Isus prima na se križ

Kao mala djevojčica, prije nego što sam krenula u prvi razred osnovne škole, boravila sam često u Mariji Bistrici kod bake i dede. A stan u kojem su tada stanovali nalazio se jako blizu Kalvarije pa bih ja svaki čas odjurila tamo i trčkarala po stazama i travnjacima između postaja i brala tratinčice i slično cvijeće. Baka nije bila baš oduševljena tim mojim mjestom za igru pa me s vremenom odučila od toga da tamo odlazim. Tada nisam znala, no sada znam da Kalvarija nije igralište za djecu. Kalvarija u Mariji Bistrici je križni put.
Na raznim stranicama na internetu čitam da je u vremenu do Uskrsa, Križni put najpoznatija korizmena pobožnost u Katoličkoj Crkvi, a sastoji se od četrnaest postaja koje prate Isusov put od osude do polaganja u grob. Korijeni ove pobožnosti sežu u vremena prve Crkve kada su kršćani događaje iz Isusova života obilježavali na mjestima gdje su se oni doista i zbili. Tako su se na Veliki petak okupljali na Kalvariji, a na uskrsno jutro kod Isusova groba. Najstarije svjedočanstvo nalazimo u spisima hodočasnice Egerije iz 4. stoljeća, koja je opisala slavlje Isusove muke u Jeruzalemu. Križni put posebno gorljivo promicali su franjevci, od kojih je najvažniji sveti Leonard iz Porta Maurizija, osnivač križnoga puta u obliku koji postoji i danas.
„Moja“ Kalvarija u Mariji Bistrici predstavlja jedinstvenu galeriju na otvorenom koja spaja duhovnost s vrhunskim ostvarenjima moderne hrvatske skulpture. Sve skulpture na postajama Križnoga puta u Mariji Bistrici vrhunska su ostvarenja neprocjenjive umjetničke vrijednosti naših poznatih akademskih umjetnika. Smještene su na velikim postoljima, a isklesane su od bijelog mramora, kamena i bronce.
Uređenje križnoga puta u Mariji Bistrici zamislili su nadbiskup Antun Bauer i njegov koadjutor blaženi Alojzije Stepinac. Zamisao se rodila dok su gledali križni put na Jasnoj Gori za vrijeme Euharistijskog kongresa 1935. godine u Čenstohovi.
U proljeće 1939. godine nadbiskup Alojzije Stepinac sa svojim suradnicima obišao je Mariju Bistricu i zacrtao planove o uređenju križnoga puta. Iste je godine, predvodeći hrvatsko narodno hodočašće u Rim i Marijino svetište u Pompejima, o 1300. obljetnici prvih veza hrvatskog naroda sa Svetom Stolicom, najavio posvetu hrvatskog naroda Blaženoj Djevici Mariji i izgradnju bistričkoga križnog puta. 

Već godinu dana poslije, u nazočnosti od 20 tisuća vjernika, u srpnju mjesecu blagoslovio je Stepinac Križni put. Kalvarija je izgrađena za desetak dana, a radilo je 500 radnika. Tada su to bili podignuti križevi sa slikama koje predstavljaju događaje iz Muke Isusove.

Tijekom Drugoga svjetskog rata, 1943.g., izrađene su prve četiri postaje od mramora u umjetničkoj radionici u Carrari u Italiji: I. Pilat osuđuje Isusa na smrt, II. Isus prima na se križ, III. Isus pada prvi put pod križem i IV. Isus susreće svoju majku. Figuralne kompozicije spomenutih prizora na velikim postamentima djeluju iz daljine kao živi prizori.

Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina nastavljeni su radovi na Kalvariji; u vrijeme nadbiskupa zagrebačkog kardinala Franje Kuharića od 1971. do 1990. postavljene su sve ostale postaje i obnovljene one stare. Sve nove postaje križnoga puta djela su naših poznatih akademskih kipara: Krune Bošnjaka (V. postaja), Ante Orlića u suradnji s Marijom Ujević ( XIII.), Stanka Jančića (VII, IX, XI, XV.), Ante Orlića (X., XII., XIV.), Josipa Poljana (VI.) i Ante Starčevića (VIII. postaja). Godine 1984. postavljena je i fontana s kipom Majke Božje na sredini livade na kojoj počinje Križni put.
A kad sam ja zadnji put bila na Bistrici nisam se igrala na kalvariji ni brala cvijeće nego sam bila na hodočašću. Usput sam snimila i mnogo fotografija, a danas biram fotografiju druge postaje križnoga puta: Isus prima na se križ. Time nam pokazuje da smrt nije kraj i da je uskrsnuće moguće.
S tim uvjerenjem Stara vrtlarica svima želi Sretan Uskrs!