Gazanija

Prije nekoliko godina, kad sam birala flance cvijeća za posude na balkonu, kupila sam na placu i nekoliko sadnica gazanije. Na sunčanim položajima, na slabije plodnim, čak i pjeskovitim i suhim tlima ili u posudama za cvijeće na balkonu i na terasi, dobro uspijeva i cijelo ljeto se otvaraju njeni veliki cvjetovi što nalikuju na gerbere. 

Gazanija, lat. Gazania sp., niska osjetljiva trajnica - biljka je najčešće visoka oko 30 cm  - podrijetlom iz Južne Afrike, u našim kopnenim krajevima ne može preživjeti hladnu zimu, pa se najčešće uzgaja kao jednoljetnica. 

Sjemenke posijte izravno na gredicu u proljeće kad prođe opasnost od mraza. 

Za raniju cvatnju moguć je i preduzgoj u zaštićenu prostoru, a sjeme valja posijati u posudice 4 - 6 tjedana prije posljednjeg očekivanog proljetnog mraza. 

Sjemenke kliju u mraku, pa posudice do nicanja valja prekriti s nekoliko slojeva novinskog papira. Kad biljčice budu tako velike da ih možete uhvatiti prstima presadite ih u novu posudu ili pojedinačno u tresetne lončiće. 

U posude na balkonu i terasi ili na cvjetne gredice posadite ih potkraj travnja ili na početku svibnja kad više nema opasnosti da ih oprži mraz.  

Voštani, srebrni ili tamno zeleni listovi gazanije, pri tlu uski, a pri vrhu prošireni, tijekom ljeta posve će prekriti tlo u posudi ili u dijelu cvjetnjaka u kojem rastu.

Iznad listova se izdižu krupne bijele, žute, narančaste, crvene, crvenosmeđe ili ružičaste, često dvobojne i prugaste cvatne glavice promjera i do 10 cm. One se tijekom noći i za oblačna vremena zatvaraju. 

Latice su veći dio dana skupljene i na gredicama u sjenovitom dijelu vrta, pa se gazanija preporučuje samo za cvjetnjake izložene suncu cijeli dan.

Gazanija je višegodišnja biljka, pa se može razmnožiti i vegetativno, reznicama koje valja ukorijeniti u kolovozu ili rujnu. 

Ukorijenjene biljke moraju prezimjeti u kući pri temperaturi 10°C, a u proljeće ih presadite u vrt.

Gazanija zahtijeva manje vode od većine jednoljetnica, pa je osim za cvjetne gredice u vrtu pogodna i za kamenjare, posebice stoga što biljke nisu više od dvadesetak centimetara. Zalijevajte ih tek kad se zemlja na površini gredice ili u posudama malo zasuši. 

Gnojiti je valja samo na izrazito siromašnim tlima, i to gnojivima s podjednakim udjelom dušika, fosfora i kalija. Naime, na plodnijim tlima s mnogo dušika gazaniji bujno raste lišće, a razvija se manje cvjetova. 

Uvenule cvatove gazanije tijekom ljeta redovito uklanjajte, kako biste potaknuli razvitak novih lijepih cvatnih glavica.

Pupavice ili rudbekije

Gotovo u svakom vrtu tijekom ljeta, od početka srpnja pa sve do konca listopada, možemo ugledati zlatnožute glavice pupavica, cvatućih biljaka iz roda Rudbeckia. I one, kao i mnoge druge vrste cvijeća za koje volimo vjerovati da su starinske europske biljke, potječu iz Sjeverne Amerike. Od tridesetak vrsta toga roda, što jednogodišnjih što višegodišnjih biljaka, u našim vrtovima su najčešće trajnice: R. fulgida, visoka 40-80 cm, te R. laciniata, R. nitida i R. maxima, a nešto rjeđe viđamo jednogodišnje pupavice, lat. Rudbeckia hirta i R. bicolor.
Pupavice najbolje uspijevaju na žarkom suncu i odlično podnose sušu, jer ishodne vrste rastu u vrućim i suhim američkim prerijama, poljima, uz ceste i uz rubove svijetlih šuma.
Rudbeckia fulgida je grmolika višegodišnja zeljasta biljka oštro dlakave stabljike koja obilno cvate od srpnja do listopada. Njene cvatne glavice na obodu imaju žute jezičaste cvjetove, a središnji cjevasti cvjetovi su crnosmeđi.
Najpoznatiji i najomiljeniji kultivar ove vrste je goldsturm zlatnožutih cvatova i tamnozelenih listova kompaktna rasta.

                                                                                                       

 Rudbeckia fulgida

Rudbeckia laciniata, do 2 m visoka trajnica, gole je stabljike, a u gornjem dijelu se razgranjuje. Listovi su joj svjetlije zeleni i perasto urezani s nejednakim ispercima. Žute cvatne glavice lijep su ukras u vrtu, ali su pogodne i kao rezano cvijeće za kuću. Smještene su na dugim stapkama, a pojavljuju se od srpnja do rujna. 

Kod nas je najčešći kultivar goldball, poznat još od 1894. god. Najčešće ga možete vidjeti u predgrađima i u seoskim vrtovima gdje ih ljubitelji pupavica uzgajaju uz plot kako bi visoke stabljike te biljke mogli privezati. 

Ova višegodišnja visoka pupavica najbolje uspijeva na vlažnim tlima na suncu ili u polusjeni. Prije više od 200 godina Rudbeckia laciniata pobjegla je iz naših vrtova i kao podivljala vrsta raširila se po cijeloj Europi.

                                                                                                                     

  Rudbeckia laciniata 

Po raskošnoj cvatnji poznata je i jednogodišnja rudbekija, lat Rudbeckia hirta, visoka 60 - 100 cm, koja također cvate od srpnja do rujna. 

Cvatne glavice mogu biti promjera i do 10 cm, vanjski jezičasti cvjetovi su žuti, a  mogu biti djelomično prekriveni crvenosmeđim, smeđim i brončanim mrljama.

Najpoznatije su sorte tetragloriosa, herbstwald, rustic dwarf, green eyes, marmalade, kelvedon star i druge. 

                                                                                                        

   Rudbeckia hirta 

Jednogodišnje rudbekije se razmnažaju sjemenom, a često se i same zasijavaju. 

Tamnosmeđe sjemenke posijte izravno na cvjetne gredice u travnju. 

Ako želite da lijepe žute rudbekije počnu cvasti prije početka srpnja, tijekom ožujka i travnja u posudicama uzgojite presadnice. Posadite ih na cvjetne gredice kad prođe opasnost od proljetnih kasnih mrazova. 

Jednogodišnje pupavice možete posijati i tijekom ljeta kao što sijemo maćuhice i druge dvoljetnice. U tom slučaju prizemna rozeta s dlakavim listovima prezimi, a iz nje se sljedeće godine razvijaju cvatovi na dugačkim stapkama. A dok prelijepe pupavice cvatu, na njih često slijeću leptiri. 

I jednogodišnje i višegodišnje rudbekije tijekom ljeta berite za uljepšavanje kuće u vazama i cvjetnim aranžmanima. Dok cvatu, redovito uklanjajte osušene cvatne glavice, kako bi se cvjetnjak što dulje, sve do konca jeseni lijepo žutio.

Dio cvatova ostavite da se osuše na biljci, pa će i zimi, primjerice uz osušene cvatove tuste koke i ukrasne trave, uljepšati vrt i poslužiti kao hrana pticama.

Jednogodišnje će rudbekije poslije cvatnje odumrijeti, pa im ostatke uklonite, a trajnicama odrežite sve stabljike pri tlu. 

Svakih 4 - 5 godina, osobito ako budu preguste, u jesen ili u proljeće višegodišnje pupavice izvadite, razdijelite i nanovo posadite, kako biste ih potaknuli na nov rast.

Prije sadnje tlo obogatite kompostom i dobro prorahlite.
Visoke vrste posadite u pozadinu cvjetne gredice ili uz ogradu, a u proljeće ih prikratite i osigurajte im oslonac.
Niže su vrste grmolika rasta, stabljike su im čvrste pa im oslonac nije potreban, a lijepo pristaju i u sredinu i na prednji dio cvjetnjaka, jer se kuglasto rašire sve do tla.

Marijino srdašce

U sunčanu ili polusjenovitu dijelu vrta, uz visoko grmlje ili ispod drveća, na plodnu, umjereno vlažnu, humoznu, propusnu pjeskovito-ilovastu tlu najbolje uspijeva Marijino srdašce, lat. Dicentra spectabilis, zeljasta trajnica podrijetlom iz Koreje, Sjeverne Kine i Sibira. U travnju i svibnju njeni se grozdasti cvatovi na nježnim stapkama lučno povijaju iznad lišća što nalikuje na paprat. Iz vanjskih ružičastih latica proviruju unutarnje bijele, pa cvijet izgleda kao srce iz kojeg kaplju suze, po čemu je biljka dobila engleski naziv bleeding heart, odnosno njemački tränendes herz.

Poslije cvatnje, u rano ljeto, lišće postupno odumire, pa u cvjetnjaku ostaje praznina. Stoga nije loše srdašce uzgajati uz hoste, paprati i druge trajnice koje se razvijaju poslije njega, pa svojim lišćem popune taj dio cvjetnjaka. Osim toga uza srdašce dobro uspijeva i lukovičasto cvijeće koje cvate prije njega: sunovrati, zumbuli i tulipani.

Lijepo i nježno srdašce nije napasna biljka, ne širi se nauštrb drugih trajnica pa dugo može ostati na istom mjestu. Ako ga ipak želite premjestiti i razmnožiti, grumen razdijelite u rano proljeće ili kasno ljeto, no oprezno, jer je korijenje lomljivo. Srdašce se može razmnožiti i korijenovim reznicama poslije cvatnje te zelenim reznicama stabljike u rano proljeće čim lišće počne rasti. 

Kasno ljeti ili u ranu jesen uspijeva i uzgoj iz sjemena, koje najbolje niče dok je svježe. Osim najpopularnije vrste D. spectabilis visoke 60-90 cm s ružičastim vanjskim laticama u hortikulturi su poznate još neke vrste niža rasta, primjerice D. formosa i D. eximia. Lišćem srdašca hrane se lisne uši, a vole ga i puževi i gusjenice nekih leptira.

Pomalo staromodno srdašce iz seoskih vrtova meni je jako draga biljka - srce mi zatreperi od radosti kad se iz mase lišća izdignu ti neobični ružičasti cvjetići jer me podsjećaju na našu Staru mamu i njezin veliki vrt koji je uvijek bio pun povrća i cvijeća.

Pasiflora

Španjolski osvajači Južne Amerike na početku 17. stoljeća donijeli su u Europu pasifloru tj Kristovu krunu, lat. Passiflora sp., biljku čiji neobični cvjetovi podsjećaju na krunu od trnja pa je prema tome biljka dobila i ime.
Kao ukrasna biljka u našim vrtovima - nekoliko godina uljepšavala je i moj vrt -  najčešće se uzgaja Passiflora caerulea, koja cvate od proljeća do jeseni tj. od lipnja do kolovoza, a svaki cvijet otvoren je samo jedan dan. 

Mirisni cvjetovi promjera su 5 - 8 cm, a latice su im blijedo ljubičaste. Iz njihove baze izrasta još jedan niz ružičastih do purpurnih nitastih latica koje pasiflori daju posebnu egzotičnu ljepotu. Iz cvjetova se nakon oplosnje razvijaju jajoliki plodovi, narančaste bobe dugačke oko 4 cm s mnogo sjemenki, koje dozrijevaju potkraj ljeta i u ranu jesen. Jestive su ali svježe nisu osobito ukusne. No mogu se koristiti za pripremu kolača i sličnih slastica.

 

Pasiflore, te snažne i bujne višegodišnje penjačice, podrijetlom iz tropskih područja južnog Brazila, Paragvaja i Argentine, mogu narasti 5 - 8 m u godini, a najbolje uspijevaju na suncu. Samo u veoma vrućim područjima uspijevaju i u laganoj sjeni.

Osjetljive su na nematode, viruse, neke vrste gljivica, primjerice Fusarium sp. te viruse, što je izraženije u nepovoljnim uzgojnim uvjetima. 

Dobro uspijevaju na pjeskovitom ilovastom, vrlo propusnom tlu neutralne reakcije, obogaćenom s mnogo humusa. Budući da korijenje pasiflore raste plitko, godi im i debela organska zastirka koja sprečava isušivanje tla. Kao zastirku, debelu najmanje 15 cm, uporabite usitnjeno lišće, sjeckanu travu ili usitnjenu koru drveća, koja je i veoma dekorativna. Zastirku redovito obnavljajte, osobito za jakih vrućina. 

U rano proljeće svake godine u tlo plitko ukopajte zreo kompost, uporabivši najmanje 2 - 3 litre komposta za svaki četvorni metar. Ljeti, osobito kad nastupe ljetne vrućine i suša, pasifloru povremeno zalijte. 

Jedna od najvažnijih mjera pri uzgoju pasiflore je redovita rezidba. Ako postoji opasnost da bi zimi mogle stradati, orezivati ih valja u rano proljeće. Odrežite sve slabe i tanke izbojke, a snažne prikratite na 1/3 duljine. Važno je da biljke svake godine prorijedite i prikratite, da ne budu preguste. 

Ako poželite sami razmnožiti pasifloru, to možete učiniti sjetvom sjemenki ili ukorijenjivanjem zrelih reznica tijekom ljeta.

Neke vrste pasiflora uzgajaju se zbog jestivih plodova. Najpoznatije su Passiflora edulis, Passiflora laurifolia, Passiflora quadrangularis te Passiflora ligularis. 

Njihovi plodovi, tamno ljubičaste do narančaste okrugle ili jajolike bobe poznate su pod nazivom granadilja i marakuja. 

Mogu biti dugačke 4 - 6 cm, a njihova žilava, glatka voštana kožica posuta je sitnim nježnim bjelkastim piknjicama. Plodovi su najbolji za jelo kad se malo smežuraju i naboraju. Kad počnu otpadati s grana, 70 - 80 dana poslije cvatnje, treba ih brati svaki dan, čim zelena boja počne prelaziti u ljubičastu ili narančastu. 

Plodovi su ispunjeni kašastim narančastim sokom privlačna mošusna mirisa slatkotrpka ili trpka okusa. U vrećicama u hladioniku mogu se čuvati desetak dana.

Plodovi crvene granadilje obiluju vitaminima A i C, željezom i kalijem. Jedan plod ima samo 16 kalorija, a jestive sjemenke dobar su izvor vlakana. 

Bobe granadilje ili marakuje treba raspoloviti pa žlicom izdubsti kašasto meso koje se može jesti bez dodataka ili preliti preko sladoleda, voćne salate i sličnih slastica. Plodovi i propasirana kaša mogu se i zalediti. Od veće količine kaše priprema se izvrsna marmelada, džem ili žele, a može poslužiti i za pripremu sladoleda, krema, koktela, vina, šerbeta, različitih kolača, umaka i drugih jela. Jedan fini recept za pripremu piletine i riže s umakom od granadilje možete pronaći ispod ovoga teksta.  

Vrsta Passiflora incarnata poznata je kao ljekovita biljka. Stari južnoamerički domorodački narodi smatrali su njezine cvjetove životnim eliksirom pa su ih stavljali u vodu za piće. Danas se najvažnijim ljekovitim sastojcima smatraju se flavonoidi i maltol koji imaju umirujući i uspavljujući učinak.

Pampas trava

Cortaderia selloana, vjerojatno najomiljenija i najraširenija ukrasna trava u cijelom svijetu, podrijetlom iz Argentine, Brazila i Urugvaja, prirodno raste na prostranim travnatim ravnicama zvanima pampas, po kojima je dobila ime. 

Najbolje uspijeva na sunčanu, zaštićenu staništu, na plodnu, propusnu, ilovastu tlu. Žilava je i izdržljiva pa raste i u polusjeni i na siromašnim, suhim i pjeskovitim, pa čak i na teškim glinastim tlima. Samo u krajnje nepovoljnim uvjetima raste sporo i slabije je bujna. Odlično podnosi sušu pa je valja zalijevati samo za najjačih ljetnih vrućina. 

Gnojite ju kompostom ili zrelim stajskim gnojem u veljači svake godine, plitko ga ukopavši u tlo. Ako ste je posadili u sjenoviti ili hladniji dio vrta, zaštitite je zimi od hladnoće suhim lišćem i grančicama.

Veliki prekrasni najčešće srebrnastobijeli svilenkasti cvatovi nalik na perjanice, u rujnu i listopadu izdignu se iznad bujna busena do 3 m visoko. Čim procvatu možete ih rezati i objesiti pod nadstrešnicu da se suše. Zimi mogu poslužiti kao lijep ukras u vazi ili u nekom miješanom aranžmanu od suhoga cvijeća u kući. 

Veličanstvene perjanice pampas trave na okućnici su lijepe i zimi, osobito kad ih prekrije inje i oprži mraz, a lišće u busenu postane zlatnosmeđe. No Cortaderia je dvodomna biljka, pa cvatovi nisu uvijek jednako lijepi. Perjanice muških biljaka izdužene su i tanje, a nisu ni tako pune kao cvatovi ženskih biljaka.

U proljeće, prije no što pampas trava opet počne rasti, odstranite osušeno lišće. Pritom uvijek navucite rukavice jer su bridovi njenih listova oštri kao britva. Stoga kortaderiju nikad ne sadite blizu klupa, dječjih igrališta i vrtnih stazica. Porežete li se, ozljedu odmah isperite i premažite antibiotskim melemom. 

Pampas trava privlači pozornost gdje god da raste, no spektakularan učinak postižete posadite li samostalan primjerak usred tratine. Ističe se i ispred tamnozelena vazdazelena grmlja i drveća, osobito četinjača, a u primorju najljepše pristaje uz palme i druge ukrasne trave.
Kortaderiju možete razmnožiti vegetativno dijeljenjem busena u proljeće ili generativno, sjetvom sjemenki. Vegetativnim razmnažanjem specifična svojstva kultivara vjerno se prenose na potomstvo. Budete li pampas travu pokušali uzgojiti iz sjemena, imajte na umu da se kod nove biljke koja će se razviti iz sjemenke neće uvijek zadržati posebna svojstva pojedinih kultivara, primjerice šareni listovi ili boja cvatova.

Božur

Iako u svibnju cvatu i perunike, i ukrasne lupine, i klinčići, i ivančice, i zvončići, i srdašce i druge proljetne trajnice, ni jedna nije tako lijepa i miomirisna niti Staroj vrtlarici tako srcu draga kao peonija, lat. Paeonia sp., odnosno plemeniti božur, dugovječna visoka zeljasta trajnica iz porodice žabnjaka. Premda početkom svibnja zna biti hladno i vjetrovito, a povremeno pljusne i kiša, božur upravo tada počinje cvasti. Iznad višestruko režnjevitog lišća, dekorativnog tijekom cijele vegetacije, izdižu se dugačke cvjetne stapke s po nekoliko prekrasnih krupnih - promjer vršnog cvijeta može biti od 12 do 17 cm - bijelih, ružičastih ili crvenih, jednostavnih, polupunih ili punih cvjetova nalik na velike ruže. Kad prođeš pokraj njih dok cvatu još dugo te prati njihov iznimno ugodan miris. A kad ih ubereš i staviš u vazu predivno miriši cijela kuća.

Premda cvatnja ne traje dugo – posadite li nekoliko različitih kultivara cvatnja može potrajati od 6 do 8 tjedana - božur zaslužuje mjesto u svakom vrtu, jer ljepota cvjetova nadoknađuje njihovu kratkotrajnost. A svi dobro znamo da sve što je lijepo, kratko traje.
Teški cvatovi, osobito ako se smoče na kiši, rado polegnu do zemlje. 

Stoga ih svake godine kad božuri počnu cvasti poduprite, a ocvale cvjetove redovito otkidajte.

Svake godine u proljeće tlo ispod biljaka zastrite usitnjenim lišćem, korom i travom da se tlo ne bi tijekom ljeta isušivalo. Korijenje božura će tako tijekom cijele vegetacije uvijek imati dovoljno vlage.

Ljeti, osobito ako je suho i vruće, božure povremeno zalijte kako bi se zeleni listovi, koji su također dekorativni, normalno razvijali. 

Božuri, aristokracija među zeljastim trajnicama, najbolje uspijevaju na punom suncu ili u djelomičnoj sjeni, na otvorenim položajima, no zaštićenim od ranojutarnjeg sunca, na propusnu humoznu plodnu vrtnom tlu, kao samostalna biljka na tratini, ispred grmlja na cvjetnoj gredici ili uz jezerce. 

U kasno ljeto svake godine pognojite ih kompostom, a u jesen, kad listovi poprime bakrenastosmećkastu boju, poslije prvog mraza koji će ofuriti lišće, stabljike odrežite do zemlje. 

Peonije odlično podnose niske temperature, zimi im nije potrebna nikakav zaštita, a ne škodi im ni previše vlage u tlu. 

Plemeniti božur može biti visok 60 -100 cm, a velike starije grmolike biljke zauzimaju površinu od oko 1 m². Budete li ih poželjeli posaditi i u svome vrtu, toliko mjesta bi trebalo osigurati svakoj biljci. Izaberite pogodno mjesto izloženo pogledima na kojem će velike biljke peonije doći do punog izražaja. 

Ne sadite ih među druge trajnice na cvjetne gredice jer je božur "vuk samotnjak" i ne voli da mu se druge biljke "pletu oko nogu". Ako baš morate pokraj ili ispred božura nešto posaditi, neka to budu niske trajnice, kao ognjica, lat. Iberis sempervirens, jastučasti plamenak, lat. Phlox subulata, ili čestoslavica, lat. Veronica prostrata, ali ne sadite ih nikad preblizu peonije.

Rana jesen, a to je razdoblje od 1. rujna do 15. listopada, najpovoljnije je doba za sadnju, dijeljenje i presađivanje božura. Prije sadnje tlo duboko prekopajte i obilno pognojite zrelim kompostom, lisnjačom ili kompostiranim stajskim gnojem upotrijebivši najmanje 20 l na četvorni metar. Dijelove zadebljalog vretenastog korijena koji su poprilično krhki, s najmanje 2 - 3 dobro razvijena pupoljka, posadite plitko, na razmak od najmanje 60 cm, tako da ružičasti pupovi na korijenovu vratu budu pokriveni sa samo nekoliko cm zemlje. 

Preduboko posađen božur mnogo godina neće procvasti. Čak i ako ste pravilno posadili, čekat ćete, osobito ako ih dijelite i presađujete, najmanje 2 - 3 godine, da se biljke dobro ukorijene i udomaće na novom staništu pa da iz lišća u svibnju izrone predivni mirisni cvjetovi.

Većina ukrasnih kultivara peonija koji se danas uzgajaju kao krasnice u vrtovima, potječe od hibrida nastalih međusobnim križanjem velikog broja europskih i azijskih vrsta što se vode pod zajedničkim nazivom plemenita, lipanjska tj. kineska peonija, lat. Paeonia lactiflora. Najpoznatiji kultivari su festiva maxima punih bijelih cvjetova s crvenim mrljama pri bazi latica, kansas s punim purpurnim cvjetovima te sarah bernhardt velikih svijetloružičastih cvjetova s bjelkastosrebrnastim rubom. 

Osim plemenite peonije u našim je vrtovima česta i obična ili svibanjska peonija, lat. Paeonia officinalis, koja u divljem obliku raste u gotovo cijeloj Europi, a premda je cijela biljka otrovna, poznata je od davnina i kao ljekovita biljka. Koristi se i za proizvodnju parfema i drugih kozmetičkih proizvoda. Kao ukrasne biljke u vrtovima uzgajamo njene najpoznatiji varijetete: bijeli božur (alba plena) i ružičasti božur (rosea plena).

Za ranu cvatnju u prirodnim vrtovima uzgaja se i travanjska peonija, lat. Paeonia mlokosewitschii, visoka oko 50 cm, s jednostavnim žutim cvjetovima.
Koji god kultivar posadili, izvanredni božuri, oduvijek veoma omiljeni u našim vrtovima, svojim će vas predivnim mirisnim cvjetovima veseliti desetljećima, tijekom cijeloga vašega života.

Pupoljka

Na suhu siromašnu pjeskovitu tlu, na kojem zahtjevnije biljke ne uspijevaju baš najbolje, izvrsno se snalazi pupoljka ili pupoljica, lat. Oenothera fruticosa subsp. glauca, ranije poznata, osobito u starijoj cvjećarskoj literaturi, pod botaničkim imenom O. tetragona, veoma skromna niska zeljasta trajnica iz porodice pupoljki, lat Onagraceae, podrijetlom iz Sjeverne Amerike. 

Vjeruje se da većina ukrasnih kultivara, kao lady brookborough, sonnenwende, youngii, highlights, yellow river i drugi, koji se uzgajaju na cvjetnim gredicama u vrtovima, potječu baš od ove podvrste. 

Na glinovitim teškim i vlažnim tlima pupoljica ne uspijeva dobro, a u sjenovitim dijelovima vrta ta se nezahtjevna trajnica poprilično izduži. Stoga su za nju najpovoljnije cvjetne gredice izložene izravnom suncu cijeli dan odnosno više od 6 sati. 

U svibnju i lipnju iz njezinih se uz tlo priljubljenih crvenkastih lisnih rozeta izdižu cvjetne stapke visoke 30 - 40 cm s crvenkastim duguljastim cvjetnim pupovima. 

Iz njih se razvijaju izrazito žarkožuti svilenkasti zdjeličasti cvjetovi, promjera od 3 do 4 cm, koji privlače pčele, leptire i ptičice. 

Slično djeluju i na vrtlarice i vrtlare: kad prolazite vrtom, tako se ističu i privlače vas da ih jednostavno morate pogledati. A kad pogledate samo jedan cvijet, imate osjećaj da gledate malo žarko sunašce.

Pupoljka na cvjetnoj gredici danima obilno cvate, a predvečer ugodno miriši. Noću, kao i za oblačna i kišovita vremena cvjetovi se zatvaraju. Do kraja ljeta iz njih će se razviti smeđi plodići i u njima sjemenke.

Nakon cvatnje nadzemni dio biljke odumire i suši se pa u rujnu osušene cvjetne stapke odrežite u razini sa zemljom. 

Iz vriježa, djelomično nadzemnih, a djelomično podzemnih stabljika pupoljke, do jeseni se razvijaju niske guste crvenkaste lisne rozete jer biljka u tom obliku prezimljuje. 

U proljeće možete suvišne rozete pažljivo počupati. Ne budete li redovito prorijeđivali novonastale lisne rozete, oblikovat će se pregusta skupina koja može djelovati poprilično neuredno. 

Premda se može kao i ostale trajnice razmnožiti i sjetvom sjemenčica u jesen i ukorjenjivanjem vršnih zelenih reznica u proljeće, pupoljku, tu pomalo neobičnu višegodišnju biljku, najjednostavnije je razmnožiti dijeljenjem dobro razvijenih lisnih rozeta.

Budete li od nekoga tko ih ima previše dobili na dar pun sandučić tih rozeta s korijenom, posadite ih na razmak od 30 - 40 cm na sunčanu gredicu, u dijelu vrta izloženom suncu gotovo cijeli dan, gdje će pupoljka dosezati visinu od 30 - 50 cm i svake godine obilno cvasti.

Poslije cvatnje, pupoljka - u Americi poznata pod nazivom sundrops - nije baš privlačna pa to nije biljka za prednje dijelove vrta izložene pogledima prolaznika na ulici. 

No uz povrtnjak, na sunčanoj gredici iza kuće, pupoljka u kasno proljeće, kad se iznad lišća svake godine nanovo pojave cvjetovi, doista može uljepšati svako dvorište i kao magnet privući pčelice, leptire i ptičice.

Krizanteme

Na sunčanim ili polusjenovitim dijelovima cvjetnjaka, ali ne ispod drveća, na plodnim glinasto-pjeskovitim, propusnim, vlažnim tlima s mnogo hraniva i humusa, najbolje uspijevaju krizanteme, lat. Chrysanthemum, zeljaste trajnice iz porodice glavočika, lat. Asteraceae. Volimo ih jer posljednje u jesen uljepšavaju naše vrtove, kad je cvatnja ostaloga ukrasna bilja, i jednoljetnica i trajnica i cvatućega grmlja, već pri kraju. To je, uz njihovu ljepotu i bogatstvo boja i oblika, i glavni razlog što ih koristimo za uljepšavanje grobova naših pokojnika na blagdan Svih svetih.

 

Većina od 140 kultivara krizantema iz roda Chrysanthemum s oko 40 biljnih vrsta, koji se uzgajaju u staklenicima i vrtovima diljem svijeta, potječe od ishodišne azijske vrste Chrysanthemum indicum. Naziv chrysanthemum potječe od grčkih riječi χρυσός chrysos, što znači zlatan, i ἄνθεμον anthemon što znači cvijet. 

U Kini krizanteme najčešće daruju prigodom krštenja i na proslavama rođendana, a smatraju ih cvijećem sreće i boljitka. U Japanu je cvijet krizanteme simbol carske obitelji, a u obje zemlje se svake godine održavaju brojne izložbe i festivali krizantema, te natjecanja u uzgoju najljepših cvjetova i bonsai uzgoja. 

Stari kineski vrtlari krizanteme su kao ukrasne, jestive i ljekovite biljke uzgajali prije 3500 godina, vjerujući u njihovu životnu moć, upotrebljavajući kuhano korijenje kao lijek za glavobolju, mladice i latice kao dodatak salatama, a lišće za pripremu posebna pića. 

I danas se neke vrste krizantema koriste za pripremu čaja, te u kulinarstvu kao začin juhama i rižinom vinu. U kineskoj kuhinji lišće nekih vrsta krizantema kuha se kao zeleno povrće, a sitnim cvjetićima krizantema u Japanu ukrašavaju sashimi.

Otkad su krizanteme potkraj 17. st. donesene u Europu, oplemenjivanjem je stvoreno mnogo sorti, koje se cijele godine u zaštićenim prostorima uzgajaju za rez i kao lončanice, a vrlo su česte i u našim vrtovima. 

Više od 500 sorti bilo je poznato već u 17. st, a danas postoji oko 20 000 sorti, od toga oko 7000 u Kini. 

Budući da pripada porodici glavočika, krizantema ima cvatove sastavljene od tanjurasto ili kuglasto proširene cvatne osi na kojoj su gusto poredani sitni cjevasti i jezičasti ili samo jezičasti cvjetići. Prema njihovoj veličini, rasporedu, obliku i zastupljenosti, sorte krizantema razvrstavamo u različite tipove. 

Po nekim američkim klasifikacijama ima ih trinaest, no u nas se najčešće svrstavaju u šest glavnih tipova: jednostavni, loptasti, zrakasti, žličasti, pompon i anemone.

U našoj cvjećarskoj praksi ta se podjela još pojednostavnjuje pa se sve krupnocvatne loptaste i poluloptaste sorte nazivaju jednostavno krizantemama, sitnocvatne margaretama, špine su zrakaste i žličaste, a gumbeki su najsitniji s mnogo glavica tipa pompon ili anemone.

Cvjetovi krizantema mogu biti bijeli, žuti, svijetloljubičasti, ružičasti, crvenoljubičasti, brončani, narančasti ili crveni, dakle gotovo svih duginih boja, a duboko urezani, kopljasto-jajoliki listovi su tamno plavo-zeleni.

Koje god lijepe krizanteme budete izabrali za ukrašavanje grobova onih ljudi koji više nisu među vama, prisjetite se lijepih trenutaka što ste ih zajedno proveli, žaleći za onim što im niste stigli reći dok su bili uz vas, a željeli ste, kao i za onim što ste htjeli učinili za njih, a niste uspjeli za to izdvojiti malo svoga vremena.

Sebrica ili tusta koka

Od kasna ljeta do rane jeseni na šarolikoj cvjetnoj gredici s trajnicama pojavljuju se blijedoružičasti, ružičastocrveni, plamenocrveni ili tamnoljubičasti, veliki tanjurasti cvatovi sebrice, odnosno tuste koke, lat. Sedum telephium, otporne i dugovječne srednje visoke trajnice. Vrlo je česta u našim vrtovima jer se jednostavno uzgaja, podnosi sušu i žarko sunce te ne strada od nametnika.

               

Na propusnim, pjeskovitoilovastim, umjerenoplodnim, ali ipak ne presiromašnim tlima mogu se razviti raskošni primjerci te krasnice, lijepe cijele godine, od javljanja novih izbojaka u proljeće, pa sve do zime. Naime, osušeni cvatovi prekriveni snježnim kolutovima ili kapicama i zimi privlače pozornost. Stoga ih ne uklanjajte poslije cvatnje.

Kad sebrica zauzme više prostora od onog koji ste joj namijenili, razdijelite grumen u jesen, pa ju rasadite na razmak 30-40 cm. Ispred nje posadite srebrnolisni čistac, lat. Stachys byzantina, mrazovce ili jastučaste zvjezdane, a iza nje vrlo dobro pristaju ukrasne trave ili ljiljanke. 

U proljeće tustim kokama prikratite vrhove, da budu niže i da ranije procvatu, a ljeti promatrajte leptire, pčele, bumbare i ostale kukce, koje ta biljka neodoljivo privlači.

Graničica ili ljiljanka

Na suncu ili u dijelovima vrta koji su poslijepodne zasjenjeni, u rano ljeto cvate graničica, odnosno ljiljanka, lat. Hemerocallis, prilagodljiva dugovječna zeljasta biljka, jedna od najotpornijih i najskromnijih trajnica. Od dvadesetak ishodišnih vrsta u vrtovima se najčešće uzgaja H. flava, ljiljanka sa zlatnožutim cvjetovima visoka oko 80 cm i H. fulva, visoka oko 1 m, žutih ili narančastih cvjetova. Križanjem osnovnih vrsta kreirano je i više od 30.000 različitih sorti graničice s cvjetovima svih boja osim bijele i plave.

Ta skromna biljka najbolje uspijeva na plodnim, dubokim, vlažnim, čak i glinastim tlima, a služi kao pokrivač tla uz vodene površine, uza staze, drveće i grmlje. Na cvjetnim gredicama dobar je susjed svim trajnicama, no najljepše pristaje uz habulice, ivančice, bergenije, funkije i indijanske koprive. Lijepe su i samostalne skupine ljiljanke na sredini ili uz rub tratine. 

Izduženi, povijeni, uski listovi, dugački 45 - 100 cm lepezasto izrastaju iz osnove grumena. Iznad njih se izdižu visoke cvatne stapke s velikim cvjetovima s po 6 latica, što nalikuju na cvjetove ljiljana. 

Svaki trubasti cvijet traje samo jedan dan, ali se dan za danom otvaraju novi.

 

Ljiljanku nije teško uzgajati jer je otporna na bolesti i štetnike, jedino joj poneki puž u rano proljeće ošteti mlade listove, a mušica šiškarica ljeti cvjetne pupove. 

Jednostavno i lako se razmnaža, a neće jako stradati ako je presadite čak i dok cvate. 

No ipak je najbolje vrijeme za njenu sadnju kasno ljeto ili rana jesen, od kraja kolovoza do sredine rujna, poslije cvatnje. Graničica raste brzo i bujno pa za 3 – 5 godina popuni prostor koji joj je u vrtu bio namijenjen. Kad biljke postanu preguste, svakih 6 - 7 godina, prikratite im listove, izvadite grumene i razdijelite ih, pa ponovno posadite na razmak 60 - 90 cm kako bi imale dovoljno prostora da rašire svoje dugačke listove. Suvišne biljke koje ne stanu u vaš vrt darujte susjedima i prijateljima vrtlarima.

 

Graničicu nije teško razmnožiti ni sjemenom, no biljke zbog stranooplodnje neće imati ista svojstva kao roditelji. Sjemenke posijte u proljeće pod staklo posuvši ih slojem supstrata za sjetvu dvostruko debljim od njihova promjera. Biljke niču za tri tjedna, a čim dovoljno narastu, presadite ih pojedinačno u lončiće. Uzgajajte ih cijelu sezonu na zaštićenu mjestu. 

Na gredicu ih presadite u jesen, tek kad ojačaju. Ako su slabe i male, neka ostanu u loncima u klijalištu ili plasteniku sve do proljeća iduće godine.
Ljiljanka potječe iz Kine, Japana i Koreje, u kojima se uzgaja i za hranu. Naime, svi su dijelovi biljke jestivi, mladi izdanci, gomoljasto korijenje i cvjetovi, no najčešće se ipak jedu cvjetni pupovi. Cijene ju i kao ljekovitu biljku jer je sok iz korijena učinkovit protuotrov pri trovanju arsenom, a vjeruju da sprječava čak i rak.

Jaglaci u lončićima

Neki dan, dok sam bila u šetnji – iskoristila sam dan kad nije bilo puno snijega da bar malo protegnem noge - ugledala sam u izlogu cvjećarnice jaglace, lat. Primula sp. 

Predivni bijeli, žuti, narančasti, ružičasti i zagasito ljubičasti rascvjetali jastučići iznad zelenih lisnih rozeta razvedrili su mi tmuran zimski dan i, premda je vrt još pod snijegom, podsjetili me da će zima ipak doći svome kraju i da će čim zatopli i jaglaci u cvjetnjaku podići svoje nježne žute cvjetiće.

Ako ste i vi kupili nekoliko jaglaca u lončićima, imajte na umu da obični jaglaci nisu kućne biljke i da ne mogu dugo uspijevati u toplim sobama. Stoga ih, želite li da lijepo cvatu i u kući, smjestite u što svjetliju prostoriju u kojoj temperatura nije viša od 10 do 15°C.

Zalijevajte ih umjereno, ali često i redovito, tako da listovi i cvjetovi nikad ne polegnu, ali pazite da u podlošku ne stoji voda, kako korijenova bala ne bi bila premokra. 

Uklanjate li ocvale cvjetiće čim povenu, jaglaci mogu na prozorskoj klupčici u kući cvasti i do dva mjeseca. 

Kad se više ne budu pojavljivali cvjetovi, rozete jaglaca posadite u vrt, na cvjetnu gredicu u djelomičnoj sjeni, uz rub vrtne staze ili među nisko ukrasno grmlje i drveće. 

Jaglaci su zeljaste trajnice s djelomično vazdazelenim listovima, pa će u vrtu uspijevati nekoliko godina. Cvjetovi možda neće biti tako raskošni kao ovi u lončićima, ali će vas skromni jaglaci u vrtu svakoga proljeća nanovo razveseliti.

Pogoduje im propusno humozno tlo obogaćeno zrelim stajskim gnojem ili kompostom. Svakoga proljeća tlo oko lisnih rozeta obložite grubim kompostom, usitnjenim grančicama ili mljevenom korom drveća što će biljke ljeti štititi od vrućine i sprječavati isušivanje tla. 

Poslije cvatnje uklonite sve osušene cvjetove i listove, posebice one zaražene hrđom – nikad ne sadite jaglace uz turske karamfile, zajčeke, pelargonije, sljez i krizanteme na kojima se hrđa također može pojaviti – kako bi biljčice i dalje bile uredne i dekorativne. 

Kad rozete postanu sitne i preguste, jaglace izvadite, razdijelite ih i ponovo posadite na razmak od 15 cm, pazeći da krune rozeta budu u razini sa zemljom.

Čistac ili zečje uho

Grmolik, nizak i puzeći čistac, poznat i pod nazivom zečje ili janjeće uho, lat. Stachys byzantina (syn. Stachys lanata), trajnica je kosoga podanka s baršunastim, mekanim, srebrnobijelim, vazdazelenim lišćem prekrivenim gustim vunastim dlačicama. 

Potječe iz južnih područja europskoga dijela Rusije i Zakavkazja te sjeverozapadnih krajeva Turske i Irana, no udomaćila se po cijelom svijetu u područjima sa sličnom klimom, pa se čini kao da je svuda autohtona. 

U prirodi raste na sunčanim kamenitim brežuljcima i padinama obraslim grmljem, a u vrtu se kao ukrasna biljka veoma često rabi - i u mom vrtu je našla svoje mjesto uz rub mješovite cvjetne gredice - kao pokrivač tla, u kamenjarima, te za obrubljivanje vrtnih staza. 

Ta simpatična biljka pripada rodu čistaca, skupini srodnih biljaka iz porodice usnača, što sadržava oko 300 različitih biljnih vrsta, koje rastu u područjima s umjerenom i subtropskom klimom, a mnoge od njih ljekovite su i aromatične. 

Najpoznatija je betonika tj. ljekoviti čistac ili ranilist, lat. Stachys officinalis odnosno Betonica officinalis, europska trajnica visoka do 1 m, s crvenkastoljubičastim cvjetićima, koja se u srednjem vijeku smatrala jednim od najboljih lijekova za probavne tegobe. I danas se njegova zelen (Betonicae herba), zbog trijeslovina koje uz ostale ljekovite tvari sadržava, rabi kao adstringens za ublažavanje probavnih tegoba te za ispiranje usta pri upalama desni. No o eventualnoj ljekovitosti ukrasnih vrsta i kultivara čistaca u literaturi nisam pronašla nijedan podatak.

Ukrasni čistac najbolje uspijeva na sunčanim i polusjenovitim položajima, na propusnim, toplim, umjereno plodnim, ne prevlažnim tlima. Oblikuje 20 - 30 cm visoke jastučiće, široke i do 60 cm; ublažava žarke boje u vrtu pa ga sadimo ispred rudbekije, djevojačkog oka, helenija, kokarde i sličnih trajnica ili ljetnica srednje visine. 

No čistac ne uzgajamo zbog cvjetova, koji su poprilično neugledni, nego zbog privlačnih listova, duljine i do 15 cm, tako ugodnih na dodir da nas mame da ih dotaknemo i pogladimo rukom kad kraj biljke prolazimo u šetnji vrtom. 

 

Ljeti se iz gustoga lišća janjećega uha izdižu srebrnastobijeli cvatni klasovi visoki 40 - 60 cm sa ružičastim cjevastim dvousnatim cvjetićima, koje veoma rado posjećuju pčele i leptiri.

Ne želite li da se čistac nekontrolirano širi po cvjetnoj gredici, čemu je veoma sklon, cvatne klasove redovito uklanjajte prije nego što se razviju sjemenke, kako se biljka ne bi samozasijavala. 

Svake godine u proljeće biljkama optrgajte oštećeno i osušeno lišće koje je posmeđilo, da ne budu neuredne.

Kad se čistac počne širiti i zgušnjavati, a sredini grumena odumirati, prorijedite ga počupavši suvišne biljke.

Osim toga dobro ga je svakih 4 - 5 godina posve pomladiti tako da u jesen ili u proljeće sve biljke izvadite vilastom štihačom. 

Starije biljke pritom odbacite u kompostište, a od mladih novih biljkaka izaberite one najljepše i ponovno ih posadite na cvjetnu gredicu. 

Zečje će uho ubrzo narasti i lijepim mladim novim listovima prekriti mjesto koje mu je namijenjeno.

Osim dijeljenjem biljke, čistac možete razmnožiti i reznicama te sjemenom, koje valja posijati od veljače do srpnja u klijalište ili na gredicu za uzgoj presadnica. 

Sjemenke ne sijte u jarčiće nego iz zamaha po površini tla, a pospite ih samo tankim slojem finog prosijanog komposta. Biljčice pri temperaturi 24 - 26°C niču za 1 - 3 mjeseca, a tijekom cijelog uzgoja moraju imati dovoljno svijetla. 

Kad porastu do veličine pogodne za presađivanje, posadite ih, u jesen ili u proljeće, na željeno mjesto u vrtu.

Bergenija

Prije nekoliko godina posadila sam ispred patuljastih četinjača u prednjem dijelu vrta desetak sadnica bergenije, otporne zeljaste trajnice iz porodice kamenika. Njeni okruglasti do srcoliki, veliki vazdazeleni kožasti listovi valovita ili nazubljena ruba, duljine i širine oko 25 cm, uljepšavaju vrt tijekom cijele godine, a izvrstan su dodatak i za cvjetne aranžmane.
Smješteni su na kratkim peteljkama koje izbijaju iz debela tamnosmeđa podanka što se širi u razini sa zemljom te oblikuju niske rahle busene visoke 30 - 45 cm.
Najčešće su sjajnozeleni, no zimi mogu poprimiti brončanosmeđu ili crvenkastogrimiznu boju.
Kasno zimi i u rano proljeće iz njih se izdižu veliki grozdasti cvatovi s blijedoružičastim, tamnoružičastim ili bijelim zvonolikim cvjetićima.

Bergenija, lat. Bergenia sp., poznata i pod nazivom slonovo uho, jedna je od rijetkih biljaka koje uspijevaju u suhoj sjeni, pa je idealna za prekrivanje tla ispod listopadnog drveća i velikoga grmlja. Pogodna je i za kamenite vrtove, i na suncu i u sjeni, te za ukrašavanje grobova, obrubljivanje staza i cvjetnih gredica.

Dobro uspijeva i na vlažnim terenima uz ribnjake, jezerca i potočiće, a njeno veliko široko lišće čini gust nepropusan prekrivač koji sprječava nicanje korova.

Kako potječe iz hladnih područja istočne i središnje Azije, od Altajskoga gorja i Sibira do Mongolije, s oštrom kontinentalnom klimom, ta skromna trajnica malih zahtjeva, odlično podnosi i hladnoću i vrućinu. U krajevima s hladnom klimom sadimo je na suncu, a u područjima s toplom klimom bolje uspijeva u sjeni.
Tlo za bergeniju neka bude pjeskovito, propusno, umjereno plodno i vlažno.
Ljeti je povremeno zalijte ako je suša, no ne preobilno, jer na vlažnim tlima listovi posvijetle.
U kasnu jesen ili u rano proljeće odrežite sve osušene listove koji nagrđuju cvjetnu gredicu.
Za cvatnje u proljeće redovito uklanjajte ocvale cvatove kako biste potaknuli nastanak novih i produljili cvatnju sve do svibnja.
U rano proljeće svake godine oko biljke razaspite oko 5 cm debeo sloj komposta, plitko ga ukopajte pa tlo prekrijte desetak centimetara debelom organskom zastirkom, npr. od usitnjena lišća, tankih grančica i trave.
Kad biljke postanu preguste i djeluju neuredno, a podanci i listovi počnu se izdizati, bergeniju u jesen, u listopadu, ili na proljeće nakon cvatnje izvadite, grumene razdijelite i nanovo posadite kako bi se pomladila.

Bergeniju možete razmnožiti i sjemenom, koje valja posijati od veljače do svibnja u plitke sjetvene posudice za uzgoj presadnica. Do nicanja posudicu stavite u čistu plastičnu vrećicu. Pri temperaturi 18 - 20°C biljke niču za 14 - 60 dana.
Kad budu dovoljno velike da ih možete hvatati prstima, presadite ih u lončiće promjera 8 cm i uzgajajte dalje na prohladnu dobro osvijetljenu mjestu.
Na željeno mjesto u vrtu posadite ih kada dovoljno narastu, u jesen ili u proljeće na razmak 30 - 40 cm.
Rodu Bergenia pripada nekoliko vrsta, a u našim vrtovima su kao ukrasne biljke najčešće Bergenia cordifolia, B. crassifolia i B. purpurascens te njihovi brojni vrtni ukrasni hibridi, nastali tijekom posljednjih stotinjak godina.