Avokado na balkonu

Prije nekoliko godina u jednom njemačkom časopisu pronašla sam upute za uzgoj avokada iz sjemenke pa sam to i učinila, a stabalce avokada koje je tako nastalo godinama je uljepšavalo moj balkon.

Ako želite da jedno lijepo drvce avokada raste u posudi i na vašem balkonu ili na terasi, pokušajte ga uzgojiti iz sjemenke. Izaberite posve zreo plod - bjelkastožućkasto meso mora biti tako mekano da se pri sobnoj temperaturi lako razmazuje, a kožica tvrda, čvrsta, vrlo tamno zelena, smeđa ili čak ljubičastocrna kod nekih sorti.
Oprezno razrežite plod do sjemenke...

...polovice razdvojite rukama...

... i žlicom izvadite sjemenku.

Ne čistite je nožem nego prstima operite pod toplom vodom.

U sjemenku boje slonovače ovijenu dvama smeđim ljuskama tankim kao papir, što često prianjaju uz meso ploda, utisnite tri čačkalice i položite ju, proširenim dijelom prema dolje, na čašu ili staklenku napunjenu vodom tako da bude uronjena samo 2,5 cm. Smjestite ju na prozorsku klupčicu u toploj prostoriji – temperatura zraka neka bude oko 20ºC - na lagano zasjenjeno mjesto i strpljivo čekajte da se sjemenka aktivira.

                 

Za 4-6 tjedana sjemenka će se raskoliti, pojavit će se izbojak i korijenje i počet će rasti mladica. Kad mladica naraste oko 20 cm visoko i razvije se nekoliko listova, prikratite ju na pola. Kad korijenje odeblja i lišće ponovo naraste, posadite mladi avokado u lončić promjera 10-15 cm u mješavinu za cvijeće bogatu humusom, ostavivši da polovica sjemenke viri van. Pazite da ne oštetite korijenje koje je veoma osjetljivo. Smjestite avokado na prozorsku klupčicu koja je cijeli dan dobro osvijetljena. Kako biste spriječili izduživanje izbojaka i oblikovali lijepo nisko razgranato stabalce, biljku povremeno prikraćujte i otkidajte vrhove izbojaka - uštipnite ih noktima dok su mekani. Zalijevajte ga redovito, ali umjereno, jer avokado ne podnosi premokro tlo. U početku nije potrebno prihranjivanje, tek nakon 4 mjeseca počnite prignojavati tekućim gnojivom jednom na tjedan, počevši s četvrtinom preporučene količine. 
Avokado presadite u veći lonac tek kad se korijenova bala dobro razvije. Ljeti neka bude na balkonu ili u vrtu na suncu sve dok noćne temperature ne budu niže od 0 °C, a zimi u svijetloj prostoriji pri 5ºC. Dok avokado miruje, ne gnojite ga. Svake godine u veljači stabalce orežite, a ljeti redovito uštipavajte vrhove da ne bude previsoko.

Cijeli postupak uzgoja stabalca avokada možete i malo pojednostavniti tako da svježu sjemenku avokada - klijava je samo jedan mjesec i ne smije se osušiti - ljeti položite na vlažnu zemlju u balkonskom sandučiću s pelargonijama koje svaki dan zalijevate ili u posudu ispod nekog grma koji raste na sjenovitu dijelu balkona ili terase i jednostavno pričekate da nikne. Kad se razvije mlada stabljika i korijenje, avokado pažljivo presadite u odgovarajući lončić.

Avokado iz sjemena može procvasti za 5-12 godina, no uzgojite li samo jednu biljku, ne nadajte se plodovima jer je stranooplodan. Bude li sreće, možda se razvije pokoji plod i bez oplodnje jer je u avokada i to moguće.
Avokado, lat. Persea gratissima, vazdazeleno, grmoliko, 9-20 m visoko stablo široke krošnje s ovalnim ili eliptičnim sjajnim tamnozelenim velikim listovima, jedina je važnija jestiva biljka iz porodice lovora. Na vrhu grančica i na bočnim kratkim mladim grančicama javljaju se mnogobrojni blijedozeleni ili žućkastozeleni cvatovi, a iz njih nastaju ovalni, kruškoliki ili okruglasti plodovi dugački do 33 cm s glatkom ili naboranom, sjajnom ili bez sjaja, tankom ili kožastom, debelom i elastičnom ili zrnatom i krhkom kožicom.
Avokado potječe iz toplih i vlažnih tropskih maglovitih i kišovitih šuma Srednje i Južne Amerike, od istočnoga Meksika do sjevernih Anda, a danas se uzgaja u svim dijelovima svijeta s tropskom i suptropskom klimom u krajevima u kojima nema ili vrlo rijetko ima mraza. Najbolje uspijeva na plodnim ocjeditim tlima na sunčanim staništima uz mnogo vlage, od razine mora do 2250 m nadmorske visine, ali ne na vjetrovitim položajima, jer mu jaki vjetrovi lome grane, smanjuju zračnu vlagu, isušuju cvjetove i ometaju oprašivanje pa plodovi prerano otpadaju.
Avokado se lako prilagođava raznim tipovima tla pa raste i na glinastim crvenicama i na laganim pjeskuljama, silikatnim i vapnenastim, ali ne kiselim tlima. Ne podnosi tla natopljena vodom, pa razina podzemne vode mora biti najmanje 90 cm ispod površine tla. Najveći je proizvođač i izvoznik avokada Meksiko, a plodovi stižu na tržište cijele godine jer pojedine sorte dozrijevaju u različito vrijeme. Ima mnogo kultiviranih sorti - najpoznatije su fuerte i hass - nastalih prirodnim križanjem i oplemenjivanjem meksičkog, gvatemalskog i zapadnoindijskog avokada, a razmnožavaju se cijepljenjem. 

Avokado je stranooplodan, jer su njuške tučka spremne za prihvaćanje peluda prije nego što se on oslobodi iz prašnica istoga cvijeta. Stoga se uvijek sadi nekoliko sorti kako bi se omogućila normalna oplodnja. Stabla su plodonosna pedesetak, a pokoji avokado poživi i daje plodove čak do stotinjak godina.

Guacamole

Budući da sadržava mnoge hranjive i ljekovite sastojke, kao što su vitamini E i C, kalij, magnezij, tiamin, riboflavin, glutation, lutein, fitosteroli i nezasićene masne kiseline, avokado je punovrijedna hrana i veoma kvalitetno voće. Preporučuju ga dijabetičarima i onima koji pate od srčanih bolesti, a prema istraživanjima Kalifornijskog sveučilišta (UCLA) pomaže i pri sprječavanju nekih oblika raka, primjerice raka prostate.
Prema meksičkoj legendi prvi avokado je oko 219. pr. Kr. pojela jedna majanska princeza. Azteki su ga smatrali zabranjenim voćem - kad su podovi dozrijevali za berbu, mlade žene nisu smjele izlaziti iz kuća - jer su vjerovali da djeluje kao afrodizijak.
Urođenici u tropskoj Americi avokado najčešće samo raspolove, malo posole i jedu uz tortilju i šalicu kave.
U SAD-u ga pripremaju kao slanu ili slatku salatu s povrćem i voćem, pune ga račićima, škampima i ostalim plodovima mora, prave namaz za sendviče, kremaste preljeve za salate i slična jela.
U gvatemalskim restoranima polovice avokada poslužuju uz topla jela, a gosti ga sami izdube. 

Avokado se, naime, ne smije kuhati jer meso postane gorko zbog trijeslovina. No, razrezan na kockice može se dodati u vruće jelo neposredno prije posluživanja.
U Brazilu ga više cijene kao voće nego kao povrće, pa pripremaju sladoled, voćne napitke i milkshake, a na Hawaima vole slatki avokado sa šećerom i ostalim voćem: ananasom, narančama, grejpom, datuljama i bananama.
Nasjeckan na prutiće ili kockice ili razrezan na polovice avokado se može ukiseliti ili zamrznuti, no prije zamrzavanja mora se dodati limunov sok da ne potamni.
Od svih jela od avokada najpopularniji je meksički guacamole, mješavina zgnječena avokada, limunova ili limetina soka, zgnječena luka ili luka u prahu, zgnječena češnjaka, čili praha ili tabasco umaka, soli i papra u koju se umaču prženi krumpirići, čips, tortilja čips, krekeri i slične grickalice. Guacamole se priprema na mnogo različitih načina uz dodatak pikantnih sastojaka i začina. Ne pojedete li sav pripremljen guacamole odjednom, spremite ga u nepropusnu posudicu, prekrijte plastičnom folijom i pritisnite je da se priljubi uz guacamole kako ne bi dolazio u dodir sa zrakom. Poklopljeno čuvajte u hladnjaku najdulje dva dana, a u zamrzivaču i dva mjeseca.

Stara vrtlarica nije pripremala guacamole; samo sam žličicom izdubla meso avokada ovako kako je prikazano na fotografiji i odmah sam ga pojela - usput rečeno bilo je izvrsno - bez ikakvih dodataka.
No pronašla sam negdje ova tri recepta pa ih prilažem ovom tekstu; ako netko želi može ih iskušati. A Stara vrtlarica želi vam dobar tek!

Argentinski guacamole
Pripremite 2 avokada (oko 45 dag), 1 žlicu svježeg limunova soka, 1/4 šalice fino sjeckana luka, 2 žlice sitno sjeckana peršinova lišća, 2 čajne žličice sitno sjeckana svježeg ili 1 žličicu suhog timijana (majčine dušice), 2 velika česna češnjaka, 1/2 žličice soli i šafran. Razrežite avokado, raspolovite rukama i žlicom izvadite sjemenku pa izdubite mekano meso. Grubo ga zgnječite viljuškom, (ne mikserom!), umiješajte limunov sok, dodajte ostale sastojke i začinite šafranom u prahu.

Kalifornijski guacamole
Za 6 osoba pripremite 2 avokada, 1/2 šalice usitnjena hladnog svježeg kozjeg sira, 1/4 šalice sitno sjeckana svježeg lišća korijandra, 2 žlice usitnjenih prženih pistacija, 1/4 čajne žličice ili još manje po želji zgnječenih čili papričica te 2 velika česna sitno sjeckana češnjaka.
Zgnječite viljuškom izdubeno meso avokada i pomiješajte s ostalim sastojcima.

Karipski guacamole
Pripremite 2 avokada, 2 žličice svježa soka od limete, 1/2 šalice sitno sjeckana svježeg manga, 1/2 šalice sitno sjeckana svježeg ananasa, dobro ocijeđena, 2 žlice osušena naribana kokosova oraha, 1/2 žličice crvene paprike i 1/2 žličice soli.
Zgnječite avokado pa dodajte sok limete i ostale sastojke. Dobivena količina guacamolea dovoljna je za 6 osoba, a svaki obrok daje 130 kalorija i 10 g masnoće.

Zajčeki

Od lipnja do listopada široku lepezu divnih boja, od bijele, žute, ružičaste, narančaste, crvene do grimizne i gotovo crne - izuzetak je plava – u vrt unosi velika zijevalica, lat. Antirrhinum majus, višegodišnja biljka iz porodice trputaca, lat. Plantaginaceae. Samoniklu susrećemo u južnoj Europi, sjeverozapadnoj Africi i zapadnoj Aziji, a ukrasne se sorte širom svijeta u područjima s umjerenom klimom uzgajaju u vrtovima. Zijevalice, odnosno žabice ili zajčeki, omiljeno su cvijeće za gredice i za rez, a brojne sorte mogu biti visoke, (70-100 cm), srednje visoke (40–60 cm) i niske (15-20 cm).



Premda je biljka višegodišnja – u područjima u kojima zimi temperatura nije niža od -6°C uspijeva kao kratkovjeka trajnica - zajčeke najčešće uzgajamo kao jednogodišnje biljke, a sijemo ih rano u proljeće u zaštićenu prostoru te u vrt presadimo u svibnju.
Za kasniju cvatnju možete ih u lipnju posijati na gredicu za uzgoj presadnica u vrtu. U rujnu flance presadite na razmak od 30 cm, na željeno mjesto u cvjetnjaku, pa će cvasti veoma rano u proljeće.



Čak i u kopnenom području, u zaštićenu dijelu vrta, primjerice uz jugozapadni zid kuće, uza zaštitnu zastirku od lišća i novina, žabice mogu preživjeti blagu zimu.
Bez obzira na to kad ih posijali, biljkama, kad dosegnu visinu od 8 cm, otkinite vrh kako bi se potaknuo grmolik rast. Grmići zjevalice bit će cijelo ljeto, do prvih jesenskih mrazova, puni krasnih cvatnih klasova sastavljenih od neobičnih dvousnatih cvjetova. Latice su im srasle, pa kad ih stisnete, što neobično vole djeca, nalikuju na zečju njuškicu, po čemu je biljka i dobila ime zajček.



Iz cvjetova velike zijevalice nakon oplodnje se razvijaju plodovi tobolci puni sitnih crnih sjemenki. Za klijanje im je nužno svjetlo, pa ih pri sjetvi ne valja prekrivati zemljom, nego samo lagano pritisnuti.
Da biste potakli razvitak novih cvatnih klasova, redovito ih uklanjajte čim posljednji cvijet uvene. Ostavite li pokoji tobolac da dozre, sjemenke će padati na tlo. Na tom će mjestu u proljeće niknuti mnogo mladih biljčica, koje možete iskoristiti kao presadnice.
Žabice najbolje uspijevaju na gredici koju sunce obasjava cijeli dan. U sjeni slabije cvatu, a listovi, dugo prekriveni sitnim kapljicama vode, stradaju od sive plijesni i hrđe, vidljive na lišću kao narančaste pjege koje poslije posmeđe. Te su bolesti također jedan od razloga što se zijevalica uzgaja kao jednoljetnica, jer lišće koje je stalno vlažno može jako stradati. Zajčeke nikad ne sadite uz krizanteme, turske karamfile i sljez jer i njih napada hrđa.



Tlo za uzgoj ove lijepe ljetnice - najpogodnija je mješavina ilovače, pijeska, zreloga komposta i treseta - mora biti stalno umjereno vlažno, jer se za vrijeme suše ubrzano razvijaju sjemenke.
Patuljaste sorte zajčeka mogu se uzgajati u balkonskim sandučićima, ukrasnim posudama te uz rubove vrtnih stazica, a srednje i visoke sorte prikladne su za velike cvjetne gredice.
Visoke sorte s velikim cvatovima, osobito one s punim kovrčavim laticama poput azaleja, mogu se i rezati za vazu, jer se u vazi svi pupoljci, jedan za drugim, posve rascvatu.

Biskupova kapa

U proljeće 1980. godine, na sajmu cvijeća u Zagrebu – tada se još održavao na Gornjem gradu – kupila sam jedan zgodan mali kaktusić koji nema bodlje. Bila je to biskupova kapa, lat. Astrophytum myriostigma, biljka koja potječe iz gorovitih pustinjskih predjela sjevernog i središnjeg Meksika, a pripada biljnoj porodici Cactaceae. Taj astrofitum ove godine slavi 46. rođendan i premda sada već pomalo nalikuje na grbavoga djedicu, još je uvijek živ i zdrav te svake godine od proljeća do jeseni uljepšava moj balkon. Nedavno sam ga presadila u malo veći lonac, dodala sam mu malo novoga supstrata za kaktuse i smjestila ga na njegovo stalno mjesto. Sad samo treba pričekati da ponovno počne cvasti. 



Astrofitum može imati 4 do 8 zelenih uzdužnih rebara sa smećkastim vunastim bradavicama, a nema bodlje, zbog čega je jedan od najpopularnijih kaktusa za uzgoj u kući. Pri vrhu rebara izdižu se svilenkasti sjajni nježnožuti cvjetovi promjera od 3 do 6 cm. Njihove se latice potpuno otvaraju samo danju, a noću su uvijek sklopljene.



Biskupova kapa je okruglasta biljka - stariji primjerci kasnije poprimaju valjkast oblik - promjera od 10 do 20 cm, a u postojbini može doseći visinu od 2 metra. Cijelo tijelo biljke posve je prekriveno sitnim bjelkastim vunastim ljuskicama. 
Kad ga pogledate odozgo, astrofitum nalikuje na biskupovu mitru, pa je stoga i dobio ime biskupova kapa. Poprečni je prerez u obliku zvijezde, pa je po tome biljka dobila latinsku oznaku astrophytum, što znači zvjezdolika biljka.

Biskupova kapa najbolje uspijeva na dijelu balkona ili terase koji je cijeli dan izložen suncu, a može ostati vani sve do prvog jesenskog mraza jer dobro podnosi hladnoću. No zemlja u posudi ne smije biti premokra kako korijenje ne bi istrunulo. Ljeti je zalijevajte umjereno i svaka dva tjedna gnojite mineralnim gnojivom za kaktuse. U listopadu, kad zahladi, zalijevajte sve manje i sve rjeđe, a zimi zalijevanje posve obustavite.
Astrofitum na prezimljavanje smjestite u svijetlu prostoriju u kojoj temperatura neće biti niža od 10°C. Na balkon ga vratite u proljeće kad više nema opasnosti da vrhove njegovih rebara sprži mraz. Ako preraste posudu, u proljeće ga presadite u standardnu mješavinu za kaktuse, sastavljenu od jednakih dijelova sterilizirane ilovače, treseta i gruboga pijeska.
Osebujna biskupova kapa najčešće se razmnožava u rano proljeće sjetvom sjemenki, koje lako i brzo iskliju pri temperaturi od 21°C. No, da bi biljka uzgojena iz sjemena počela cvasti valja pričekati oko 6 godina.
Biskupova kapa može se razmnožiti i cijepljenjem no pritom se biljka oštećuje pa se taj način razmnažanja ne preporučuje.
Osim biskupove kape, iz roda Astrophytum uzgaja se još nekoliko vrsta, neke s bodljama, a neke bez njih, kao A. asterias, A. capricorne, A. ornatus te A. columnare.

Amarilis ili viteška zvijezda

Kad u našim zbirkama kućnoga bilja počne cvasti prugasti sunovrat, viteška zvijezda tj. amarilis, svi se divimo njegovim prelijepim velikim crvenim ili crvenobijelim prugastim zvjezdolikim cvjetovima.

Među botaničarima je dugo vladala pomutnja oko stručnih naziva rodova Hippeastrum i Amaryllis što je dovelo do toga da se lukovice ukrasnih kultivara iz roda Hippeastrum, što se na sjevernoj hemisferi najčešće kupuju u rascvjetanom obliku kao kućne biljke oko Božića, prodaju pod nazivom amarilis. No botanički rod Amaryllis zapravo čine lukovičaste biljke podrijetlom iz južne Afrike, koje se najčešće uzgajaju kao ukrasne biljke na cvjetnim gredicama u vrtovima.

Biljka koju mi nazivamo amarilis zapravo je viteška zvijezda, lat. Hippeastrum sp., južnoamerička lukovičasta trajnica iz porodice sunovrata, a najčešće ju uzgajamo kao ukrasnu kućnu biljku u posudama.

Biljnom rodu Hippeastrum ime je dao botaničar William Herbert (1778. – 1847.) kad je opisivao prvu prepoznatu vrstu unutar toga roda, vrstu Hippeastrum reginae. Sam naziv hippeastrum potječe iz starogrčkog jezika, a složenica je riječi hippeus što znači vitez ili konjanik i riječi astron što znači zvijezda.

Lukovice amarilisa možete posaditi od listopada do siječnja u posudu malo veću nego što je sama lukovica, u umjereno vlažan višenamjenski kompost za uzgoj kućnoga bilja, i to tako da trećina lukovice viri iznad ruba lončića. Smjestite ga u umjereno osvijetljenu prostoriju s temperaturom 18 - 20 Celzijevih stupnjeva.

Umjereno zalijevajte, tek toliko da se kompost u posudi ne osuši, sve dok se ne razvije batvo – to je šuplja cvatna stapka koja na vrhu razvija cvjetove - visine 20 cm i kratki začetak lista.

Potom zalijevajte jednom u tjednu pazeći da ne polijete sredinu lukovice. Nakon 40 do 100 dana na vrhu batva pojavit će se dva do šest prekrasnih veliki cvjetova čiju ljepotu rijetko koja biljka može nadmašiti.

Viteška zvijezda u prohladnoj prostoriji pri temperaturi od 15 do 18 Celzijevih stupnjeva može cvasti 15 - 20 dana. Za to vrijeme redovito okrećite posudu s biljkom kako biste spriječili da se batvo nagne prema svjetlosti.
Cvjetovi su prilično teški pa biljke s visokim batvom valja privezati uz kolčić.
Ocvale cvjetove čim povenu odrežite uza sam vrh batva kako biste spriječili stvaranje sjemena. Razvitak sjemenki iscrpljuje biljku što može prouzročiti izostanak cvatnje u narednim godinama.

Kad završi cvatnja svih cvjetova na vrhu batva i kad odstranite i posljednju uvenulu zvijezdu, ostavite batvo tj. cvjetnu stapku još neko vrijeme na biljci, odrežite ju tik iznad lukovice tek kad počne poprimati žućkastu boju i kad počne venuti. 

U svibnju, kad cvatnja završi, vitešku zvijezdu preselite u vrt, kako bi biljka nastavila rasti. Zajedno s posudom posadite je u cvjetnjak, u polusjenu ispred drveća i grmlja.
Ako nemate vrt, biljka cijelo ljeto može provesti i na balkonu. Redovito je zalijevajte i dva puta na mjesec pognojite tekućim gnojivom za cvatuće lončanice ili svakih 6 tjedana u supstrat utisnite gnojidbene štapiće.
Lukovice će odebljati, prikupiti energiju i oblikovati cvjetne pupove za sljedeću godinu.
Potkraj rujna lončić s amarilisom stavite pod nadstrešnicu ili uza zid balkona pod krov, prestanite zalijevati i ostavite da se supstrat postupno osuši, lišće povene i biljka zamre.

Sredinom listopada, kad dani budu sve kraći, a noći hladnije, prije prvih jačih jesenskih mrazova, uklonite uvenule listove pa vitešku zvijezdu smjestite u hladan i suh podrum, na stubište ili u garažu, gdje pri temperaturi od od 5 - 13 Celzijevih stupnjeva mora u mirovanju provesti najmanje 45 dana.
Mirovanje je prirodan proces koji biljkama pomaže da prežive teške uvjete, primjerice zimu ili sušu, čuvajući energiju i hranjive tvari usporavanjem ili zaustavljanjem rasta i razvitka.
Najbolje bi bilo da amarilis miruje 8 - 12 tjedana, dakle do sredine sljedećeg prosinca, kad poticanje viteške zvijezde na cvatnju u kući može ponovno započeti.
Smjestite ju tada u umjereno osvijetljenu prostoriju s temperaturom 18 - 20 Celzijevih stupnjeva i dalje postupajte na isti način kao i prethodne godine pa će se iz velike lukovice ubrzo opet početi izdizati novi cvatni pup.

Ako se uz glavnu lukovicu u posudi počnu razvijati i nove male lukovice, pažljivo ih izvadite i posadite svaku zasebno u nove lončiće. One bi trebale procvasti za 3 - 6 godina; prve zime ne morate ih sklanjati na hladno, tek od iduće godine s njima postupajte na isti način kao sa zrelim biljkama.
Presađivanje lukovica starijih biljaka amarilisa u novu posudu svake godine nije potrebno, biljka bolje uspijeva ako 2 - 3 godine ostane u istoj posudi. 

Samo površinskih 6 cm komposta svake godine u lončiću zamijenite svježim, i čekajte da prelijepa viteška zvijezda opet procvate. 

Moj amarilis prezimljuje na stubištu i lukovica se svake godine aktivira potkraj siječnja. Zadnjih nekoliko godina svake sam zime čekala da vrh pupoljka izviri iz lukovice i tek sam tada počela ponovno zalijevati. Ove godine moj crveni amarilis ima dva batva i na njima se izdiglo 7 velikih cvjetova. Na prvom batvu su bila tri cvijeta koja su već uvenula, a 4 cvijeta na drugom batvu ovih se dana otvaraju jedan za drugim.

Gredica u obliku kratera

Gredica u obliku kratera, iznutra udubljena, a izvana obrubljena uzdignutom zemljom i ogradnim zidićem, na nepovoljnim položajima zaštićuje bilje od vjetra i hladnoće, osobito u rano proljeće i kasnu jesen, pa se povrću i cvijeću koje se u njoj uzgaja u hladnijim područjima produljuje vegetacija. Oblikujte ju u sunčanom dijelu vrta, na rahlu i plodnu vrtnu tlu. U sredinu buduće udubljene kružne gredice zabodite kolčić pa uz pomoć još jednog kolčića i špage dugačke 1 - 1,5 m iscrtajte krug promjera 2 - 3 m. Potom motikom postružite zemlju od sredine prema rubu kruga tako da gredica u sredini bude oko 15 - 20 cm dublja, a uz rub oko 30 - 40 cm viša od razine okolnoga tla. Kako se uzdignuto tlo na valjskom rubu gredice ne bi urušavalo, okruglu gredicu u obliku kratera ogradite niskim betonskim elementima, drvenom niskom palisadom ili kamenom. Središnji dio gredice prorahlite vilastom štihačom, a sirovo neplodno tlo obogatite zrelim kompostom kojega valja plitko ukopati. Na kraju tlo usitnite grabljama i vaša nova gredica u obliku kratera pripremljena je za sjetvu i sadnju.
Budući da ćete dok njegujete biljke morati ulaziti u unutrašnjost gredice, u njezinu sredinu kružno položite kamenje po kojemu ćete hodati. Kamenje se danju, osobito ono tamnije, zagrijava, a noću se prikupljena toplina iz njega oslobađa u okolinu, pa u krateru vlada povoljna mikroklima. Kako biste očuvali prikupljenu toplinu, osobito u područjima s nepovoljnom klimom u kojima se bojimo kasnih proljetnih mrazova, na početku vrtlarske sezone kad počnete sijati rano povrće i uzgajati presadnice cvijeća i povrća, krater prekrijte prozirnom folijom. U sredinu gredice zabijte jedan kolac, na njega stavite preokrenutu plastičnu kantu, pa preko cijeloga kratera navucite foliju. Uz vanjski rub foliju učvrstite kamenjem ili opekama i dobili ste okruglo klijalište u kojemu možete uzgajati presadnice osjetljiva cvijeća i povrća.

Ilustracija K. Skozret

Povrće i cvijeće u okrugloj udubljenoj gredici uvijek sijte i sadite u kružne redove, i to tako da visoke biljke uvijek budu u sredini, a niske uz rub zbog boljeg osvjetljenja. Biljke s velikim lišćem i plodovima, kao tikve i slično, također možete uzgajati u krateru, ali samo po nekoliko, tako da ostane dovoljno prostora i za ostale kulture, kako biste u krateru u povoljnim uvjetima uzgojili što više raznovrsna povrća. Pri uzgoju povrća na gredici u obliku kratera, kao i na ravnim gredicama, poštujte dobro isplaniran plodored. U rano proljeće, primjerice, uzgajajte rotkvice, salatu i špinat. Kad to poberete, u sredinu kratera kao glavnu kulturu možete posaditi presadnice rajčica ili krastavaca, kojima je potrebno mnogo topline, a zbog povoljnijih uvjeta uzgoja to možete učiniti tri tjedna prije nego na otvorenom. Uz rub gredice u svibnju posijte niski grah mahunar, koji nema tako velike potrebe za toplinom. Nakon berbe glavne kulture krater iskoristite za uzgoj zimske salate. 

U krateru uspijeva mnogo više povrća nego na ravnoj gredici jer je uzgojna površina veća, a zbog dodatne topline povoljniji su uzgojni uvjeti. Stoga je takva gredica veoma povoljna i za uzgoj višegodišnjega začinskog i ljekovitog bilja, npr. metvice, matičnjaka, kadulje, lavande i drugih, koje možete posaditi uz rub gredice i oblikovati nisku mirisnu živicu.

Suncokret za kompostiranje

S krumpirom, kukuruzom, grahom, duhanom i mnogim drugim biljkama Španjolci su na početku 16. st. iz Južne Amerike u Europu donijeli visoku biljku čvrste stabljike sa srcolikim listovima i velikim glavičastim cvatovima. Vanjski jezičasti cvjetovi velikoga cvata izrazito su žuti, a mogu biti dugački i do 10 cm. Iz središnjih malenih cjevastih cvjetova nastaju plodovi roške - orašci s višemanje sraslom sjemenom lupinom i usplođem. Budući da se veliki žuti cvatovi, ovijeni zelenim listovima što se prekrivaju kao crijepovi na krovu, za cvatnje naginju i okreću prema suncu, biljka je dobila ime suncokret, lat. Helianthus annuus.

Ne poznavajući njegova svojstva, Španjolci, a poslije i ostali europski narodi, sve do 19. st. tu su vrijednu biljku uzgajali u cvjetnjacima za ukras i plodovima hranili ptice jer nisu znali što bi drugo mogli s njom. Da nisu toliko bili zauzeti zatiranjem američkoga domorodačkog stanovništva u potrazi za zlatom, možda bi bili našli malo vremena i da pitaju i zabilježe kako najbolje iskoristiti pojedine biljke, bilo za prehranu ljudi ili kao stočnu hranu, pa i u druge svrhe. Doznali bi da su američki urođenici od suncokretovih sjemenki pravili brašno za kruh i kolače, te ulje za kuhanje i njegu kose. Danas dobro znamo vrijednost suncokreta pa se u mnogim krajevima uzgaja na velikim površinama kao jedna od glavnih ratarskih kultura za proizvodnju kvalitetna jestiva ulja, što sadržava nezasićene masne kiseline, karotinoide, lecitin, vitamine A, D, E i K, te bjelančevine, a ne sadržava kolesterol.

Najveći su svjetski proizvođači suncokreta Rusija, Argentina i SAD, a svi kultivari potječu od divljih predaka koji i danas rastu u gotovo svim dijelovima Sjeverne Amerike, od središnje Kanade do sjevernog Meksika, u prerijama i ostalim sušnim područjima te kao korov na pašnjacima i njivama.
Osim za ljudsku prehranu ulje se rabi i kao sirovina za različite industrijske proizvode, a uljane pogače i glave suncokreta samljevene u brašno vrlo su dobre za prehranu stoke. Suncokret stvara mnogo zelene mase, pa se neke sorte uzgajaju za zelenu krmu i silažu. Osim toga, latice su, pripremljene kao tinktura i čaj, ljekovite jer snižavaju povišenu temperaturu. Ljekovito je i ulje koje ubrzava zacjeljivanje rana, a djeluje i blago laksativno jer pomaže da zaostala hrana prođe kroz crijeva.

No, suncokret nije zanimljiv samo ratarima, veoma je omiljen i u našim vrtovima. Čini se da svi volimo promatrati kako se njegove velike cvatne glavice okreću prema suncu, ujutro prema istoku, a predvečer prema zapadu. U velikom vrtu visoke sorte najbolje pristaju uz plot ili ispred nekog ružnog zida, čak i kao privremena živica ili pregrada pojedinih dijelova vrta, primjerice povrtnjaka.
I u malom se vrtu uvijek može naći dovoljno mjesta za pokoji ukrasni suncokret, visoki i srednje visoki u pozadini ili u sredini, a niski u prednjem dijelu cvjetne gredice.
Manje je, međutim, znano da je suncokret odličan izvor biljnog materijala za kompostiranje. Europski eko-vrtlari vrlo ga jednostavno i jeftino uzgajaju već godinama. U trgovinama koje prodaju hranu za kućne ljubimce mogu se, naime, nabaviti roške običnog suncokreta kao hrana za papige.

Posijte ih u redove, od travnja do lipnja, 3-4 cm duboko, na razmak od 30 cm. Čim biljke narastu 1,20 m visoko, iščupajte ih, otresite što više zemlje s korijenja i naslažite na kompostište. Ako biljke izvadite prekasno, teško ih je iščupati, stabljike su drvenaste i nisu dobre za kompostiranje. Stoga je najbolje posijati suncokret dva do tri puta; do jeseni tako možete uzgojiti mnogo zelene mase, koja sama ili pomiješana s pokošenom travom daje vrlo dobar kompost bogat trajnim humusom. On može zamijeniti stajski gnoj i ostala organska gnojiva pri gnojidbi voćaka, povrća i ukrasna bilja.

 
Ako su pojedini dijelovi vrta preobilno pognojeni organskim gnojem, posebice gnojem peradi i golubova, suncokret će upiti sav višak biljnih hraniva iz tla i pohraniti ga u kompostu. Osim toga, tlo na kojem se uzgaja suncokret za dobivanje zelene mase za kompostiranje, u jesen je rahlo i nezakorovljeno jer ta korisna i lijepa glavočika na površini na kojoj se uzgaja istiskuje sve ostale biljke, posebice jednogodišnje korove.