Pupavice ili rudbekije

Gotovo u svakom vrtu tijekom ljeta, od početka srpnja pa sve do konca listopada, možemo ugledati zlatnožute glavice pupavica, cvatućih biljaka iz roda Rudbeckia. I one, kao i mnoge druge vrste cvijeća za koje volimo vjerovati da su starinske europske biljke, potječu iz Sjeverne Amerike. Od tridesetak vrsta toga roda, što jednogodišnjih što višegodišnjih biljaka, u našim vrtovima su najčešće trajnice: R. fulgida, visoka 40-80 cm, te R. laciniata, R. nitida i R. maxima, a nešto rjeđe viđamo jednogodišnje pupavice, lat. Rudbeckia hirta i R. bicolor.
Pupavice najbolje uspijevaju na žarkom suncu i odlično podnose sušu, jer ishodne vrste rastu u vrućim i suhim američkim prerijama, poljima, uz ceste i uz rubove svijetlih šuma.
Rudbeckia fulgida je grmolika višegodišnja zeljasta biljka oštro dlakave stabljike koja obilno cvate od srpnja do listopada. Njene cvatne glavice na obodu imaju žute jezičaste cvjetove, a središnji cjevasti cvjetovi su crnosmeđi.
Najpoznatiji i najomiljeniji kultivar ove vrste je goldsturm zlatnožutih cvatova i tamnozelenih listova kompaktna rasta.

                                                                                                       Rudbeckia fulgida 

                                                         

Rudbeckia laciniata, do 2 m visoka trajnica, gole je stabljike, a u gornjem dijelu se razgranjuje. Listovi su joj svjetlije zeleni i perasto urezani s nejednakim ispercima. Žute cvatne glavice lijep su ukras u vrtu, ali su pogodne i kao rezano cvijeće za kuću. Smještene su na dugim stapkama, a pojavljuju se od srpnja do rujna. 

Kod nas je najčešći kultivar goldball, poznat još od 1894. god. Najčešće ga možete vidjeti u predgrađima i u seoskim vrtovima gdje ih ljubitelji pupavica uzgajaju uz plot kako bi visoke stabljike te biljke mogli privezati. 

Ova višegodišnja visoka pupavica najbolje uspijeva na vlažnim tlima na suncu ili u polusjeni. Prije više od 200 godina Rudbeckia laciniata pobjegla je iz naših vrtova i kao podivljala vrsta raširila se po cijeloj Europi.

                                                                                                                       Rudbeckia laciniata 

                                                     

Po raskošnoj cvatnji poznata je i jednogodišnja rudbekija, lat Rudbeckia hirta, visoka 60 - 100 cm, koja također cvate od srpnja do rujna. 

Cvatne glavice mogu biti promjera i do 10 cm, vanjski jezičasti cvjetovi su žuti, a  mogu biti djelomično prekriveni crvenosmeđim, smeđim i brončanim mrljama.

Najpoznatije su sorte tetragloriosa, herbstwald, rustic dwarf, green eyes, marmalade, kelvedon star i druge. 

                                                                                                           Rudbeckia hirta 

                                                          

Jednogodišnje rudbekije se razmnažaju sjemenom, a često se i same zasijavaju. 

Tamnosmeđe sjemenke posijte izravno na cvjetne gredice u travnju. 

Ako želite da lijepe žute rudbekije počnu cvasti prije početka srpnja, tijekom ožujka i travnja u posudicama uzgojite presadnice. Posadite ih na cvjetne gredice kad prođe opasnost od proljetnih kasnih mrazova. 

Jednogodišnje pupavice možete posijati i tijekom ljeta kao što sijemo maćuhice i druge dvoljetnice. U tom slučaju prizemna rozeta s dlakavim listovima prezimi, a iz nje se sljedeće godine razvijaju cvatovi na dugačkim stapkama. A dok prelijepe pupavice cvatu, na njih često slijeću leptiri. 

I jednogodišnje i višegodišnje rudbekije tijekom ljeta berite za uljepšavanje kuće u vazama i cvjetnim aranžmanima. Dok cvatu, redovito klanjajte osušene cvatne glavice, kako bi se cvjetnjak što dulje, sve do konca jeseni lijepo žutio.

Dio cvatova ostavite da se osuše na biljci, pa će i zimi, primjerice uz osušene cvatove tuste koke i ukrasne trave, uljepšati vrt i poslužiti kao hrana pticama.

Jednogodišnje će rudbekije poslije cvatnje odumrijeti, pa im ostatke uklonite, a trajnicama odrežite sve stabljike pri tlu. 

Svakih 4 - 5 godina, osobito ako budu preguste, u jesen ili u proljeće višegodišnje pupavice izvadite, razdijelite i nanovo posadite, kako biste ih potaknuli na nov rast.

Prije sadnje tlo obogatite kompostom i dobro prorahlite.
Visoke vrste posadite u pozadinu cvjetne gredice ili uz ogradu, a u proljeće ih prikratite i osigurajte im oslonac.
Niže su vrste grmolika rasta, stabljike su im čvrste pa im oslonac nije potreban, a lijepo pristaju i u sredinu i na prednji dio cvjetnjaka, jer se kuglasto rašire sve do tla.

Pupoljka

Na suhu siromašnu pjeskovitu tlu, na kojem zahtjevnije biljke ne uspijevaju baš najbolje, izvrsno se snalazi pupoljka ili pupoljica, lat. Oenothera fruticosa subsp. glauca, ranije poznata, osobito u starijoj cvjećarskoj literaturi, pod botaničkim imenom O. tetragona, veoma skromna niska zeljasta trajnica iz porodice pupoljki, lat Onagraceae, podrijetlom iz Sjeverne Amerike. 

Vjeruje se da većina ukrasnih kultivara, kao lady brookborough, sonnenwende, youngii, highlights, yellow river i drugi, koji se uzgajaju na cvjetnim gredicama u vrtovima, potječu baš od ove podvrste. 

Na glinovitim teškim i vlažnim tlima pupoljica ne uspijeva dobro, a u sjenovitim dijelovima vrta ta se nezahtjevna trajnica poprilično izduži. Stoga su za nju najpovoljnije cvjetne gredice izložene izravnom suncu cijeli dan odnosno više od 6 sati. 

U svibnju i lipnju iz njezinih se uz tlo priljubljenih crvenkastih lisnih rozeta izdižu cvjetne stapke visoke 30 - 40 cm s crvenkastim duguljastim cvjetnim pupovima. 

Iz njih se razvijaju izrazito žarkožuti svilenkasti zdjeličasti cvjetovi, promjera od 3 do 4 cm, koji privlače pčele, leptire i ptičice. 

Slično djeluju i na vrtlarice i vrtlare: kad prolazite vrtom, tako se ističu i privlače vas da ih jednostavno morate pogledati. A kad pogledate samo jedan cvijet, imate osjećaj da gledate malo žarko sunašce.

Pupoljka na cvjetnoj gredici danima obilno cvate, a predvečer ugodno miriši. Noću, kao i za oblačna i kišovita vremena cvjetovi se zatvaraju. Do kraja ljeta iz njih će se razviti smeđi plodići i u njima sjemenke.

Nakon cvatnje nadzemni dio biljke odumire i suši se pa u rujnu osušene cvjetne stapke odrežite u razini sa zemljom. 

Iz vriježa, djelomično nadzemnih, a djelomično podzemnih stabljika pupoljke, do jeseni se razvijaju niske guste crvenkaste lisne rozete jer biljka u tom obliku prezimljuje. 

U proljeće možete suvišne rozete pažljivo počupati. Ne budete li redovito prorijeđivali novonastale lisne rozete, oblikovat će se pregusta skupina koja može djelovati poprilično neuredno. 

Premda se može kao i ostale trajnice razmnožiti i sjetvom sjemenčica u jesen i ukorjenjivanjem vršnih zelenih reznica u proljeće, pupoljku, tu pomalo neobičnu višegodišnju biljku, najjednostavnije je razmnožiti dijeljenjem dobro razvijenih lisnih rozeta.

Budete li od nekoga tko ih ima previše dobili na dar pun sandučić tih rozeta s korijenom, posadite ih na razmak od 30 - 40 cm na sunčanu gredicu, u dijelu vrta izloženom suncu gotovo cijeli dan, gdje će pupoljka dosezati visinu od 30 - 50 cm i svake godine obilno cvasti.

Poslije cvatnje, pupoljka - u Americi poznata pod nazivom sundrops - nije baš privlačna pa to nije biljka za prednje dijelove vrta izložene pogledima prolaznika na ulici. 

No uz povrtnjak, na sunčanoj gredici iza kuće, pupoljka u kasno proljeće, kad se iznad lišća svake godine nanovo pojave cvjetovi, doista može uljepšati svako dvorište i kao magnet privući pčelice, leptire i ptičice.

Perunike razmnožite dijeljenjem podanka

Poslije sunovrata, tulipana i ostalog proljetnog cvijeća, u svibnju i lipnju vrtom dominiraju perunike, lat. Iris sp., velika skupina zeljastih trajnica koja je latinski naziv dobila po Iridi, odnosno Iris, lijepoj grčkoj boginji duge i glasnici bogova.

                                                                                Plava bradata perunika. lat. Iris germanica

Tisuće sorti brojnih ishodnih vrsta i njihovih hibrida gotovo svih boja svrstane su u dvije osnovne skupine: lukovičaste i rizomatske. 

Lukovičaste perunike najčešće sadimo u kamenjare i uz rubove cvjetnjaka, jer su manje i niže, a srednje visoke i visoke rizomatske, koje su i najčešće u našim vrtovima, zauzimaju sredinu i pozadinu cvjetnih gredica, a lijepo pristaju uza zvončiće, lupine, božure i druge trajnice koje istodobno cvatu. 

Perunike mogu biti veoma lijep ukrasni element svakoga vrta ako ih oblikujete kao samostalne cvjetne skupine uz terasu ili na tratini. Za tu namjenu osobito su pogodne, ne samo u nas nego i u cijeloj Europi te u SAD-u, gdje postoje brojna udruženja uzgajivača irisa, mnogima omiljene, bradate rizomatske perunike, poneke visoke i do 120 cm.

Dok perunike cvatu, redovito uklanjajte ocvale cvjetove, kako se biljke ne bi iscrpljivale stvaranjem sjemena. Tijekom ljeta, za sušna razdoblja, povremeno ih zalijte. 

Svake treće ili četvrte godine, posebice ako cvatnja oslabi i skupine perunika postanu preguste, potkraj kolovoza ili na početku rujna, najmanje tridesetak dana nakon cvatnje, izvadite ih i razmnožite dijeljenjem podanka.

Rizom, odnosno podanak, zadebljalu podzemnu stabljiku, razrežite ili razlomite na dijelove duljine desetak cm. Svaki dio mora imati bar jedan pup i dobro razvijen korijen. 

Posadite ih u sunčan ili djelomično zasjenjen dio cvjetnjaka na propusno, ali plodno tlo. Gredice za uzgoj perunika pripremite najmanje 2 - 3 tjedna prije sadnje: prekopajte ih, prorahlite i usitnite tlo, ukonite korove i po potrebi pognojite kompostom. 

Ako je tlo teško i glinasto, duboko ga prorahlite, dodajte pijesak i kompost ili posve zreo stajski gnoj, koji je odležao najmanje jednu godinu. 

Podanke posadite, ovisno o veličini perunika, na razmak 20 - 50 cm. 

Ne utiskujte ih dublje od desetak cm, kako bi ostali pri površini, jer im godi toplina sunčanih zraka. 

Kad ih budete rasađivali, stare i oštećene dijelove odložite u kompostište, a suvišne podanke, kojih će zacijelo biti mnogo, jer perunike dosta brzo rastu, podijelite prijateljicama i prijateljima vrtlarima, ljubiteljima prekrasnih perunika.

Kineski kupus

Budući da kineskom kupusu, lat. Brassica rapa ssp. pekinensis, spontanom križancu postrne repe i kineske raštike, pogoduje prohladno vrijeme s mnogo vlage u tlu i zraku, u našim ga je krajevima, i kontinentalnim i jadranskim, bolje uzgajati u jesen nego u proljeće. 

Naime, za oblikovanje lijepih ovalnih ili valjkastih glavica najpovoljnija je temperatura 16 - 20°C, a pri temperaturama višim od 25°C one postanu rahle i na lisnim se rubovima javlja palež. 

Osim toga, ljeti kad dan traje dulje od 12 sati, te zimi kad je temperatura zraka niža od 13°C, kineski kupus brzo "bježi u sjeme". 

 

Budete li ipak kineski kupus uzgajali u proljeće, izaberite kultivare kratke vegetacije otporne na prijevremeno prorastanje. 

Presadnice uzgojite u zaštićenu prostoru, u kojem temperatura ne smije biti niža od 13°c, a sijte što ranije, u siječnju i veljači. 

Budući da većina malih vrtlara ne može tako rano uzgojiti dobre presadnice, jednostavnije je kineski kupus posijati ljeti, najkasnije u posljednjem desetodnevlju srpnja, izravno na gredicu za zeljasto povrće, na plodno tlo bogato humusom.
Razmak između redova neka bude 30 - 40 cm. Sitne sjemenke posijte na rijetko, a kad se razviju 3 - 4 lista biljke prorijedite na razmak 30 - 40 cm. Redovito ih okopavajte i pljevite kao i ostale zeljarice.

Kad glavice dosegnu težinu 200 - 300 g, od rujna do studenoga u kontinentalnim krajevima, a do sredine prosinca u jadranskom području, berite ih kako dospijevaju, a prije no što počnu prorastati. 

Na jednom četvornom metru možete ubrati 1,5 - 3 kg, odnosno u jednom redu duljine 4 metra 10  do 13 lijepih velikih glavica kineskoga zelja. 

Prije jačih mrazova – kineski kupus ne podnosi temperature niže od - 5°C - sve glavice za suha vremena izvadite s korijenom. 

Prikratite vrhove korijenja, uklonite natrulo i oštećeno lišće, ovijte svaku biljku novinskim papirom, pa ih okomito složite u letvaricu ili sličan drveni sanduk i spremite u hladan podrum. 

Ako kineskoga zelja imate malo, odrežite korijen pa glavice ovijte prianjajućom plastičnom folijom da ne uvenu i čuvajte nekoliko dana u hladioniku. 

Pofureno i ohlađeno lišće možete i zalediti kao i lišće kelja i ostalih zeljarica. 

 

Kineski je kupus dijetalno povrće, ima veliku prehrambenu vrijednost, sadržava važne aminokiseline kao što je arginin i lizin te druge bjelančevine, ugljikohidrate u obliku jednostavnih šećera, karotin, vitamine B1, B2, B3 te niacin, a obiluje i mineralima: kalcijem, željezom, fosforom i fluorom. 

Stoga ga svrstavamo ne samo u vrlo hranjivo nego i u vrlo ljekovito i lako probavljivo povrće, pa se može preporučiti i osobama sa želučanim i crijevnim tegobama. 

Kinesko zelje pri kulinarskoj obradi nema tipično kupusni miris, a okus mu je znatno blaži nego u ostalih zeljarica. No kuhanjem mu se smanjuje prehrambena vrijednost pa je najbolje jesti svježe lišće. Razdvojene i dobro oprane listove pripremite kao salatu ili ih kratko prokuhajte i začinite maslacem, uljem ili poprženim krušnim mrvicama, a možete pripremiti i različite složence i druga jela s miješanim povrćem.