Kalvarija je izgrađena za desetak dana, a radilo je 500 radnika. Tada su to bili podignuti križevi sa slikama koje predstavljaju događaje iz Muke Isusove.

Tijekom Drugoga svjetskog rata, 1943.g., izrađene su prve četiri postaje od mramora u umjetničkoj radionici u Carrari u Italiji: I. Pilat osuđuje Isusa na smrt, II. Isus prima na se križ, III. Isus pada prvi put pod križem i IV. Isus susreće svoju majku. Figuralne kompozicije spomenutih prizora na velikim postamentima djeluju iz daljine kao živi prizori.

Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina nastavljeni su radovi na Kalvariji; u vrijeme nadbiskupa zagrebačkog kardinala Franje Kuharića od 1971. do 1990. postavljene su sve ostale postaje i obnovljene one stare. Sve nove postaje križnoga puta djela su naših poznatih akademskih kipara: Krune Bošnjaka (V. postaja), Ante Orlića u suradnji s Marijom Ujević ( XIII.), Stanka Jančića (VII, IX, XI, XV.), Ante Orlića (X., XII., XIV.), Josipa Poljana (VI.) i Ante Starčevića (VIII. postaja). Godine 1984. postavljena je i fontana s kipom Majke Božje na sredini livade na kojoj počinje Križni put.
A kad sam ja zadnji put bila na Bistrici nisam se igrala na kalvariji ni brala cvijeće nego sam bila na hodočašću. Usput sam snimila i mnogo fotografija, a danas biram fotografiju druge postaje križnoga puta: Isus prima na se križ. Time nam pokazuje da smrt nije kraj i da je uskrsnuće moguće.
S tim uvjerenjem Stara vrtlarica svima želi Sretan Uskrs!

            

Pasiflora

Španjolski osvajači Južne Amerike na početku 17. stoljeća donijeli su u Europu pasifloru tj Kristovu krunu, lat. Passiflora sp., biljku čiji neobični cvjetovi podsjećaju na krunu od trnja pa je prema tome biljka dobila i ime.
Kao ukrasna biljka u našim vrtovima - nekoliko godina uljepšavala je i moj vrt -  najčešće se uzgaja Passiflora caerulea, koja cvate od proljeća do jeseni tj. od lipnja do kolovoza, a svaki cvijet otvoren je samo jedan dan. 

Mirisni cvjetovi promjera su 5 - 8 cm, a latice su im blijedo ljubičaste. Iz njihove baze izrasta još jedan niz ružičastih do purpurnih nitastih latica koje pasiflori daju posebnu egzotičnu ljepotu. Iz cvjetova se nakon oplosnje razvijaju jajoliki plodovi, narančaste bobe dugačke oko 4 cm s mnogo sjemenki, koje dozrijevaju potkraj ljeta i u ranu jesen. Jestive su ali svježe nisu osobito ukusne. No mogu se koristiti za pripremu kolača i sličnih slastica.

 

Pasiflore, te snažne i bujne višegodišnje penjačice, podrijetlom iz tropskih područja južnog Brazila, Paragvaja i Argentine, mogu narasti 5 - 8 m u godini, a najbolje uspijevaju na suncu. Samo u veoma vrućim područjima uspijevaju i u laganoj sjeni.

Osjetljive su na nematode, viruse, neke vrste gljivica, primjerice Fusarium sp. te viruse, što je izraženije u nepovoljnim uzgojnim uvjetima. 

Dobro uspijevaju na pjeskovitom ilovastom, vrlo propusnom tlu neutralne reakcije, obogaćenom s mnogo humusa. Budući da korijenje pasiflore raste plitko, godi im i debela organska zastirka koja sprečava isušivanje tla. Kao zastirku, debelu najmanje 15 cm, uporabite usitnjeno lišće, sjeckanu travu ili usitnjenu koru drveća, koja je i veoma dekorativna. Zastirku redovito obnavljajte, osobito za jakih vrućina. 

U rano proljeće svake godine u tlo plitko ukopajte zreo kompost, uporabivši najmanje 2 - 3 litre komposta za svaki četvorni metar. Ljeti, osobito kad nastupe ljetne vrućine i suša, pasifloru povremeno zalijte. 

Jedna od najvažnijih mjera pri uzgoju pasiflore je redovita rezidba. Ako postoji opasnost da bi zimi mogle stradati, orezivati ih valja u rano proljeće. Odrežite sve slabe i tanke izbojke, a snažne prikratite na 1/3 duljine. Važno je da biljke svake godine prorijedite i prikratite, da ne budu preguste. 

Ako poželite sami razmnožiti pasifloru, to možete učiniti sjetvom sjemenki ili ukorijenjivanjem zrelih reznica tijekom ljeta.

Neke vrste pasiflora uzgajaju se zbog jestivih plodova. Najpoznatije su Passiflora edulis, Passiflora laurifolia, Passiflora quadrangularis te Passiflora ligularis. 

Njihovi plodovi, tamno ljubičaste do narančaste okrugle ili jajolike bobe poznate su pod nazivom granadilja i marakuja. 

Mogu biti dugačke 4 - 6 cm, a njihova žilava, glatka voštana kožica posuta je sitnim nježnim bjelkastim piknjicama. Plodovi su najbolji za jelo kad se malo smežuraju i naboraju. Kad počnu otpadati s grana, 70 - 80 dana poslije cvatnje, treba ih brati svaki dan, čim zelena boja počne prelaziti u ljubičastu ili narančastu. 

Plodovi su ispunjeni kašastim narančastim sokom privlačna mošusna mirisa slatkotrpka ili trpka okusa. U vrećicama u hladioniku mogu se čuvati desetak dana.

Plodovi crvene granadilje obiluju vitaminima A i C, željezom i kalijem. Jedan plod ima samo 16 kalorija, a jestive sjemenke dobar su izvor vlakana. 

Bobe granadilje ili marakuje treba raspoloviti pa žlicom izdubsti kašasto meso koje se može jesti bez dodataka ili preliti preko sladoleda, voćne salate i sličnih slastica. Plodovi i propasirana kaša mogu se i zalediti. Od veće količine kaše priprema se izvrsna marmelada, džem ili žele, a može poslužiti i za pripremu sladoleda, krema, koktela, vina, šerbeta, različitih kolača, umaka i drugih jela. Jedan fini recept za pripremu piletine i riže s umakom od granadilje možete pronaći ispod ovoga teksta.  

Vrsta Passiflora incarnata poznata je kao ljekovita biljka. Stari južnoamerički domorodački narodi smatrali su njezine cvjetove životnim eliksirom pa su ih stavljali u vodu za piće. Danas se najvažnijim ljekovitim sastojcima smatraju se flavonoidi i maltol koji imaju umirujući i uspavljujući učinak.

Piletina i riža s umakom od granadilje

Za četiri osobe pripremite:

4 odreska pilećih prsa bez kostiju

2 žličice maslaca

sol, papar

1 žlica šećera

6 žlica soka od ananasa

1 žlica limunova soka 

kaša i sjemenke od 4 velike granadilje

Pileće odreske potucite, posolite i popaprite. 

Ugrijte ulje i 1 žličicu maslaca, pa pržite piletinu oko 4 minute sa svake strane, odnosno tako dugo dok sredina više ne bude ružičasta. 

Odložite na topao pladanj i prekrijte folijom da se ne ohladi. 

Odlijte suvišak ulja iz tavice, dodajte sok od ananasa i limuna, pa ugrijte na laganoj vatri. Dodajte šećer, maknite s vatre, umiješajte kašu od granadilje i preostali maslac. 

Piletinu složite na kuhanu rižu, prelijte umakom i odmah poslužite.

Drijenak

U srednjoj Aziji te u srednjoj i južnoj Europi, sve do Kavkaza, u poljskim živicama i gušticima, na kamenitim obroncima, uz rubove svijetlih listopadnih šuma, na šumskih čistinama, kao i u šikarama, i u nizinama i u gorskom području, sve do 1300 m nadmorske visine samoniklo raste drijen, listopadni grm ili nisko stabalce iz porodice drijenova s gustom zaobljenom krošnjom. Stablo drijena rijetko kad je više od 5 - 6 metara, a može doživjeti i 200 godina. Rasprostranjen je u prirodi u svim krajevima Hrvatske, a zanimljiva stabalca drijenka možemo zapaziti i u gradskim parkovima.

Zbog rane cvatnje, potkraj veljače i u ožujku, u našim sjevernim krajevima grančice drijena s nježnim sitnim žutim cvjetićima, kao i vrbove i maslinove grančice, posljednje nedjelje prije Uskrsa, na Cvjetnicu, vjernici nose u crkvu na blagoslov. Time se obilježava Isusov ulazak u Jeruzalem, a blagoslovljene grančice podsjećaju nas na Isusovu muku, smrt na križu i uskrsnuće pa ih ostavljamo u kući i nakon što se osuše.

Kao divlju voćku drijenak su već poznavali stari Grci i Rimljani. Prema grčkom piscu Pausaniasu, trojanski konj bio je napravljen baš od drenovine. Odisejev luk, kojeg je samo on mogao upeti i kojim je gađao prosce, bio je također od drenovine. Antička koplja makedonske falange dužine 5 - 6 m  izrađivana su od drenovine, kože i metala.

U srednjem vijeku, najčešće kao medonosnu i ljekovitu biljku te zbog čvrsta, žilava i vrlo tvrda drva, drijen su uzgajali redovnici u samostanskim vrtovima. 

Zahvaljujući tvrdoj i teškoj građi, drvo drijena, ravno, čvrsto, otporno na bolesti i štetočine, može poslužiti za izradu ljestava, držala i ručki za razne alate, štapova za šetnju, štake za pomoć bolesnicima, kvalitetnog namještaja, a gorenjem se dobiva i drveni ugljen za ogrjev. Osim toga, dobro je posaditi drijenak na nagnutim terenima gdje postoji opasnost od erozije jer njegovo razgranato korijenje dobro učvršćuje tlo.

Drijen, lat. Cornus mas, heliofilna je biljna vrsta pa najbolje uspijeva na dobro osunčanim mjestima, a u našim vrtovima ga uzgajamo kao voćku ili kao ukrasno drvce.

Drijen nema velike zahtjeve, uspijeva i na žarku suncu i u polusjeni, a odlično podnosi i sušu i niske temperature. 

Ako ga uzgajamo kao stabalce oblikovati ga možemo kao piramidu, vazu, palmetu ili kordonac, a odabrani uzgojni oblik valja održavati redovitom rezidbom. 

Uspjelo raste na suhim, siromašnim i vapnenastim kao i na slabo kiselim tlima, a ne treba ga ni prečesto ni previše orezivati.  

No krupne sočne plodove, uzgajate li drijen kao voćku, a ne za ukras, dobit ćete uz redovitu gnojidbu i rezidbu samo na dubokim propusnim plodnim tlima.

Za ostvarivanje dobra uroda važno je izabrati sunčano stanište koje nije izloženo jakim mrazovima. Drijen, naime, cvate prije listanja, i to veoma rano, u veljači i ožujku, za blagih zima još i ranije, pa cvjetići mogu pozebsti. Zbog tako rane cvatnje koja traje oko dva tjedna, drijen je odlična paša za pčele koje u to doba polako počinju izlaziti na otvoreno.

Plodovi drijena, elipsoidne koštunice zvane drenjine, dozrijevaju potkraj kolovoza i u rujnu. Slatkasto su kiselkasti i pomalo trpki, a sadržavaju oko 8% šećera, trijeslovine, pektin, antocijane, aromatske tvari, oko 2,5% voćnih kiselina, 60 - 120 mg askorbinske kiseline tj. vitamina C na 100g plodova, a obiluju i mineralima, posebice kalijem, kalcijem te magnezijem.

foto: internet

Jedu se svježe ili se prerađuju u sokove, kompot, liker, pekmez, rakiju i vino. Drijen daje prvi urod od oko 1 kg po stablu četiri godine nakon sadnje. U punoj se rodnosti na jednom stablu može ubrati oko 30 - 40 kg, a u dobrim godinama i na povoljnim položajima čak i više od 80 kg drenjina.

Drijen se uspjelo može razmnožiti cijepljenjem na spavajući pup potkraj srpnja ili na početku kolovoza, grebenicama potkraj ožujka, na početku travnja ili tijekom jeseni te korijenovim izdancima u jesen ili u proljeće.

Potkraj 18. st. bilo je poznato dvanaestak inačica drijenka žutih do tamnocrvenih plodova, a sredinom 20. st. armenski, ukrajinski i drugi europski oplemenjivači selekcionirali su četrdesetak sorti.
Geografski položaj svih hrvatskih krajeva i klimatski uvjeti veoma su pogodni za uzgoj drijenka. Vrijednost i mogućnost primjene ove zanimljive biljke koja nema velike agrotehničke zahtjeve doista je velika, pa bi je trebalo više uzgajati na cijelom području Hrvatske, pogotovo na ekološkim gospodarstvima.

Moje fotografije

Svoj prvi fotoaparat - još čuvam tu malu beirettu - dobila sam za rođendan dok sam pohađala sedmi razred osnovne škole. Htjela sam se uključiti u školski fotoklub kako bih naučila nešto više o fotografiji, ali već sam bila članica literarne grupe i pjevačkog zbora, a pohađala sam i glazbenu školu pa mi je to bilo malo previše. No kamo god sam išla svoju beiretticu sam uvijek nosila sa sobom pa je nastalo mnogo mnogo papirnatih fotografija. Čuvam ih u kutijicama te u malim i velikim albumima.

Kad sam počela pisati vrtlarske podsjetnike za novine kupila sam i digitalac kako bih mogla sama fotografirati biljke u svom vrtu; da ne moram stalno zivkati njihovog fotografa.
U tih dvadesetak godina otkad imam camediu nakupilo se još nekoliko tisuća fotografija. I njih sve čuvam, na laptopu, na cd-ima, na usb-ima i u fotoalbumima na googlu, a koristim ih kao ilustracije ovdje na blogu Stara vrtlarica.

Sad najčešće koristim fotoaparat u sklopu novoga mobitela kojega sam u siječnju  dobila za rođendan.  No ipak još uvijek često posegnem za svojom starom camediom, pogotovo kad snimam detalje biljaka u vrtu. 
Budući da sam tijekom godina prikupila mnogo fotografija, prije nekoliko godina počela sam ih objavljivati i na posebnom fotoblogu Moje fotografije

Ako volite fotografije možete ih tamo pregledavati: ima mnogo fotki cvijeća, voća, povrća, drveća, grmlja itd. snimljenih na mom dvorištu, u gradskim parkovima i u prirodi, a tu su i ulice, vedute, zanimljivi detalji, crkve, mostovi, brodovi, čamci, naša prelijepa plavozelena rijeka, naše plavo more...