Kleoma

U pozadini cvjetne bordure, među visokim trajnicama i grmljem ističe se neobična i nesvakidašnja kleoma, lat. Cleome hassleriana, razgranata grmolika jednogodišnja biljka podrijetlom iz dijela Južne Amerike što se proteže od južnog Brazila pa na zapad do Argentine.
U povoljnim uvjetima na plodnim propusnim tlima može doseći visinu od 1,5 m. Dlanasti listovi sastavljeni od 5 liski dugačkih do 15 cm mogli bi zbuniti one koji vide biljku prije no što procvate, jer nalikuju na listove indijske konoplje, lat. Cannabis spp., odnosno marihuane.

Nježni cvjetovi, ružičasti, bijeli ili blijedogrimizni, skupljeni u velike cvatove pri vrhu stabljike dugački su 2,5 - 5 cm, a graciozni 5 - 7 ,5 cm dugački prašnici daju im oblik pauka. Stoga kleomu u engleskim govornim područjima nazivaju spider flower.

Nektar u cvjetovima kleome privlači male ptice, leptire, pčele i druge kukce oprašivače pa će oni biti stalni posjetitelji vašega vrta ako u njemu svoje mjesto nađe ova neobična američka ljepotica. 

Cvjetovi su veoma mirisni, pa se ne preporučuje uzgoj kleome blizu vrata i prozora, jer nekima njezin miris po mošusu nije baš ugodan.

Kleoma je jako zgodna biljka za vrtlare koji nemaju mnogo vremena za redovito uređivanje vrta, jer ne treba uklanjati ocvale cvjetove. Pri vrhu cvata, naime, stalno nastaju novi cvjetovi, a nježne latice ocvalih cvjetova same otpadaju.
Iz cvjetova se nakon cvatnje, oprašivanja i oplodnje razvijaju plodovi na dugačkim stapkama, također veoma dekorativni. 

Kad u njima sazru smećkaste sjemenke, plodovi pucaju i one padaju uokolo, pa se biljka sama zasijava. No malo sjemena svake godine ipak prikupite za svaki slučaj.

Ako budete kupili ili dobili sjemenke kleome, prvi put ih posijte izravno na cvjetnu gredicu u proljeće. Kao što biljka sama razbacuje sjeme, tako kleomu valja i posijati te sjeme obrnutom stranom grabljica lagano utisnuti, a ne ukopavati.

U krajevima s hladnim proljećem i kasnim svibanjskim mrazovima presadnice kleome uzgojite u toplom klijalištu ili u posudama u kući na prozorskoj klupčici pa ih u vrt posadite tek kad prođe opasnost od mraza na razmak od 30 do 45 cm.
Egzotična kleoma najbolje uspijeva na suncu ili u polusjeni, na svakom dobrom vrtnom tlu, osim na vlažnim nepropusnim tlima gdje se dugo zadržava voda.
Odlično podnosi sušu i ljetne vrućine, pa je treba zalijevati samo kad je jaka suša.

Kleome je lako oblikovati po želji. Niže zbijene biljke dobit ćete ako uklonite središnji pup kad je biljka visoka 30 cm. Uklonite li postrane pupove, kleoma će biti visoka i vitka. 

Ne dosađuju joj biljne bolesti ni štetni kukci, pa je kleoma veoma pogodna za nove vrtove i 'mlade' vrtlare početnike. Problem bi mogle biti samo lisne uši, paukove grinje, bijele mušice, pepelnica i hrđa u područjima s vrućom i vlažnom klimom. 

Kako biste izbjegli sve probleme s bolestima i štetočincima, svake godine u kasnu jesen uklonite odumrle biljke nakon što ih pofuri mraz. Osim toga, nakon nicanja u proljeće mlade biljčice kleome na cvjetnim gredicama prorijedite, kako bi se omogućilo bolje strujanje zraka.

Donji listovi na kraju ljeta mogu požutjeti i otpasti, no to možete riješiti tako da kleome uvijek sadite iza srednje visokih jednoljetnica i trajnica, primjerice lijepih kata, zijevalica, petunija, hosta, perunika, božura i drugih, koje će donji ogoljeli dio kleomine stabljike uspjelo prikriti.

Japanske trešnje

Svojim čarobnim bijelim, ružičastim ili bijeloružičastim, jednostavnim, polupunim ili punim mirisnim cvjetovima, koji privlače i leptire i pčele, svake nas godine, osobito za tmurna i kišna proljeća, iznova zadivljuju ukrasne japanske trešnje. 

Premda neke vrste cvatu već na početku travnja, a neke su pune cvjetova još dugo u svibnju, cvatnja im je na vrhuncu, posebice visokostablašicama s velikim nježnoružičastim cvjetovima nalik na karanfile, upravo sada, u trećem desetodnevlju travnja.

Brojne vrste i kultivari ove prelijepe biljke pripadaju rodu Prunus unutar porodice ruža, lat. Rosaceae, od niske grmolike Prunus kurilensis "Brillant" koja već kao mlada biljka prebogato cvate, pa sve do visoke i vitke Prunus serrulata "Amanogawa". 

Sve one pronalaze svoje mjesto, pojedinačno ili u skupinama, i na našim malim dvorištima i u velikim gradskim vrtovima i parkovima. 

Širom svijeta ih viđamo u mnogim gradovima, posađene u obliku drvoreda koji u travnju svojim širokim ružičastim krošnjama uljepšavaju gradske ulice i trgove.

 

Japanske trešnje dosta brzo rastu; maksimalnu veličinu pojedino stablo može doseći 25 do 30 godina nakon sadnje. Nisu zahtjevne ukrasne biljke pa dobro uspijevaju i na suncu i u sjeni, na umjereno plodnim, ocjeditim, srednje teškim, vlažnim, pjeskovito-ilovastim tlima alkalne reakcije. 

Dobro podnose niske temperature i gradske uvjete, a uspijevaju i na teškim glinastim tlima i na vjetru izloženim položajima.

Ne treba ih previše orezivati; grmolikim ukrasnim vrstama: Prunus kurilensis, Prunus triloba i Prunus glandulosa, poželjno je neposredno nakon cvatnje odrezati sve grančice koje su nosile cvjetove. Time se potiče stvaranje novih snažnih izboja koji će dati cvjetove iduće godine. Orezivanjem tih grančica sprječava se i širenje gljivica koje za vlažna vremena kroz cvjetove prodiru u biljku i prouzročuju sušenje vršnih mladica.

Visoke sorte japanskih trešanja vrlo su osjetljive na rez u proljeće, pa ga je bolje izostaviti. Iz krošanja japanskih trešanja trebalo bi svake godine pri kraju ljeta ukloniti polomljene i osušene grane te one koje se preklapaju, kako bi se održao željeni uzgojni oblik.

Osim u proljeće kad nas oduševljavaju raskošnim cvjetovima, ukrasne su trešnje zanimljive i u rujnu i listopadu, kad svojim obojenim lišćem pridonose lijepu jesenskom ugođaju.

Marijino srdašce

U sunčanu ili polusjenovitu dijelu vrta, uz visoko grmlje ili ispod drveća, na plodnu, umjereno vlažnu, humoznu, propusnu pjeskovito-ilovastu tlu najbolje uspijeva Marijino srdašce, lat. Dicentra spectabilis, zeljasta trajnica podrijetlom iz Koreje, Sjeverne Kine i Sibira. 

U travnju i svibnju njeni se grozdasti cvatovi na nježnim stapkama lučno povijaju iznad lišća što nalikuje na paprat. Iz vanjskih ružičastih latica proviruju unutarnje bijele, pa cvijet izgleda kao srce iz kojeg kaplju suze, po čemu je biljka dobila engleski naziv bleeding heart, odnosno njemački tränendes herz.

Poslije cvatnje, u rano ljeto, lišće postupno odumire, pa u cvjetnjaku ostaje praznina. Stoga nije loše srdašce uzgajati uz hoste, paprati i druge trajnice koje se razvijaju poslije njega, pa svojim lišćem popune taj dio cvjetnjaka. 

Osim toga uza srdašce dobro uspijeva i lukovičasto cvijeće koje cvate prije njega: sunovrati, zumbuli i tulipani.

Lijepo i nježno srdašce nije napasna biljka, ne širi se nauštrb drugih trajnica pa dugo može ostati na istom mjestu. 

Ako ga ipak želite premjestiti i razmnožiti, grumen razdijelite u rano proljeće ili kasno ljeto, no oprezno, jer je korijenje lomljivo. 

Srdašce se može razmnožiti i korijenovim reznicama poslije cvatnje te zelenim reznicama stabljike u rano proljeće čim lišće počne rasti. 

Kasno ljeti ili u ranu jesen uspijeva i uzgoj iz sjemena, koje najbolje niče dok je svježe. Osim najpopularnije vrste D. spectabilis visoke 60-90 cm s ružičastim vanjskim laticama u hortikulturi su poznate još neke vrste niža rasta, primjerice D. formosa i D. eximia. 

Lišćem srdašca hrane se lisne uši, a vole ga i puževi i gusjenice nekih leptira.
Pomalo staromodno srdašce iz seoskih vrtova meni je jako draga biljka - srce mi zatreperi od radosti kad se iz mase lišća izdignu ti neobični ružičasti cvjetići jer me podsjećaju na našu Staru mamu i njezin veliki vrt koji je uvijek bio pun povrća i cvijeća.

Bob

Tijekom prvih nekoliko godina moga vrtlarskog iskustva jedna od kultura koju sam za probu posijala u povrtnjak bio je i bob. Dobro je uspijevao, pogodovalo mu je glinasto tlo, ali moji ukućani nisu baš bili oduševljeni okusom jela koja sam od njega pripremala pa sam na koncu od boba i odustala. 

Bob, lat. Vicia faba, jednogodišnja zeljasta grmolika biljka iz porodice mahunarki, lat. Fabaceae, najstarija je jednogodišnja kultivirana mahunarka, poznata je bila u Europi, Egiptu i Arabiji još u doba neolitika. Uzgajali su ga i stari Egipćani i stari Židovi i stari Grci a spominje ga i Homer u Ilijadi. Kao ljudska hrana koristi se vjerojatno već desetak tisuća godina, a potisnuli su ga krumpir, kukuruz i grah doneseni u Europu poslije otkrića Amerike. 

Plosnate, nepravilno zaokružene, tamne smeđezelenkaste krupne sjemenke boba kliju već pri temperaturi 3 - 6 Celzijevih stupnjeva, mlade biljke izdrže bez povreda - 4°C, a smrznu se tek pri -7°C. Sjemenke boba niču pri temperaturi 10 - 14 Celzijevih stupnjeva za 14 - 18 dana.
Zbog velike otpornosti na hladnoću, bob se uspjelo uzgaja i u područjima s kontinentalnom i planinskom klimom, primjerice u središnjoj Aziji, na Tibetu i Himalaji, čak i na visini od 4200 m.
Bob ima razgranjen korijen i šuplju zeljastu stabljiku visoku od 60 do 80 cm. Listovi su dugački od 10 do 25 cm, a cvjetovi, promjera 1 - 2,5 cm, imaju 5 bijelih latica sa crnim pjegama. 

Nakon cvatnje postupno se razvijaju debele mesnate tridesetak centimetara dugačke mahune ispunjene spužvastim bijelim tkivom u kom dozrijeva 4 - 8 velikih sjemenki. 

Na početku rasta su mekane, potom bivaju sve tvrđe i mijenjaju boju iz zelene u bijelo-zelenkastu. 

Sjemenke boba izrazito su velike, a najčešće ih beremo dok su još zelene. 

Suhi bob dok se kuha širi neugodan miris, a i okus mu je pomalo neobičan pa nije baš omiljena hrana, posebice u našim kopnenim krajevima. 

Mnogo je bolji zeleni bob kojega sami uzgajamo u našim povrtnjacima, posebice kad ga skuhamo odmah nakon branja. Osim toga, to je i jedna od prvih biljaka koju u našim povrtnjacima beremo u proljeće.

Najpoznatije sorte boba koje se uzgajaju širom svijeta su white windsor, green windsor, express, dreadnought, jubilee hysor, relon, imperial green longpod i druge. 

Mi najčešće uzgajamo domaće srednje bujne populacije te sortu aquadulce. To je najpopularnija sorta dugih mahuna i bijeloga zrna. Ona odlično podnosi niske temperature i rano dospijeva za berbu. Biljka je visoka oko 100 cm i široka oko 40 cm. Crna bobova muha napada je manje nego druge sorte.

U sredozemnom krugu i područjima sa sličnom blagom klimom, gdje minimalne temperature zimi nisu niže od - 6 °C, krupnosjemene sorte boba kao povrtne kulture vrtlari  uzgajaju zimi, a sijati se može od početka listopada do kraja prosinca. 

U primorskom zaleđu sije se u veljači i na početku ožujka, a u kontinentalnom području u ožujku i na početku travnja. 

Prije sjetve, u vlažno ilovasto-glinasto tlo, na kojem bob najbolje uspijeva, ukopajte oko 2 kg kompostiranoga organskoga gnojiva na četvorni metar. 

Dodajte i oko 100 g kamena brašna ili kompleksna mineralna gnojiva, birajući ona s manjim udjelom dušika, jer je bobu potrebno mnogo fosfora i kalija. 

Na pripremljene gredice posijte po 5 do 6 zrna u kućice na dubinu od 5 do 8 cm, a razmak neka bude 40 x 60 cm. 

Bob možete uzgajati i na mješovitim gredicama, u redovima među ostalim povrtnim kulturama, uz blitvu, špinat, radič, mrkvu, češnjak, poriluk ili endiviju, predvidjevši za njega dio gredice širine 30 do 50 cm. 

Za vrijeme vegetacije biljke redovito okopavajte, ogrnite i plijevite po potrebi. 

Za razliku od ostalih mahunarki bob nema vitice pomoću kojih bi se hvatao za potporanj, pa biljke poduprite kolčićima ili granama grmlja koje vam je ostalo nakon rezidbe. 

Kad na stabljici naraste četrnaesti list otkinite vrh, da se zaustavi rast u visinu. Hranjive tvari zadržavat će se u donjem dijelu biljke, pa se mahune boba bolje razvijaju. 

Na jednom četvornom metru možete uzgojiti oko 4 kg zelenih mahuna boba. 

Berite ih kad dostignu tri četvrtine svoje konačne veličine, dok su zelene, sočne i mekane i kuhajte ih cijele jer su tada najhranjivije i lakše probavljive. 

Nakon toga berite zelena zrna kad nabreknu pazeći pritom da bob ne otvrdne i postane kožast i gibak.

Bob posijan na jesen i tijekom zime u primorskom području, za berbu dospijeva u proljeće, u travnju i svibnju, jer razdoblje vegetacije većine sorti traje od 100 do 196 dana. 

U kopnenom području bob beremo od svibnja do srpnja, ovisno o tome kad smo ga posijali.
Možete ga posijati u nekoliko navrata po nekoliko kućica pa će biljke postupno dospijevati za berbu, a ne sve istovremeno. 

Ubrana zrna boba, čvrsta i jarke boje, bez mrlja, sluzi ili nabora može se čuvati u hladioniku 5 dana, u lagano zatvorenoj plastičnoj vrećici. 

U mahunama se može čuvati pri temperaturi 7 - 9 Celzijevih stupnjeva i vlažnosti zraka od 90 do 95%. 

Osušena zrna boba možete čuvati do 12 mjeseci u hermetički zatvorenim posudama u hladnom i mračnom spremištu. 

Bob je vrijedna namirnica jer sadržava višestruko nezasićene masne kiseline, spororazgradive ugljikohidrate, vrijedne bjelančevine te minerale: kalij, kalcij, fosfor, magnezij, željezo, cink, bakar, mangan i selen; vitamine A, D, K, E i C, vitamin B12, tiamin, riboflavin, niacin i pantotensku kiselinu. Svi ti sastojci doprinose našem zdravlju jer sprečavaju slabokrvnost, poboljšavaju probavu i jačaju imunološki sustav. 

Bob je izvrsna namirnica za osobe oboljele od Parkinsonove bolesti, jer sadržava tirozin, neesencijalnu aminokiselinu od koje nastaje dopamin, hormon koji djeluje kao neurotransmiter, tvar koja prenosi živčane impulse od jedne do druge živčane stanice te ima važnu ulogu u kontroli voljnih pokreta.
Pri uzgoju boba najčešći i najozbiljniji štetnik je crna bobova uš, lat. Aphis fabae, česta i na grahu, grašku te drugim povrtnim kulturama, koja izravnu štetu nanosi sisanjem sokova, kao i sve uši, što uzrokuje promjenu boje listova i njihovo kovrčanje. Indirektnu štetu nanosi prenošenjem velikog broja virusnih bolesti. 

Bob je namirnica koja se koristi za pripremu tradicionalnih jela u Egiptu, Alžiru, Maroku, Iraku, Siriji, Turskoj, Italiji, Portugalu, Španjolskoj, Švedskoj, Kolumbiji, Ekvadoru, Indiji, Japanu, Kini, Meksiku, Vijetnamu i drugim zemljama širom svijeta. Najpoznatija jela od boba su kineski doubanjiang, bliskoistočni falafel, egipatski ful medames, etiopski shiro wot te iranski baghali polo.
A Stara vrtlarica je mladi zeleni bob najčešće kuhala kao varivo s korjenastim povrćem i tjesteninom. Ako želite kušati, evo recepta: Varivo od boba s tjesteninom.