Premda je kao ljudska hrana poznata već više od 4 000 godina, mrkva, lat. Daucus carota, dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice štitarki, podrijetlom iz srednje Europe i zapadne Azije, uzgaja se više tek od 19. stoljeća. Tada su nastale i najpoznatije sorte, francuske, nizozemske i engleske, primjerice nantes, duwicker, carentan i pariška, koje se i danas često uzgajaju. Zadebljalo korijenje što služi kao hrana i za ljude i za stoku, sadržava 88,77% vode, 6,72 % dušikovih tvari, 7,72% ukupnih šećera, veoma malo masti, 1,67% celuloze, te mnogo vitamina i mineralnih tvari. Pepeo mrkve sadržava najviše kalija, no ima i kalcija, magnezija, bora, fluora, kroma, joda, broma, bakra, molibdena, litija, kobalta te drugih minerala u tragovima. Od vitamina mrkva sadržava mnogo karotena (provitamin A), te tiamin, nikotinsku kiselinu, riboflavin, pantotensku kiselinu, biotin, folnu kiselinu, inozit, askorbinsku kiselinu i tokoferol. Dio uroda mrkve poberemo ljeti dok ju prorjeđujemo, no glavno vrijeme za vađenje mrkve, osobito kasnih sorti, ipak je jesen. Ovisno o roku sjetve, korijenje vadite za suha vremena u listopadu i studenom, kad lišće mrkve malo požuti ili pocrveni, ali prije nego što posve uvene. Kako bi korijenje sadržavalo što manje nitrata, čupajte ga ili vadite štihačom ujutro, pa ostavite da se prosuši na gredici do večeri. Tako će sitno upijajuće korijenje otpasti, a nitrati u biljci pregradit će se u neškodljive spojeve .Imate li veću količinu mrkve, spremite ju u vlažan pijesak ili treset i čuvajte je pri temperaturi 0°C u izoliranu duboku klijalištu, u trapu ili hladnu podrumu. Jedan dio uroda možete i zamrznuti, konzervirati u slanoj vodi, osušiti ili iskoristiti za pripremu začinske soli.
