Rogač

Od kolovoza pa sve do kasne jeseni na našim otocima, u srednjoj i južnoj Dalmaciji cvate rogač, lat. Ceratonia siliqua, vazdazeleno drvo podrijetlom iz Sirije i Palestine. 

Osnivajući trgovačka uporišta po jadranskom primorju, nekoliko stoljeća prije Krista, u naše su ga krajeve vjerojatno donijeli Grci.

Stablo rogača može biti visoko 10 - 15 metara, a lijepa gusta krošnja ispunjena je parno perastim kožastim sjajnim tamnozelenim listovima. 

Uspravni grozdasti cvatovi duljine 6 - 8 cm rastu postrance na starijim granama, a sastavljeni su od malih neuglednih tamnocrvenih jednospolnih, rijetko dvospolnih cvjetića. 

Rogač je dvodomna biljka, pa su na pojedinim biljkama samo muški cvjetovi s prašnicima ili ženski s duguljastim plodnicama.

                                                                                      

 muški cvjetovi - prašnici

                                                                   

  ženski cvjetovi - plodnice 

Iz ženskih se cvjetova poslije cvatnje, na početku zime, zameću plodovi: plosnate, žilave, kožaste, blago povijene, tvrde, sjajne i suhe tamnocrvenosmeđe mahune. One dozrijevaju 11 mjeseci, do iduće jeseni, pa se na stablu rogača istodobno mogu vidjeti i cvatovi i plodovi. 

Mahune rogača otpadaju kad u njima dozore i štropoću vrlo tvrde, eliptične, plosnate, sjajne crvenosmeđe sjemenke. Ujednačene su veličine i težine, pa su se prvobitno upotrebljavale kao uteg za dragulje od jednog karata. 

Rogač dobro uspijeva na vapnenim krševitim tlima jer razgranato korijenje prodire duboko u tlo i pronalazi dovoljno vlage. Odlično podnosi sušu pa je prikladan za pošumljavanje krša. Smetaju mu jedino oštri hladni vjetrovi pa ga treba uzgajati na terasiranim terenima, na toplim zaštićenim položajima. 

Stablo se smrzava pri temperaturama nižim od - 8 °C, a zametnuti plodovi pri - 6 °C. Za krajnje oštrih zima mogu se smrznuti i krošnja i deblo, ali se obnove izdancima iz korijenova vrata. 

Rogač sporo raste - pojedina stabla mogu doživjeti i dvjestotinjak godina, a veoma se uspjelo može uzgajati i kao minijaturno stabalce - bonsai. 

Rogač se može razmnažiti sjemenom i cijepljenjem pitomih sorti na sjemenjake, a u rod dolazi za 6 - 8 godina. Budući da teško podnosi presađivanje, pojedinačna stabla u vrtu u područjima s blagom klimom možete uzgojiti tako da nekoliko sjemenki posijete izravno na mjesto uzgoja. Nakon nicanja ostavite samo jednu biljku, pa ju sljedeće godine okulirajte. 

Stablo rogača u dovoljno velikoj posudi dobro uspijeva i u posudama na dvorištu, na balkonu ili na terasi, pa godinama može biti lijep ukrasni element naših vrtova i u jadranskom i u kontinentalnom području.

 

Suhe mahune rogača, koje obiluju ugljikohidratima, bjelančevinama i trijeslovinama, nisu pokvarljive, pa su ih nekad cijenili kao osobito prikladnu hranu za pomorce na dugim putovanjima. Prema biblijskoj priči, Ivan Krstitelj preživio je u pustinji zahvaljujući upravo rogaču. 

Smeđe mahune rogača cjelovita su hrana i za ljude i za stoku, pa su služile za prehranu i hranidbu britanske konjice na početku 19. stoljeća. Mogu se grickati cijele ili mljeti u brašno za pripremu kolača. 

Rogačevo je brašno ljepljivo, upija vodu i bubri, pa se još od staroga vijeka upotrebljava za ublažavanje dugotrajna proljeva, osobito u djece, olakšavanje probave i ublažavanje žgaravice. Dnevna je doza za djecu 15 grama rogačeva brašna pomiješana s jabučnom kašom, a odrasli smiju uzimati oko 20 grama. Trijeslovine rogača sprječavaju razvoj bakterija, nisu topive u vodi, ne vežu proteine nego inaktiviraju toksine.

Drvo rogača tvrdo je i sjajno, pogodno za tokarske proizvode, intarzije i štapove za šetnju.

Drijenak

U srednjoj Aziji te u srednjoj i južnoj Europi, sve do Kavkaza, u poljskim živicama i gušticima, na kamenitim obroncima, uz rubove svijetlih listopadnih šuma, na šumskih čistinama, kao i u šikarama, i u nizinama i u gorskom području, sve do 1300 m nadmorske visine samoniklo raste drijen, listopadni grm ili nisko stabalce iz porodice drijenova s gustom zaobljenom krošnjom. Stablo drijena rijetko kad je više od 5 - 6 metara, a može doživjeti i 200 godina. Rasprostranjen je u prirodi u svim krajevima Hrvatske, a zanimljiva stabalca drijenka možemo zapaziti i u gradskim parkovima.

Zbog rane cvatnje, potkraj veljače i u ožujku, u našim sjevernim krajevima grančice drijena s nježnim sitnim žutim cvjetićima, kao i vrbove i maslinove grančice, posljednje nedjelje prije Uskrsa, na Cvjetnicu, vjernici nose u crkvu na blagoslov. Time se obilježava Isusov ulazak u Jeruzalem, a blagoslovljene grančice podsjećaju nas na Isusovu muku, smrt na križu i uskrsnuće pa ih ostavljamo u kući i nakon što se osuše.

Kao divlju voćku drijenak su već poznavali stari Grci i Rimljani. Prema grčkom piscu Pausaniasu, trojanski konj bio je napravljen baš od drenovine. Odisejev luk, kojeg je samo on mogao upeti i kojim je gađao prosce, bio je također od drenovine. Antička koplja makedonske falange dužine 5 - 6 m  izrađivana su od drenovine, kože i metala.

U srednjem vijeku, najčešće kao medonosnu i ljekovitu biljku te zbog čvrsta, žilava i vrlo tvrda drva, drijen su uzgajali redovnici u samostanskim vrtovima. 

Zahvaljujući tvrdoj i teškoj građi, drvo drijena, ravno, čvrsto, otporno na bolesti i štetočine, može poslužiti za izradu ljestava, držala i ručki za razne alate, štapova za šetnju, štake za pomoć bolesnicima, kvalitetnog namještaja, a gorenjem se dobiva i drveni ugljen za ogrjev. Osim toga, dobro je posaditi drijenak na nagnutim terenima gdje postoji opasnost od erozije jer njegovo razgranato korijenje dobro učvršćuje tlo.

Drijen, lat. Cornus mas, heliofilna je biljna vrsta pa najbolje uspijeva na dobro osunčanim mjestima, a u našim vrtovima ga uzgajamo kao voćku ili kao ukrasno drvce.

Drijen nema velike zahtjeve, uspijeva i na žarku suncu i u polusjeni, a odlično podnosi i sušu i niske temperature. 

Ako ga uzgajamo kao stabalce oblikovati ga možemo kao piramidu, vazu, palmetu ili kordonac, a odabrani uzgojni oblik valja održavati redovitom rezidbom. 

Uspjelo raste na suhim, siromašnim i vapnenastim kao i na slabo kiselim tlima, a ne treba ga ni prečesto ni previše orezivati.  

No krupne sočne plodove, uzgajate li drijen kao voćku, a ne za ukras, dobit ćete uz redovitu gnojidbu i rezidbu samo na dubokim propusnim plodnim tlima.

Za ostvarivanje dobra uroda važno je izabrati sunčano stanište koje nije izloženo jakim mrazovima. Drijen, naime, cvate prije listanja, i to veoma rano, u veljači i ožujku, za blagih zima još i ranije, pa cvjetići mogu pozebsti. Zbog tako rane cvatnje koja traje oko dva tjedna, drijen je odlična paša za pčele koje u to doba polako počinju izlaziti na otvoreno.

Plodovi drijena, elipsoidne koštunice zvane drenjine, dozrijevaju potkraj kolovoza i u rujnu. Slatkasto su kiselkasti i pomalo trpki, a sadržavaju oko 8% šećera, trijeslovine, pektin, antocijane, aromatske tvari, oko 2,5% voćnih kiselina, 60 - 120 mg askorbinske kiseline tj. vitamina C na 100g plodova, a obiluju i mineralima, posebice kalijem, kalcijem te magnezijem.

foto: internet

Jedu se svježe ili se prerađuju u sokove, kompot, liker, pekmez, rakiju i vino. Drijen daje prvi urod od oko 1 kg po stablu četiri godine nakon sadnje. U punoj se rodnosti na jednom stablu može ubrati oko 30 - 40 kg, a u dobrim godinama i na povoljnim položajima čak i više od 80 kg drenjina.

Drijen se uspjelo može razmnožiti cijepljenjem na spavajući pup potkraj srpnja ili na početku kolovoza, grebenicama potkraj ožujka, na početku travnja ili tijekom jeseni te korijenovim izdancima u jesen ili u proljeće.

Potkraj 18. st. bilo je poznato dvanaestak inačica drijenka žutih do tamnocrvenih plodova, a sredinom 20. st. armenski, ukrajinski i drugi europski oplemenjivači selekcionirali su četrdesetak sorti.
Geografski položaj svih hrvatskih krajeva i klimatski uvjeti veoma su pogodni za uzgoj drijenka. Vrijednost i mogućnost primjene ove zanimljive biljke koja nema velike agrotehničke zahtjeve doista je velika, pa bi je trebalo više uzgajati na cijelom području Hrvatske, pogotovo na ekološkim gospodarstvima.

Božićno drvce iz lonca u vrt

Prije nekoliko godina umjesto odrezanog božićnog drvca kupila sam malu smreku s korijenom. Posadila sam je u veliki lonac za cvijeće i smjestila na sjevernu stranu balkona. Sljedećih nekoliko godina prije božićnih blagdana donijela bih smrekicu u blagovaonicu pa bismo ju okitili starim bakinim kuglicama i licitarima. Nakon kićenja iznosila sam lonac opet na balkon gdje je uza zid kuće smrekica boravila sve do idućih blagdana.
Svake godine, nekoliko dana prije kićenja, drvce bih unijela u hladan hodnik da u blagovaonici ne doživi toplotni šok zbog centralna grijanja. Isto tako bih postupila i prije iznošenja biljke natrag na dvorište da ne strada pri nagloj promjeni temperature.

Ako ove godine i vi odlučite kupiti božićno drvce s korijenom kupljenoj jeli ili smreki u loncu dobro provjerite korijen. Ako je neposredno prije prodaje izvađena iz rasadnika i ugurana u lonac, najčešće je vidljivo samo snažno glavno korijenje, a sitnog je vlaknastog korijenja malo. Takvo se drvce lako može osušiti poslije sadnje.
Za sadnju u vrt ili za daljnji uzgoj u loncu izabrati valja samo one biljke koje su i u rasadniku bile uzgajane u loncu, pa im je korijenova bala čvrsta, puna sitnog korijenja, koje posve ispunjava supstrat. Takvo će drvce uz redovito i obilno zalijevanje tijekom blagdana lakše podnijeti topao i suh zrak, osobito u prostorijama s centralnim grijanjem, no ne dulje od desetak dana. Mnogo je bolje ako je smješteno u hladnijoj prostoriji u kojoj je zrak dovoljno vlažan.

Stablo jele ili smreke u loncu, posebice srednje visoke četinjače, kao što je stupolika smreka uske krošnje, korejska jela s tamnozelenom pravilnom krošnjom ili vitka i elegantna omorika, kao blagdanski ures može poslužiti nekoliko godina. Dakako, samo ako je posađeno u dovoljno velik lonac u mješavinu vrtne zemlje i komposta i ako ga redovito zalijevate. 

Kad biljka postane prebujna i korijenje posve ispuni lonac, posadite je u pogodan dio vrta, gdje će imati dovoljno prostora i godinama biti lijep ukras.

Poslije blagdana drvce pažljivo raskitite i što prije iznesite van da se ne probudi iz zimskog mirovanja pa ga, bude li moguće, odmah posadite. Ako padne snijeg ili tlo bude smrznuto, lonac omotajte kartonom ili jutenom vrećom, iznesite ga na zaštićenu terasu ili balkon, u hladno svijetlo spremište ili garažu, gdje može nekoliko tjedana pričekati povoljno vrijeme za sadnju.

 

Čim bude moguće drvce posadite u pripremljenu jamu, tako duboko kao u loncu, dodajući na dno jame i oko korijenja mješavinu zemlje i treseta ili zrela komposta. Zemlju oko korijenove bale dobro utisnite i zalijte. Uz stabalce ukoso zabodite kolac za učvršćenje debla i zaštitu od jakih zimskih vjetrova, a na mjestu veza oko debla omotajte komad jutene vreće ili sličnog debelog platna da se ne ošteti kora.

Svilenasta albicija

Svilenasta albicija, odnosno ružičasti stolist, lat. Albizzia julibrissin, znana i pod nazivom ružičasta mimoza i svileno drvo, listopadno je, do desetak metara visoko, dražesno malo grmoliko stablo, podrijetlom iz Azije, sa širokom gracioznom prozračnom krošnjom. Deblo glatke kore često je razgranato, a gole, lagano bridaste grančice zeleno su maslinaste ili smeđe. Naizmjenični, dvostruko parno perasti 20 cm dugi listovi sa 8-12 pari bočnih ogranaka sastoje se od po 20-30 pari duguljastih, ušiljenih srpastih, malo trepavičavih i oko 1 cm dugih tamnozelenih listića. Parovi listića noću se, kao i kod prave žute mimoze, sklapaju, što biljku čini veoma zanimljivom.

Neobični sitni cvjetovi s brojnim dugačkim končastim ružičastim prašnicima, koji se pojavljuju od lipnja do kolovoza, skupljeni su u okrugle višecvjetne pahuljaste cvatove, što nalikuju na mekanu svilenkastu četkicu za puder, a biljci daju poseban izgled. Njihov ugodan miris ljeti se širi cijelim vrtom što privlači pčele. 

U jesen se iz njih razviju plosnate, svijetlosmeđe, kožaste, 12-15 cm dugačke i 1,5 cm široke mahune, u kojima su jajolike tanke plosnate svijetlosmeđe sjemenke, što ostaju na granama i tijekom zime.

Albicija se razmnožava sjemenom i vegetativno, brzo raste, a najbolje uspijeva na punom suncu, premda podnosi i djelomičnu sjenu. Posebno je efektna posađena pojedinačno na tratini ispred kuće ili u unutrašnjem dvorištu gdje ljeti daje ugodnu hladovinu. U većim vrtovima i parkovima sadi se i u malim grupama te kao drvored.

U našim se krajevima albicija najčešće uzgaja u jadranskom području – odlično podnosi posolicu pa se može posaditi tik uz more - jer je osjetljiva na niske zimske temperature. No i u kopnenom se području, na sunčanim i zaklonjenim mjestima tik uz kuću, može uzgajati, ako se zimi deblo zaštiti kartonom, kukuruzovinom i sličnim materijalom, jer ipak može izdržati i temperature do -15 °C.

Albiciji pogoduje duboko i rahlo pjeskovito–ilovasto plodno vrtno tlo, neutralne do slabo alkalne reakcije, s mnogo humusa, ali će uz redovitu gnojidbu uspjelo rasti i na slabije plodnim tlima ako nisu previše zbijena, vlažna i hladna. Loša svojstva glinastoga tla možete poboljšati dodavanjem pijeska - što više to bolje.

Svake godine u rano proljeće u tlo oko debla – taj obradivi krug tla neka bude jednak promjeru krošnje -  ukopajte zreo kompost i to najmanje 5-6 kg ili 4-6 desetlitarskih vjedrica na četvorni metar, odnosno toliko da sloj komposta bude debeo oko 5 cm. 
Budući da je krošnja prozračna, kroz nju prodire dovoljno svjetla na tlo, pa na kružnoj gredici ispod albicije možete uzgajati nisko jednogodišnje i dvogodišnje cvijeće, primjerice lobelije, sniježak, begonije, rušeljke, vodenike, maćuhice, tratinčice i slično.
Albiciju nije potrebno redovito orezivati, osobito ako ima dovoljno mjesta da se njena široka krošnjica slobodno širi na sve strane. No želite li joj ograničiti rast, svake godine u proljeće prikratite sve prošlogodišnje izbojke na 5-6 pupova.
Uz redovitu njegu mlado stablo albicije za nekoliko će godina procvasti. Valja imati naime na umu da je drveću ponekad potrebno i više od 10 godina da procvate. Stoga svaki vrtlar kad posadi novo mlado stabalce neke lijepe ukrasne biljke mora biti strpljiv.
No kad albicija procvate mogli bismo i požaliti što smo je posadili u našem dvorištu jer to lijepo mirisno stabalce ima i jednu lošu stranu – tijekom cijele godine pravi nered na našem dvorištu: ljeti otpadaju cvatovi, u jesen sitno lišće, a zimi i u rano proljeće sjemenke lete na sve strane, pa svaki čas moramo, osobito ako stolist raste u blizini popločane vrtne staze i terase, naše dvorište čistiti.

Pitomi kesten i divlji kesten

Kad idem u naš lijepi grad obavezno se prošećem i uz našu lijepu modrozelenu rijeku. Uz nju se proteže Prva ulica našega grada koja je na istom mjestu već oko 2000 godina, a u njoj raste drvored divljih kestena.

Ta stabla nisu toliko stara; ne znam točno kad su posađena, ali znam da nisu starija od 450 godina. Jer je prvo stablo divljega kestena, lat. Aesculus hippocastanum, listopadna drva do 30 m visoka s razgranatom okruglastom gusto lisnatom krošnjom, porijeklom iz sjevernog Irana, Kavkaza i Himalaje, posađeno u Europi u Beču 1576. godine. 

Kao lijepo ukrasno drvo ubrzo se proširio u krajevima s umjerenom klimom i postao omiljenim stablom za drvorede. 

Ime kesten dobio je zbog velikih okruglastospljoštenih sjemenki s čvrstom i sjajnom smeđom lupinom koje nalikuju na plodove pitomoga kestena, prastare europske biljke koja se kao element tercijarne flore kroz ledenu eru očuvala sve do danas. 

No, dvama biljkama zajedničko je samo ime kesten; nisu botanički srodne, građa im je posve različita i pripadaju udaljenim biljnim porodicama iz dvaju različitih biljnih redova i podrazreda u biljnom razredu Magnoliatae.

Divlji kesten, lat. Aesculus hippocastanum, član je porodice Hippocastanaceae, a pitomi pripada porodici bukvi, Fagaceae, sa srodnim mu vrstama bukvom i hrastom.

Lišće divljega kestena dlanasto je sastavljeno od sedam velikih liski na zajedničkoj dugoj peteljci, a cvjetovi, dvospolni i jednospolni, čine velike uspravne piramidalne cvatove. Razvijaju se u svibnju i lipnju, odmah poslije listanja.
Plod je okrugao, mekano bodljast tobolac koji nakon sazrijevanja puca na tri dijela.
Sjemenke su neugodna okusa i vrlo gorke.
Divlji je kesten toploljubiv, ali podnosi i hladnoću i sušu.
Najbolje uspijeva u dubokim, humoznim i vlažnim tlima neutralne reakcije.
Da je divlji kesten, ne samo ukrasna nego i ljekovita biljka, ustanovili su Europljani tek u 19. stoljeću. 

Koru su upotrebljavali kao nadomjestak za kinin pri vrućici, malariji, proljevu i kožnim bolestima, lišće za ublažavanje kašlja, reume i artritisa, a cvjetove za pripremu čaja. 

Danas se divlji kesten upotrebljava najčešće u obliku gotovih standardiziranih ljekovitih pripravaka protiv tegoba u vezi s venama. 

Djelatna ljekovita tvar u sjemenkama divljega kestena, mješavina triterpenskih saponina znana pod nazivom escin, štiti kapilare od oštećenja jačajući njihove stijenke. Stoga olakšava tegobe kod kronične insuficijencije vena kao što su bolovi i upale proširenih vena, svrbež kože iznad proširenih vena, otežale noge te osjećaj napetosti u nogama.

Divlji kesten, lat. Aesculus hippocastanum

Pitomi kesten, lat. Castanea sativa, dobro uspijeva samo na kiselim tlima (pH 4 - 6), umjereno vlažnim, dubokim i rastresitim, s mnogo humusa, željeza i kalija, u područjima s vlažnom klimom i blagim jesenima, na sunčanim toplim i svijetlim položajima u područjima uzgoja vinove loze. Poznata područja pitomog kestena u Hrvatskoj su brežuljkasti krajevi između Drave i Save, između Kupe, Korane i Une, u okolici Opatije i Lovrana, u istočnoj Istri te na Krku.

Iako ga smatramo plemenitom voćkom, pitomi se kesten kod nas ne uzgaja kao ostale voćke, u voćnjacima - glavni je razlog tome kiselo tlo - nego raste samo u šumama na odgovarajućim staništima. Nasuprot tome, divlji kesten raste kao hortikulturna biljka u parkovima. Ne bi li onda ispravnije bilo reći da je pitomi kesten zapravo divlji, a divlji kesten je pitomi? 

Listovi pitomog kestena su duguljasti, cjeloviti, nazubljeni i kožasti. 

Cvjetovi su jednospolni, muški s prašnicima na dugim prividnim klasovima, a ženski s tučkovima skupljeni u grupice od 3 - 7 u zajedničkoj ovojnici, koja je zrela prekrivena gustim igličastim bodljama. Cvatu u lipnju, znatno nakon listanja i odlična su paša pčelama. 

 Pitomi kesten, lat. Castanea sativa

Plodovi pitomog kestena jednosjemeni su orasi s kožastom tamnosmeđom sjajnom ljuskom, a po jedan do tri su u zajedničkom loptastom kožastom i ježastom tobolcu. Visoke su energetske vrijednosti: 100 grama daje 213 kalorija, a sadržavaju oko 45 % škroba, 2 % masti, 4% bjelančevina, malo šećera, puno vitamina B 1 te vitamin C. 

Svi ih volimo pečene ili kuhane, a upotrebljavamo ih i za pripremu različitih slatkih i slanih jela. 

U tamnom i hladnom spremištu ili podrumu bez vlage, pri temperaturi od 0°C i relativnoj zračnoj vlazi od 85 % mogu se čuvati oko tri mjeseca u platnenim vrećama, mrežastim plastičnim ili jutenim vrećama, kartonskim kutijama ili košarama 

U toplim i suhim prostorijama osuše se ili pokvare zbog bakterija i gljivica, koje uzrokuju suhu, gorku i žutu trulež. 

Osim toga, kestene izgrizaju gusjenice i ličinke kornjaša, pa se ne mogu dulje čuvati.

Nemate li prikladnu prostoriju za čuvanje, a kupili ste ili ubrali veću količinu kestena, dio plodova možete odmah skuhati, pripremiti pire, ohladiti i zalediti.Preostalim plodovima oljuštite vanjsku ljusku, blanširajte ih 4 minute pa ohladite i zaledite. Tako zaleđene plodove možete čuvati oko 6 mjeseci.

Po potrebi ih vadite, kratko prokuhajte, oljuštite unutarnju kožicu, pa pripremite pire od kestena, bombu od kestena, kocke od kestena i slične fine kolače i slastice.