Kadifice

Premda potječu iz Meksika, kadifice, lat. Tagetes sp., kranjci, najglinčeki, smrdljivke, fratrići, jaruhol, gumbeki, - kako li ih sve ne nazivamo - tako su udomaćene u našim krajevima da ih smatramo domaćim starinskim ljetnim cvijećem. Usprkos velikom broju različitih vrsta jednogodišnjega cvijeća one su od lipnja do rujna jedan od najvažnijih i najupečatljivijih izvora žute, narančaste i crvenosmeđe boje na cvjetnim gredicama, balkonima, terasama i u kamenjarima. 

Veoma su slikovite i rado ih uzgajaju vrtlari širom svijeta u svim područjima s povoljnom toplom klimom. U prošlih nekoliko stotina godina otkako je kadifica iz Novoga Svijeta u 16. st. prenesena u Europu nastalo je nekoliko stotina sorti, a i dalje se oplemenjivači cvijeća neumorno njome bave.

Visoke uspravne kadifice, lat. Tagetes erecta, narastu 30 - 75 cm, a dvostruki i polupuni loptasti cvatovi mogu biti blijedožuti do tamnonarančasti. Sadimo ih u sredinu cvjetnih gredica, zajedno s ostalim jednogodišnjim cvijećem ili među trajnice. Promjer im može biti čak 12 cm pa su pogodne i za vazu.
Niske kadifice, lat. Tagetes patula, narastu 15 - 30 cm, cvatovi su im manji jednostruki ili dvostruki, žuti, kestenjasti, crvenkasti sa žutom sredinom, šatirani, dvobojni ili poprskani. Grmolike su i zbijene pa ih sadimo uz rubove gredica, uza staze ili kao samostalne skupine ispod voćaka i na tratini. Izvrsne su i za sadnju u ukrasne posude i balkonske sandučiće. 

Treća skupina ukrasnih kultivara kadifica su sitnocvatne kadifice, lat. Tagetes tenuifolia, limunskožute do zagasitonarančaste te crvene boje cvatova.

Razlike između glavnih skupina kultivara kadifice nisu uvijek oštre pa se tako našim vrtovima, osobito ako prikupljamo vlastito sjeme, mogu naći kadifice različitih boja.

Kadifice su veoma otporne i skromne biljke, svako im vrtno tlo pogoduje, izvrsno podnose sušu, uspijevaju na suncu i u polusjeni, obilno i dugo cvatu pa su i kod nas vrlo omiljene. 

I meni su drage; sve do prvih mrazova u jesen njihove tople boje uljepšavaju moj vrt, posebice ako redovito uklanjam ocvale cvatove. Stoga su uvijek uredne i pune cvatova, koji se izdižu iznad tamnozelenih duboko urezanih perastih listova. Povremeno ih okopam i opljevim; ako je ljeto sušno, jednom na tjedan ih zalijem.

Zdrave zrele sjemenke pred kraj ljeta uberem, osušim i spremim u staklenku za sljedeću godinu.

Kadifice koje rastu oko debla voćaka nakon prvog jesenskog mraza posjeckam, sjemenke ravnomjerno razbacam po gredici, tlo lagano pograbljam i čekam da same niknu iduće godine. 

Na proljeće, kad niknu, prorijedim ih, a višak biljčica posadim uz rub povrtnjaka. Zna se da izlučevine iz korijenja kadifica rastjeruju nametnike iz tla, posebice nematode. 

Zbog toga je dobro posijati smrdljivke - samo ime govori da zgnječeno lišće nema baš ugodan miris - na gredice na kojima planiramo posaditi jagode. Prije sadnje jagoda, kadifice u punoj cvatnji valja usitniti i ukopati.

Rezidba malina poslije berbe

Izbojci malina žive dvije godine, a nakon dozrijevanja plodova suše se i odumiru. Stoga ih valja odrezati odmah poslije berbe, od sredine kolovoza do početka studenoga. 

Jednogodišnji izbojci koji su se razvili ove godine, rodit će sljedeće, a njih treba prikratiti rano u proljeće. 

Na izbojima malina prezimljuju bolesti i štetnici pa rezom smanjujemo mogućnost zaraze sljedeće godine. Tako se suzbijaju bolesti i štetnici koji mogu prouzročiti sušenje izboja pa nije potrebno prskati pesticidima u tijeku vegetacije. 

Sušenje izboja malina uzrokuje gljivica Didymella applanata, koja se može prepoznati po lupljenju kore u jesen, te po plavoljubičastim pjegama u tijeku vegetacije. Pjege do jeseni postanu srebrnaste, a u njima su crne točke. Zaraženi izboji prezime, ali sljedeće godine kržljavo rastu i suše se.

Na izbojima maline javlja se i gljivica Leptosphaeria coniothyrium, koja uzrokuje ljuštenje i raspucavanje kore, što prije toga pri tlu pocrveni. Izboji se lako lome i trunu. Prezime, ali se u proljeće osuše. 

Djelomično ili potpuno sušenje izboja izaziva i gljivica Elsione veneta, koja uzrokuje palež ili antraknozu maline. Prepoznaje se po crvenoljubičastim pjegama na kori koje se povećavaju, posive, a na rubovima potamne.

Osim gljivica, u izbojima maline prezimljuju i neki kukci, koji također uzrokuju sušenje. Malinov krasnik, lat. Coroebus rubi, do zime buši hodnik u izboju prema dolje, a poslije zime prema gore. Prezimljuje u korijenovu vratu ili korijenu. Izboji se lome, u proljeće ne kreću. 

Kružne hodnike oko izboja čini malinov prstenar, lat. Agrilus rubicola, te se stvara zadebljanje, a izboj se suši i lomi. Ličinka se uvijek nalazi iznad zadebljanja jer buši hodnik prema gore. 

Malinova mušica galica, lat. Lasioptera rubi, stvara zadebljanje u kojem su narančastožute ličinke. 

Malinova mušica šiškarica, lat. Thomasiniana theobaldi, oštećuje izboje pa je moguć jači napad gljivica.
Zaražene izboje malina odrežite i spalite; nastojte da pritom odrežete sve dijelove u kojima su štetnici. Primjerice, malinov je krasnik u korijenu ili korijenovu vratu, pa izboj valja otkopati i što niže odrezati. 

Pri sadnji malina dobro pregledajte svaku sadnicu da vidite nisu li zaražene navedenim štetočincima.
Bolesti i štetočinci koji izazivaju sušenje izboja mogu se uništavati i sprječavati i ostalim uzgojnim mjerama jer je njihova pojava češća ako maline uzgajamo u nepovoljnim uvjetima u pregustim zakorovljenim nasadima uz nepravilnu gnojidbu. 

Stoga nasade prorijedite i ostavite u svakom grmu 5 - 7 zdravih izbojaka ili 8 - 10 izbojaka na metar ako ih uzgajate u nizu uz žicu. 

Korove redovito uništavajte plitkim okopavanjem da ne oštetite korijen, a u jesen tlo prekrijte slamom, listincem ili sličnom organskom zastirkom debljine 15 cm. Stalno je obnavljajte kako biste spriječili gubitak vlage iz tla i malinama osigurali uvjete najsličnije onima u slobodnoj prirodi.
Maline, naime, najbolje uspijevaju na slabo kiselim tlima uz rubove šuma. 

Ne gnojite ih preobilno organskim gnojivima; dovoljno je ukopati kompostirani stajski gnoj prije sadnje. Kasnije ih možete pognojiti i mineralnim gnojivima s manjim udjelom dušika, primjerice NPK 7-14-21 u količini od 5 - 8 kg na 100 četvornih metara, odnosno 50 - 80 g na m2. Tri četvrtine gnojiva dodajte u jesen, a jednu četvrtinu u proljeće. 

Time ćete, uz redovitu rezidbu dvogodišnjih te suvišnih i zaraženih jednogodišnjih izboja, smanjiti primjenu pesticida i očuvati okoliš. 

U malim nekomercijalnim nasadima i u malim vrtovima na našim okućnicama te su mjere dovoljne za sprečavanje šteta koje bi malinama mogle nanijeti opisane bolesti i štetnici.

Orhideje

Orhideje, egzotične biljke iz porodice kaćunovke, lat. Orchidaceae, smatramo posebno lijepim biljkama i za mnoge su one kraljice cvijeća. 

Botaničari su ustanovili da postoji oko 1000 rodova s 15000 do 30000 biljnih vrsta, a potječu iz Azije, Australije i Filipina. Orhideje na planetu Zemlji postoje gotovo 200 milijuna godina, a rastu u svim dijelovima svijeta osim u pustinjama i na arktičkom ledu. Mnoge od njih su endemi - možete ih naći samo na određenom mjestu i nigdje drugdje.

 

Dugo se smatralo da orhideje uspijevaju jedino u staklenicima i da ih je teško, ako ne i nemoguće uzgajati u kući. No one su mnogo žilavije i otpornije no što mnogi misle i veoma prilagodljive. Istina je da među 20 000 vrsta i oko 100 000 hibrida ima i onih razmaženih, no mnoge posve dobro uspijevaju i na običnoj prozorskoj klupčici. 

Za uzgoj u kući najzahvalnije su leptiraste orhideje iz roda Phalenopsis, znane i pod imenom malajski cvijet, koje uz dobru njegu cvatu od dva do tri puta na godinu. 

Tajna je u tome što je temperatura u njihovoj postojbini, jugoistočnoj Aziji, cijele godine ujednačena, a odgovara našoj sobnoj temperaturi. 

Phalenopsis najbolje uspijeva na svijetlu, ali od izravna sunca zaštićenu mjestu. 

Često se na odrasloj biljci razviju nove biljčice s korijenjem, koje možete odrezati i posaditi u nove lončiće u supstrat za orhideje.

Kad prvi bijeli, nježnoružičasti, lila ili žuti cvjetovi ocvatu, cvatnu stapku prikratite na 2 do 3 okca, kako bi se razvili novi. 

Rod Cattleya poznat je po velikim svjetlucavim, najčešće tamnoružičastim ili ljubičastim cvjetovima ugodna mirisa. 

Povoljna je temperatura za nju i njene hibride iznad 15°C, a najbolje uspijeva pri od 18 - 20°C. Osigurajte joj mnogo svjetla. 

Prevlažan supstrat ne podnosi, bolje da je zaboravite zaliti nego da je zalijevate prečesto. Zimi katleja miruje pri temperaturi od 14°C pa je rjeđe zalijevajte. 

Ne dopustite li joj mirovanje, katleja neće oblikovati nove cvjetne pupove, nego samo nove mladice.
Većina vrsta i hibrida iz roda Paphiopedilum, poznatih pod nazivom gospine papučice, također voli sobnu temperaturu, dakle oko 20°C, a zaliti je valja tek kad se supstrat malo osuši. Voda nipošto ne smije ostati u srcu biljke. 

Gospine papučice koje potječu iz hladnijih područje, kao što je Paphiopedilum insigne, najbolje su za uzgoj u kući. Da bi procvale, za hladnih rujanskih noći neka budu tri tjedna vani.
U kući se mogu uzgajati i orhideje iz roda Dendrobium, Miltonia, Miltoniopsis, Odontoglossum, Oncidium te Cymbidium. 

Koju god budete kupili ili dobili na dar uz pravilnu njegu njihovi prelijepi egzotični cvjetovi očaravat će vas godinama.

Kupine razmnožite ukorijenjivanjem vrhova izbojaka

Nedaleko od kuće u kojoj smo stanovali kad je Stara vrtlarica bila mala djevojčica, na padinama obližnjega brijega uz rub šume rasle su kupine. Kad smo išle u šetnju s mamom - što je tada bilo obvezno i redovito – tijekom kolovoza smo brale slatke krupne crne bobe. Još i sad se prisjećam te posebne finoće i slatkoće tih divljih kupina, a posebice finoga okusa pekmeza pripremljenoga od njih, kojega sam jela namazanoga na domaći kuruzni kruh iz krušne peći. I to je dovoljan razlog za uzgoj bar jednog grma kupina u svakom vrtu, ma koliko malen bio.

Imate li taj jedan grm, a željeli biste ih imati još nekoliko, sadnice možete uzgojiti i sami. Potkraj ljeta, u jadranskom području početkom kolovoza, a u kontinentalnom u rujnu, kupine razmnožite vegetativno, ukorijenjivanjem vrhova izdanaka.
Odmah po završetku berbe, vrhove dobro razvijenih zrelih jednogodišnjih izbojaka duljine 2 - 4 m savijte i ukopajte u tlo na dubinu od 10 - 15 cm. Ukopani će vrhovi do sredine studenoga razviti snažno korijenje. Do proljeća će se dobro ukorijeniti pa ih tada rezom odvojite od matičnoga grma, 15 - 25 cm iznad tla.
Tako dobivene sadnice kupina promjera 9 - 12 mm, s dobro razvijenim korijenom, izvadite iz tla i odmah presadite na željeno mjesto u vrtu. Sadnice kupina uzgojene ukorijenjavanjem vrhova izdanaka sigurno će se uspješno primiti.

Iako se kupine, lat. Rubus fruticosus, lako razmnažaju zelenim i zrelim te korijenovim reznicama, izdancima i meristemom tj. kulturom tkiva, razmnožavanje vrhovima izdanaka posebice je pogodno za puzeće sorte : himalaja, young, boysen i druge, te netrnovite thornfree, giorgia thornless, gigante del giardino. Ako te sorte razmnožavamo izdancima i korijenovim reznicama dobivamo grmove s trnovitim stabljikama.

Za razmnažanje kupina na opisani način vrlo je važno odabrati samo dobro razvijene i posve zdrave grmove koji nisu zaraženi štetnicima, npr. lisnim ušima te nematodama, i bolestima, posebice virusima.
Viroze kupine možete prepoznati po kržljavosti, kovrčavosti, pjegavosti te zelenom i žutom mozaiku lišća.
Primjetite li takve biljke odmah ih izvadite i spalite.
Ne rabite ih ni u kom slučaju za razmnožavanje jer se viroze šire zaraženim sadnim materijalom.

Zelena rezidba marelice

Početak kolovoza, kad poberemo sve slasne narančaste plodove, najpovoljnije je vrijeme za zelenu rezidbu marelice. Tada rane brzo zarastu i manja je mogućnost infekcije gljivicama jer su stabla marelica još u aktivnoj vegetaciji. 

 

Krošnju prorijedite uklonivši sve grančice koje se isprepliću, rastu uspravno ili prema sredini. Odrežite i sve ozlijeđene grančice i one s listovima nenormalne boje i veličine. Uklonite i sve grane koje konkuriraju produljnicama primarnih i sekundarnih grana.

Ako su stabla starija pa im se vrhovi grana suše, pomladite ih prikrativši glavne grane za jednu trećinu. Učinite to odjednom ili postupno tijekom dvije do tri godine. Krošnja će se potpuno obnoviti za 4-5 godina. Pritom svake godine u proljeće obnovite uzgojni oblik: vazu, piramidu ili palmetu. Nastanu li pri rezidbi veće rane obvezno ih premažite zaštitnom pastom ili cjepljarskim voskom.
Nakon pomlađivanja i zelene rezidbe marelica, preporučuje se i gnojidba stajskim gnojem ili kompostom uz dodatak mineralna gnojiva sa što manjim udjelom dušika. U područjima s malo oborina, u kolovozu bi trebalo marelice i zalijati.