Krizanteme

Na sunčanim ili polusjenovitim dijelovima cvjetnjaka, ali ne ispod drveća, na plodnim glinasto-pjeskovitim, propusnim, vlažnim tlima s mnogo hraniva i humusa, najbolje uspijevaju krizanteme, lat. Chrysanthemum, zeljaste trajnice iz porodice glavočika, lat. Asteraceae. Volimo ih jer posljednje u jesen uljepšavaju naše vrtove, kad je cvatnja ostaloga ukrasna bilja, i jednoljetnica i trajnica i cvatućega grmlja, već pri kraju. To je, uz njihovu ljepotu i bogatstvo boja i oblika, i glavni razlog što ih koristimo za uljepšavanje grobova naših pokojnika na blagdan Svih svetih.

 

Većina od 140 kultivara krizantema iz roda Chrysanthemum s oko 40 biljnih vrsta, koji se uzgajaju u staklenicima i vrtovima diljem svijeta, potječe od ishodišne azijske vrste Chrysanthemum indicum. Naziv chrysanthemum potječe od grčkih riječi χρυσός chrysos, što znači zlatan, i ἄνθεμον anthemon što znači cvijet. 

U Kini krizanteme najčešće daruju prigodom krštenja i na proslavama rođendana, a smatraju ih cvijećem sreće i boljitka. U Japanu je cvijet krizanteme simbol carske obitelji, a u obje zemlje se svake godine održavaju brojne izložbe i festivali krizantema, te natjecanja u uzgoju najljepših cvjetova i bonsai uzgoja. 

Stari kineski vrtlari krizanteme su kao ukrasne, jestive i ljekovite biljke uzgajali prije 3500 godina, vjerujući u njihovu životnu moć, upotrebljavajući kuhano korijenje kao lijek za glavobolju, mladice i latice kao dodatak salatama, a lišće za pripremu posebna pića. 

I danas se neke vrste krizantema koriste za pripremu čaja, te u kulinarstvu kao začin juhama i rižinom vinu. U kineskoj kuhinji lišće nekih vrsta krizantema kuha se kao zeleno povrće, a sitnim cvjetićima krizantema u Japanu ukrašavaju sashimi.

Otkad su krizanteme potkraj 17. st. donesene u Europu, oplemenjivanjem je stvoreno mnogo sorti, koje se cijele godine u zaštićenim prostorima uzgajaju za rez i kao lončanice, a vrlo su česte i u našim vrtovima. 

Više od 500 sorti bilo je poznato već u 17. st, a danas postoji oko 20 000 sorti, od toga oko 7000 u Kini. 

Budući da pripada porodici glavočika, krizantema ima cvatove sastavljene od tanjurasto ili kuglasto proširene cvatne osi na kojoj su gusto poredani sitni cjevasti i jezičasti ili samo jezičasti cvjetići. Prema njihovoj veličini, rasporedu, obliku i zastupljenosti, sorte krizantema razvrstavamo u različite tipove. 

Po nekim američkim klasifikacijama ima ih trinaest, no u nas se najčešće svrstavaju u šest glavnih tipova: jednostavni, loptasti, zrakasti, žličasti, pompon i anemone.

U našoj cvjećarskoj praksi ta se podjela još pojednostavnjuje pa se sve krupnocvatne loptaste i poluloptaste sorte nazivaju jednostavno krizantemama, sitnocvatne margaretama, špine su zrakaste i žličaste, a gumbeki su najsitniji s mnogo glavica tipa pompon ili anemone.

Cvjetovi krizantema mogu biti bijeli, žuti, svijetloljubičasti, ružičasti, crvenoljubičasti, brončani, narančasti ili crveni, dakle gotovo svih duginih boja, a duboko urezani, kopljasto-jajoliki listovi su tamno plavo-zeleni.

Koje god lijepe krizanteme budete izabrali za ukrašavanje grobova onih ljudi koji više nisu među vama, prisjetite se lijepih trenutaka što ste ih zajedno proveli, žaleći za onim što im niste stigli reći dok su bili uz vas, a željeli ste, kao i za onim što ste htjeli učinili za njih, a niste uspjeli za to izdvojiti malo svoga vremena.

Mušmula

Uz jabuku, krušku, dunju i oskorušu, skupini jezgričavih ili zrnastih voćaka iz potporodice lat. Maloideae, unutar velike porodice ruža, lat. Rosaceae, koju čini više od 100 rodova i 3000 biljnih vrsta, pripada i mušmula, lat. Mespilus germanica, nisko stablo ili grm visok od 2 do 5 metara. 

Najbolje uspijeva u područjima s umjereno vlažnom i toplom klimom, sa 600 - 700 mm oborina na godinu, na dubokim, plodnim, propusnim, umjereno vlažnim tlima. 

Dobro podnosi sušu i niske temperature, a drvo je žilavo i sporo raste pa ne strada ni pri temperaturama od - 35 Celzijevih stupnjeva. 

Može se uzgajati u krajevima sa srednjom godišnjom temperaturom od 8 do 9 Celzijevih stupnjeva, čak i na nadmorskim visinama od 900 do 1000 metara, na položajima izloženima svim stranama svijeta. 

Mušmula cvate kasno u proljeće, pa joj ne škode proljetni mrazovi.

Osim u jesen i za blage zime, mušmulu možete posaditi i u rano proljeće, najčešće pojedinačno uz rub tratine ili ispred visokog drveća uz niskostablašice i grmlje. 

Potreban joj je prostor od 15 m četvornih, a jama za sadnju mora biti duboka 60 cm s promjerom jedan metar.

Posadite jednogodišnju sadnicu, dobivenu cijepljenjem: okuliranjem ili običnim spajanjem, plemke mušmule na sjemenjak mušmule, divlje kruške ili oskoruše, te vegetativne podloge dunje: MA ili BC 29. 

Želite li oblikovati nisko stablo, na visini 60 - 70 cm sadnicu prikratite pa tijekom vegetacije ostavite 4 - 5 najljepših mladica za glavne kosturne grane. Sve ostale izbojke na deblu i granama tijekom ljeta redovito odstranjujte. 

Druge godine u proljeće glavne grane prikratite na duljinu od 30 cm kako bi se razvila pravilna piramidalna krošnja. 

Sljedećih nekoliko godina grane redovito prikraćujte, a poslije krošnju prorjeđujte da ne bude pregusta.

Mušmula prve plodove razvija u trećoj ili četvrtoj godini poslije sadnje, a u punoj rodnosti može dati 60 - 70 kg plodova po stablu. 

Za redovito plodonošenje jednogodišnje grančice svake godine prikratite na polovicu. Poslije dvadesete godine krošnju povremeno pomladite, kako donji dijelovi ne bi ogoljeli. Stabla mušmule otporna su na bolesti i štetnike, pa je dovoljno jedno prskanje bakrenim pripravcima u kasnu jesen ili u proljeće prije početka vegetacije, što će onemogućiti pojavu glavnih bolesti. 

Uz redovitu rezidbu, gnojidbu, te obradu ili zastiranje tla mušmula svake godine obilno rađa. Od cvatnje do dozrijevanja potrebno je 180 - 190 dana.

Zelenkastosmeđi, tamnosmeđi ili čokoladnosmeđi plodovi s proširenom čaškom, za berbe, poslije prvih mrazova u kasnu jesen, tvrdi su i opori. 

Jedite ih svježe tek kad omekšaju, a smeđe, sočno, kiselkasto meso postane kremasto. 

Zrele dospjele plodove mušmule možete prerađivati u voćnu pastu, marmeladu, liker, rakiju, a mogu se dodati jabučnici za brže bistrenje.

U hladnijim krajevima sjeverne Europe i na većim nadmorskim visinama mušmula može uspijevati samo kao ukrasno drvce. Plodovi se, naime, ne razvijaju jer su bijeli ili svijetloružičasti cvjetovi osjetljivi na hladnoću, pa ne dolazi do oplodnje.

Svi kultivari mušmule, a ima ih pedesetak, od čega ih je u uzgoju desetak, samooplodni su, a mogu biti krupnoplodni ili sitnoplodni, jabukoliki ili kruškoliki. 

U našim se krajevima najčešće uzgaja domaća krupnoplodna, krupna nizozemska i kraljevska mušmula.

Jorgovan presadite u jesen

Jedan od prvih grmova koje sam posadila u svom vrtu bio je obični jorgovan, lat. Syringa vulgaris, listopadna grmolika biljka ili niže stablo iz porodice maslina, lat. Oleaceae. Razgranato stablo jorgovana s uspravnim granama može biti visoko od 4 do 7 m. Iz tamnozelenih ovalnih ili srcolikih listova od svibnja do lipnja izviruju 20 - 30 cm dugački mirisni cvatovi, jednostavni ili ispunjeni, crvene, bijele, plave ili ljubičaste boje. Dok cvatu neumorno ih oblijeću pčele prikupljajući nektar i cvjetni prah; jorgovan je doista dobra i cijenjena medonosna biljka.

 

 

U vrtnim centrima se može nabaviti mnogo različitih kultivara jorgovana koji se razlikuju prema duljini, obliku, veličini, boji i građi cvatova; najčešće se razmnožavaju zelenim reznicama no moguće je i razmnažanje cijepljenjem te kulturom tkiva.

U našim vrtovima najčešće ih uzgajamo kao pojedinačna stabla ili grmove te kao ukrasnu živicu u osunčanim i polusjenovitim dijelovima vrta. 

Pogoduju im ocjedita, plodna, vlažna i blago alkalna tla. 

Grmove jorgovana povremeno treba prorijediti jer iz korijena svake godine rastu brojni izdanci. No ti izdanci imaju i dobru stranu jer korijenje iz kojega izrastaju učvršćuje tlo i sprečava eroziju tla u tom dijelu vrta, što može biti važno na nagnutom terenu. 

Ako se u dijelu vrta gdje rastu jorgovani rašire i zauzmu previše mjesta - mnogo više nego što je bilo u planu kad ste ih na to mjesto posadili - možete suvišne biljke izvaditi i presaditi na novo mjesto. 

Najpovoljnije vrijeme za sadnju i presađivanje listopadnih cvatućih grmova je jesen, listopad i studeni. No može se pričekati i do ožujka, pogotovo ako je tlo glinasto i vlažno.
Važno je da tlo kad budete presađivali jorgovan ne bude smrznuto ni natopljeno vodom. Prije presađivanja provjerite vlažnost tla tako da stisnete šaku zemlje. Ako se oblikuje kuglica koja se razmrvi kad ju ispustite na tvrdu površinu, vlažnost tla je povoljna.
Pažljivo izvadite jorgovan sa što više korijenja, pazeći da ne oštetite ono sitno.
Odrežite sve listove, ako ih još ima, odrežite propale i izrazito tanke mladice, a korijen prikratite na otprilike 30 cm.
Iskopajte široku jamu za sadnju, dovoljno duboku da mjesto na stabljici jorgovana koje je bilo u razini sa zemljom i poslije sadnje bude u razini sa tlom ili točno ispod površine.
Jama mora biti i dovoljno prostrana, tako da se korijenje može slobodno rasprostrijeti.

Je li jama dovoljno duboka provjerite tako da preko nje postavite dasku ili letvu pa uz nju postavite grm. Ako dio stabljike koji je do sad bio u tlu strši iznad daske produbite jamu još malo.
Pripremite mješavinu za sadnju, koja se sastoji od suhog i mrvičastoga plodnog vrtnog tla, treseta, komposta ili zreloga kompostiranoga stajskog gnoja, a možete dodati i šaku mineralnoga gnojiva s većim udjelom fosfora i kalija.
Stavite sadnicu u jamu, oko korijenja dodajte nekoliko lopata mješavine za sadnju pa lagano protresite biljku gore dolje.
Dodajte još malo mješavine i pritisnite oko korijenja šakama. Napunite jamu do polovice i lagano ugazite zemlju, počevši od vanjskog ruba. Potom zatrpajte jamu do kraja, tlo još jednom utabajte, pa prorahlite površinu grabljicama. Nakon sadnje grm temeljito zalijte, a grane prikratite za jednu trećinu.

Matičnjak razmnožite dijeljenjem grumena

U jednom kutu moga vrta, ispod stabla jabuke, raste melisa, pčelinja metvica tj. matičnjak lat. Melissa officinalis, ljekovita začinska medonosna zeljasta trajnica iz porodice usnača, lat. Labiatae. 

Potječe iz Sredozemlja, gdje samonikla raste po krčevinama, na napuštenim mjestima, starim zidovima, u zapuštenim vinogradima, uz rubove cesta, i to od razine mora do brdskih područja. 

U ostalim se krajevima često uzgaja u vrtovima jer se lako razmnožava sjemenom i vegetativno, a pobjegla je iz vrtova i udomaćila se i u prirodi.

Melisa može biti visoka od 30 do 60 cm, a širi se i proteže isto toliko. Najbolje uspijeva na sunčanom ili polusjenovitom, toplom i zaštićenom staništu, na srednje teškom, propusnom, umjereno vlažnu plodnu tlu neutralne reakcije s mnogo humusa. Vrlo je otporna na niske temperature, a dobro podnosi i sušu. 

Ne orezujemo li biljku redovito, matičnjak može djelovati neuredno te izgledati kao korov, pa se najčešće uzgaja na posebnoj gredici za začinske i ljekovite biljke, a ne u cvjetnjaku ili povrtnjaku.

Svjetlozeleni, naborani, jajoliki, 2,5 - 7 cm dugački listovi, pilasto nazubljenih rubova, prekriveni mekanim dlačicama, smješteni su nasuprotno u parovima na četvrtastim razgranatim stabljikama. Zgnečite li ih, oslobađa se specifičan veoma ugodan miris po limunu. 

Blijedožućkasti do blijedoljubičasti cvjetići nisu aromatični, sitni su i neugledni, a nastaju cijelo ljeto na cvatnim klasovima što se izdižu iznad listova.

Miris matičnjaka jako privlači pčele i druge kukce, pa je melisa poželjna i u voćnjacima i vinogradima jer omogućava bolje oprašivanje. 

Pčelari mogu pomoću pčelinje metvice vratiti odbjegao roj pčela koji se okupio u krošnji nekog stabla jer miris melise privuče maticu - biljka je po tome i dobila narodno ime matičnjak.

Melisu možete razmnožiti sjemenom u travnju te dijeljenjem grumena u proljeće ili, što je za biljku mnogo povoljnije, u ranu jesen. 

Grumene starih biljaka koje su se jako raširile izvadite štihačom pa razdijelite na nekoliko dijelova. Svaki manji grumen ili pojedine biljčice posadite na razmak od 40 cm na novo mjesto na svježe pripremljenu gredicu obogaćenu kompostom. 

Kad se matičnjak na novoj gredici dobro razvije, mirisno lišće i vrhove mladica režite što češće, nekoliko puta tijekom vegetacije. 

U prvoj godini nakon sadnje ne režite ih prečesto; omogućite mladim biljkama da se dobro ukorijene. Uvijek berite samo mlado lišće, jer staro lišće nije tako aromatično, a često postane bljutavo i pljesnivo. 

Posadite li nekoliko biljaka uz rub vrtne staze, svaki put kad kraj njih prođete i nogama okrznete lišće, vrtom će se proširiti ugodan limunski matičnjakov miris.

Mirisno lišće matičnjaka bogato eteričnim uljem u kojem ima citrala tj. geraniol aldehida, citronelala, geraniola i sličnih spojeva, rabi se za aromatiziranje vrućih i ledenih čajeva, začinskog maslaca, salata od sirova povrća te raznih jela od jaja, mesa, riba i gljiva. 

Izvrsno je i za ukrašavanje i aromatiziranje slastica, pudinga, koktela, deserta, sladoleda i voćnih salata, a u kuhinji zamjenjuje i limunovu koricu. 

No ugodna aroma matičnjaka dolazi do izražaja samo ako se lišće ne skuha. Kuhanjem i sušenjem aroma se brzo gubi, pa je najbolje svježe lišće smrznuti, npr. u kockicama leda. 

Melisa je i poznata ljekovita biljka, njegovi pripravci ublažavaju grčeve, djeluju antibakterijski i blago sedativno. Najčešće se upotrebljavaju za ublažavanje živčanih bolesti, živcima izazvanih želučanih i crijevnih tegoba, migrene, živčanih srčanih tegoba, a osobito u djece poboljšavaju i apetit.

Začinska sol

Začinsku sol pripremite tako da dobro operete, ostružete i sitno naribate korijenje mrkve, peršina, celera i pastrnjaka. Mrkve može biti dvostruko više od ostala povrća. 

Lišće celera i peršina nasjeckajte, pa sve pomiješajte s morskom solju u omjeru 2:1 (na 2 kg korjenastog povrća dodajte 1 kg soli). 

Ostavite da odstoji u hladnoj smočnici u čeličnoj posudi s poklopcem 48 sati. 

Istresite u veliki pleh, pa u što tanjem sloju polako sušite u pećnici na 80°C - vrata pećnice neka budu odškrinuta kako bi izlazila para - sve dok se mješavina povrća i soli ne skrutne, tako da se lako drobi među prstima. 

Izvadite iz pećnice, ostavite da se ohladi, pa malo pomalo sameljite u sjeckalici. 

Uspite u posve suhe staklenke i nepropusno zatvorite. 

Domaću začinsku sol rabite kao dodatak juhama, varivima, složencima i sličnim jelima.

Mrkva u slanoj vodi

Za konzerviranje mrkve u slanoj vodi korijenje operite i ostružite tupom stranom nožića.
Veće korijenove narežite na kolutiće, a manje ostavite cijele.
Blanširajte ih u slanoj vodi 5 - 10 min, ovisno o veličini.
Ohladite u hladnoj vodi, ocijedite i složite u staklenke.
Prelijte prokuhanom slanom vodom - na 1 l vode dodajte 20 g soli i 2 kockice šećera - hermetički zatvorite i sterilizirajte pri temperaturi 100°C prvi dan 90 minuta, te drugi dan još 90 minuta.
Kad se staklenke posve ohlade spremite u hladnu smočnicu.
Tako konzerviranu mrkvu možete čuvati nekoliko mjeseci i koristiti je za pripremu raznih povrtnih i mesnih jela te dodavati miješanim salatama od graha, slanutka, graška, leće, zelene salate, endivije, radiča, naribane korabice ili rotkve, začinjenima preljevom od meda, limunova soka, ulja i malo soli.

Mrkvu vadite u jesen

Premda je kao ljudska hrana poznata već više od 4 000 godina, mrkva, lat. Daucus carota, dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice štitarki, podrijetlom iz srednje Europe i zapadne Azije, jedna od glavnih povrtlarskih kultura postala je tek u 19. stoljeću. Tada su nastale i najpoznatije sorte, francuske, nizozemske i engleske, primjerice nantes, duwicker, carentan i pariška, koje se i danas često uzgajaju. 

Zadebljalo korijenje što služi kao hrana i za ljude i za stoku, sadržava 88,77 % vode, 6,72 % dušikovih tvari, 7,72 % ukupnih šećera, veoma malo masti, 1,67 % celuloze te mnogo vitamina i mineralnih tvari. Pepeo mrkve sadržava najviše kalija, no ima i kalcija, magnezija, bora, fluora, kroma, joda, broma, bakra, molibdena, litija, kobalta te drugih minerala u tragovima. 

Mrkva sadržava mnogo karotena - to je provitamin A, te ostale važne vitamine: tiamin, nikotinsku kiselinu, riboflavin, pantotensku kiselinu, biotin, folnu kiselinu, inozit, askorbinsku kiselinu i tokoferol.

Dio uroda mrkve poberemo ljeti dok ju prorjeđujemo, no glavno vrijeme za vađenje mrkve, osobito kasnih sorti, ipak je jesen. 

Ovisno o roku sjetve, korijenje vadite za suha vremena u listopadu i studenom, kad lišće mrkve malo požuti ili pocrveni, ali prije nego što posve uvene. 

Kako bi korijenje sadržavalo što manje nitrata, čupajte ga ili vadite štihačom ujutro, pa ostavite da se prosuši na gredici do večeri. 

Tako će sitno upijajuće korijenje otpasti, a nitrati u biljci pregradit će se u neškodljive spojeve. 

 

Imate li veću količinu mrkve, spremite ju u vlažan pijesak ili treset i čuvajte je pri temperaturi 0°C u izoliranu duboku klijalištu, u trapu ili hladnu podrumu. 

Jedan dio uroda možete i zamrznuti, konzervirati u slanoj vodi, osušiti ili iskoristiti za pripremu začinske soli.