Prikupljajte sjeme cvijeća

Mnoge se vrste cvijeća, primjerice prkos, neven, kokotić, uresnica, dragoljub, ukrasni slak, kleoma, metlača, tratorak i druge same pobrinu za potomstvo, razbacujući na različite načine u jesen sjemenke po vrtu. I mi im u tome pomažemo razbacujući kompost, u kojem uvijek ostane mnogo klijavih sjemenki, po gredicama u povrtnjaku i po tlu u cvjetnjacima. Iz njih svako proljeće niknu mlade biljčice, no ne uvijek tamo gdje bismo mi to željeli. 

Stoga svake godine potkraj ljeta i u ranu jesen prikupite malo sjemena cvijeća, osobito onih vrsta koje se ne mogu baš uvijek nabaviti u trgovinama, a želite ih sačuvati, kako biste ih u proljeće mogli posijati na željeno mjesto. Suha, topla i sunčana popodneva iskoristite za prikupljanje posve zrelih sjemenki, i to samo s najzdravijih i najljepših primjeraka svake cvjetne vrste, kako bi sjeme bilo što vitalnije. Suhe sjemenke spremite u male staklenke, papirnate vrećice ili male kartonske kutijice. Na posudice uvijek napišite nadnevak i naziv biljke, osobito imate li neku novu vrstu čije sjeme još dobro ne poznajete. Zimi sjeme čuvajte na suhu, prozračnu i hladnu mjestu, najbolje u suhu podrumu u kojem nema velikih temperaturnih promjena kao primjerice na tavanu. Ispravno čuvano sjeme zadržat će klijavost nekoliko godina.

Prikupljajući domaće sjeme, imajte na umu da biljke koje će niknuti iz njega neće biti posve iste kao roditeljske, osobito ne kao one s oznakom F1 hibrid, koje ste kupili u sjemenarnicama. Genetska se svojstava biljaka naime pri oplodnji pomiješaju i potomstvo je raznoliko. No jedini način da sačuvano genetsko bogatstvo i raznovrsnost cvijeća, osobito starinskih vrsta čije je sjeme gotovo nemoguće nabaviti u sjemenarnicama, jest da sjeme cvijeća redovito svake godine sami prikupljamo u svom vrtu. I ja prikupim svake godine malo sjemena jednogodišnjega, dvogodišnjega i višegodišnjeg cvijeća u svom vrtu, ali povremeno i izaberem i kupim nešto novo od brojnih vrsta i sorti cvijeća što se nude u trgovinama.

Gazanija

Prije nekoliko godina, kad sam birala flance cvijeća za posude na balkonu, kupila sam na placu i nekoliko sadnica gazanije. Na sunčanim položajima, na slabije plodnim, čak i pjeskovitim i suhim tlima ili u posudama za cvijeće na balkonu i na terasi, dobro uspijeva i cijelo ljeto se otvaraju njeni veliki cvjetovi što nalikuju na gerbere. 

Gazanija, lat. Gazania sp., niska osjetljiva trajnica - biljka je najčešće visoka oko 30 cm  - podrijetlom iz Južne Afrike, u našim kopnenim krajevima ne može preživjeti hladnu zimu, pa se najčešće uzgaja kao jednoljetnica. 

Sjemenke posijte izravno na gredicu u proljeće kad prođe opasnost od mraza. 

Za raniju cvatnju moguć je i preduzgoj u zaštićenu prostoru, a sjeme valja posijati u posudice 4 - 6 tjedana prije posljednjeg očekivanog proljetnog mraza. 

Sjemenke kliju u mraku, pa posudice do nicanja valja prekriti s nekoliko slojeva novinskog papira. Kad biljčice budu tako velike da ih možete uhvatiti prstima presadite ih u novu posudu ili pojedinačno u tresetne lončiće. 

U posude na balkonu i terasi ili na cvjetne gredice posadite ih potkraj travnja ili na početku svibnja kad više nema opasnosti da ih oprži mraz.  

Voštani, srebrni ili tamno zeleni listovi gazanije, pri tlu uski, a pri vrhu prošireni, tijekom ljeta posve će prekriti tlo u posudi ili u dijelu cvjetnjaka u kojem rastu.

Iznad listova se izdižu krupne bijele, žute, narančaste, crvene, crvenosmeđe ili ružičaste, često dvobojne i prugaste cvatne glavice promjera i do 10 cm. One se tijekom noći i za oblačna vremena zatvaraju. 

Latice su veći dio dana skupljene i na gredicama u sjenovitom dijelu vrta, pa se gazanija preporučuje samo za cvjetnjake izložene suncu cijeli dan.

Gazanija je višegodišnja biljka, pa se može razmnožiti i vegetativno, reznicama koje valja ukorijeniti u kolovozu ili rujnu. 

Ukorijenjene biljke moraju prezimjeti u kući pri temperaturi 10°C, a u proljeće ih presadite u vrt.

Gazanija zahtijeva manje vode od većine jednoljetnica, pa je osim za cvjetne gredice u vrtu pogodna i za kamenjare, posebice stoga što biljke nisu više od dvadesetak centimetara. Zalijevajte ih tek kad se zemlja na površini gredice ili u posudama malo zasuši. 

Gnojiti je valja samo na izrazito siromašnim tlima, i to gnojivima s podjednakim udjelom dušika, fosfora i kalija. Naime, na plodnijim tlima s mnogo dušika gazaniji bujno raste lišće, a razvija se manje cvjetova. 

Uvenule cvatove gazanije tijekom ljeta redovito uklanjajte, kako biste potaknuli razvitak novih lijepih cvatnih glavica.

Pupavice ili rudbekije

Gotovo u svakom vrtu tijekom ljeta, od početka srpnja pa sve do konca listopada, možemo ugledati zlatnožute glavice pupavica, cvatućih biljaka iz roda Rudbeckia. I one, kao i mnoge druge vrste cvijeća za koje volimo vjerovati da su starinske europske biljke, potječu iz Sjeverne Amerike. Od tridesetak vrsta toga roda, što jednogodišnjih što višegodišnjih biljaka, u našim vrtovima su najčešće trajnice: R. fulgida, visoka 40-80 cm, te R. laciniata, R. nitida i R. maxima, a nešto rjeđe viđamo jednogodišnje pupavice, lat. Rudbeckia hirta i R. bicolor.
Pupavice najbolje uspijevaju na žarkom suncu i odlično podnose sušu, jer ishodne vrste rastu u vrućim i suhim američkim prerijama, poljima, uz ceste i uz rubove svijetlih šuma.
Rudbeckia fulgida je grmolika višegodišnja zeljasta biljka oštro dlakave stabljike koja obilno cvate od srpnja do listopada. Njene cvatne glavice na obodu imaju žute jezičaste cvjetove, a središnji cjevasti cvjetovi su crnosmeđi.
Najpoznatiji i najomiljeniji kultivar ove vrste je goldsturm zlatnožutih cvatova i tamnozelenih listova kompaktna rasta.

                                                                                                       

 Rudbeckia fulgida

Rudbeckia laciniata, do 2 m visoka trajnica, gole je stabljike, a u gornjem dijelu se razgranjuje. Listovi su joj svjetlije zeleni i perasto urezani s nejednakim ispercima. Žute cvatne glavice lijep su ukras u vrtu, ali su pogodne i kao rezano cvijeće za kuću. Smještene su na dugim stapkama, a pojavljuju se od srpnja do rujna. 

Kod nas je najčešći kultivar goldball, poznat još od 1894. god. Najčešće ga možete vidjeti u predgrađima i u seoskim vrtovima gdje ih ljubitelji pupavica uzgajaju uz plot kako bi visoke stabljike te biljke mogli privezati. 

Ova višegodišnja visoka pupavica najbolje uspijeva na vlažnim tlima na suncu ili u polusjeni. Prije više od 200 godina Rudbeckia laciniata pobjegla je iz naših vrtova i kao podivljala vrsta raširila se po cijeloj Europi.

                                                                                                                     

  Rudbeckia laciniata 

Po raskošnoj cvatnji poznata je i jednogodišnja rudbekija, lat Rudbeckia hirta, visoka 60 - 100 cm, koja također cvate od srpnja do rujna. 

Cvatne glavice mogu biti promjera i do 10 cm, vanjski jezičasti cvjetovi su žuti, a  mogu biti djelomično prekriveni crvenosmeđim, smeđim i brončanim mrljama.

Najpoznatije su sorte tetragloriosa, herbstwald, rustic dwarf, green eyes, marmalade, kelvedon star i druge. 

                                                                                                        

   Rudbeckia hirta 

Jednogodišnje rudbekije se razmnažaju sjemenom, a često se i same zasijavaju. 

Tamnosmeđe sjemenke posijte izravno na cvjetne gredice u travnju. 

Ako želite da lijepe žute rudbekije počnu cvasti prije početka srpnja, tijekom ožujka i travnja u posudicama uzgojite presadnice. Posadite ih na cvjetne gredice kad prođe opasnost od proljetnih kasnih mrazova. 

Jednogodišnje pupavice možete posijati i tijekom ljeta kao što sijemo maćuhice i druge dvoljetnice. U tom slučaju prizemna rozeta s dlakavim listovima prezimi, a iz nje se sljedeće godine razvijaju cvatovi na dugačkim stapkama. A dok prelijepe pupavice cvatu, na njih često slijeću leptiri. 

I jednogodišnje i višegodišnje rudbekije tijekom ljeta berite za uljepšavanje kuće u vazama i cvjetnim aranžmanima. Dok cvatu, redovito uklanjajte osušene cvatne glavice, kako bi se cvjetnjak što dulje, sve do konca jeseni lijepo žutio.

Dio cvatova ostavite da se osuše na biljci, pa će i zimi, primjerice uz osušene cvatove tuste koke i ukrasne trave, uljepšati vrt i poslužiti kao hrana pticama.

Jednogodišnje će rudbekije poslije cvatnje odumrijeti, pa im ostatke uklonite, a trajnicama odrežite sve stabljike pri tlu. 

Svakih 4 - 5 godina, osobito ako budu preguste, u jesen ili u proljeće višegodišnje pupavice izvadite, razdijelite i nanovo posadite, kako biste ih potaknuli na nov rast.

Prije sadnje tlo obogatite kompostom i dobro prorahlite.
Visoke vrste posadite u pozadinu cvjetne gredice ili uz ogradu, a u proljeće ih prikratite i osigurajte im oslonac.
Niže su vrste grmolika rasta, stabljike su im čvrste pa im oslonac nije potreban, a lijepo pristaju i u sredinu i na prednji dio cvjetnjaka, jer se kuglasto rašire sve do tla.

Tratorak

Prije dvadesetak godina dobila sam od jedne gospođe malo sitnog crnog sjemena nekog cvijeća. To vam je jako lijepo cvijeće, bute vidli kad procvate, rekla je. Kad sam uzgojila flance i kad su visoke uspravne razgranate biljke procvale, ustanovila sam da je to tratorak, lat. Celosia argentea var. cristata, kratkovjeka zeljasta trajnica svjetlozelenih duguljastih ovalnih ili kopljastih listova iz porodice štirova, lat. Amaranthaceae. Bila sam oduševljena kad su se na vrhovima stabljika počeli razvijati i kovrčati veliki baršunasti tamnoružičastocrveni cvatovi. Zbog tih grandioznih i neobičnih cvatova, točnije proširenog cvjetišta, osebujan uspravan tratorak zaslužuje počasno mjesto u svakom vrtu. Od srpnja pa sve do sredine listopada svi vrtlari dive se tim bijelim, žarkožutim, narančastim, crvenim ili tamnoružičastim cvatovima u obliku pijetlove kreste ili perjanice što izranjaju između listova iz središta biljke.



Ukrasni kultivari ove neobične biljke razvrstavaju se u četiri skupine:
1. cristata s cvatom u obliku pijetlove kreste,
2. plumosa s cvatom u obliku perjanice,
3. childsii s okruglim cvatovima nalik na loptaste zamršene spiralne smotuljke pređe,
4. spicata s vitkim cilindričnim ružičastim cvatovima metalna sjaja jer su pojedini cvjetići pri bazi srebrnastobjelkasti.
Svi vrtni kultivari potječu od ishodne divlje vrste Celosia argentea koja je široko rasprostranjena kao korov u ekvatorijalnim tropskim područjima Afrike, Azije i Južne Amerike. Celozije mogu biti visoke od 20 do 80 cm, a najbolje uspijevaju na toplim, sunčanim i zaštićenim mjestima na umjereno plodnom i vlažnom, propusnom, humusom bogatom tlu. Niske sorte su pogodne za obrube i prednje dijelove gredica ispred visokih jednoljetnica i trajnica, srednje visoke za mješovite gredice, a visoke mogu poslužiti kao žarišne točke ukrasnoga dijela vrta. Odrezani cvatovi dugo mogu u vazi uljepšavati dnevnu sobu ili blagovaonicu, a pogodni su i za izradu neobičnih cvjetnih aranžmana. Velika baršunasta proširena cvjetišta kultivara iz skupine cristata što nalikuju na pijetlove kreste, što rastu i u mom vrtu, tijekom ljeta se neprestano povećavaju i postupno nabiru.



Ako ih želite sušiti, kad cvatovi dosegnu svoju punu veličinu, prije no što počnu stvarati plodiće, odrežite ih i uklonite sve listove pa objesiti da se što brže osuše na sjenovitu mjestu – na suncu mogu izblijediti i posmeđiti. Osušeni cvatovi sve četiri skupine kultivara izvrsni su za izradu cvjetnih aranžmana za sve moguće prigode – ne mijenjaju boju i ne drobe se.



Ako želite sačuvati sjeme tratorka iz svoga vrta – to su zapravo sitni sjajnocrni plodići oraščići što rastu na vanjskoj strani cvjetišta, a u svakom je po jedna sjemenka - prikupite malo tih plodića kad počnu dozrijevati i ispadati s cvjetišta. Najjednostavnije ih je prikupiti tako da ispod cvata podmetnete široku plitku posudu - ja za to koristim stari plitki emajlirani protvan za pečenje štrudla - i prstima lagano trljate po cvjetištu: plodići će sami padati u posudu. Pričekajte da se razbježe sitni kukci, otpuhnite latice cvjetića, prosijte plodiće kroz sito ili cjedilku odgovarajuće veličine rupica pa čisto sjeme spremite u suhu staklenu bočicu.



U krajevima s umjerenom klimom gdje temperature zimi nikad nisu niže od - 4°C tratorak prezimljuje u vrtu kao i sve ostale trajnice.
U krajevima sa oštrim zimama, visokim snijegom i temperaturama nižim od - 20°C uzgajamo ih kao jednogodišnje biljke, što znači da ih izravno na gredice možemo sijati tek onda kad više ne očekujemo proljetne mrazove. Posijte ih plitko; najbolje je sjemenčice samo širom razbacati na gredicu jer im je za klijanje potrebno svjetlo. Za raniju cvatnju valja uzgojiti presadnice u kući, u plasteniku ili u klijalištu pri temperaturi 21 - 24°C; sjetvu obavite sredinom ožujka, 6 - 8 tjedana prije posljednjeg očekivanog proljetnog mraza. Dobro razvijene presadnice tratorka na cvjetne gredice posadite tek kad noćne temperature ne budu niže od 7 - 10°C, na početku ili sredinom svibnja, na razmak od 20 do 30 cm. Redovito ih zalijevajte jer ne podnose sušu, visokim kultivarima osigurajte oslonac i čekajte da procvatu, što će se dogoditi oko 2 mjeseca nakon sadnje. Cvatnja prelijepih neobičnih celozija u našim vrtovima može trajati oko 8 tjedana.
Kad jednom unesete tratorak u svoj vrt, bilo da ste posadili flance ili posijali sjemenčice, on će se svake godine i sam pojaviti na različitim mjestima u vrtu.
Kad ih uočite negdje u povrtnjaku ili u drugim dijelovima vrta gdje su nepoželjne, izvadite ih i presadite na željeno mjesto u cvjetnjak ili u neku prikladnu posudu za cvijeće koja može uljepšavati balkon, terasu ili podest na ulazu u kuću.

Crvena pustikara ili naprstak

Od kasna proljeća do rana ljeta iz bujna zelenila polusjenovitih i sjenovitih cvjetnih gredica prirodnih vrtova izdižu se 60 -150 cm visoki grozdasti cvatovi crvene pustikare odnosno naprstka, lat. Digitalis purpurea, dvogodišnje zeljaste biljke iz porodice trputaca, lat. Plantaginaceae.

Nerazgranjena stabljika i jajoliko izduženo svijetlozeleno lišće prekriveno je sitnim vunastim bjelkastim dlačicama. 

Dražesni zvonoliki, bijeli, žućkasti, ružičasti, grimizni ili tamnocrveni cvjetovi sraslih latica nalikuju na naprstak, a svi su, položeni gotovo vodoravno, okrenuti na istu stranu. Pogledate li ih bolje, uočit ćete da su donje latice zašiljene i iznutra prekrivene neobičnim tamnoljubičastocrvenim bijelo obrubljenim pjegama, a gornje malo povinute prema van.

Budući da u prirodi raste uz rubove šuma, na dubokim, plodnim, vlažnim kiselim tlima, pustikari pronađite takvo mjesto i u vrtu jer će samo u takvim uvjetima dobro uspijevati i stvarati bujne rozete i visoke cvatove. 

Iako je zapravo dvogodišnja biljka, kad se jednom nastani u vrtu, naprstak će trajno ostati njegov stanovnik, no nikad vam neće dosaditi. Naime, kad plodovi tobolci dozriju sjemenke se rasipaju po tlu i same se zasijavaju. Do jeseni se razviju rozete koje će prezimiti, a u proljeće iz njih izbijaju cvatovi.

Želite li unijeti digitalis u svoj vrt, prvi put posijte svijetlosmeđe vrlo sitne sjemenke - 1000 sjemenki teži samo 0,05 g - rasuvši ih po tlu u lipnju ili srpnju ne prekrivajući ih. Sjetva u posude i pikiranje u lončiće ne preporučuje se jer pustikara ima dugačko čupavo korijenje koje se razvija do dubine od 30 cm. Stoga je najbolje sjetvu obaviti na gredicu za uzgoj presadnica ili u hladno klijalište. Ljeti iznikle biljčice pustikare redovito zalijevajte i plijevite korov, a na jesen rozete presadite na stalno mjesto na mješovitu cvjetnu gredicu uz trajnice, na razmak od 30 do 40 cm. Za daljni život u vašem vrtu digitalis će se sam pobrinuti.

 

Borave li u vašem vrtu mala djeca, s pustikarom budite oprezni ili je izbjegavajte. Lišće pustikare, naime, sadržava otrovne srčane glikozide koji služe za proizvodnju važnih kardiotoničnih lijekova. Oni djeluju na srčani mišić tako da pojačavaju rad oslabljele sistole pa se srce pravilnije, potpunije i jače steže. 

No, od lišća digitalisa ne smijemo nikad sami pripremati domaće lijekove. Smiju se koristiti samo gotovi tvornički pripravci - kapi ili dražeje - i to samo pod nadzorom liječnika, koji sadržavaju točno određenu količinu aktivnih tvari: digitoksina, digoksina i lanatozida. Veća količina srčanih glikozida, osobito kod djece, požvaču li slučajno malo lišća digitalisa, može prouzročiti povraćanje, slabost, proljev, smetnje vida, vrtoglavicu pa i zastoj rada srca.

Marijino srdašce

U sunčanu ili polusjenovitu dijelu vrta, uz visoko grmlje ili ispod drveća, na plodnu, umjereno vlažnu, humoznu, propusnu pjeskovito-ilovastu tlu najbolje uspijeva Marijino srdašce, lat. Dicentra spectabilis, zeljasta trajnica podrijetlom iz Koreje, Sjeverne Kine i Sibira. U travnju i svibnju njeni se grozdasti cvatovi na nježnim stapkama lučno povijaju iznad lišća što nalikuje na paprat. Iz vanjskih ružičastih latica proviruju unutarnje bijele, pa cvijet izgleda kao srce iz kojeg kaplju suze, po čemu je biljka dobila engleski naziv bleeding heart, odnosno njemački tränendes herz.

Poslije cvatnje, u rano ljeto, lišće postupno odumire, pa u cvjetnjaku ostaje praznina. Stoga nije loše srdašce uzgajati uz hoste, paprati i druge trajnice koje se razvijaju poslije njega, pa svojim lišćem popune taj dio cvjetnjaka. Osim toga uza srdašce dobro uspijeva i lukovičasto cvijeće koje cvate prije njega: sunovrati, zumbuli i tulipani.

Lijepo i nježno srdašce nije napasna biljka, ne širi se nauštrb drugih trajnica pa dugo može ostati na istom mjestu. Ako ga ipak želite premjestiti i razmnožiti, grumen razdijelite u rano proljeće ili kasno ljeto, no oprezno, jer je korijenje lomljivo. Srdašce se može razmnožiti i korijenovim reznicama poslije cvatnje te zelenim reznicama stabljike u rano proljeće čim lišće počne rasti. 

Kasno ljeti ili u ranu jesen uspijeva i uzgoj iz sjemena, koje najbolje niče dok je svježe. Osim najpopularnije vrste D. spectabilis visoke 60-90 cm s ružičastim vanjskim laticama u hortikulturi su poznate još neke vrste niža rasta, primjerice D. formosa i D. eximia. Lišćem srdašca hrane se lisne uši, a vole ga i puževi i gusjenice nekih leptira.

Pomalo staromodno srdašce iz seoskih vrtova meni je jako draga biljka - srce mi zatreperi od radosti kad se iz mase lišća izdignu ti neobični ružičasti cvjetići jer me podsjećaju na našu Staru mamu i njezin veliki vrt koji je uvijek bio pun povrća i cvijeća.

Kadifice

Svake godine u proljeće, kad dođe vrijeme za sjetvu jednoljetnica, obavezno posijem kadifice. One uvijek dobro niknu, nikad me ne iznevjere, brzo rastu i popune sva prazna mjesta na rubnim dijelovima cvjetnjaka.

Premda potječu iz Meksika, kadifice, lat. Tagetes sp., kranjci, najglinčeki, smrdljivke, fratrići, jaruhol, gumbeki, - kako li ih sve ne nazivamo - tako su udomaćene u našim krajevima da ih smatramo domaćim starinskim ljetnim cvijećem. Usprkos velikom broju različitih vrsta jednogodišnjega cvijeća one su od lipnja do rujna jedan od najvažnijih i najupečatljivijih izvora žute, narančaste i crvenosmeđe boje na balkonima, terasama u kamenjarima i na cvjetnim gredicama.

Veoma su slikovite i rado ih uzgajaju vrtlari širom svijeta u svim područjima s povoljnom toplom klimom. U prošlih nekoliko stotina godina otkako je kadifica iz Novoga Svijeta u 16. st. prenesena u Europu nastalo je nekoliko stotina sorti, a i dalje se oplemenjivačicvijeća neumorno njome bave.

Visoke uspravne kadifice, lat. Tagetes erecta, narastu 30 - 75 cm, a dvostruki i polupuni loptasti cvatovi mogu biti blijedožuti do tamnonarančasti. Sadimo ih u sredinu cvjetnih gredica, zajedno s ostalim jednogodišnjim cvijećem ili među trajnice. Promjer im može biti čak 12 cm pa su pogodne i za vazu.

     

Niske kadifice, lat. Tagetes patula, narastu 15 - 30 cm, cvatovi su im manji jednostruki ili dvostruki, žuti, kestenjasti, crvenkasti sa žutom sredinom, šatirani, dvobojni ili poprskani. Grmolike su i zbijene pa ih sadimo uz rubove gredica, uza staze ili kao samostalne skupine ispod voćaka i na tratini. Izvrsne su i za sadnju u ukrasne posude i balkonske sandučiće.

Treća skupina ukrasnih kultivara kadifica su sitnocvatne kadifice, lat. Tagetes tenuifolia, limunskožute do zagasitonarančaste te crvene boje cvatova.

Razlike između glavnih skupina kultivara kadifice nisu uvijek oštre pa se tako našim vrtovima, osobito ako prikupljamo vlastito sjeme, mogu naći kadifice različitih boja.

Kadifice su veoma otporne i skromne biljke, svako im vrtno tlo pogoduje, izvrsno podnose sušu, uspijevaju na suncu i u polusjeni, obilno i dugo cvatu pa su i kod nas vrlo omiljene. 

I meni su drage; sve do prvih mrazova u jesen njihove tople boje uljepšavaju moj vrt, posebice ako redovito uklanjam ocvale cvatove. Stoga su uvijek uredne i pune cvatova, koji se izdižu iznad tamnozelenih duboko urezanih perastih listova. 

Povremeno ih okopam i opljevim te redovito otkidam uvenule cvatove; ako je ljeto sušno, jednom na tjedan ih zalijem. Potkraj ljeta najljepše cvatove ostavljam da u njima dozore sjemenke. Zdrave zrele sjemenke potom uberem...

...ostavim ih u protvanu ili sličnoj plitkoj posudi da se dobro osuše pa ih spremim u staklenku za sljedeću godinu.

Kadifice koje sam nekoliko godina uzgajala oko debla voćaka nakon prvog jesenskog mraza sam uvijek posjeckala, sjemenke ravnomjerno razbacala po gredici, tlo lagano pograbljala i čekala da same niknu iduće godine. Na proljeće, kad bi malo porasle, prorijedila sam ih, a višak biljčica posadila uz rub povrtnjaka. 

Poznato je da izlučevine iz korijenja kadifica rastjeruju nametnike iz tla, posebice nematode. Zbog toga je dobro posijati smrdljivke - samo ime govori da zgnječeno lišće nema baš ugodan miris - na gredice na kojima planiramo posaditi jagode. Prije sadnje jagoda, kadifice u punoj cvatnji valja usitniti i ukopati.

Biskupova kapa

U proljeće 1980. godine, na sajmu cvijeća u Zagrebu – tada se još održavao na Gornjem gradu – kupila sam jedan zgodan mali kaktusić koji nema bodlje. Bila je to biskupova kapa, lat. Astrophytum myriostigma, biljka koja potječe iz gorovitih pustinjskih predjela sjevernog i središnjeg Meksika, a pripada biljnoj porodici Cactaceae. Taj astrofitum ove godine slavi 46. rođendan i premda sada već pomalo nalikuje na grbavoga djedicu, još je uvijek živ i zdrav te svake godine od proljeća do jeseni uljepšava moj balkon. Nedavno sam ga presadila u malo veći lonac, dodala sam mu malo novoga supstrata za kaktuse i smjestila ga na njegovo stalno mjesto. Sad samo treba pričekati da ponovno počne cvasti. 



Astrofitum može imati 4 do 8 zelenih uzdužnih rebara sa smećkastim vunastim bradavicama, a nema bodlje, zbog čega je jedan od najpopularnijih kaktusa za uzgoj u kući. Pri vrhu rebara izdižu se svilenkasti sjajni nježnožuti cvjetovi promjera od 3 do 6 cm. Njihove se latice potpuno otvaraju samo danju, a noću su uvijek sklopljene.



Biskupova kapa je okruglasta biljka - stariji primjerci kasnije poprimaju valjkast oblik - promjera od 10 do 20 cm, a u postojbini može doseći visinu od 2 metra. Cijelo tijelo biljke posve je prekriveno sitnim bjelkastim vunastim ljuskicama. 
Kad ga pogledate odozgo, astrofitum nalikuje na biskupovu mitru, pa je stoga i dobio ime biskupova kapa. Poprečni je prerez u obliku zvijezde, pa je po tome biljka dobila latinsku oznaku astrophytum, što znači zvjezdolika biljka.

Biskupova kapa najbolje uspijeva na dijelu balkona ili terase koji je cijeli dan izložen suncu, a može ostati vani sve do prvog jesenskog mraza jer dobro podnosi hladnoću. No zemlja u posudi ne smije biti premokra kako korijenje ne bi istrunulo. Ljeti je zalijevajte umjereno i svaka dva tjedna gnojite mineralnim gnojivom za kaktuse. U listopadu, kad zahladi, zalijevajte sve manje i sve rjeđe, a zimi zalijevanje posve obustavite.
Astrofitum na prezimljavanje smjestite u svijetlu prostoriju u kojoj temperatura neće biti niža od 10°C. Na balkon ga vratite u proljeće kad više nema opasnosti da vrhove njegovih rebara sprži mraz. Ako preraste posudu, u proljeće ga presadite u standardnu mješavinu za kaktuse, sastavljenu od jednakih dijelova sterilizirane ilovače, treseta i gruboga pijeska.
Osebujna biskupova kapa najčešće se razmnožava u rano proljeće sjetvom sjemenki, koje lako i brzo iskliju pri temperaturi od 21°C. No, da bi biljka uzgojena iz sjemena počela cvasti valja pričekati oko 6 godina.
Biskupova kapa može se razmnožiti i cijepljenjem no pritom se biljka oštećuje pa se taj način razmnažanja ne preporučuje.
Osim biskupove kape, iz roda Astrophytum uzgaja se još nekoliko vrsta, neke s bodljama, a neke bez njih, kao A. asterias, A. capricorne, A. ornatus te A. columnare.

Amarilis ili viteška zvijezda

Kad u našim zbirkama kućnoga bilja počne cvasti prugasti sunovrat, viteška zvijezda tj. amarilis, svi se divimo njegovim prelijepim velikim crvenim ili crvenobijelim prugastim zvjezdolikim cvjetovima.

Među botaničarima je dugo vladala pomutnja oko stručnih naziva rodova Hippeastrum i Amaryllis što je dovelo do toga da se lukovice ukrasnih kultivara iz roda Hippeastrum, što se na sjevernoj hemisferi najčešće kupuju u rascvjetanom obliku kao kućne biljke oko Božića, prodaju pod nazivom amarilis. No botanički rod Amaryllis zapravo čine lukovičaste biljke podrijetlom iz južne Afrike, koje se najčešće uzgajaju kao ukrasne biljke na cvjetnim gredicama u vrtovima.

Biljka koju mi nazivamo amarilis zapravo je viteška zvijezda, lat. Hippeastrum sp., južnoamerička lukovičasta trajnica iz porodice sunovrata, a najčešće ju uzgajamo kao ukrasnu kućnu biljku u posudama.

Biljnom rodu Hippeastrum ime je dao botaničar William Herbert (1778. – 1847.) kad je opisivao prvu prepoznatu vrstu unutar toga roda, vrstu Hippeastrum reginae. Sam naziv hippeastrum potječe iz starogrčkog jezika, a složenica je riječi hippeus što znači vitez ili konjanik i riječi astron što znači zvijezda.

Lukovice amarilisa možete posaditi od listopada do siječnja u posudu malo veću nego što je sama lukovica, u umjereno vlažan višenamjenski kompost za uzgoj kućnoga bilja, i to tako da trećina lukovice viri iznad ruba lončića. Smjestite ga u umjereno osvijetljenu prostoriju s temperaturom 18 - 20 Celzijevih stupnjeva.

Umjereno zalijevajte, tek toliko da se kompost u posudi ne osuši, sve dok se ne razvije batvo – to je šuplja cvatna stapka koja na vrhu razvija cvjetove - visine 20 cm i kratki začetak lista.

Potom zalijevajte jednom u tjednu pazeći da ne polijete sredinu lukovice. Nakon 40 do 100 dana na vrhu batva pojavit će se dva do šest prekrasnih veliki cvjetova čiju ljepotu rijetko koja biljka može nadmašiti.

Viteška zvijezda u prohladnoj prostoriji pri temperaturi od 15 do 18 Celzijevih stupnjeva može cvasti 15 - 20 dana. Za to vrijeme redovito okrećite posudu s biljkom kako biste spriječili da se batvo nagne prema svjetlosti.
Cvjetovi su prilično teški pa biljke s visokim batvom valja privezati uz kolčić.
Ocvale cvjetove čim povenu odrežite uza sam vrh batva kako biste spriječili stvaranje sjemena. Razvitak sjemenki iscrpljuje biljku što može prouzročiti izostanak cvatnje u narednim godinama.

Kad završi cvatnja svih cvjetova na vrhu batva i kad odstranite i posljednju uvenulu zvijezdu, ostavite batvo tj. cvjetnu stapku još neko vrijeme na biljci, odrežite ju tik iznad lukovice tek kad počne poprimati žućkastu boju i kad počne venuti. 

U svibnju, kad cvatnja završi, vitešku zvijezdu preselite u vrt, kako bi biljka nastavila rasti. Zajedno s posudom posadite je u cvjetnjak, u polusjenu ispred drveća i grmlja.
Ako nemate vrt, biljka cijelo ljeto može provesti i na balkonu. Redovito je zalijevajte i dva puta na mjesec pognojite tekućim gnojivom za cvatuće lončanice ili svakih 6 tjedana u supstrat utisnite gnojidbene štapiće.
Lukovice će odebljati, prikupiti energiju i oblikovati cvjetne pupove za sljedeću godinu.
Potkraj rujna lončić s amarilisom stavite pod nadstrešnicu ili uza zid balkona pod krov, prestanite zalijevati i ostavite da se supstrat postupno osuši, lišće povene i biljka zamre.

Sredinom listopada, kad dani budu sve kraći, a noći hladnije, prije prvih jačih jesenskih mrazova, uklonite uvenule listove pa vitešku zvijezdu smjestite u hladan i suh podrum, na stubište ili u garažu, gdje pri temperaturi od od 5 - 13 Celzijevih stupnjeva mora u mirovanju provesti najmanje 45 dana.
Mirovanje je prirodan proces koji biljkama pomaže da prežive teške uvjete, primjerice zimu ili sušu, čuvajući energiju i hranjive tvari usporavanjem ili zaustavljanjem rasta i razvitka.
Najbolje bi bilo da amarilis miruje 8 - 12 tjedana, dakle do sredine sljedećeg prosinca, kad poticanje viteške zvijezde na cvatnju u kući može ponovno započeti.
Smjestite ju tada u umjereno osvijetljenu prostoriju s temperaturom 18 - 20 Celzijevih stupnjeva i dalje postupajte na isti način kao i prethodne godine pa će se iz velike lukovice ubrzo opet početi izdizati novi cvatni pup.

Ako se uz glavnu lukovicu u posudi počnu razvijati i nove male lukovice, pažljivo ih izvadite i posadite svaku zasebno u nove lončiće. One bi trebale procvasti za 3 - 6 godina; prve zime ne morate ih sklanjati na hladno, tek od iduće godine s njima postupajte na isti način kao sa zrelim biljkama.
Presađivanje lukovica starijih biljaka amarilisa u novu posudu svake godine nije potrebno, biljka bolje uspijeva ako 2 - 3 godine ostane u istoj posudi. 

Samo površinskih 6 cm komposta svake godine u lončiću zamijenite svježim, i čekajte da prelijepa viteška zvijezda opet procvate. 

Moj amarilis prezimljuje na stubištu i lukovica se svake godine aktivira potkraj siječnja. Zadnjih nekoliko godina svake sam zime čekala da vrh pupoljka izviri iz lukovice i tek sam tada počela ponovno zalijevati. Ove godine moj crveni amarilis ima dva batva i na njima se izdiglo 7 velikih cvjetova. Na prvom batvu su bila tri cvijeta koja su već uvenula, a 4 cvijeta na drugom batvu ovih se dana otvaraju jedan za drugim.

Sunovrati nakon cvatnje

Kad se u veljači iz tla u našim cvjetnjacima počnu izdizati listovi sunovrata, lat. Narcissus spp., znamo da je zima pri kraju i da će uskoro iz njih početi izranjati veliki zlatnožuti trubasti cvjetovi. A kad se oni u ožujku doista i počnu pojavljivati, vrt je odjednom ispunjen suncem, a srca svih vrtlara nekom posebnom proljetnom radošću. 

Nakon neugodnih zimskih dana, osobito ako je vrijeme u veljači bilo tmurno i vrt prekriven snijegom, narcise nas potiču da se, čim nam vrijeme to dopusti, primimo posla u vrtu. Krećemo u potragu za priborom i alatom što smo ga u jesen bili sklonili u šupu ili u podrum, počnemo razmišljati što bi sve mogli ove sezone u vrtu uzgajati, što bi sve trebalo ovih dana učiniti, sastavljamo popis sjemenja i sadnica koje bi trebalo kupiti...

No kasnije, kad lijepi žuti cvjetovi povenu i u cvjetnjacima ostane samo zeleno usko lišće, naše oduševljenje nekako splasne. Lišće sunovrata počne nam odjednom smetati pa bismo ga najradije odmah porezuckali.

No nemojte to činiti. Odrežite samo uvenule ocvale cvjetove. Želite li da sunovrati svake godine redovito i obilno cvatu, lišće morate ostaviti da raste sve dok se samo od sebe ne osuši i izgubi. Samo će se tako normalno oblikovati lukovice za sljedeću godinu. 

Lišće naime poslije cvatnje fotosintezom stvara hranjive tvari koje su nužne za zametanje začetaka cvjetnih pupova u svakoj lukovici. Nemaju li sunovrati dovoljno hranjiva, u lukovicama će se oblikovati samo zadebljali ljuskasti listovi, pa će cvatnja sljedeće godine biti slaba ili će izostati.

Niste li zadovoljni izgledom cvjetne gredice na kojoj rastu narcise, potkraj kolovoza ili u rujnu lukovice iskopajte pa ih presadite na novo mjesto, među trajnice, ispred grmlja te iza dijela gredice predviđenog za sadnju ili sjetvu jednoljetnica i dvoljetnica, čije će bujno lišće i cvjetovi ljeti prikrivati lišće sunovrata.

Osim toga, dok buseni narcisa nisu još jako gusti, među njih u travnju i svibnju možete izravno posijati kadifice, cinije, uresnice, zajčeke, nedirak, lijepe kate ili lijepe dečke. 

Sjeme cvijeća pomiješajte s kompostom, razbacajte među narcise i prekrijte sitno sjeckanom travom. 

Kad niknu, prorijedite ih na razmak od 20 do 30 cm, kako ne bi bile preguste i ometale dozrijevanje narcisa koje će nas iduće proljeće opet oduševiti svojim prelijepim cvjetovima.

Pasiflora

Španjolski osvajači Južne Amerike na početku 17. stoljeća donijeli su u Europu pasifloru tj Kristovu krunu, lat. Passiflora sp., biljku čiji neobični cvjetovi podsjećaju na krunu od trnja pa je prema tome biljka dobila i ime.
Kao ukrasna biljka u našim vrtovima - nekoliko godina uljepšavala je i moj vrt -  najčešće se uzgaja Passiflora caerulea, koja cvate od proljeća do jeseni tj. od lipnja do kolovoza, a svaki cvijet otvoren je samo jedan dan. 

Mirisni cvjetovi promjera su 5 - 8 cm, a latice su im blijedo ljubičaste. Iz njihove baze izrasta još jedan niz ružičastih do purpurnih nitastih latica koje pasiflori daju posebnu egzotičnu ljepotu. Iz cvjetova se nakon oplosnje razvijaju jajoliki plodovi, narančaste bobe dugačke oko 4 cm s mnogo sjemenki, koje dozrijevaju potkraj ljeta i u ranu jesen. Jestive su ali svježe nisu osobito ukusne. No mogu se koristiti za pripremu kolača i sličnih slastica.

 

Pasiflore, te snažne i bujne višegodišnje penjačice, podrijetlom iz tropskih područja južnog Brazila, Paragvaja i Argentine, mogu narasti 5 - 8 m u godini, a najbolje uspijevaju na suncu. Samo u veoma vrućim područjima uspijevaju i u laganoj sjeni.

Osjetljive su na nematode, viruse, neke vrste gljivica, primjerice Fusarium sp. te viruse, što je izraženije u nepovoljnim uzgojnim uvjetima. 

Dobro uspijevaju na pjeskovitom ilovastom, vrlo propusnom tlu neutralne reakcije, obogaćenom s mnogo humusa. Budući da korijenje pasiflore raste plitko, godi im i debela organska zastirka koja sprečava isušivanje tla. Kao zastirku, debelu najmanje 15 cm, uporabite usitnjeno lišće, sjeckanu travu ili usitnjenu koru drveća, koja je i veoma dekorativna. Zastirku redovito obnavljajte, osobito za jakih vrućina. 

U rano proljeće svake godine u tlo plitko ukopajte zreo kompost, uporabivši najmanje 2 - 3 litre komposta za svaki četvorni metar. Ljeti, osobito kad nastupe ljetne vrućine i suša, pasifloru povremeno zalijte. 

Jedna od najvažnijih mjera pri uzgoju pasiflore je redovita rezidba. Ako postoji opasnost da bi zimi mogle stradati, orezivati ih valja u rano proljeće. Odrežite sve slabe i tanke izbojke, a snažne prikratite na 1/3 duljine. Važno je da biljke svake godine prorijedite i prikratite, da ne budu preguste. 

Ako poželite sami razmnožiti pasifloru, to možete učiniti sjetvom sjemenki ili ukorijenjivanjem zrelih reznica tijekom ljeta.

Neke vrste pasiflora uzgajaju se zbog jestivih plodova. Najpoznatije su Passiflora edulis, Passiflora laurifolia, Passiflora quadrangularis te Passiflora ligularis. 

Njihovi plodovi, tamno ljubičaste do narančaste okrugle ili jajolike bobe poznate su pod nazivom granadilja i marakuja. 

Mogu biti dugačke 4 - 6 cm, a njihova žilava, glatka voštana kožica posuta je sitnim nježnim bjelkastim piknjicama. Plodovi su najbolji za jelo kad se malo smežuraju i naboraju. Kad počnu otpadati s grana, 70 - 80 dana poslije cvatnje, treba ih brati svaki dan, čim zelena boja počne prelaziti u ljubičastu ili narančastu. 

Plodovi su ispunjeni kašastim narančastim sokom privlačna mošusna mirisa slatkotrpka ili trpka okusa. U vrećicama u hladioniku mogu se čuvati desetak dana.

Plodovi crvene granadilje obiluju vitaminima A i C, željezom i kalijem. Jedan plod ima samo 16 kalorija, a jestive sjemenke dobar su izvor vlakana. 

Bobe granadilje ili marakuje treba raspoloviti pa žlicom izdubsti kašasto meso koje se može jesti bez dodataka ili preliti preko sladoleda, voćne salate i sličnih slastica. Plodovi i propasirana kaša mogu se i zalediti. Od veće količine kaše priprema se izvrsna marmelada, džem ili žele, a može poslužiti i za pripremu sladoleda, krema, koktela, vina, šerbeta, različitih kolača, umaka i drugih jela. Jedan fini recept za pripremu piletine i riže s umakom od granadilje možete pronaći ispod ovoga teksta.  

Vrsta Passiflora incarnata poznata je kao ljekovita biljka. Stari južnoamerički domorodački narodi smatrali su njezine cvjetove životnim eliksirom pa su ih stavljali u vodu za piće. Danas se najvažnijim ljekovitim sastojcima smatraju se flavonoidi i maltol koji imaju umirujući i uspavljujući učinak.