Božur

Iako u svibnju cvatu i perunike, i ukrasne lupine, i klinčići, i ivančice, i zvončići, i srdašce i druge proljetne trajnice, ni jedna nije tako lijepa i miomirisna niti Staroj vrtlarici tako srcu draga kao peonija, lat. Paeonia sp., odnosno plemeniti božur, dugovječna visoka zeljasta trajnica iz porodice žabnjaka. 

Premda početkom svibnja zna biti hladno i vjetrovito, a povremeno pljusne i kiša, božur upravo tada počinje cvasti. Iznad višestruko režnjevitog lišća, dekorativnog tijekom cijele vegetacije, izdižu se dugačke cvjetne stapke s po nekoliko prekrasnih krupnih - promjer vršnog cvijeta može biti od 12 do 17 cm - bijelih, ružičastih ili crvenih, jednostavnih, polupunih ili punih cvjetova nalik na velike ruže. Kad prođeš pokraj njih dok cvatu još dugo te prati njihov iznimno ugodan miris. 

A kad ih ubereš i staviš u vazu predivno miriši cijela kuća.

Premda cvatnja ne traje dugo – posadite li nekoliko različitih kultivara cvatnja može potrajati od 6 do 8 tjedana - božur zaslužuje mjesto u svakom vrtu, jer ljepota cvjetova nadoknađuje njihovu kratkotrajnost. A svi dobro znamo da sve što je lijepo, kratko traje.
Teški cvatovi, osobito ako se smoče na kiši, rado polegnu do zemlje. 

Stoga ih svake godine kad božuri počnu cvasti poduprite, a ocvale cvjetove redovito otkidajte.

Svake godine u proljeće tlo ispod biljaka zastrite usitnjenim lišćem, korom i travom da se tlo ne bi tijekom ljeta isušivalo. Korijenje božura će tako tijekom cijele vegetacije uvijek imati dovoljno vlage.

Ljeti, osobito ako je suho i vruće, božure povremeno zalijte kako bi se zeleni listovi, koji su također dekorativni, normalno razvijali. 

Božuri, aristokracija među zeljastim trajnicama, najbolje uspijevaju na punom suncu ili u djelomičnoj sjeni, na otvorenim položajima, no zaštićenim od ranojutarnjeg sunca, na propusnu humoznu plodnu vrtnom tlu, kao samostalna biljka na tratini, ispred grmlja na cvjetnoj gredici ili uz jezerce. 

U kasno ljeto svake godine pognojite ih kompostom, a u jesen, kad listovi poprime bakrenastosmećkastu boju, poslije prvog mraza koji će ofuriti lišće, stabljike odrežite do zemlje. 

Peonije odlično podnose niske temperature, zimi im nije potrebna nikakav zaštita, a ne škodi im ni previše vlage u tlu. Nekoliko grmova što sam ih presadila pretprošle godine u dvorište na selu preživjelo je već dvije poplave. A sad kad su to preživjeli - cijelo dvorište oko kućice na selu prošle je zime neko vrijeme bilo na dnu "oceana" - živjet će vječno.

Plemeniti božur može biti visok 60 -100 cm, a velike starije grmolike biljke zauzimaju površinu od oko 1 m². Budete li ih poželjeli posaditi i u svome vrtu, toliko mjesta bi trebalo osigurati svakoj biljci. 

Izaberite pogodno mjesto izloženo pogledima na kojem će veliki grmovi peonije doći do punog izražaja. 

Ne sadite ih među druge trajnice na cvjetne gredice jer je božur "vuk samotnjak" i ne voli da mu se druge biljke "pletu oko nogu". 

Ako baš morate pokraj ili ispred božura nešto posaditi, neka to budu niske trajnice, kao ognjica, lat. Iberis sempervirens, jastučasti plamenak, lat. Phlox subulata, ili čestoslavica, lat. Veronica prostrata, ali ne sadite ih nikad preblizu peonije.

Rana jesen, a to je razdoblje od 23. rujna do kraja listopada, najpovoljnije je doba za sadnju, dijeljenje i presađivanje božura. 

Prije sadnje tlo duboko prekopajte i obilno pognojite zrelim kompostom, lisnjačom ili kompostiranim stajskim gnojem upotrijebivši najmanje 20 l na četvorni metar. 

Dijelove zadebljalog vretenastog korijena koji su poprilično krhki, s najmanje 2 - 3 dobro razvijena pupoljka posadite plitko, na razmak od najmanje 60 cm, tako da ružičasti pupovi na korijenovu vratu budu pokriveni sa samo nekoliko cm zemlje. 

Preduboko posađen božur mnogo godina neće procvasti. Čak i ako ste pravilno posadili, čekat ćete, osobito ako ih dijelite i presađujete, najmanje 2 - 3 godine, da se biljke dobro ukorijeni i udomaće na novom staništu pa da iz lišća u svibnju izrone predivni mirisni cvjetovi.

Većina ukrasnih kultivara peonija koji se danas uzgajaju kao krasnice u vrtovima, potječe od hibrida nastalih međusobnim križanjem velikog broja europskih i azijskih vrsta što se vode pod zajedničkim nazivom plemenita, lipanjska tj. kineska peonija, lat. Paeonia lactiflora. Najpoznatiji kultivari su festiva maxima punih bijelih cvjetova s crvenim mrljama pri bazi latica, kansas s punim purpurnim cvjetovima te sarah bernhardt velikih svijetloružičastih cvjetova s bjelkastosrebrnastim rubom. 

Osim plemenite peonije u našim je vrtovima česta i obična ili svibanjska peonija, lat. Paeonia officinalis, koja u divljem obliku raste u gotovo cijeloj Europi, a premda je cijela biljka otrovna, poznata je od davnina i kao ljekovita biljka. Koristi se i za proizvodnju parfema i drugih kozmetičkih proizvoda. Kao ukrasne biljke u vrtovima uzgajamo njene najpoznatiji varijetete: bijel božur (alba plena) i ružičasti božur (rosea plena).

Za ranu cvatnju u prirodnim vrtovima uzgaja se i travanjska peonija, lat. Paeonia mlokosewitschii, visoka oko 50 cm, s jednostavnim žutim cvjetovima.
Koji god kultivar posadili, izvanredni božuri, oduvijek veoma omiljeni u našim vrtovima, svojim će vas predivnim mirisnim cvjetovima veseliti desetljećima, tijekom cijeloga vašega života.

Stapelija

Prije mnogo godina, kad je Stara vrtlarica bila mlada djevojka, teta Luce, sestra moje bake, dala mi je komadić stabljike jedne neobične biljke i rekla mi nek' si je ukorijenim pa ću kad procvate vidjet' kak' ima lijepe cvjetove. 

Utisnula sam tu reznicu u mali lončić u zemlju za kaktuse, ona se ubrzo ukorijenila, a iz nje se razvila lijepa biljka koja potkraj ljeta i u jesen na mom balkonu već dugi niz godina neumorno cvate. 

I ove se godine među zadebljanim stabljikama razvilo nekoliko cvjetnih pupova pa ova neobična biljka širi svoje zvjezdolike cvjetove baš ovih dana. 

Dok sam studirala, listajući jednu knjižicu o sukulentima, ustanovila sam da je to stapelija, lat. Orbea variegata, skromna mesnatica iz biljne porodice svilenica, lat. Asclepiadaceae, podrijetlom iz istočne i južne Afrike, koju su u Europu donijeli misionari još u 17. stoljeću. 

Biljka je veoma promjenljiva, i po veličini i po obliku, i po boji, i po načinu rasta, i po građi cvijeta. Zadebljane zelene, sivozelene ili zelenkastosmeđe uglaste mesnate stabljike dugačke su desetak centimetara. Neobični atraktivni zvjezdoliki cvjetovi s pet krakova, promjera 5 -7 cm, najčešće su žutozeleni, ali je veći dio cvijeta prekriven crvenkastosmeđim mrljama i točkicama.

No oni nisu tako lijepi zato da bismo im se mi divili, nego se biljka laticama koje nalikuju na trulo meso služi kako bi privukla muhe ili kornjaše strvinare koji joj pomažu pri oprašivanju.

Ne samo izgled latica nego i miris strvine kojega cvjetovi stapelije kratkotrajno izlučuju služi za primamljivanje oprašivača. Stoga je ta biljka dobila naziv strvosmrad.
No to ime ne zvuči baš lijepo pa ju u hortikulturi, prema prijašnjem latinskom nazivu, radije nazivamo stapelijom.

Ako kukci uspjelo prenesu pelud – uzgajivači kaktusa i sukulenata u staklenicima to čine kistom, a na mom je balkonu nekoliko puta došlo i do prirodnog oprašivanja - iz cvijeta će se razviti duguljast plod pun svijetlosmeđih plosnatih sjemenki.
Veoma su lagane i opremljene dugačkim bijelim paperjastim dlačicama pa ih lako raznosi i najmanji povjetarac.

                                                                                                                                                   

   

Želite li stapelije razmnožiti generativno, sjemenke valja posijati odmah nakon dozrijevanja. Pri temperaturi 21 - 25°C niknu za tri do četiri dana. Kad biljčice porastu presadite ih pojedinačno u lončiće.

Stapeliju je ipak mnogo jednostavnije i lakše u proljeće razmnožiti vegetativno, dijelovima stabljike odlomljenim od matične biljke, koje često već imaju i po nekoliko korjenčića.
Stabljike možete i razrezati na nekoliko reznica duljine oko 5 cm, ostaviti ih da se nekoliko dana osuše, pa utisnuti u supstrat za ukorjenjivanje, sastavljen od treseta i pijeska, bilo pojedinačno u male lončiće ili u plitku posudu. 

Smjestite ih na prozorsku klupčicu u polusjeni; pri temperaturi 20 - 22 °C ubrzo će se razviti korijenje. Dobro razvijene nove biljke nakon nekoliko tjedana presadite u ukrasne plitke posudice.

Tijekom cijele godine stapelija bi trebala biti smještena na vrlo svijetlom mjestu. Ljeti može biti na balkonu ili na terasi u polusjeni ili na suncu – na suncu će njeni zadebljni izbojci poprimiti crvenkast nahuk – a zimi u što svjetlijoj prostoriji u kojoj temperatura neće biti ni viša ni niža od 10 do 15°C.

Kad biljku nakon prezimljavanja iznesete na otvoreno, nekoliko dana neka bude u polusjeni da žarko sunce ne oprži stabljike.

Stapelija najbolje uspijeva u glinenoj plitkoj posudi, u propusnu humusno pjeskovitu supstratu s drenažnim slojem šljunka na dnu. Ljeti ju zalijevajte oskudno, tek kad se supstrat osuši. 

Zimi je samo povremeno zalijte, tek toliko da se mesnati izboji ne smežuraju. Starije biljke, kad prerastu posudu, presadite u ožujku u svježu mješavinu za kaktuse i sukulente, smjestite je na balkon i čekajte da neobična stapelija u kolovozu opet procvate.

Rogač

Od kolovoza pa sve do kasne jeseni na našim otocima, u srednjoj i južnoj Dalmaciji cvate rogač, lat. Ceratonia siliqua, vazdazeleno drvo podrijetlom iz Sirije i Palestine. 

Osnivajući trgovačka uporišta po jadranskom primorju, nekoliko stoljeća prije Krista, u naše su ga krajeve vjerojatno donijeli Grci.

Stablo rogača može biti visoko 10 - 15 metara, a lijepa gusta krošnja ispunjena je parno perastim kožastim sjajnim tamnozelenim listovima. 

Uspravni grozdasti cvatovi duljine 6 - 8 cm rastu postrance na starijim granama, a sastavljeni su od malih neuglednih tamnocrvenih jednospolnih, rijetko dvospolnih cvjetića. 

Rogač je dvodomna biljka, pa su na pojedinim biljkama samo muški cvjetovi s prašnicima ili ženski s duguljastim plodnicama.

                                                                                       muški cvjetovi - prašnici

                                                                     ženski cvjetovi - plodnice 

Iz ženskih se cvjetova poslije cvatnje, na početku zime, zameću plodovi: plosnate, žilave, kožaste, blago povijene, tvrde, sjajne i suhe tamnocrvenosmeđe mahune. One dozrijevaju 11 mjeseci, do iduće jeseni, pa se na stablu rogača istodobno mogu vidjeti i cvatovi i plodovi. 

Mahune rogača otpadaju kad u njima dozore i štropoću vrlo tvrde, eliptične, plosnate, sjajne crvenosmeđe sjemenke. Ujednačene su veličine i težine, pa su se prvobitno upotrebljavale kao uteg za dragulje od jednog karata. 

Rogač dobro uspijeva na vapnenim krševitim tlima jer razgranato korijenje prodire duboko u tlo i pronalazi dovoljno vlage. Odlično podnosi sušu pa je prikladan za pošumljavanje krša. Smetaju mu jedino oštri hladni vjetrovi pa ga treba uzgajati na terasiranim terenima, na toplim zaštićenim položajima. 

Stablo se smrzava pri temperaturama nižim od - 8 °C, a zametnuti plodovi pri - 6 °C. Za krajnje oštrih zima mogu se smrznuti i krošnja i deblo, ali se obnove izdancima iz korijenova vrata. 

Rogač sporo raste - pojedina stabla mogu doživjeti i dvjestotinjak godina, a veoma se uspjelo može uzgajati i kao minijaturno stabalce - bonsai. 

Rogač se može razmnažiti sjemenom i cijepljenjem pitomih sorti na sjemenjake, a u rod dolazi za 6 - 8 godina. Budući da teško podnosi presađivanje, pojedinačna stabla u vrtu u područjima s blagom klimom možete uzgojiti tako da nekoliko sjemenki posijete izravno na mjesto uzgoja. Nakon nicanja ostavite samo jednu biljku, pa ju sljedeće godine okulirajte. 

Stablo rogača u dovoljno velikoj posudi dobro uspijeva i u posudama na dvorištu, na balkonu ili na terasi, pa godinama može biti lijep ukrasni element naših vrtova i u jadranskom i u kontinentalnom području.

 

Suhe mahune rogača, koje obiluju ugljikohidratima, bjelančevinama i trijeslovinama, nisu pokvarljive, pa su ih nekad cijenili kao osobito prikladnu hranu za pomorce na dugim putovanjima. Prema biblijskoj priči, Ivan Krstitelj preživio je u pustinji zahvaljujući upravo rogaču. 

Smeđe mahune rogača cjelovita su hrana i za ljude i za stoku, pa su služile za prehranu i hranidbu britanske konjice na početku 19. stoljeća. Mogu se grickati cijele ili mljeti u brašno za pripremu kolača. 

Rogačevo je brašno ljepljivo, upija vodu i bubri, pa se još od staroga vijeka upotrebljava za ublažavanje dugotrajna proljeva, osobito u djece, olakšavanje probave i ublažavanje žgaravice. Dnevna je doza za djecu 15 grama rogačeva brašna pomiješana s jabučnom kašom, a odrasli smiju uzimati oko 20 grama. Trijeslovine rogača sprječavaju razvoj bakterija, nisu topive u vodi, ne vežu proteine nego inaktiviraju toksine.

Drvo rogača tvrdo je i sjajno, pogodno za tokarske proizvode, intarzije i štapove za šetnju.

Pupavice ili rudbekije

Gotovo u svakom vrtu tijekom ljeta, od početka srpnja pa sve do konca listopada, možemo ugledati zlatnožute glavice pupavica, cvatućih biljaka iz roda Rudbeckia. I one, kao i mnoge druge vrste cvijeća za koje volimo vjerovati da su starinske europske biljke, potječu iz Sjeverne Amerike. Od tridesetak vrsta toga roda, što jednogodišnjih što višegodišnjih biljaka, u našim vrtovima su najčešće trajnice: R. fulgida, visoka 40-80 cm, te R. laciniata, R. nitida i R. maxima, a nešto rjeđe viđamo jednogodišnje pupavice, lat. Rudbeckia hirta i R. bicolor.
Pupavice najbolje uspijevaju na žarkom suncu i odlično podnose sušu, jer ishodne vrste rastu u vrućim i suhim američkim prerijama, poljima, uz ceste i uz rubove svijetlih šuma.
Rudbeckia fulgida je grmolika višegodišnja zeljasta biljka oštro dlakave stabljike koja obilno cvate od srpnja do listopada. Njene cvatne glavice na obodu imaju žute jezičaste cvjetove, a središnji cjevasti cvjetovi su crnosmeđi.
Najpoznatiji i najomiljeniji kultivar ove vrste je goldsturm zlatnožutih cvatova i tamnozelenih listova kompaktna rasta.

                                                                                                       Rudbeckia fulgida 

                                                         

Rudbeckia laciniata, do 2 m visoka trajnica, gole je stabljike, a u gornjem dijelu se razgranjuje. Listovi su joj svjetlije zeleni i perasto urezani s nejednakim ispercima. Žute cvatne glavice lijep su ukras u vrtu, ali su pogodne i kao rezano cvijeće za kuću. Smještene su na dugim stapkama, a pojavljuju se od srpnja do rujna. 

Kod nas je najčešći kultivar goldball, poznat još od 1894. god. Najčešće ga možete vidjeti u predgrađima i u seoskim vrtovima gdje ih ljubitelji pupavica uzgajaju uz plot kako bi visoke stabljike te biljke mogli privezati. 

Ova višegodišnja visoka pupavica najbolje uspijeva na vlažnim tlima na suncu ili u polusjeni. Prije više od 200 godina Rudbeckia laciniata pobjegla je iz naših vrtova i kao podivljala vrsta raširila se po cijeloj Europi.

                                                                                                                       Rudbeckia laciniata 

                                                     

Po raskošnoj cvatnji poznata je i jednogodišnja rudbekija, lat Rudbeckia hirta, visoka 60 - 100 cm, koja također cvate od srpnja do rujna. 

Cvatne glavice mogu biti promjera i do 10 cm, vanjski jezičasti cvjetovi su žuti, a  mogu biti djelomično prekriveni crvenosmeđim, smeđim i brončanim mrljama.

Najpoznatije su sorte tetragloriosa, herbstwald, rustic dwarf, green eyes, marmalade, kelvedon star i druge. 

                                                                                                           Rudbeckia hirta 

                                                          

Jednogodišnje rudbekije se razmnažaju sjemenom, a često se i same zasijavaju. 

Tamnosmeđe sjemenke posijte izravno na cvjetne gredice u travnju. 

Ako želite da lijepe žute rudbekije počnu cvasti prije početka srpnja, tijekom ožujka i travnja u posudicama uzgojite presadnice. Posadite ih na cvjetne gredice kad prođe opasnost od proljetnih kasnih mrazova. 

Jednogodišnje pupavice možete posijati i tijekom ljeta kao što sijemo maćuhice i druge dvoljetnice. U tom slučaju prizemna rozeta s dlakavim listovima prezimi, a iz nje se sljedeće godine razvijaju cvatovi na dugačkim stapkama. A dok prelijepe pupavice cvatu, na njih često slijeću leptiri. 

I jednogodišnje i višegodišnje rudbekije tijekom ljeta berite za uljepšavanje kuće u vazama i cvjetnim aranžmanima. Dok cvatu, redovito klanjajte osušene cvatne glavice, kako bi se cvjetnjak što dulje, sve do konca jeseni lijepo žutio.

Dio cvatova ostavite da se osuše na biljci, pa će i zimi, primjerice uz osušene cvatove tuste koke i ukrasne trave, uljepšati vrt i poslužiti kao hrana pticama.

Jednogodišnje će rudbekije poslije cvatnje odumrijeti, pa im ostatke uklonite, a trajnicama odrežite sve stabljike pri tlu. 

Svakih 4 - 5 godina, osobito ako budu preguste, u jesen ili u proljeće višegodišnje pupavice izvadite, razdijelite i nanovo posadite, kako biste ih potaknuli na nov rast.

Prije sadnje tlo obogatite kompostom i dobro prorahlite.
Visoke vrste posadite u pozadinu cvjetne gredice ili uz ogradu, a u proljeće ih prikratite i osigurajte im oslonac.
Niže su vrste grmolika rasta, stabljike su im čvrste pa im oslonac nije potreban, a lijepo pristaju i u sredinu i na prednji dio cvjetnjaka, jer se kuglasto rašire sve do tla.