14 travnja, 2011

Kelj pupčar


 Za ljetnih vrućina male zelene glavice kelja pupčara, lat. Brassica oleracea var. gemmifera, koje se razvijaju u pazušcima listova uzduž stabljike, loša su okusa, mekane i otvorene. Najbolje su kakvoće u jesen i zimi, kad su dani sunčani, a noći prohladne. Stoga tu kupusnjaču, najotporniju na niske temperature, koja sadržava dvaput više bjelančevina nego kupus, a obiluje i vitaminima i mineralima, u mediteranskom području uzgajamo kao zimsku kulturu: sije se od lipnja, presađuje u srpnju i kolovozu, a bere se od prosinca do ožujka. U našim sjevernim krajevima kelj pupčar se sije obično kad i kasni kupus, u travnju i svibnju, a presađuje u lipnju i srpnju, tako da za potrošnju dospijeva od listopada na dalje.
Tlo za uzgoj kelja pupčara mora biti srednje teško, pjeskovito-ilovasto, mrvičasto, bogato hranjivima i humusom, a biljci godi obilna gnojidba stajskim gnojem.
Sjemenke sijemo u klijalište ili na gredicu za uzgoj presadnica, a nakon nicanja biljke prorijedimo na 8 cm, kako se ne bi izdužile i ostale tanke. Presadnice sporo rastu, pa se sade 50-60 dana nakon sjetve, na razmak 60 x 60 cm do 70 x 80 cm. U malom ih povrtnjaku možete posaditi među korabice koje ćete u međuvremenu pobrati i pojesti. Za 1 četvorni metar potrebne su 3 - 4 presadnice, a na toj površini možete ubrati 0,5 – 0,8 kg glavica. Male glavice kelja pupčara dorastu za berbu nakon 220 do 240 dana odnosno 7 do 7,5 mjeseci. Kad se pupovi počnu pojavljivati, gornji dio stabljike prikratite kako biste spriječili rast biljke u visinu i omogućili bolji razvitak glavica kelja pupčara, koje valja brati kako dozrijevaju, odozdo prema gore.