Biskupova kapa

U proljeće 1980. godine, na sajmu cvijeća u Zagrebu – tada se još održavao na Gornjem gradu – kupila sam jedan zgodan mali kaktusić koji nema bodlje. Bila je to biskupova kapa, lat. Astrophytum myriostigma, biljka koja potječe iz gorovitih pustinjskih predjela sjevernog i središnjeg Meksika, a pripada biljnoj porodici Cactaceae. Taj astrofitum ove godine slavi 46. rođendan i premda sada već pomalo nalikuje na grbavoga djedicu, još je uvijek živ i zdrav te svake godine od proljeća do jeseni uljepšava moj balkon. Nedavno sam ga presadila u malo veći lonac, dodala sam mu malo novoga supstrata za kaktuse i smjestila ga na njegovo stalno mjesto. Sad samo treba pričekati da ponovno počne cvasti. 



Astrofitum može imati 4 do 8 zelenih uzdužnih rebara sa smećkastim vunastim bradavicama, a nema bodlje, zbog čega je jedan od najpopularnijih kaktusa za uzgoj u kući. Pri vrhu rebara izdižu se svilenkasti sjajni nježnožuti cvjetovi promjera od 3 do 6 cm. Njihove se latice potpuno otvaraju samo danju, a noću su uvijek sklopljene.



Biskupova kapa je okruglasta biljka - stariji primjerci kasnije poprimaju valjkast oblik - promjera od 10 do 20 cm, a u postojbini može doseći visinu od 2 metra. Cijelo tijelo biljke posve je prekriveno sitnim bjelkastim vunastim ljuskicama. 
Kad ga pogledate odozgo, astrofitum nalikuje na biskupovu mitru, pa je stoga i dobio ime biskupova kapa. Poprečni je prerez u obliku zvijezde, pa je po tome biljka dobila latinsku oznaku astrophytum, što znači zvjezdolika biljka.

Biskupova kapa najbolje uspijeva na dijelu balkona ili terase koji je cijeli dan izložen suncu, a može ostati vani sve do prvog jesenskog mraza jer dobro podnosi hladnoću. No zemlja u posudi ne smije biti premokra kako korijenje ne bi istrunulo. Ljeti je zalijevajte umjereno i svaka dva tjedna gnojite mineralnim gnojivom za kaktuse. U listopadu, kad zahladi, zalijevajte sve manje i sve rjeđe, a zimi zalijevanje posve obustavite.
Astrofitum na prezimljavanje smjestite u svijetlu prostoriju u kojoj temperatura neće biti niža od 10°C. Na balkon ga vratite u proljeće kad više nema opasnosti da vrhove njegovih rebara sprži mraz. Ako preraste posudu, u proljeće ga presadite u standardnu mješavinu za kaktuse, sastavljenu od jednakih dijelova sterilizirane ilovače, treseta i gruboga pijeska.
Osebujna biskupova kapa najčešće se razmnožava u rano proljeće sjetvom sjemenki, koje lako i brzo iskliju pri temperaturi od 21°C. No, da bi biljka uzgojena iz sjemena počela cvasti valja pričekati oko 6 godina.
Biskupova kapa može se razmnožiti i cijepljenjem no pritom se biljka oštećuje pa se taj način razmnažanja ne preporučuje.
Osim biskupove kape, iz roda Astrophytum uzgaja se još nekoliko vrsta, neke s bodljama, a neke bez njih, kao A. asterias, A. capricorne, A. ornatus te A. columnare.

Amarilis ili viteška zvijezda

Kad u našim zbirkama kućnoga bilja počne cvasti prugasti sunovrat, viteška zvijezda tj. amarilis, svi se divimo njegovim prelijepim velikim crvenim ili crvenobijelim prugastim zvjezdolikim cvjetovima.

Među botaničarima je dugo vladala pomutnja oko stručnih naziva rodova Hippeastrum i Amaryllis što je dovelo do toga da se lukovice ukrasnih kultivara iz roda Hippeastrum, što se na sjevernoj hemisferi najčešće kupuju u rascvjetanom obliku kao kućne biljke oko Božića, prodaju pod nazivom amarilis. No botanički rod Amaryllis zapravo čine lukovičaste biljke podrijetlom iz južne Afrike, koje se najčešće uzgajaju kao ukrasne biljke na cvjetnim gredicama u vrtovima.

Biljka koju mi nazivamo amarilis zapravo je viteška zvijezda, lat. Hippeastrum sp., južnoamerička lukovičasta trajnica iz porodice sunovrata, a najčešće ju uzgajamo kao ukrasnu kućnu biljku u posudama.

Biljnom rodu Hippeastrum ime je dao botaničar William Herbert (1778. – 1847.) kad je opisivao prvu prepoznatu vrstu unutar toga roda, vrstu Hippeastrum reginae. Sam naziv hippeastrum potječe iz starogrčkog jezika, a složenica je riječi hippeus što znači vitez ili konjanik i riječi astron što znači zvijezda.

Lukovice amarilisa možete posaditi od listopada do siječnja u posudu malo veću nego što je sama lukovica, u umjereno vlažan višenamjenski kompost za uzgoj kućnoga bilja, i to tako da trećina lukovice viri iznad ruba lončića. Smjestite ga u umjereno osvijetljenu prostoriju s temperaturom 18 - 20 Celzijevih stupnjeva.

Umjereno zalijevajte, tek toliko da se kompost u posudi ne osuši, sve dok se ne razvije batvo – to je šuplja cvatna stapka koja na vrhu razvija cvjetove - visine 20 cm i kratki začetak lista.

Potom zalijevajte jednom u tjednu pazeći da ne polijete sredinu lukovice. Nakon 40 do 100 dana na vrhu batva pojavit će se dva do šest prekrasnih veliki cvjetova čiju ljepotu rijetko koja biljka može nadmašiti.

Viteška zvijezda u prohladnoj prostoriji pri temperaturi od 15 do 18 Celzijevih stupnjeva može cvasti 15 - 20 dana. Za to vrijeme redovito okrećite posudu s biljkom kako biste spriječili da se batvo nagne prema svjetlosti.
Cvjetovi su prilično teški pa biljke s visokim batvom valja privezati uz kolčić.
Ocvale cvjetove čim povenu odrežite uza sam vrh batva kako biste spriječili stvaranje sjemena. Razvitak sjemenki iscrpljuje biljku što može prouzročiti izostanak cvatnje u narednim godinama.

Kad završi cvatnja svih cvjetova na vrhu batva i kad odstranite i posljednju uvenulu zvijezdu, ostavite batvo tj. cvjetnu stapku još neko vrijeme na biljci, odrežite ju tik iznad lukovice tek kad počne poprimati žućkastu boju i kad počne venuti. 

U svibnju, kad cvatnja završi, vitešku zvijezdu preselite u vrt, kako bi biljka nastavila rasti. Zajedno s posudom posadite je u cvjetnjak, u polusjenu ispred drveća i grmlja.
Ako nemate vrt, biljka cijelo ljeto može provesti i na balkonu. Redovito je zalijevajte i dva puta na mjesec pognojite tekućim gnojivom za cvatuće lončanice ili svakih 6 tjedana u supstrat utisnite gnojidbene štapiće.
Lukovice će odebljati, prikupiti energiju i oblikovati cvjetne pupove za sljedeću godinu.
Potkraj rujna lončić s amarilisom stavite pod nadstrešnicu ili uza zid balkona pod krov, prestanite zalijevati i ostavite da se supstrat postupno osuši, lišće povene i biljka zamre.

Sredinom listopada, kad dani budu sve kraći, a noći hladnije, prije prvih jačih jesenskih mrazova, uklonite uvenule listove pa vitešku zvijezdu smjestite u hladan i suh podrum, na stubište ili u garažu, gdje pri temperaturi od od 5 - 13 Celzijevih stupnjeva mora u mirovanju provesti najmanje 45 dana.
Mirovanje je prirodan proces koji biljkama pomaže da prežive teške uvjete, primjerice zimu ili sušu, čuvajući energiju i hranjive tvari usporavanjem ili zaustavljanjem rasta i razvitka.
Najbolje bi bilo da amarilis miruje 8 - 12 tjedana, dakle do sredine sljedećeg prosinca, kad poticanje viteške zvijezde na cvatnju u kući može ponovno započeti.
Smjestite ju tada u umjereno osvijetljenu prostoriju s temperaturom 18 - 20 Celzijevih stupnjeva i dalje postupajte na isti način kao i prethodne godine pa će se iz velike lukovice ubrzo opet početi izdizati novi cvatni pup.

Ako se uz glavnu lukovicu u posudi počnu razvijati i nove male lukovice, pažljivo ih izvadite i posadite svaku zasebno u nove lončiće. One bi trebale procvasti za 3 - 6 godina; prve zime ne morate ih sklanjati na hladno, tek od iduće godine s njima postupajte na isti način kao sa zrelim biljkama.
Presađivanje lukovica starijih biljaka amarilisa u novu posudu svake godine nije potrebno, biljka bolje uspijeva ako 2 - 3 godine ostane u istoj posudi. 

Samo površinskih 6 cm komposta svake godine u lončiću zamijenite svježim, i čekajte da prelijepa viteška zvijezda opet procvate. 

Moj amarilis prezimljuje na stubištu i lukovica se svake godine aktivira potkraj siječnja. Zadnjih nekoliko godina svake sam zime čekala da vrh pupoljka izviri iz lukovice i tek sam tada počela ponovno zalijevati. Ove godine moj crveni amarilis ima dva batva i na njima se izdiglo 7 velikih cvjetova. Na prvom batvu su bila tri cvijeta koja su već uvenula, a 4 cvijeta na drugom batvu ovih se dana otvaraju jedan za drugim.

Gredica u obliku kratera

Gredica u obliku kratera, iznutra udubljena, a izvana obrubljena uzdignutom zemljom i ogradnim zidićem, na nepovoljnim položajima zaštićuje bilje od vjetra i hladnoće, osobito u rano proljeće i kasnu jesen, pa se povrću i cvijeću koje se u njoj uzgaja u hladnijim područjima produljuje vegetacija. Oblikujte ju u sunčanom dijelu vrta, na rahlu i plodnu vrtnu tlu. U sredinu buduće udubljene kružne gredice zabodite kolčić pa uz pomoć još jednog kolčića i špage dugačke 1 - 1,5 m iscrtajte krug promjera 2 - 3 m. Potom motikom postružite zemlju od sredine prema rubu kruga tako da gredica u sredini bude oko 15 - 20 cm dublja, a uz rub oko 30 - 40 cm viša od razine okolnoga tla. Kako se uzdignuto tlo na valjskom rubu gredice ne bi urušavalo, okruglu gredicu u obliku kratera ogradite niskim betonskim elementima, drvenom niskom palisadom ili kamenom. Središnji dio gredice prorahlite vilastom štihačom, a sirovo neplodno tlo obogatite zrelim kompostom kojega valja plitko ukopati. Na kraju tlo usitnite grabljama i vaša nova gredica u obliku kratera pripremljena je za sjetvu i sadnju.
Budući da ćete dok njegujete biljke morati ulaziti u unutrašnjost gredice, u njezinu sredinu kružno položite kamenje po kojemu ćete hodati. Kamenje se danju, osobito ono tamnije, zagrijava, a noću se prikupljena toplina iz njega oslobađa u okolinu, pa u krateru vlada povoljna mikroklima. Kako biste očuvali prikupljenu toplinu, osobito u područjima s nepovoljnom klimom u kojima se bojimo kasnih proljetnih mrazova, na početku vrtlarske sezone kad počnete sijati rano povrće i uzgajati presadnice cvijeća i povrća, krater prekrijte prozirnom folijom. U sredinu gredice zabijte jedan kolac, na njega stavite preokrenutu plastičnu kantu, pa preko cijeloga kratera navucite foliju. Uz vanjski rub foliju učvrstite kamenjem ili opekama i dobili ste okruglo klijalište u kojemu možete uzgajati presadnice osjetljiva cvijeća i povrća.

Ilustracija K. Skozret

Povrće i cvijeće u okrugloj udubljenoj gredici uvijek sijte i sadite u kružne redove, i to tako da visoke biljke uvijek budu u sredini, a niske uz rub zbog boljeg osvjetljenja. Biljke s velikim lišćem i plodovima, kao tikve i slično, također možete uzgajati u krateru, ali samo po nekoliko, tako da ostane dovoljno prostora i za ostale kulture, kako biste u krateru u povoljnim uvjetima uzgojili što više raznovrsna povrća. Pri uzgoju povrća na gredici u obliku kratera, kao i na ravnim gredicama, poštujte dobro isplaniran plodored. U rano proljeće, primjerice, uzgajajte rotkvice, salatu i špinat. Kad to poberete, u sredinu kratera kao glavnu kulturu možete posaditi presadnice rajčica ili krastavaca, kojima je potrebno mnogo topline, a zbog povoljnijih uvjeta uzgoja to možete učiniti tri tjedna prije nego na otvorenom. Uz rub gredice u svibnju posijte niski grah mahunar, koji nema tako velike potrebe za toplinom. Nakon berbe glavne kulture krater iskoristite za uzgoj zimske salate. 

U krateru uspijeva mnogo više povrća nego na ravnoj gredici jer je uzgojna površina veća, a zbog dodatne topline povoljniji su uzgojni uvjeti. Stoga je takva gredica veoma povoljna i za uzgoj višegodišnjega začinskog i ljekovitog bilja, npr. metvice, matičnjaka, kadulje, lavande i drugih, koje možete posaditi uz rub gredice i oblikovati nisku mirisnu živicu.

Suncokret za kompostiranje

S krumpirom, kukuruzom, grahom, duhanom i mnogim drugim biljkama Španjolci su na početku 16. st. iz Južne Amerike u Europu donijeli visoku biljku čvrste stabljike sa srcolikim listovima i velikim glavičastim cvatovima. Vanjski jezičasti cvjetovi velikoga cvata izrazito su žuti, a mogu biti dugački i do 10 cm. Iz središnjih malenih cjevastih cvjetova nastaju plodovi roške - orašci s višemanje sraslom sjemenom lupinom i usplođem. Budući da se veliki žuti cvatovi, ovijeni zelenim listovima što se prekrivaju kao crijepovi na krovu, za cvatnje naginju i okreću prema suncu, biljka je dobila ime suncokret, lat. Helianthus annuus.

Ne poznavajući njegova svojstva, Španjolci, a poslije i ostali europski narodi, sve do 19. st. tu su vrijednu biljku uzgajali u cvjetnjacima za ukras i plodovima hranili ptice jer nisu znali što bi drugo mogli s njom. Da nisu toliko bili zauzeti zatiranjem američkoga domorodačkog stanovništva u potrazi za zlatom, možda bi bili našli malo vremena i da pitaju i zabilježe kako najbolje iskoristiti pojedine biljke, bilo za prehranu ljudi ili kao stočnu hranu, pa i u druge svrhe. Doznali bi da su američki urođenici od suncokretovih sjemenki pravili brašno za kruh i kolače, te ulje za kuhanje i njegu kose. Danas dobro znamo vrijednost suncokreta pa se u mnogim krajevima uzgaja na velikim površinama kao jedna od glavnih ratarskih kultura za proizvodnju kvalitetna jestiva ulja, što sadržava nezasićene masne kiseline, karotinoide, lecitin, vitamine A, D, E i K, te bjelančevine, a ne sadržava kolesterol.

Najveći su svjetski proizvođači suncokreta Rusija, Argentina i SAD, a svi kultivari potječu od divljih predaka koji i danas rastu u gotovo svim dijelovima Sjeverne Amerike, od središnje Kanade do sjevernog Meksika, u prerijama i ostalim sušnim područjima te kao korov na pašnjacima i njivama.
Osim za ljudsku prehranu ulje se rabi i kao sirovina za različite industrijske proizvode, a uljane pogače i glave suncokreta samljevene u brašno vrlo su dobre za prehranu stoke. Suncokret stvara mnogo zelene mase, pa se neke sorte uzgajaju za zelenu krmu i silažu. Osim toga, latice su, pripremljene kao tinktura i čaj, ljekovite jer snižavaju povišenu temperaturu. Ljekovito je i ulje koje ubrzava zacjeljivanje rana, a djeluje i blago laksativno jer pomaže da zaostala hrana prođe kroz crijeva.

No, suncokret nije zanimljiv samo ratarima, veoma je omiljen i u našim vrtovima. Čini se da svi volimo promatrati kako se njegove velike cvatne glavice okreću prema suncu, ujutro prema istoku, a predvečer prema zapadu. U velikom vrtu visoke sorte najbolje pristaju uz plot ili ispred nekog ružnog zida, čak i kao privremena živica ili pregrada pojedinih dijelova vrta, primjerice povrtnjaka.
I u malom se vrtu uvijek može naći dovoljno mjesta za pokoji ukrasni suncokret, visoki i srednje visoki u pozadini ili u sredini, a niski u prednjem dijelu cvjetne gredice.
Manje je, međutim, znano da je suncokret odličan izvor biljnog materijala za kompostiranje. Europski eko-vrtlari vrlo ga jednostavno i jeftino uzgajaju već godinama. U trgovinama koje prodaju hranu za kućne ljubimce mogu se, naime, nabaviti roške običnog suncokreta kao hrana za papige.

Posijte ih u redove, od travnja do lipnja, 3-4 cm duboko, na razmak od 30 cm. Čim biljke narastu 1,20 m visoko, iščupajte ih, otresite što više zemlje s korijenja i naslažite na kompostište. Ako biljke izvadite prekasno, teško ih je iščupati, stabljike su drvenaste i nisu dobre za kompostiranje. Stoga je najbolje posijati suncokret dva do tri puta; do jeseni tako možete uzgojiti mnogo zelene mase, koja sama ili pomiješana s pokošenom travom daje vrlo dobar kompost bogat trajnim humusom. On može zamijeniti stajski gnoj i ostala organska gnojiva pri gnojidbi voćaka, povrća i ukrasna bilja.

 
Ako su pojedini dijelovi vrta preobilno pognojeni organskim gnojem, posebice gnojem peradi i golubova, suncokret će upiti sav višak biljnih hraniva iz tla i pohraniti ga u kompostu. Osim toga, tlo na kojem se uzgaja suncokret za dobivanje zelene mase za kompostiranje, u jesen je rahlo i nezakorovljeno jer ta korisna i lijepa glavočika na površini na kojoj se uzgaja istiskuje sve ostale biljke, posebice jednogodišnje korove.

Zidano kompostište

Poslije gradnje kuće često ostane hrpa suvišne, obične ili fasadne, opeke. Ne znate li što biste s njom, uporabite je za gradnju čvrsta, stabilna, trajna kompostišta. Svim organizmima koji sudjeluju u razgradnji organske mase i nastajanju vrtlareva "smeđeg zlata" pogoduju ujednačena temperatura i vlažnost. Stoga za novo kompostište izaberite zaklonjeno mjesto koje će ljeti biti zasjenjeno zelenilom, a zimi obasjano suncem. Dobro će poslužiti bilo koje srednje bujno listopadno drvo, visoki cvatući grm ili lijepa penjačica na drvenoj kontrukciji.
Sazidajte dva ili tri odjeljka, svaki po 1 m visine, te 1 - 1,5 m širine i duljine. Prije zidanja izbetonirajte temelj dubok najmanje 30 cm. Ne zaboravite ni otvore za prozračivanje.



Sprijeda kompostište zatvarajte daskama koje se mogu lako postavljati i izvlačiti. Biljne otpatke iz vrta i kuhinje odlažite za početak u prvi odjeljak. Za 6 mjeseci masu premjestite u drugi odjeljak, a nove otpatke opet slažite u prvi. Poslije sljedećih 6 mjeseci kompost u drugom odjeljku trebao bi biti zreo. Premjestite ga u treći odjeljak do uporabe u vrtu, pa masu iz prvog odjeljka opet prenjestite u drugi.


    Ilustracije: Krešo Skozret

Budete li tako postupali, a ne miješali nove i odležane otpatke, uvijek ćete imati dobar zreo tamnosmeđi kompost. Koristite ga redovito za gnojidbu povrća, ukrasna grmlja, drveća, voćaka, cvjetnjaka i tratine. Vaše će biljke bujno rasti, povrće i voće će biti izvrsna okusa, a cvijeće će neumorno cvasti.

Bob

Tijekom prvih nekoliko godina moga rada u vrtu, jedna od kultura koju sam za probu posijala u povrtnjak bio je i bob. Dobro je uspijevao, no nisam ga uzgajala baš svake godine, nego bih povremeno posijala po nekoliko kućica. Ove godine sam odlučila ponovo pokušati uzgojiti malo zelenoga boba pa sam sredinom ožujka posijala po nekoliko sjemenki u posudice, a kasnije ću ih pažljivo posaditi na gredicu.

Bob, lat. Vicia faba, jednogodišnja zeljasta grmolika biljka iz porodice mahunarki, lat. Fabaceae, najstarija je jednogodišnja kultivirana mahunarka, poznata je bila u Europi, Egiptu i Arabiji još u doba neolitika. Uzgajali su ga i stari Egipćani i stari Židovi i stari Grci a spominje ga i Homer u Ilijadi. Kao ljudska hrana koristi se vjerojatno već desetak tisuća godina, a potisnuli su ga krumpir, kukuruz i grah doneseni u Europu poslije otkrića Amerike. 

Plosnate, nepravilno zaokružene, tamne smeđezelenkaste krupne sjemenke boba kliju već pri temperaturi 3 - 6 Celzijevih stupnjeva, mlade biljke izdrže bez povreda - 4°C, a smrznu se tek pri -7°C. Sjemenke boba niču pri temperaturi 10 - 14 Celzijevih stupnjeva za 14 - 18 dana. 

Zbog velike otpornosti na hladnoću, bob se uspjelo uzgaja i u područjima s kontinentalnom i planinskom klimom, primjerice u središnjoj Aziji, na Tibetu i Himalaji, čak i na visini od 4200 m.
Bob ima razgranjen korijen i šuplju zeljastu stabljiku visoku od 60 do 80 cm. Listovi su dugački od 10 do 25 cm, a cvjetovi, promjera 1 - 2,5 cm, imaju 5 bijelih latica sa crnim pjegama. 

Nakon cvatnje postupno se razvijaju debele mesnate tridesetak centimetara dugačke mahune ispunjene spužvastim bijelim tkivom u kom dozrijeva 4 - 8 velikih sjemenki. 

Na početku rasta su mekane, potom bivaju sve tvrđe i mijenjaju boju iz zelene u bijelo-zelenkastu. Sjemenke boba izrazito su velike, a najčešće ih beremo dok su još zelene. 

Suhi bob dok se kuha širi neugodan miris, a i okus mu je pomalo neobičan pa nije baš omiljena hrana, posebice u našim kopnenim krajevima. Mnogo je bolji zeleni bob kojega sami uzgajamo u našim povrtnjacima, posebice kad ga skuhamo odmah nakon branja. Osim toga, to je i jedna od prvih biljaka koju u našim povrtnjacima beremo u proljeće.

Najpoznatije sorte boba koje se uzgajaju širom svijeta su white windsor, green windsor, express, dreadnought, jubilee hysor, relon, imperial green longpod i druge. 

Mi najčešće uzgajamo domaće srednje bujne populacije te sortu aquadulce. To je najpopularnija sorta dugih mahuna i bijeloga zrna. Ona odlično podnosi niske temperature i rano dospijeva za berbu. Biljka je visoka oko 100 cm i široka oko 40 cm. Crna bobova muha napada je manje nego druge sorte.

U sredozemnom krugu i područjima sa sličnom blagom klimom, gdje minimalne temperature zimi nisu niže od - 6 °C, krupnosjemene sorte boba kao povrtne kulture vrtlari  uzgajaju zimi, a sijati se može od početka listopada do kraja prosinca. U primorskom zaleđu sije se u veljači i na početku ožujka, a u kontinentalnom području u ožujku i na početku travnja. 

Prije sjetve, u vlažno ilovasto-glinasto tlo, na kojem bob najbolje uspijeva, ukopajte oko 2 kg kompostiranoga organskoga gnojiva na četvorni metar. Dodajte i oko 100 g kamena brašna ili kompleksna mineralna gnojiva, birajući ona s manjim udjelom dušika, jer je bobu potrebno mnogo fosfora i kalija. Na pripremljene gredice posijte po 5 do 6 zrna u kućice na dubinu od 5 do 8 cm, a razmak neka bude 40 x 60 cm. 

Bob možete uzgajati i na mješovitim gredicama, u redovima među ostalim povrtnim kulturama, uz blitvu, špinat, radič, mrkvu, češnjak, poriluk ili endiviju, predvidjevši za njega dio gredice širine 30 do 50 cm. Za vrijeme vegetacije biljke redovito okopavajte, ogrnite i plijevite po potrebi. 

Za razliku od ostalih mahunarki bob nema vitice pomoću kojih bi se hvatao za potporanj, pa biljke poduprite kolčićima ili granama grmlja koje vam je ostalo nakon rezidbe. Kad na stabljici naraste četrnaesti list otkinite vrh, da se zaustavi rast u visinu. Hranjive tvari zadržavat će se u donjem dijelu biljke, pa se mahune boba bolje razvijaju. 

Na jednom četvornom metru možete uzgojiti oko 4 kg zelenih mahuna boba. Berite ih kad dostignu tri četvrtine svoje konačne veličine, dok su zelene, sočne i mekane i kuhajte ih cijele jer su tada najhranjivije i lakše probavljive. Nakon toga berite zelena zrna kad nabreknu pazeći pritom da bob ne otvrdne i postane kožast i gibak.

Bob posijan na jesen i tijekom zime u primorskom području, za berbu dospijeva u proljeće, u travnju i svibnju, jer razdoblje vegetacije većine sorti traje od 100 do 196 dana. U kopnenom području bob beremo od svibnja do srpnja, ovisno o tome kad smo ga posijali. Možete ga posijati u nekoliko navrata po nekoliko kućica pa će biljke postupno dospijevati za berbu, a ne sve istovremeno. 

Ubrana zrna boba, čvrsta i jarke boje, bez mrlja, sluzi ili nabora može se čuvati u hladioniku 5 dana, u lagano zatvorenoj plastičnoj vrećici. U mahunama se može čuvati desetak dana pri temperaturi 7 - 9 Celzijevih stupnjeva i vlažnosti zraka od 90 do 95%. Osušena zrna boba možete čuvati do 12 mjeseci u hermetički zatvorenim posudama u hladnom i mračnom spremištu. 

Bob je vrijedna namirnica jer sadržava višestruko nezasićene masne kiseline, spororazgradive ugljikohidrate, vrijedne bjelančevine te minerale: kalij, kalcij, fosfor, magnezij, željezo, cink, bakar, mangan i selen; vitamine A, D, K, E i C, vitamin B12, tiamin, riboflavin, niacin i pantotensku kiselinu. Svi ti sastojci doprinose našem zdravlju jer sprečavaju slabokrvnost, poboljšavaju probavu i jačaju imunološki sustav. 

Bob je izvrsna namirnica za osobe oboljele od Parkinsonove bolesti, jer sadržava tirozin, neesencijalnu aminokiselinu od koje nastaje dopamin, hormon koji djeluje kao neurotransmiter, tvar koja prenosi živčane impulse od jedne do druge živčane stanice te ima važnu ulogu u kontroli voljnih pokreta.
Pri uzgoju boba najčešći i najozbiljniji štetnik je crna bobova uš, lat. Aphis fabae, česta i na grahu, grašku te drugim povrtnim kulturama, koja izravnu štetu nanosi sisanjem sokova, kao i sve uši, što uzrokuje promjenu boje listova i njihovo kovrčanje. Indirektnu štetu nanosi prenošenjem velikog broja virusnih bolesti. 

Bob je namirnica koja se koristi za pripremu tradicionalnih jela u Egiptu, Alžiru, Maroku, Iraku, Siriji, Turskoj, Italiji, Portugalu, Španjolskoj, Švedskoj, Kolumbiji, Ekvadoru, Indiji, Japanu, Kini, Meksiku, Vijetnamu i drugim zemljama širom svijeta. Najpoznatija jela od boba su kineski doubanjiang, bliskoistočni falafel, egipatski ful medames, etiopski shiro wot te iranski baghali polo.
A Stara vrtlarica je mladi zeleni bob najčešće kuhala kao varivo s korjenastim povrćem i tjesteninom. Ako želite kušati to jelo od zelenog boba, evo recepta: Varivo od boba s tjesteninom.

Varivo od boba s tjesteninom

Za varivo od boba s tjesteninom za 4 osobe pripremite:

40 dag mladih mahuna ili zrna boba

1 glavica luka

2 češnja češnjaka

po 1 korijen celera, pastrnjaka i mrkve

1 kriška korabice

peršinovo lišće

100 g pužića ili slične sitnije tjestenine

2 žlice pirea od rajčice

1 žličica začinske soli

 mediteransko bilje: listić kadulje, ružmarina, lovora i sl. po želji

 maslinovo ulje

 sol, papar

 ribani paški sir

Mahune i zrnje boba blanširajte 3 minute, pa ostavite da se ocijede.
Nasjeckani luk popržite na maslinovu ulju na laganoj vatri, dodajte korjenasto povrće nasjeckano na kockice i zgnječeni češnjak, pa pirjajte dok sve ne omekša. 

Uspite blanširani bob, podlijte povrtnim ili goveđim temeljcem i kuhajte pokriveno sve dok bob ne omekša. 

Dodajte tjesteninu i pire od rajčica, začinsku sol i mediteransko bilje, pa kuhajte još petnaestak minuta. 

Poslužite vruće, posipano sjeckanim svježim peršinom i ribanim paškim sirom.