Pasiflora

Španjolski osvajači Južne Amerike na početku 17. stoljeća donijeli su u Europu pasifloru tj Kristovu krunu, lat. Passiflora sp., biljku čiji neobični cvjetovi podsjećaju na krunu od trnja pa je prema tome biljka dobila i ime.
Kao ukrasna biljka u našim vrtovima najčešće se uzgaja Passiflora caerulea, koja cvate od proljeća do jeseni tj. od lipnja do kolovoza, a svaki cvijet otvoren je samo jedan dan. 

Mirisni cvjetovi promjera su 5 - 8 cm, a latice su im blijedo ljubičaste. Iz njihove baze izrasta još jedan niz ružičastih do purpurnih nitastih latica koje pasiflori daju posebnu egzotičnu ljepotu. Iz cvjetova se nakon oplosnje razvijaju jajoliki plodovi, narančaste bobe dugačke oko 4 cm s mnogo sjemenki, koje dozrijevaju potkraj ljeta i u ranu jesen. Jestive su ali svježe nisu osobito ukusne. No mogu se koristiti za pripremu kolača i sličnih slastica.

 

Pasiflore, te snažne i bujne višegodišnje penjačice, podrijetlom iz tropskih područja južnog Brazila, Paragvaja i Argentine, mogu narasti 5 - 8 m u godini, a najbolje uspijevaju na suncu. Samo u veoma vrućim područjima uspijevaju i u laganoj sjeni.

Osjetljive su na nematode, viruse, neke vrste gljivica, primjerice Fusarium sp. te viruse, što je izraženije u nepovoljnim uzgojnim uvjetima. 

Dobro uspijevaju na pjeskovitom ilovastom, vrlo propusnom tlu neutralne reakcije, obogaćenom s mnogo humusa. Budući da korijenje pasiflore raste plitko, godi im i debela organska zastirka koja sprečava isušivanje tla. Kao zastirku, debelu najmanje 15 cm, uporabite usitnjeno lišće, sjeckanu travu ili usitnjenu koru drveća, koja je i veoma dekorativna. Zastirku redovito obnavljajte, osobito za jakih vrućina. 

U rano proljeće svake godine u tlo plitko ukopajte zreo kompost, uporabivši najmanje 2 - 3 litre komposta za svaki četvorni metar. 

Ljeti, osobito kad nastupe ljetne vrućine i suša, pasifloru povremeno zalijte. 

Jedna od najvažnijih mjera pri uzgoju pasiflore je redovita rezidba. Ako postoji opasnost da bi zimi mogle stradati, orezivati ih valja u rano proljeće. 

Odrežite sve slabe i tanke izbojke, a snažne prikratite na 1/3 duljine. Važno je da biljke svake godine prorijedite i prikratite, da ne budu preguste. 

Neke vrste pasiflora uzgajaju se zbog jestivih plodova. Najpoznatije su Passiflora edulis, Passiflora laurifolia, Passiflora quadrangularis te Passiflora ligularis. 

Njihovi plodovi, tamno ljubičaste do narančaste okrugle ili jajolike bobe poznate su pod nazivom granadilja i marakuja. 

Mogu biti dugačke 4 - 6 cm, a njihova žilava, glatka voštana kožica posuta je sitnim nježnim bjelkastim piknjicama. Plodovi su najbolji za jelo kad se malo smežuraju i naboraju. Kad počnu otpadati s grana, 70 - 80 dana poslije cvatnje, treba ih brati svaki dan, čim zelena boja počne prelaziti u ljubičastu ili narančastu. 

Plodovi su ispunjeni kašastim narančastim sokom privlačna mošusna mirisa slatkotrpka ili trpka okusa. U vrećicama u hladioniku mogu se čuvati desetak dana.

Plodovi crvene granadilje obiluju vitaminima A i C, željezom i kalijem. Jedan plod ima samo 16 kalorija, a jestive sjemenke dobar su izvor vlakana. 

Bobe granadilje ili marakuje treba raspoloviti pa žlicom izdubsti kašasto meso koje se može jesti bez dodataka ili preliti preko sladoleda, voćne salate i sličnih slastica. 

Od veće količine kaše priprema se izvrsna marmelada, džem ili žele, a može poslužiti i za pripremu sladoleda, krema, koktela, vina, šerbeta, različitih kolača, umaka i drugih jela. Plodovi i propasirana kaša mogu se i zalediti.
Vrsta Passiflora incarnata poznata je kao ljekovita biljka. Stari južnoamerički domorodački narodi smatrali su njezine cvjetove životnim eliksirom pa su ih stavljali u vodu za piće. Danas se najvažnijim ljekovitim sastojcima smatraju se flavonoidi i maltol koji imaju umirujući i uspavljujući učinak.