Cikla

Kad se lišće cikle počne sušiti i prigibati prema tlu, znak je to da je korijen posve razvijen i da je vrijeme za vađenje. Što se prije izvadi, dok je korijenje mlado i nježno, promjera ne većeg od 5 cm, to je boljega okusa.
Rana cikla posijana u proljeće vadi se cijelo ljeto, i to čim korijenje odeblja na promjer od 3 cm. Kasne sorte za zimsku potrošnju sijemo ljeti, sve do početka kolovoza, a za vađenje dospijevaju sredinom listopada i u studenom. Na jednome četvornom metru povrtnjaka možete uzgojiti najmanje 3-4 kg korijena.
Na jadranskom području, na žaštićenim položajima, posebice za veoma blagih zima, ciklu u jesen nije potrebno vaditi. Ostavite je da i dalje raste i vadite prema potrebi.

Cikla ne podnosi niske temperature, korijenje se smrzne već pri temperaturi -2°C, pa je najčešće skladištimo, zamrzavamo ili kiselimo za potrošnju tijekom zime. 

Za dulje čuvanje ciklu vadite na vrijeme, prije no što korijenje postane vlaknasto i drvenasto. Vadite je štihačom za suha vremena, lagano otresite zemlju i ostavite da se dobro prosuši. Oštećeno korijenje odvojite i odmah potrošite ili zamrznite. 

Listovi cikle također su jestivi i jednako vrijedni kao i korijenje. Stoga svježe mlado lišće cikle ne bacajte, nego ga pripremite kao blitvu ili špinat. 

Samo zdravo korijenje pripremite za skladištenje u podrumu, spremištu, klijalištu, u jami ili u trapu. Pažljivo odvojite preostalu nalijepljenu zemlju, a osušeno lišće odrežite oko 3 cm iznad korijena. Tanki donji korjenčić ostavite netaknut. Dok ciklu prenašate pazite da se ne natuče, kako u skladištu ne bi ubrzo istrunula. 

Svježa cikla u 100 g  korijena sadržava oko 82 g vode, 1,5 g bjelančevina, 0,1 g masti, 9,4 g ugljikohidrata i 2,5 g vlakana. Energetska vrijednost cikle je mala: 100 g svježe cikle daje samo 45 kcal. Lako je probavljiva, a sadržava gotovo sve minerale: kalij, fosfor, kalcij, magnezij, željezo, mangan, fluor, sumpor, jod, brom, litij, rubidij, cezij, stroncij i selen. Sadržava i kobalt, važan za stvaranju vitamina B12, te vitamine B1, B2, B6, vitamin C, pantotensku kiselinu te druge korisne i ljekovite tvari. 

Kuhanjem cikle u vodi dio ljekovith tvari se gubi, pa bi najbolje bilo ciklu jesti sirovu, naribanu, začinjenu samo limunovim sokom. 

Velik dio ljekovitih tvari u korijenju zadržat će se ako ciklu umotanu u alufoliju ispečete u pećnici. 

Korijenje cikle u hladnjaku u plastičnoj vrećici možete očuvati 7 - 10 dana, a lišće dva dana. Kuhanu i oguljenu ciklu u hladnjaku ne čuvajte dulje od sedam dana. 

U zamrzivaču, cijela ili narezana, poškropljena octom ili limunovim sokom, cikla može potrajati do 10 mjeseci.

Najpovoljnija je temperatura za čuvanje cikle 0 - 2°C. Vlažnost zraka mora biti oko 90 % jer cikla u suhom skladištu lako gubi vodu i namreška se. To se može izbjeći spremite li ciklu u umjereno vlažni pijesak. Zdravo i neoštećeno korijenje u dobrom se spremištu može očuvati sve do ožujka. 

Da je cikla, lat. Beta vulgaris var. conditiva, ljekovita jestiva biljka poznato je već od antičkih vremena. Jedan je od najboljih prirodnih lijekova za ublažavanje anemije, pomaže u liječenju malarije, akutnih fibroznih bolesti i gripe, povoljno utječe na živce i rad mozga, a potiče rad želuca, crijeva i žuči. 

Antocijani, pigmenti koji cikli daju crvenu boju, utječu na obnavljanje krvi, suzbijaju rast stanica tumora i prirodno su sredstvo za zaštitu i otklanjanje posljedica štetnog zračenja. 

Osim toga, betain i betanin iz cikle pomažu u učvršćenju krvnih žila, reguliranju krvnog tlaka, smanjuju kolesterol u krvi, potiču metabolizam i rad jetara, a jačaju i obrambeni sustav organizma. 

Salata od cikle

Za salatu od cikle za četiri osobe pripremite:

750 g cikle, po mogućnosti što sitnije 

4 lista lovora

15 cijelih zrna pimenta

15 klekinja (bobica borovice)

4 žlice ulja 

sok od pola limuna

3 žlice vinskoga octa

1 žlica meda

2 male crvene jabuke

2 mala kisela krastavca

1 mala glavica crvenog luka. 

Odstranite listove i korijenje, pa ciklu dobro operite. 

Lovor, piment i klekinje stavite u malu platnenu vrećicu, pa skupa s vrećicom kuhajte u ½ litre posoljene vode dok ne zavrije. 

Dodajte ciklu i kuhajte 15 - 30 minuta dok korijenje ne omekša. 

Kuhanu ciklu potopite u hladnu vodu, oljuštite i narežite na ploškice. 

Pomiješajte ulje, limunov sok, ocat, sol i med za preljev. 

Nasjeckajte jabuke, kisele krastavce i luk, pa sve sastojke prelijte pripremljenim preljevom. Lagano promiješajte pa do posluživanja poklopljenu salatu ostavite najmanje pola sata na hladnom kako bi sastojci upili fini preljev. 

Kana

Svojom egzotičnom elegancijom sve ostale krasnice u vrtu nadmašuje kana, lat. Canna indica, impozantna višegodišnja zeljasta biljka podrijetlom iz gorovitih tropskih predjela Srednje i Južne Amerike. Dok u našim primorskim krajevima odebljale podzemne stabljike, rizomi, prezimljuju na gredicama, u hladnijim ih krajevima moramo izvaditi u jesen i zimi čuvati u hladnim prostorijama. Kao i gomoljaste begonije, razmnožavamo ih u ožujku - svaki rizom razrežemo na onoliko dijelova koliko ima pupoljaka - i uzgajamo u posudama na toplu. Na cvjetne gredice, u velike posude na dvorištu, na terasi ili na balkonu sadimo ih potkaj travnja ili u svibnju, kad više nema opasnosti da mraz ošteti kanino osjetljivo lišće. Pri sadnji svakoj biljci osigurajte 50 cm²  jer su vrlo bujne; neki kultivari mogu biti viši od 150 cm. Osigurajte im hranjivo tlo i mnogo vode dok rastu, te po potrebi prihranjujte tekućim gnojivom.

Ne samo krupni asimetrični cvjetovi, žuti, ružičasti, narančastocrveni ili žarkocrveni, skupljeni u klasove nalik na one u gladiola, nego i tamnozeleno, svijetlozeleno, žutozeleno ili crvenosmeđe, veliko, vrlo upadljivo, dekorativno kanino lišće privlači našu pozornost. Stoga ih posadite na sunčano, pogledima izloženo mjesto na cvjetnoj gredici ili u veliki keramički lonac, stari ćup ili bačvicu u kut terase ili balkona. 

Neobična kana ne pristaje u svaki cvjetnjak, već joj valja brižljivo izabrati pratnju: biljke koje također djeluju pomalo egzotično, kao patuljaste cinije, sitnocvatuće petunije, verbene, lijepi dečki, ukrasni duhan i niske skrletne kadulje. Ako ih posadite ispred kana, one cijelo ljeto čine neumornocvatuće jastučiće i slapove. 

Uz kane ili iza njih pristaju i visoke dalije, gladiole, ukrasni mnogocvjetni suncokret ili egzotično grmlje.

Brojnim kultivarima, nastalim križanjem različitih vrsta iz roda kana ne mogu se više točno ustanoviti ishodne vrste, pa se svi vode pod zajedničkim latinskim imenom Canna x generalis. Najpoznatiji su kultivari brillant, visok oko 110 cm, s krvavocrvenim cvjetovima, wyoming, visok oko 120 cm, smeđecrvenog lišća s narančastim cvjetovima, goldenfinger, visine oko 110 cm, sa zelenožutim lišćem i zlatnožutim cvjetovima, goldenbird žutih cvjetova s crvenosmeđim pjegama, hercules crvenih cvjetova i purpurnih listova te lucifer, patuljasti kultivar, koji nije viši od 60 cm, svjetlucavocrvenih cvjetova sa žutim rubom.

Budući da nije otporna na hladnoću, kana u našem kopnenom području ne može prezimjeti u vrtu i na otvorenome. Poslije prvog jesenskog mraza biljke pažljivo iskopajte i ostavite ih da se osuše pod nadstrešnicom zaštićene od hladnoće.

 

Nemojte odmah odrezati stabljike da se mjesto reza ne zarazi gljivicama koje bi prouzročile truljenje. Odrežite ih desetak cm iznad podanka tek kad se posve osuše, pa složite u sandučić i prekrijte suhim pijeskom ili tresetom. Temperatura u prostoriji u koju ćete kane spremiti ne bi smjela biti viša od 8 -10°C.

U ožujku podanke razdijelite i posadite u svježu zemlju za cvijeće. Potaknite ih na novi rast smjestivši kane na toplo. U vrt ih ponovno posadite tek kad prođe opasnost od kasnoproljetnog mraza.

Posadite češnjak

Češnjak, lat. Allium sativum, vrlo je stara poljoprivredna biljka podrijetlom iz srednje Azije i Sredozemlja, odakle se proširio po cijeloj Europi. Uzgajali su ga i njegovu ljekovitost poznavali već stari Egipćani, Grci i Rimljani. Sitne crne sjemenke najčešće su sterilne, pa se češnjak u našim krajevima razmnožava vegetativno, sadnjom malih lučica, česana.

Dok se proljetni uskolisni češnjak sadi u ožujku, jesenski širokolisni valja posaditi potkraj rujna ili na početku listopada, na sunčane gredice, na glinasto-pjeskovito, nanosno, duboko, propusno i toplo vrtno tlo na kojem se zimi ne zadržava voda, nakon krumpira, kupusa i drugih kultura koje ste prošle godine obilno pognojili stajskim gnojem.

Česna sadite u pripremljene brazde na dubinu od 4 - 5 cm. Razmak između redova neka bude 15 - 20 cm, a između česana u redu 10 -15 cm. Za jedan red duljine oko 4 m odnosno za svaki četvorni metar gredice pripremite 50–60 česana ili 8 -10 glavica. Za sadnju birajte samo vanjska krupna česna, a razdvojite ih neposredno prije sadnje.

   

Gredice prije sadnje duboko preštihajte, pognojite s 10 l/m2 komposta, a slabije plodnim tlima dodajte i 50 g mineralna gnojiva s većim udjelom fosfora i kalija, npr. florin 1 ili 5 s dodatkom sumpora, koji je češnjaku nužan za normalan rast i razvoj. 

Češnjak nikne 10-15 dana nakon sadnje, a zimi podnese i vrlo niske temperature; pod debelim snježnim pokrivačem čak i niže od -25°C. 

Za vegetacije ga okopajte 2-3 puta, ali ne češće jer ne podnosi prečesto okopavanje. Vadite ga u srpnju i kolovozu kad lišće požuti, a stabljika omekša i uvene. 

Ne smije se čekati da posve uvene jer se tada lišće otkida od glavice i pojedina česna se razdvajaju, a prezreli se češnjak zimi teško čuva. 

Osim za dobivanje glavica, jesenski se češnjak često uzgaja i za potrošnju zelen, kao i mladi luk.

Maćuhice

Vrtne maćuhice, lat. Viola x wittrockiana, kratkovječne zeljaste trajnice iz biljne porodice ljubica, lat. Violaceae, pripadaju skupini dvogodišnjega cvijeća. Veoma su otporne, zimi podnose do - 23 Celzijeva stupnja, lako ih je održavati na cvjetnim gredicama, ne napadaju ih štetni kukci i ne stradaju od biljnih bolesti.
Sve to, a posebice lijepi cvjetovi s crvenim, ružičastim, žutim, narančastim, crvenosmeđim, bijelim, plavim, ljubičastim, jednobojnim ili dvobojnim baršunastim laticama, što cvatu u doba kad nema mnogo drugoga cvijeća, čini maćuhicu jednom od najpopularnijih cvjetnica za gredice.

Sijemo ih u srpnju u sandučiće ili na gredice zaštićene od jakog sunca, jednom pikiramo u lončiće, a na gredice sadimo u rujnu i listopadu na razmak 10 - 15 cm.



Budući da nisu više od dvadesetak centimetara, vrlo su pogodne za sadnju na prednje dijelove cvjetnih gredica i za obrubljivanje vrtnih staza, a često ih kombiniramo s lukovičastim cvijećem.
Često procvatu već u jesen, a nastave s cvatnjom u proljeće nakon otapanja snijega.



Nema li snijega, i zimi uljepšavaju naše balkone, terase, prozore, vrtove, gradske parkove i trgove.



Nježne maćuhice nisu izbirljive; uspijevaju i na manje plodnim tlima, na suncu i u polusjeni. Ne odgovaraju im jedino visoke ljetne temperature.
Budete li ih uzgajali na vrlo laganim pjeskovitim tlima, dodajte malo komposta i tlo oko biljaka malčirajte kako bi se vlaga u tlu dulje zadržavala i sprečavala venuće maćuhica za sunčanih dana.
Dok cvatu redovito uklanjajte ocvale cvjetove kako biste produljili cvatnju i spriječili biljke da stvaraju sjemenke.

Kineski kupus

Budući da kineskom kupusu, lat. Brassica rapa ssp. pekinensis, spontanom križancu postrne repe i kineske raštike, pogoduje prohladno vrijeme s mnogo vlage u tlu i zraku, u našim ga je krajevima, i kopnenim i primorskim, bolje uzgajati u jesen nego u proljeće. Naime, za oblikovanje lijepih ovalnih ili valjkastih glavica najpovoljnija je temperatura 16 do 20°C. Pri temperaturama višim od 25°C one postanu rahle i na lisnim se rubovima javlja palež. Osim toga, ljeti kad dan traje dulje od 12 sati, te zimi kad je temperatura zraka niža od 13°C, kineski kupus brzo "bježi u sjeme". 

 

Budete li ipak kineski kupus uzgajali u proljeće, izaberite kultivare kratke vegetacije otporne na prijevremeno prorastanje. Presadnice uzgojite u zaštićenu prostoru, u kojem temperatura ne smije biti niža od 13°c, a sijte što ranije, u siječnju i veljači. 

Budući da većina malih vrtlara ne može tako rano uzgojiti dobre presadnice, jednostavnije je kineski kupus posijati ljeti, najkasnije u posljednjem desetodnevlju srpnja, izravno na gredicu za zeljasto povrće, na plodno tlo bogato humusom. Razmak između redova neka bude 30 do 40 cm. Sitne sjemenke posijte na rijetko, a kad se razviju 3 do 4 lista biljke prorijedite na razmak od 30 do 40 cm. Redovito ih okopavajte i pljevite kao i ostale zeljarice.

Kad glavice dosegnu težinu 200 - 300 g, od rujna do studenoga u kopnenim krajevima, a do sredine prosinca u jadranskom području, berite ih kako dospijevaju, a prije no što počnu prorastati. Na jednom četvornom metru možete ubrati 1,5 - 3 kg, odnosno u jednom redu duljine 4 metra 10  do 13 lijepih velikih glavica kineskoga zelja. Prije jačih mrazova - kineski kupus ne podnosi temperature niže od - 5°C - sve glavice za suha vremena izvadite s korijenom. Prikratite vrhove korijenja, uklonite natrulo i oštećeno lišće, ovijte svaku biljku novinskim papirom, pa ih okomito složite u letvaricu ili sličan drveni sanduk i spremite u hladan podrum. 

Ako kineskoga zelja imate malo, odrežite korijen pa glavice ovijte prianjajućom plastičnom folijom da ne uvenu i čuvajte nekoliko dana u hladioniku. Pofureno i ohlađeno lišće možete i zalediti kao i lišće kelja i ostalih zeljarica. 

 

Kineski je kupus dijetalno povrće, ima veliku prehrambenu vrijednost, sadržava važne aminokiseline kao što je arginin i lizin te druge bjelančevine, ugljikohidrate u obliku jednostavnih šećera, karotin, vitamine B1, B2, B3 te niacin, a obiluje i mineralima: kalcijem, željezom, fosforom i fluorom. 

Stoga ga svrstavamo ne samo u vrlo hranjivo nego i u vrlo ljekovito i lako probavljivo povrće, pa se može preporučiti i osobama sa želučanim i crijevnim tegobama. 

Ukrasni slak

Trobojni ukrasni slak, lat. Ipomoea tricolor, podrijetlom iz tropskih područja južnog Meksika i Gvatemale, jedna je od najomiljenijih zeljastih penjačica. Veliki srcoliki živahno zeleni listovi, osobito u prvom desetodnevlju rujna, kad nakon ljetnih vrućina počnu brže rasti, ukrašavaju sjenice, pergole, ograde, rešetkaste pregradne zidove ili žičane piramide. 

Slak veoma brzo raste, pa svakog ljeta, sve dok ne narastu drvenaste penjačice, odlično može poslužiti kao privremeni paravan koji nas štiti od neželjenih pogleda, osobito na terasama okrenutima prema ulici. Penje se uvijanjem čvrste i žilave stabljike na desno, a može doseći duljinu od 3 metra. 

Budući da u sjenovitu dijelu vrta stvara više lišća, trobojni slak najbolje uspijeva na suncu, na vlažnu do umjereno suhu plodnom i propusnom tlu, gdje obilno i neprestano cvate, od srpnja do rujna, pa i dulje ako je jesen topla i vrijeme sunčano. 

Veliki trubasti cvjetovi, sastavljeni od pet međusobno sraslih latica, bijeli, nebesko plavi, svijetlo do tamno ružičasti, crveni ili tamnoljubičasti, često raznobojni s prugama i mrljama, promjera i do 15 cm, cvatu samo jedan dan. Otvaraju se rano ujutro, a poslije podne, kad zaprži sunce, latice se skupe. 

Nakon oplodnje razvijaju se suhi smeđasti plodići s po nekoliko crnih ili svijetlosmeđastih sjemenki. One sadržavaju otrovne halucinogene alkaloide, pa su ih svećenici Azteka za vrijeme religioznih obreda žvakali kako bi potaknuli vizije i halucinacije, za koje su vjerovali da su poruke od bogova.

No žvakanje sjemenki opasno je jer nastaju mučnine i povraćanje, proljev, grčevi mišića, obamrlost i bunilo te širenje zjenica. 

Zreli plodovi pucaju, sjemenke padaju na tlo i slak se samozasijava, pa na proljeće na istome mjestu čim zatopli, sam i niče. 

Premda je ukrasni slak višegodišnja biljka, u našim se krajevima uzgaja kao jednogodišnja penjačica. Posijati je valja u travnju ili svibnju izravno na mjesto uzgoja. Prije sjetve sjemenke lagano zarežite ili namačite 24 sata u mlakoj vodi. 

Preduzgoj u pojedinačnim lončićima u ožujku također je moguć, ali pri sadnji u svibnju treba paziti da se ne ošteti korijen, jer biljke teško podnose presađivanje. Kad ga jednom posijete trobojni će slak na tome mjestu rasti niz godina, razbacujući svake jeseni mnoštvo sjemenki. 

To je idealna biljka za nestrplljive vrtlare jer brzo raste i lako se uzgaja. 

Jedini posao koji valja svake jeseni obaviti uklanjanje je poprilično žilave stabljike, čvrsto ovijene oko žice, kako zimi ne bi nagrđivala dvorište.

Rana jesen

Kad počnu dozrijevati plodovi drijenka, gloga, lijeske i šipka znamo da je nastupila fenološka rana jesen koja u našim krajevima u Srednjoj Europi traje od 1. rujna do 15. listopada. Temperature bi se u to doba u unutrašnjosti Hrvatske trebale pomalo spuštati, vrelo ljeto bi trebalo završiti, a sve češće su jutarnje magle. Ako bude sreće da potkraj rujna padne kiša, naši će vrtovi nakon vrućeg i suhog ljeta malo živnuti.
Ugodni i topli ranojesenski dani pogoduju rastu biljaka pa povrće još uvijek raste, cvijeće i dalje obilno cvate. Lijepo vrijeme pogoduje i nama pa ugodne dane možemo iskoristiti za sve važne ranojesenske radove u našim vrtovima.
U korisnom dijelu vrta veći dio radova u ranu jesen odnosi se na berbu, vađenje i spremanje povrća i voća za zimu. U povrtnjaku berite zelje, kelj, cvjetaču, korabicu, brokule, kelj pupčar, kineski kupus, komorač, salatu, endiviju, radič, blitvu, špinat, rajčice, krastavce, paprike, patlidžane, bamiju, tomatiljo, kasne mahune, tikvice, dinje, lubenice, raštiku, artičoke i kukuruz šećerac. Vadite peršin, mrkvu, celer, pastrnjak, ciklu, rotkvu, podzemnu korabu, crni korijen, bijelu i žutu repu, poriluk i hren.
Želite li u kopnenom području produljiti vegetaciju i berbu do kasne jeseni, na gredice s kojih nije sve ubrano postavite konstrukciju niskih i visokih tunela. Prije prvih jesenskih mrazova na nju navucite netkanu ili najlonsku foliju pa će i u studenom još biti povrća za berbu.

Gredice s kojih ste sve povrće pobrali štihajte i gnojite, pa pripremite za uzgoj ozimih kultura. U kopnenom području izravno, prema plodoredu, na početku rane jeseni posijte rotkvice, a do kraja razdoblja špinat, matovilac i vrtnu krešu tj. grbicu. Posadite češnjak, luk kozjak, luk srebrnjak, lučice za mladi luk, špargu i rabarbaru te presadnice zimske salate i ozimog kelja. U jadranskom području s blagom klimom izravno posijte salatu mrkvu, peršin i bob, posadite artičoke i presadnice endivije, radiča, salate i ozime cvjetače. Nakon presađivanja flanaca sve biljke uvijek treba dobro zaliti.
Na gredicu za uzgoj presadnica u kopnenom području posijte na početku rane jeseni ozimu salatu, a u primorskom području i ozimi kelj te luk srebrnjak. Višegodišnje biljke na gredici za ljekovito i začinsko bilje, primjerice matičnjak i metvicu, razdijelite i rasadite, osobito ako su se jako raširile te ih pognojite zrelim kompostom. Kelj pupčar, brokulu, kinesko zelje, korabicu, mrkvu, poriluk i drugo kasno povrće okopajte i nagrnite te prema potrebi prignojite mineralnim gnojivom s većim udjelom kalija, pogotovo ako je tlo u povrtnjaku slabije plodno.
U godinama kad ljeti vlada suša, povrće i na početku rane jeseni valja redovito zalijevati. No od sredine rujna prestanite zalijevati, kako bi se povećala količina suhe tvari u tkivu biljaka. Povrće koje sadržava manje vode može se dulje čuvati. Tlo na gredicama s rajčicama neka bude neprestano podjednako vlažno kako se plodovi ne bi raspucavali. Kad dani i noći postanu hladniji, još će mnogo plodova rajčice dozreti, osobito na dobro razvijenim biljkama kojima ste u kolovozu otkinuli vrhove s novim cvjetovima. Za razvitak plodova iz tih cvjetova u jesen u našim krajevima nema naime dovoljno vremena.
U voćnjaku je naradosnije vrijeme u godini jer u ranu jesen dozrijevaju šljive, jabuke, kruške, lješnjaci, orasi, a u jadranskom području ima i smokava, rogača, badema, kasnih bresaka i mandarinki. Pripremite letvarice i slične sandučiće za voće, očistite police u spremištu na koje ćete ih složiti. Ako voća ima mnogo, valja se odlučiti koliko ćemo voća ostaviti za jelo u svježem stanju, ovisno o tome imamo li spremište gdje se voće može dulje očuvati, te hoćemo li dio uroda zalediti ili odmah skuhati pekmez, kompot, sokove, sirupe i slično.

Nakon berbe, kad otpadne lišće, voćke možete početi orezivati. Budete li uklanjali deblje grane, rane nastale rezom ne zaboraviti premazati zaštitnom pastom ili cjepljarskim voskom. Vrijeme je i za orezivanje malina, kupina, ribiza i ogrozda: prorijedite grmove, odrežite osušene šibe malina i kupina koje su ove godine dale rod te ukonite sve zaražene izbojke.
I u ukrasnom dijelu vrta u ranu jesen ima dosta posla. Prikupljajte sjemenke cvijeća koje želite sačuvati, osobito onih vrsta koje ne podnose presađivanje, kako biste ih u proljeće mogli posijati na željeno mjesto.

Cvjetnjake i dalje treba plijeviti i okopavati, uklanjati ocvale cvjetove, osobito trajnica i ruža jer stvaranje plodića i sjemenki nepotrebno iscrpljuje biljke. Odrežite također i sve oštećene i osušene grančice ruža, a ružama penjačicama potkraj rujna skratite predugačke grane. Uzgajate li celozije, lunarije i fizalis i slično cvijeće koje se može sušiti, odrežite cvatove i zavežite ih u kitice pa ih objesite da se što brže osuše na propuhu.
Rana jesen je povoljno doba za sadnju trajnica te vazdazelena drveća i grmlja. Zbijene korijenove bale sadnica s gusto isprepletenim korijenjem rastresite pa ih uronite u kantu s vodom kako bi biljke prije sadnje dobile zalihu vode. Trajnice koje cvatu u proljeće i ljeti, npr božur, najbolje je posaditi u prvom desetodnevlju rujna, kako bi biljke do zime imale dovoljno vremena da se prime i ukorijene. Prije sadnje tlo dobro prorahlite, ukopajte kompost i uklonite što više korijenja korova. Početak i sredina rujna najbolji je termin i za vađenje, dijeljenje i presađivanje trajnica.
Vrijeme je i za sadnju tulipana, narcisa, zumbula, visibaba, ozimnica, kionodoksa i sličnoga lukovičasta i gomoljasta cvijeća otporna na hladnoću. Sve posađeno bilje, i drveće i cvijeće, poslije sadnje dobro zalijte da se korijenje i lukovice stope s tlom; to je biljkama poticaj za stvaranje novoga korijenja.

Gladiole izvadite u ranu jesen dok su im listovi još zeleni i odrežite ih 2-3 cm iznad gomolja kako biste spriječili tripse tj. resičare da iz lišća pređu u gomolje na kojima ispod ljuskica prezimljuju. Kad se osuše, gomolje pažljivo pregledajte i spremite na prezimljavanje u podrum u kojem je temperatura zimi oko 10ºC.

U prvom desetodnevlju listopada izravno na cvjetnu gredicu možete posijati ljetni kokotac, obični i islandski mak, neven, kalifornijski mak, različak i crnjiku, jednogodišnje cvijeće koje bolje uspijeva i ranije cvate ako ga posijete u jesen a ne na proljeće.
U ranu jesen trebalo bi posaditi presadnice dvogodišnjega cvijeća: maćuhica, potočnica, tratinčica i turskih karamfila.
Do sredine listopada izvadite, razdijelite i presadite hoste, djevojačko oko, pupoljku, astilbe, žuti stolisnik i slične trajnice koje cvatu u proljeće i ljeti. Pampas travu i slične velike ukrasne trave povežite u svežanj.
Budete li na istu gredicu sadili dvoljetnice, trajnice i lukovičasto cvijeće, uvijek najprije posadite sadnice a potom između njih pomoću sadilice za lukovičasto cvijeće popikajte lukovice. Sve posađeno bilje dobro zalijte.

Vrijeme između kolovoza i listopada povoljno je za jesensku gnojidbu tratine mineralnim gnojivima s većim udjelom kalija što omogućuje da „zeleni sag“ dobro podnese zimsku hladnoću i dočeka proljeće u dobroj kondiciji. Pognojiti možete i mlada stabla četinjača te ruže i ostalo grmlje, jer kalij jača biljna tkiva pa poboljšava otpornost na niske temperature.
U ranu jesen, ako je potrebno, još jednom ošišajte živice i oblikovano ukrasno grmlje. Travnjake redovito kosite svakih desetak dana, pokošenu travu prosušite i odložite u kompostište, a kad trava na dvorištu bude suha, travnjak prihranite zrelim kompostom i peletiranim stajnjakom. Udubljene dijelove travnjaka popunite zemljom i kompostom ili supstratom u kojem ste u posudama uzgajali kane, pelargonije i drugo ukrasno bilje. Osim toga sada se može zasnovati i novi travnjak jer je tlo još uvijek dovoljno toplo da trava brzo nikne.

U ranu jesen bi trebalo pronaći malo vremena i za prebacivanje kompostne hrpe; dobro je promiješajte i prorahlite da se prozrači i prosuši, a zreli kompost odvojite za kasnojesensku gnojidbu.
Osjetljivo bilje u posudama na balkonu i terasi: kaktuse, fikus, monsteru, limun, oleander i slično, koje u našem brdskom i kopnenom području ne može tijekom zime ostati vani, sklonite u ranu jesen pod krov kako biste ih zaštitili od kiše.

Prije nego što ih sklonite u kuću ili u staklenik, optrgajte sve oštećene, oboljele ili uvenule cvjetove, stabljike i listove. Biljke u posudama sve sporije rastu kako su dani sve kraći pa ih pomalo prestanite dohranjivati i rjeđe zalijevajte.

Otporno ukrasno grmlje i cvijeće u posudama na dvorištu, na balkonu ili na terasi, koje prezimljuje vani, također sklonite od kiše i smjestite uza zid kuće da se pripremi za mirovanje.
Pelargonije i drugo cvatuće bilje u posudama na terasi i na balkonu može ostati vani sve do prvog mraza. Ne treba ih više gnojiti; samo ih po potrebi zalijevajte i uklanjajte ocvale cvjetove. Pelargonije i fuksije možete razmnožiti ukorjenjivanjem reznica u malim lončićima.
Osjetljivo kućno bilje koje je ljeto provelo na balkonu treba skloniti u kuću jer su povećana vlaga i hladne noći za njih nepovoljne.

E sad, lijepo je sve to što bi trebalo napraviti u ranu jesen nabrojila Stara vrtlarica, no pitanje je što ćemo od svega toga uspjeti učiniti u našim vrtovima, osobito ako se vrućina nastavi, ako sunce i dalje bude pržilo, a temperature budu tijekom dana i dalje više od 30 Celzijevih stupnjeva. No ipak se nadam da će biti dovoljno ugodnih dana da sve radove u vrtu, ili ujutro ili predvečer, obavimo na vrijeme, smireno i s radošću, bez žurbe.

Posijte zimske sorte salate

Salata, lat. Lactuca sativa, jednogodišnja biljka iz porodice glavočika, lat. Compositae, omiljeno je povrće bila već u starom Egiptu, Grčkoj i Rimu, a česta je i danas, i u vrtovima i na našim jelovnicima. Lišće joj je niske energetske vrijednosti, ali obiluje dragocjenim vitaminima, napose vitaminima C, B i E, a sadržava i kalij, kalcij, željezo, magnezij, bakar, jod, mangan, litij i ostale minerale. Mliječni sok sadržava jabučnu i limunsku kiselinu te alkaloid laktucin, kojem se pripisuje blago umirujuće djelovanje. 

Uzgajamo je cijele godine, i na otvorenu i u zaštićenu prostoru, što nam omogućuje mnoštvo kultivara, proljetnih, ljetnih i zimskih, kao i onih za zaštićene prostore, nastalih tijekom prošlih 2000 godina. Najbolje uspijeva u područjima s blagom klimom pri temperaturi 15 - 20°C, na plodnim, humusnim, mrvičastim, ocjeditim pjeskovito-ilovastim tlima neutralne reakcije s mnogo hraniva. Za oblikovanje lijepih glavica sa sočnim lišćem salati je potrebno mnogo svjetla i vlage, i u tlu i u zraku. 

Najraniju salatu, mekolisne rane sorte kao što je majska kraljica, atrakcija i slične, uzgajamo u klijalištima, niskim tunelima, plastenicima i drugim zaštićenim prostorima. 

Ljetne sorte, zagrebačku kristalku, dalmatinsku ledenku, great lakes, ljubljansku ledenku, brazilijanku, ledu i mnoge druge, uzgajamo u povrtnjaku na otvorenom tijekom cijeloga ljeta, bilo izravnom sjetvom, svakih 10-14 dana, bilo iz presadnica. 

Salata je biljka dugog dana, pa se često dogodi da se tijekom kasno proljetnog i ljetnog uzgoja glavice uopće ne oblikuju nego biljke odmah procvatu i pobjegnu u sjeme. 

Zimske sorte, npr. nansen, posavku, zimsku rjavku, vegorku i slične, sijemo potkraj ljeta, od sredine kolovoza do sredine rujna. 

Sitne sivobijele ili žućkaste, duguljaste i na oba kraja zašiljene sjemenke, posijte u hladno klijalište, u sjetvene posude ili na dobro usitnjenu sjetvenu gredicu. 

Ako budete salatu sijali na sjetvene gredice, pomoću tanke letvice načinite utore duboke 1 cm na razmak od 8 do 10 cm. Budući da su sjemenke vrlo lagane – u jednom ih je gramu 800 do 1200 – ne sijte ih nikad izravno iz vrećice nego sjemenke istresite na dlan pa ih drugom rukom lagano rasipavajte u utor, kao da solite jelo.

Kad salata nakon 3 do 4 dana nikne, pažljivo je oplijevite, tlo oko biljčica plitko prorahlite malim ručnim grabljicama i prema potrebi zalijevajte. 

Kad narastu prva dva prava lista presadnice prepikirajte ili prorijedite na razmak od 3 cm. Redovito ih zalijevajte, okopavajte i plijevite. Presadnice će za sadnju na gredice u povrtnjaku dospijeti za 4 do 5 tjedana. 

Posadite ih na razmak 15 do 25 cm, gdje god pronađete malo mjesta, bilo u povrtnjaku ili u cvjetnjaku, na sunčane dobro osvijetljene gredice. Za svaki red duljine 4 m pripremite dvadesetak dobro razvijenih presadnica. 

Poslije sadnje, kasnije u jesen, tlo oko svake biljke salate obložite zrelim kompostiranim stajskim gnojem ili vrtnim kompostom, koji ćete u rano proljeće ukopati. 

S jednoga četvornoga metra u proljeće ćete ubrati 1 do 3 kg, pa i više, lijepih velikih glavica zelene salate. Berite ih svakodnevno, perite list po list pod mlazom vode te pripremite kao predjelo ili kao prilog glavnom jelu. 

Ukusno lišće zelene salate začinite suncokretovim, bučinim, sojinim ili maslinovim uljem, voćnim ili vinskim octom, limunovim sokom te majonezom, dodajući masline, luk, češnjak, peršin, bosiljak, kopar, vlasac, dragušac i slično začinsko bilje. 

Zelenu salatu možete dodati i u miješane salate od raznovrsna kuhana i svježa povrća, pomiješana s krumpirom, grahom, slanutkom, rižom ili tjesteninom.

Zalijevanje vrta

Svaki vrtlar dobro zna da bez zalijevanja, osobito u sušnim godinama s dugim vrućim ljetom, uzgoj povrća, voća i cvijeća u našim vrtovima gotovo da i nije moguć. Pitanje je samo kada, koliko i kako trošiti dragocjenu vodu, bilo kišnicu, bilo vodu iz bunara, iz pumpe ili iz vodovoda, kako bi ju biljke što bolje iskoristile. 

Treba li biljke u vrtu zalijevati, jednostavno procijenite tako da na dubini od 10 cm iskopate malo zemlje i stisnete ju u ruci. Raspadne li se, znači da je tlo presuho. 

Mladim biljkama u početku razvitka potrebno je 1 - 2 litre vode po četvornom metru na dan, starije biljke troše 2,5 - 3,5 l, a veliki potrošači trebaju 3,5 - 5,5 l. Pri tom je bolje mladim, manjim biljkama svakih 4 - 6 dana dodati 5 l po kvadratnom metru nego svaki dan po jednu litru. Isto tako je bolje starije biljke zalijevati jednom do dvaput tjedno s 10 - 20 l po četvornom metru, nego svaki dan sa 5 l. Naime, pri svakom zalijevanju dosta vlage se gubi isparavanjem iz tla i iz lišća. Osim toga dodana voda, zalijete li biljke obilno, navlaži cijeli sloj tla u kojem se prostire korijenje, pa ju biljke polako crpe i bolje iskoriste.

No, ne valja ni pretjerivati s količinom vode u jednom obroku, jer teška glinasta tla usljed preobilnog zalijevanja postanu zbijena i zamuljana. Naime, čestice gline i praha, najlakše su i najsitnije, pa se nakupljaju na površini tla. Kad se tlo osuši nastaje tvrda kora. 

Lagana pak, pjeskovita tla, vodu propuštaju prebrzo, pa se iz njih, zalijevate li preobilno, ispiru biljkama neophodna hraniva, osobito dušik. S druge strane, ponekad je potrebno povrće zalijevati i nakon kiše, osobito poslije jakih ljetnih pljuskova. Ako se površina tla sjaji, znači da je vlažno samo do dubine od 5 cm. Budući da se korijenje većine povrtlarskih kultura i cvijeća prostire do dubine od 30 - 45 cm, a drveća i grmlja i mnogo dublje, biljkama to nije dovoljno.

Je li potrebno zalijevanje ovisi i o razvojnoj fazi biljaka. U početnim fazama razvitka mlade bilke ne treba previše zalijevati, kako bi korijenje u potrazi za vlagom prodrlo što dublje u tlo. Biljke tada lakše podnesu sušu. Osim toga, ima li primjerice korjenasto povrće u početku raste previše vlage, korijen se ne pruža u dubinu, nego se račva. 

U svim razvojnim fazama puno vode troši povrće kao što je korabica, salata puterica, rotkva, rotkvica, žuta repa, peršin i rabarbara. Još su veći potrošači cvjetača, brokula, kupus, celer listaš. 

Do cvatnje umjerenu količinu, a kasnije nešto više vode trebaju paprika, rajčica, tikvice, dinje, krastavci, grašak, kukuruz šećerac i niski grah mahunar. 

Endivija, luk, šparge, salata ledenka i cikla su umjereni potrošači vode kroz cijelu sezonu, a mrkva, celer korijenaš, poriluk i visoki grah mahunar trebaju stalno puno vode, s tim da se za vrijeme intenzivnog rasta zalijevanje još i pojača. 

Kupusnjače (zelje, kelj, cvjetača, brokula, kelj pupčar, korabica) vole ovlaživanje cijele biljke, pa ih orošavajte i po lišću. 

Rajčice, paprike, patlidžan, dinje, tikvice i krastavci ne podnose vlaženje lišća, pa ih zalijevajte laganim mlazom vode uz samu stabljiku. Osim toga, kapljice vode na lišću omogućuju razvitak plamenjače, pepelnice i ostalih bolesti.

Sve biljke u vrtu zalijevajte rano ujutro, prije izlaska sunca, ili navečer, kad je gubitak vode najmanji i biljke ju najbrže upijaju. Poslije svake kiše i zalijevanja, povrće, cvijeće i ukrasno grmlje okopajte kako bi se vlaga u tlu što dulje zadržala. Osim toga, vlagu čuvajte i zastiranjem tla oko biljka sjeckanom travom, slamom, lišćem i drugim organskim tvarima. Zastirka, naime, uštedi i do jednu litru vode na dan po kvadratnom metru, jer sprečava isparavanje, a to znači na povrtnjaku površine 100 četvornih metara uštedu od 100 litara vode na dan, odnosno desetak kanti.

Gazanija

Prije nekoliko godina, kad sam birala flance cvijeća za posude na balkonu, kupila sam na placu i nekoliko sadnica gazanije. Na sunčanim položajima, na slabije plodnim, čak i pjeskovitim i suhim tlima ili u posudama za cvijeće na balkonu i na terasi, dobro uspijeva i cijelo ljeto se otvaraju njeni veliki cvjetovi što nalikuju na gerbere. 

Gazanija, lat. Gazania sp., niska osjetljiva trajnica - biljka je najčešće visoka oko 30 cm  - podrijetlom iz Južne Afrike, u našim kopnenim krajevima ne može preživjeti hladnu zimu, pa se najčešće uzgaja kao jednoljetnica. 

Sjemenke posijte izravno na gredicu u proljeće kad prođe opasnost od mraza. 

Za raniju cvatnju moguć je i preduzgoj u zaštićenu prostoru, a sjeme valja posijati u posudice 4 - 6 tjedana prije posljednjeg očekivanog proljetnog mraza. 

Sjemenke kliju u mraku, pa posudice do nicanja valja prekriti s nekoliko slojeva novinskog papira. Kad biljčice budu tako velike da ih možete uhvatiti prstima presadite ih u novu posudu ili pojedinačno u tresetne lončiće. 

U posude na balkonu i terasi ili na cvjetne gredice posadite ih potkraj travnja ili na početku svibnja kad više nema opasnosti da ih oprži mraz.  

Voštani, srebrni ili tamno zeleni listovi gazanije, pri tlu uski, a pri vrhu prošireni, tijekom ljeta posve će prekriti tlo u posudi ili u dijelu cvjetnjaka u kojem rastu.

Iznad listova se izdižu krupne bijele, žute, narančaste, crvene, crvenosmeđe ili ružičaste, često dvobojne i prugaste cvatne glavice promjera i do 10 cm. One se tijekom noći i za oblačna vremena zatvaraju. 

Latice su veći dio dana skupljene i na gredicama u sjenovitom dijelu vrta, pa se gazanija preporučuje samo za cvjetnjake izložene suncu cijeli dan.

Gazanija je višegodišnja biljka, pa se može razmnožiti i vegetativno, reznicama koje valja ukorijeniti u kolovozu ili rujnu. 

Ukorijenjene biljke moraju prezimjeti u kući pri temperaturi 10°C, a u proljeće ih presadite u vrt.

Gazanija zahtijeva manje vode od većine jednoljetnica, pa je osim za cvjetne gredice u vrtu pogodna i za kamenjare, posebice stoga što biljke nisu više od dvadesetak centimetara. Zalijevajte ih tek kad se zemlja na površini gredice ili u posudama malo zasuši. 

Gnojiti je valja samo na izrazito siromašnim tlima, i to gnojivima s podjednakim udjelom dušika, fosfora i kalija. Naime, na plodnijim tlima s mnogo dušika gazaniji bujno raste lišće, a razvija se manje cvjetova. 

Uvenule cvatove gazanije tijekom ljeta redovito uklanjajte, kako biste potaknuli razvitak novih lijepih cvatnih glavica.

Endivija

Endivija, lat. Cichorium endivia, jednogodišnja ili dvogodišnja povrćarska kultura iz porodice glavočika, lat. Asteraceae, potječe sa Sredozemlja, gdje raste kao samonikla biljka na otocima, pa i na našem Hvaru. Već su stari Egipćani, prije više od 3000 godina uočili njenu prehrambenu vrijednost pa su je, kao i Grci i Rimljani, uzgajali u svojim vrtovima. 

Endivija je biljka dugog dana, pa ljeti brzo procvate. Premda se može sijati i u rano proljeće, najbolje ju je uzgajati, kao jesensko - zimski usjev. Ljetne vrućine nisu povoljne za njen uzgoj jer je to biljka umjerene klime, za rast lišća najpovoljnije su temperature od 16 do 23°C. Pri temperaturi višoj od 30°C endivija prestaje rasti i lišće postane gorko. 

Sve sorte endivije svrstavamo u dva različita varijeteta: 

1. eskariol endivija, lat. Cichorium endivia var. latifolium, sa širokim valovitim slabo nazubljenim listovima; 

2. kudrava endivija, lat. Cichorium endivia var. crispum, s duboko urezanim sitno nazubljenim kovrčastim listovima. 

Najčešće se uzgajaju eskariol žuta i zelena, kudrava žuta i zelena, dječja glava i pankalijerka.

 

Endivija najbolje uspijeva na toplom i zaštićenom položaju, na srednje teškim, humoznim, rahlim, sipkim, dubokim plodnim tlima neutralne reakcije s dosta vode, poslije rajčice, paprike, kupusnjača i drugih kultura za koje je tlo prethodne godine bilo obilno pognojeno stajskim gnojem. 

Ako je tlo u vašem vrtu slabije plodnosti prije sjetve ili sadnje endivije, ukopajte 70 g/m2 mineralna gnojiva s većim udjelom fosfora i kalija, npr. florin 1, a kad lišće počne intenzivno rasti endiviju prignojite s 20 g/m2 mineralna gnojiva s većim udjelom dušika, npr. florin 6. 

Tla koja sadržavaju malo dušika ili nisu bila pognojena stajskim gnojem, prije sjetve ili sadnje dodatno pognojite ureom, npr. florin 6 ili 7. Endivija naime traži mnogo kalija. Nema li ga dovoljno, manja joj je otpornost na niske temprature. Dušik joj pak pomaže da brže raste, pa je lišće manje gorko. 

U kopnenom području endiviju posijte najranije potkraj lipnja te u srpnju i kolovozu, 12 - 15 tjedana prije prvog očekivanog jesenskog mraza. 

U jadranskom području endiviju možete posijati od srpnja do rujna, pa čak i kasnije, izravno u povrtnjak ili na posebnu gredicu za uzgoj presadnica. 

Sjemenke endivije su zapravo žućkastosivi rebrasti jednosjemeni plodići, roške, kojih u jednom gramu ima 755 – 910, a dobru klijavost zadržavaju 4 - 6 godina.

Budete li ih posijali izravno na gredicu utrošit ćete oko 1 g sjemena za 1 red duljine 4 m.

Dio gredice na kojoj raste endivija neka bude širok oko 40 cm, a kad biljke porastu prorijedite ih na razmak 35 - 40 cm. 

Uzgajate li endiviju iz presadnica, sjemenke posijte u hladno klijalište ili na posebnu gredicu za uzgoj presadnica. Endivija isklije za 6 - 8 dana, a za 4 - 6 tjedana razvije se 5 - 6 listova. 

Tada flance posadite, potkraj srpnja ili na početku kolovoza, na pripremljene gredice, nakon graška, špinata, ranoga kupusa, rane mrkve, korabice, salate, mladoga krumpira, luka ili češnjaka. 

Razmak između biljaka neka bude 30 - 40 cm, kako bi rozete endivije imale dovoljno prostora. Pri presađivanju vanjske listove prikratite i pazite da endiviju ne posadite preduboko: vegetativni vrh mora biti iznad tla. 

Za vegetacije biljke redovito zalijevajte i okopavajte sve dok se listovi ne nagnu prema van i posve ne prekriju tlo. 

Velike rozete endivije u našem kopnenom području počinjemo brati sredinom rujna, desetak tjedana nakon sjetve, a  beremo ih do studenoga. 

Dva do tri tjedna prije berbe glavice zelenih sorata gorka okusa možete povezati špagom ili rafijom, pokriti loncem za cvijeće ili kartonskom kutijom pa će lišće u sredini glavice izblijedjeti. Prije toga ne zalijevajte sredinu rozete kako ne bi istrunula. 

Endiviju vežite samo za suha vremena, i to ne sve glavice odjednom, nego svaki tjedan po nekoliko glavica, odnosno onoliko koliko ćete pojesti. No imajte na umu da etiolirana endivija sadržava manje vitamina, posebice vitamina A i C, ali i šećera te ljekovitih tvari koje pobuđuju tek i potiču izlučivanje mokraće. 

Lišće endivije rabite za pripremu različitih salata pomiješano sa slatkastim povrćem, primjerice graškom, kukuruzom šećercem, rajčicom, paprikom, mrkvom i ciklom, a možete dodati i kuhani krumpir ili grah. Takva će miješana salata biti posebno ukusna dodate li k tome i naribanu kiselu jabuku, naranču ili grejp narezan na sitne kockice i nekoliko kapi meda. Vanjske velike listove možete sitno nasjeckane dodati finim varivima od raznovrsna povrća.

Endivija je otpornija na niske temperature od zelene salate, ali će se ipak njeni naborani listovi pri temperaturama ispod ništice smrznuti, osobito ako biljci tijekom uzgoja nedostaje kalij. 

Dok u vrtovima na jadranskom području endivija zimi ostaje na gredicama, u našim kopnenim krajevima valja je u studenom, prije jakih mrazova, izvaditi iz tla s korijenom i na gusto utrapiti u pijesak ili sipku umjereno vlažnu zemlju u klijalište, hladan podrum ili spremište zaštićeno od niskih temperatura.

Pupavice ili rudbekije

Gotovo u svakom vrtu tijekom ljeta, od početka srpnja pa sve do konca listopada, možemo ugledati zlatnožute glavice pupavica, cvatućih biljaka iz roda Rudbeckia. I one, kao i mnoge druge vrste cvijeća za koje volimo vjerovati da su starinske europske biljke, potječu iz Sjeverne Amerike. Od tridesetak vrsta toga roda, što jednogodišnjih što višegodišnjih biljaka, u našim vrtovima su najčešće trajnice: R. fulgida, visoka 40-80 cm, te R. laciniata, R. nitida i R. maxima, a nešto rjeđe viđamo jednogodišnje pupavice, lat. Rudbeckia hirta i R. bicolor.
Pupavice najbolje uspijevaju na žarkom suncu i odlično podnose sušu, jer ishodne vrste rastu u vrućim i suhim američkim prerijama, poljima, uz ceste i uz rubove svijetlih šuma.
Rudbeckia fulgida je grmolika višegodišnja zeljasta biljka oštro dlakave stabljike koja obilno cvate od srpnja do listopada. Njene cvatne glavice na obodu imaju žute jezičaste cvjetove, a središnji cjevasti cvjetovi su crnosmeđi.
Najpoznatiji i najomiljeniji kultivar ove vrste je goldsturm zlatnožutih cvatova i tamnozelenih listova kompaktna rasta.

                                                                                                       

 Rudbeckia fulgida

Rudbeckia laciniata, do 2 m visoka trajnica, gole je stabljike, a u gornjem dijelu se razgranjuje. Listovi su joj svjetlije zeleni i perasto urezani s nejednakim ispercima. Žute cvatne glavice lijep su ukras u vrtu, ali su pogodne i kao rezano cvijeće za kuću. Smještene su na dugim stapkama, a pojavljuju se od srpnja do rujna. 

Kod nas je najčešći kultivar goldball, poznat još od 1894. god. Najčešće ga možete vidjeti u predgrađima i u seoskim vrtovima gdje ih ljubitelji pupavica uzgajaju uz plot kako bi visoke stabljike te biljke mogli privezati. 

Ova višegodišnja visoka pupavica najbolje uspijeva na vlažnim tlima na suncu ili u polusjeni. Prije više od 200 godina Rudbeckia laciniata pobjegla je iz naših vrtova i kao podivljala vrsta raširila se po cijeloj Europi.

                                                                                                                     

  Rudbeckia laciniata 

Po raskošnoj cvatnji poznata je i jednogodišnja rudbekija, lat Rudbeckia hirta, visoka 60 - 100 cm, koja također cvate od srpnja do rujna. 

Cvatne glavice mogu biti promjera i do 10 cm, vanjski jezičasti cvjetovi su žuti, a  mogu biti djelomično prekriveni crvenosmeđim, smeđim i brončanim mrljama.

Najpoznatije su sorte tetragloriosa, herbstwald, rustic dwarf, green eyes, marmalade, kelvedon star i druge. 

                                                                                                        

   Rudbeckia hirta 

Jednogodišnje rudbekije se razmnažaju sjemenom, a često se i same zasijavaju. 

Tamnosmeđe sjemenke posijte izravno na cvjetne gredice u travnju. 

Ako želite da lijepe žute rudbekije počnu cvasti prije početka srpnja, tijekom ožujka i travnja u posudicama uzgojite presadnice. Posadite ih na cvjetne gredice kad prođe opasnost od proljetnih kasnih mrazova. 

Jednogodišnje pupavice možete posijati i tijekom ljeta kao što sijemo maćuhice i druge dvoljetnice. U tom slučaju prizemna rozeta s dlakavim listovima prezimi, a iz nje se sljedeće godine razvijaju cvatovi na dugačkim stapkama. A dok prelijepe pupavice cvatu, na njih često slijeću leptiri. 

I jednogodišnje i višegodišnje rudbekije tijekom ljeta berite za uljepšavanje kuće u vazama i cvjetnim aranžmanima. Dok cvatu, redovito uklanjajte osušene cvatne glavice, kako bi se cvjetnjak što dulje, sve do konca jeseni lijepo žutio.

Dio cvatova ostavite da se osuše na biljci, pa će i zimi, primjerice uz osušene cvatove tuste koke i ukrasne trave, uljepšati vrt i poslužiti kao hrana pticama.

Jednogodišnje će rudbekije poslije cvatnje odumrijeti, pa im ostatke uklonite, a trajnicama odrežite sve stabljike pri tlu. 

Svakih 4 - 5 godina, osobito ako budu preguste, u jesen ili u proljeće višegodišnje pupavice izvadite, razdijelite i nanovo posadite, kako biste ih potaknuli na nov rast.

Prije sadnje tlo obogatite kompostom i dobro prorahlite.
Visoke vrste posadite u pozadinu cvjetne gredice ili uz ogradu, a u proljeće ih prikratite i osigurajte im oslonac.
Niže su vrste grmolika rasta, stabljike su im čvrste pa im oslonac nije potreban, a lijepo pristaju i u sredinu i na prednji dio cvjetnjaka, jer se kuglasto rašire sve do tla.