Listinac

Kad sam imala vrt na selu dvorište mi je uvijek bilo prepuno lišća, jer ga je drveće što je u vrtu i oko njega raslo, osobito breze i jasenovi, neprestano odbacivalo. A Stara vrtlarica grablja li grablja. 

A što s tolikim lišćem? Paliti ga neću sigurno jer ne želim zapaliti lijepe obližnje šume, nego ću lišće kompostirati. A kako to učiniti?
Najbolje bi bilo lišće kompostirati odvojeno od ostalih otpadaka iz vrta jer među lišćem ima i mnogo lišća voćaka koje može biti zaraženo biljnim bolestima. Na otpalu lišću voćaka prezimljuju naime gljivice uzročnice krastavosti jabuke i kruške, sive pjegavosti lišća kruške, šupljikavosti lišća koštuničavih voćaka i drugih bolesti. Tijekom zime oblikuju se plodišta puna spora koje u proljeće uzrokuju početnu zarazu mladog lišća. Kako biste to onemogućili, lišće što bolje usitnite i ubrzajte njegovu razgradnju. U zatravljenim voćnjacima to učinite rotacijskom kosilicom kad otpadne svo lišće. 

Veću količinu lišća skupite i oblikujte hrpu u dubokoj sjeni ispod drveća, gdje će se polako razgrađivati. Zaraženo lišće najbolje je slagati u sredinu hrpe, gdje će temperatura za razgradnje biti viša, pa će se brže uništiti spore gljivica. 

Da se lišće ne razleti po voćnjaku, hrpu ogradite prenosivim drvenim, žičanim ili plastičnim okvirom. Sljedeće jeseni okvir dignite s hrpe, koja će biti kompaktna, ali se mora razgrađivati još godinu dana. U okvir slažite novu hrpu koja ća dati trajan humus za otprilike dvije godine. 

Budući da lišće sadržava lignin i hemicelulozu koja se sporo razgrađuje, ne preporučuje se odlagati ga na kompostište. Naime, organski otpaci iz kućanstva koji se obično rabe za dobivanje vrtnog komposta, razgrade se već nakon 6-12 mjeseci. Budete li ipak lišće odlagali u kompostište, morate ga dobro usitniti.
Listinac, trajni humus nastao razgradnjom lišća – od 4 m3 lišća može se dobiti 1,5 m3 humusa – pogodan je za gnojidbu i zastiranje tla pri uzgoju jagodastog voća. Dobro je gnojivo i za isprana pjeskovita tla, jer ih obogaćuje trajnim humusom iz kojeg se biljna hraniva polako oslobađaju dulje vrijeme.

Dvoljetnice posadite potkraj listopada

Potkraj listopada, kad s cvjetnih gredica uklonimo jednogodišnje cvijeće, na njihovo mjesto sadimo dvoljetnice: maćuhice, tratinčice, potočnice, šeboj, turske karanfile, ukrasne pustikare, zvončiće, sljez i druge, koje čine malu ali za vrtlare važnu skupinu cvijeća svrstanu između jednoljetnica i trajnica. Sijemo ih u rano ljeto, od svibnja do srpnja, u klijalište, na posebnu gredicu, u plitke sjetvene posude i lončiće. 

Do jeseni one stvaraju lisnu rozetu, prezimljuju, a sljedeće godine cvatu, stvaraju sjemenke - često se i samozasijavaju – i nakon toga odumiru. 

Neke vrste, kao sljez, pustikara i turski karanfil, osobito uklonimo li pravovremeno svake godine cvjetove kako bismo onemogućili dozrijevanje sjemena, uspijevaju nekoliko godina i kao kratkovjeke trajnice.

Budete li i vi ove jeseni sadili dvoljetnice, bilo da ste ih sami uzgojili ili nabavili u vrtnim centrima, pojedine vrste grupirajte u skupine nepravilna oblika kako bi gredica djelovala što prirodnije. Biljke rasporedite po visini tako da niske vrste na gredici izloženoj pogledu uvijek budu ispred visokih. 

Sadite ih u trokut, a pojedine skupine smjestite pod različitim kutovima kako biste izbjegli izgled vojničke kolone. 

Dva do tri dana prije sadnje presadnice ne treba zalijevati da korijenova bala ne bude premokra. Prejako natopljena korijenova bala može se naime raspadati i biljke je tada teško vaditi iz klijališta i lončića.

Cvijeće uvijek presađujte predvečer za oblačna vremena, upotrebljavajući vrtlarsku lopaticu ili sadilicu za lukovičasto cvijeće, kojom načinite prostrane duboke rupe, duplo šire od korijenove bale, u kojima će se korijenje pravilno rasporediti. 

Dubina sadnje mora biti jednaka dubini na kojoj su bile posađene u lončiću ili klijalištu. 

Nakon sadnje biljke zalijte da se korijen pravilno rasporedi i stopi s tlom. 

Prema potrebi gredicu prije sadnje prekrijte lišćem, borovim iglicama ili tresetom kako biste cvijeće zaštitili od vjetra i hladnoće, posebice ako preko zime ne bude zaštitnog snježnog pokrivača.

Izbor dvoljetnica za cvjetne gredice ovisi o njihovoj visini, boji, vremenu cvatnje, izloženosti gredice suncu i prostoru koji zauzima pojedina biljka. 

Tako ćemo primjerice bijele, crvene, ružičaste i šatirane turske karanfile, koji cvatu od lipnja do kolovoza, posaditi na srednji dio sunčane gredice, na razmak od 20 cm između pojedinih biljaka, koristeći dvadesetak presadnica za svaki četvorni metar.

I još jedan mali savjet: dvoljetnice ne sadite svake godine na isto mjesto na zasebnu gredicu; uklopite ih među trajnice, lukovičasto cvijeće, ruže, vazdazeleno i cvatuće grmlje, pa će cvjetne gredice svake godine biti malo drukčije, a vi ćete uživati u raznovrsnim mirisima i bojama svoga vrta.

Cikla

Kad se lišće cikle počne sušiti i prigibati prema tlu, znak je to da je korijen posve razvijen i da je vrijeme za vađenje. Što se prije izvadi, dok je korijenje mlado i nježno, promjera ne većeg od 5 cm, to je boljega okusa. 

Rana cikla posijana u proljeće vadi se cijelo ljeto, i to čim korijenje odeblja na promjer od 3 cm. Kasne sorte za zimsku potrošnju sijemo ljeti, sve do početka kolovoza, a za vađenje dospijevaju sredinom listopada i u studenom. Na jednome četvornom metru povrtnjaka možete uzgojiti najmanje 3-4 kg korijena.

Na jadranskom području, na žaštićenim položajima, posebice za veoma blagih zima, ciklu u jesen nije potrebno vaditi. Ostavite je da i dalje raste i vadite prema potrebi. 

Cikla ne podnosi niske temperature, korijenje se smrzne već pri temperaturi -2°C, pa je najčešće skladištimo, zamrzavamo ili kiselimo za potrošnju tijekom zime. 

Za dulje čuvanje ciklu vadite na vrijeme, prije no što korijenje postane vlaknasto i drvenasto. Vadite je štihačom za suha vremena, lagano otresite zemlju i ostavite da se dobro prosuši. Oštećeno korijenje odvojite i odmah potrošite ili zamrznite. 

Listovi cikle također su jestivi i jednako vrijedni kao i korijenje. Stoga svježe mlado lišće cikle ne bacajte, nego ga pripremite kao blitvu ili špinat. 

Samo zdravo korijenje pripremite za skladištenje u podrumu, spremištu, klijalištu, u jami ili u trapu. Pažljivo odvojite preostalu nalijepljenu zemlju, a osušeno lišće odrežite oko 3 cm iznad korijena. Tanki donji korjenčić ostavite netaknut. Dok ciklu prenašate pazite da se ne natuče, kako u skladištu ne bi ubrzo istrunula. 

Svježa cikla u 100 g  korijena sadržava oko 82 g vode, 1,5 g bjelančevina, 0,1 g masti, 9,4 g ugljikohidrata i 2,5 g vlakana. Energetska vrijednost cikle je mala: 100 g svježe cikle daje samo 45 kcal. Lako je probavljiva, a sadržava gotovo sve minerale: kalij, fosfor, kalcij, magnezij, željezo, mangan, fluor, sumpor, jod, brom, litij, rubidij, cezij, stroncij i selen. Sadržava i kobalt, važan za stvaranju vitamina B12, te vitamine B1, B2, B6, vitamin C, pantotensku kiselinu te druge korisne i ljekovite tvari. 

Kuhanjem cikle u vodi dio ljekovith tvari se gubi, pa bi najbolje bilo ciklu jesti sirovu, naribanu, začinjenu samo limunovim sokom. 

Velik dio ljekovitih tvari u korijenju zadržat će se ako ciklu umotanu u alufoliju ispečete u pećnici. 

Korijenje cikle u hladnjaku u plastičnoj vrećici možete očuvati 7 - 10 dana, a lišće dva dana. Kuhanu i oguljenu ciklu u hladnjaku ne čuvajte dulje od sedam dana. 

U zamrzivaču, cijela ili narezana, poškropljena octom ili limunovim sokom, cikla može potrajati do 10 mjeseci.

Najpovoljnija je temperatura za čuvanje cikle 0 - 2°C. Vlažnost zraka mora biti oko 90 % jer cikla u suhom skladištu lako gubi vodu i namreška se. To se može izbjeći spremite li ciklu u umjereno vlažni pijesak. Zdravo i neoštećeno korijenje u dobrom se spremištu može očuvati sve do ožujka. 

Da je cikla, lat. Beta vulgaris var. conditiva, ljekovita jestiva biljka poznato je već od antičkih vremena. Jedan je od najboljih prirodnih lijekova za ublažavanje anemije, pomaže u liječenju malarije, akutnih fibroznih bolesti i gripe, povoljno utječe na živce i rad mozga, a potiče rad želuca, crijeva i žuči. 

Antocijani, pigmenti koji cikli daju crvenu boju, utječu na obnavljanje krvi, suzbijaju rast stanica tumora i prirodno su sredstvo za zaštitu i otklanjanje posljedica štetnog zračenja. 

Osim toga, betain i betanin iz cikle pomažu u učvršćenju krvnih žila, reguliranju krvnog tlaka, smanjuju kolesterol u krvi, potiču metabolizam i rad jetara, a jačaju i obrambeni sustav organizma. 

Salata od cikle

Za salatu od cikle za četiri osobe pripremite:

750 g cikle, po mogućnosti što sitnije 

4 lista lovora

15 cijelih zrna pimenta

15 klekinja (bobica borovice)

4 žlice ulja 

1 žlica senfa po želji

 sok od 1/2 limuna

3 žlice vinskoga octa

 bijeli papar

1 1/2 žličice šećera 

2 male crvene jabuke

2 mala kisela krastavca

1 mala glavica crvenog luka. 

Odstranite listove i korijenje, pa ciklu dobro operite. 

Lovor, piment i klekinje stavite u malu platnenu vrećicu, pa skupa s vrećicom kuhajte u ½ litre posoljene vode dok ne zavrije. 

Dodajte ciklu i kuhajte 15 - 30 minuta dok korijenje ne omekša. 

Kuhanu ciklu potopite u hladnu vodu, oljuštite i narežite na ploškice. 

Pomiješajte ulje, senf, limunov sok, ocat, sol, papar i šećer za preljev. 

Nasjeckajte jabuke, kisele krastavce i luk, pa sve sastojke prelijte pripremljenim preljevom. Lagano promiješajte pa do posluživanja poklopljenu salatu ostavite nekoliko sati na hladnom.

Bergenija

Prije nekoliko godina posadila sam ispred patuljastih četinjača u prednjem dijelu vrta desetak sadnica bergenije, otporne zeljaste trajnice iz porodice kamenika. Njeni okruglasti do srcoliki, veliki vazdazeleni kožasti listovi valovita ili nazubljena ruba, duljine i širine oko 25 cm, uljepšavaju vrt tijekom cijele godine, a izvrstan su dodatak i za cvjetne aranžmane.
Smješteni su na kratkim peteljkama koje izbijaju iz debela tamnosmeđa podanka što se širi u razini sa zemljom te oblikuju niske rahle busene visoke 30 - 45 cm.
Najčešće su sjajnozeleni, no zimi mogu poprimiti brončanosmeđu ili crvenkastogrimiznu boju.
Kasno zimi i u rano proljeće iz njih se izdižu veliki grozdasti cvatovi s blijedoružičastim, tamnoružičastim ili bijelim zvonolikim cvjetićima.

Bergenija, lat. Bergenia sp., poznata i pod nazivom slonovo uho, jedna je od rijetkih biljaka koje uspijevaju u suhoj sjeni, pa je idealna za prekrivanje tla ispod listopadnog drveća i velikoga grmlja. Pogodna je i za kamenite vrtove, i na suncu i u sjeni, te za ukrašavanje grobova, obrubljivanje staza i cvjetnih gredica.

Dobro uspijeva i na vlažnim terenima uz ribnjake, jezerca i potočiće, a njeno veliko široko lišće čini gust nepropusan prekrivač koji sprječava nicanje korova.

Kako potječe iz hladnih područja istočne i središnje Azije, od Altajskoga gorja i Sibira do Mongolije, s oštrom kontinentalnom klimom, ta skromna trajnica malih zahtjeva, odlično podnosi i hladnoću i vrućinu. U krajevima s hladnom klimom sadimo je na suncu, a u područjima s toplom klimom bolje uspijeva u sjeni.
Tlo za bergeniju neka bude pjeskovito, propusno, umjereno plodno i vlažno.
Ljeti je povremeno zalijte ako je suša, no ne preobilno, jer na vlažnim tlima listovi posvijetle.
U kasnu jesen ili u rano proljeće odrežite sve osušene listove koji nagrđuju cvjetnu gredicu.
Za cvatnje u proljeće redovito uklanjajte ocvale cvatove kako biste potaknuli nastanak novih i produljili cvatnju sve do svibnja.
U rano proljeće svake godine oko biljke razaspite oko 5 cm debeo sloj komposta, plitko ga ukopajte pa tlo prekrijte desetak centimetara debelom organskom zastirkom, npr. od usitnjena lišća, tankih grančica i trave.
Kad biljke postanu preguste i djeluju neuredno, a podanci i listovi počnu se izdizati, bergeniju u jesen, u listopadu, ili na proljeće nakon cvatnje izvadite, grumene razdijelite i nanovo posadite kako bi se pomladila.

Bergeniju možete razmnožiti i sjemenom, koje valja posijati od veljače do svibnja u plitke sjetvene posudice za uzgoj presadnica. Do nicanja posudicu stavite u čistu plastičnu vrećicu. Pri temperaturi 18 - 20°C biljke niču za 14 - 60 dana.
Kad budu dovoljno velike da ih možete hvatati prstima, presadite ih u lončiće promjera 8 cm i uzgajajte dalje na prohladnu dobro osvijetljenu mjestu.
Na željeno mjesto u vrtu posadite ih kada dovoljno narastu, u jesen ili u proljeće na razmak 30 - 40 cm.
Rodu Bergenia pripada nekoliko vrsta, a u našim vrtovima su kao ukrasne biljke najčešće Bergenia cordifolia, B. crassifolia i B. purpurascens te njihovi brojni vrtni ukrasni hibridi, nastali tijekom posljednjih stotinjak godina.